Već dulje s desnice dolazi tvrdnja da je SDSS pijunski poslušnik HDZ-a, a sada to čujemo i od Milanovića. Kako krivo i promašeno! Koalicija najveće hrvatske i srpske stranke nema nikakve veze sa saborskim žetonima, nego sa stabiliziranjem hrvatsko-srpskih odnosa, koji su imali grozne periode, ali i blistava, nenadmašna razdoblja
Milorad Pupovac i Andrej Plenković 2016. (foto Patrik Macek/PIXSELL)
U posljednjem broju ovog tjednika napisao sam da hrvatsko sudstvo ne postoji, mrtvo je jer ne obavlja osnovnu funkciju da iza rešetaka završi najgori ološ, mutikaše, pa i ubojice, nego se oni slobodno smucaju po okolnim zemljama i klinikama. A ako su dovoljno drčni, ostaju i kod kuće, uz blagoslovljene nedjeljne ručke jer ih skupi advokati, koji sve više sliče na kumovske konsilijere, čuvaju čak i od tih neprijatnosti. E sada, da li se tu nešto promijenilo otkako je počela ova gromovita svađa između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko toga koga postaviti na vrh sudačke vlasti? Nije ništa. Dobro, otkazao je kandidaturu za novog starog predsjednika Vrhovnog suda Đuro Sessa, ali to je ionako morao odavno učiniti, nakon što je mrtvo hladno propustio sankcionirati sudačku presudu o "ličkom rukovanju" ili o Horvatinčićevoj "sinkopi". Bit će prije da je Sessa zaključio da mu je malo neprikladno nadzirati predstojeće lokalne izbore, a vjerojatno i više donijeti zaključnu odluku o zločinačkom pothvatu HDZ-a iz nekih još nedovršenih sudskih procesa. Iako za tog mrtvozornika hrvatskog sudstva ne gajim ni trunku simpatije, moram priznati da mu je bilo mudro kako je postupio. Izvuci se, brate, iz te kaljuže koje si i sam dio i možda te milostiva sudbina poštedi daljnjih okapanja i nevolja.
Eh da, u međuvremenu je još jedan pokisli princ hrvatskog sudstva, Ivan Turudić, ostao bez namijenjene mu uloge šefa Visokog kaznenog suda, ali ona je ionako bila izmaštana u ludim glavama njegovih političkih sponzora. Pa se postavlja pitanje da li je Zoran Milanović zbilja pokrenuo buru reforme pravosuđa, što on u napoleonskoj samopromociji kojoj je sve skloniji sigurno umišlja. O, nisam ni blizu takvom zaključku. Ovo što se sada događa u sudstvu prije je rezultat unutrašnjeg truljenja hrvatskog pravosuđa, a Milanović je eventualno nanjušio da tu ima neke prilike za njega i zagrizao je za masnu kost koja mu se pojavila pred nosom. Ali potpuno se razišao s realnošću kada je zamislio da može progurati Zlatu Đurđević, jer za to naprosto nema dovoljno saborskih glasova, iako osobno nemam ništa protiv da ih ima. A onda i kada je natuknuo da bi trebalo pokrenuti postupak opoziva Andreja Plenkovića, što je još manje realno, a vrag zna u kakve bi avanture uvukao zemlju kada bi nekim čudom i bilo realno.
Zato se Milanović upustio u riskantnu i u krajnjoj liniji neodgovornu vratolomiju prebrojavanja tko je u Saboru prava, a tko kriva strana, pri čemu je u ovu drugu ubrojio SDSS. Proglasio ga je, ostat ću kod najblažih pojmova, Plenkovićevom pijunskom strankom, takoreći žetonom HDZ-a, koji navodno servisira sve najgore što se događa u ovoj zemlji. O kako krivo, kako promašeno. Koliko o tome znam, SDSS izbjegava ulaziti u koaliciju s HDZ-om ukoliko to donosi saborsku većinu ovome drugome. Ali čak i kada je drukčije, kada SDSS donese prevagu HDZ-u, to je kilometarski daleko od nekakvog žetoniranja, jer naprosto SDSS i HDZ nisu dio takve priče. Te dvije stranke imaju puno složeniji međusobni odnos, takoreći povijesnu zadaću da hrvatsko-srpske odnose učine trajno stabilnima, što oni kroz proteklo stoljeće nekada jesu, a nekada nisu bili. Pod ovim drugim mislim na strašno hrvatsko-srpsko krvoproliće polovicom prošlog stoljeća i njegovu, srećom blažu, reprizu koncem tog stoljeća. Ali pod drugim mislim na uspješnu hrvatsko-srpsku suradnju početkom i u prvoj trećini tog istog stoljeća, a pogotovo na antifašističko ratno bratstvo dva naroda u toku NOB-a u Drugom svjetskom ratu. To je bio dosad najblistaviji primjer ratnog pobratimstva hrvatskog i srpskog naroda i on će to još zadugo, zauvijek, ostati.
I sad ti biraj. Postoje dva potpuno oprečna modela hrvatsko-srpskih odnosa i valjda je jasno da tu prednost pripada modelu suradnje, koliko god bila isprepletena ponekad sumnjivim kompromisima, nego modelu konfrontacije. A Zoran Milanović objektivno gura stvari na ovu drugu stranu. Neću reći da to čini namjerno, još manje zlonamjerno, ali objektivno to jeste tako, a ako predsjednik države misli drukčije, nema jednostavnijeg načina da to porekne. Neka se javno odrekne podrške koja mu pljušti na pladanj od nekadašnjih ljutih protivnika iz redova "šatoraša", čekićarskih protivnika ćirilice i sličnih. I sve smo riješili. Ali takvu rezolutnu ogradu s Pantovčaka još nismo čuli, a nekako se bojim i da nećemo. Da li ovim ispsujem ljutiti pamflet protiv Milanovića? Bože sačuvaj. Recimo, u vrhunske državničke poteze ubrajam njegovu odluku da bojkotira državničke obljetnice u kojima su sudjelovali, ili im je dopušteno da sudjeluju, pripadnici HOS-a sa svojim "Za dom spremni". Ali to mi u svjetlu najnovije baražne vatre protiv najveće srpske stranke u Hrvatskoj nekako izgleda nedovoljno, falično. Jer kada se pogleda kroz, opet ću biti umjeren, istraživački stroge naočale žestokog nasrtaja na vodstvo hrvatske srpske zajednice, ispada da on njoj, eto, čini uslugu jer se ne može pomiriti sa ZDS-om. Oprostite na drskosti, ali valjda bi na to uvrijeđeno trebala reagirati ne samo srpska manjina, nego i hrvatska većina, što Milanoviću očito nije jako blizu srcu, jer bi u suprotnom priznao da je baš SDP-ova administracija kriva što su HOS i ZDS postali dio ozakonjene legislative. Što je HDZ, naravno, s oduševljenjem prihvatio, tko ne bi. Tu Plenkoviću pada na pleća što je to iskoristio da preko komisije Zvonka Kusića praktički polulegalizira ZDS, navodno samo u izuzetnim prilikama, koje su se u međuvremenu praktički pretvorile u redovne. I zato, prevedeno, prezime hrvatskog premijera zapravo glasi Milanović II i on ga nosi bez grižnje savjesti, čak uvjeren da time čini neko veliko pomirbeno djelo.
Tako je, velim, s Plenkovićem, a sada da vidimo kako je s Milanovićem. Već sam izrekao sve pohvale na račun njegovog bojkotiranja obljetnica na kojima se pojavio HOS sa svojim ZDS-om i tome nemam što dodati. Ali imam što oduzeti. Praktički istodobno Milanović je odlikovao i Zlatana Miju Jelića, optuženika za ratne zločine u BiH, uz koju je usput nalijepio čitave bale najgorih uvreda. Pa se čovjek pita koja strana lica zapravo oslikava pravog Milanovića. Ja bih rekao obje. Njega privlači dilanje svih ideja, dolazile s ljevice ili s desnice, pod uvjetom da izazivaju petardu reagiranja u javnosti, i zato ako je Plenkovićevo pravo prezime Milanović II, Milanovićevo je Plenković II ili, ako hoćete, Dilanović. To je najveći diler skupusanih ideja svih vrsta koje je Hrvatska dosad imala. Ali najgore je što se time narušava, valjda ne i urušava, zdrava simetrija hrvatsko-srpskih odnosa, koja ovim nikada nije bila ovako ugrožena, osim u Karamarkovo vrijeme.
portalnovosti
Milorad Pupovac i Andrej Plenković 2016. (foto Patrik Macek/PIXSELL)
U posljednjem broju ovog tjednika napisao sam da hrvatsko sudstvo ne postoji, mrtvo je jer ne obavlja osnovnu funkciju da iza rešetaka završi najgori ološ, mutikaše, pa i ubojice, nego se oni slobodno smucaju po okolnim zemljama i klinikama. A ako su dovoljno drčni, ostaju i kod kuće, uz blagoslovljene nedjeljne ručke jer ih skupi advokati, koji sve više sliče na kumovske konsilijere, čuvaju čak i od tih neprijatnosti. E sada, da li se tu nešto promijenilo otkako je počela ova gromovita svađa između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko toga koga postaviti na vrh sudačke vlasti? Nije ništa. Dobro, otkazao je kandidaturu za novog starog predsjednika Vrhovnog suda Đuro Sessa, ali to je ionako morao odavno učiniti, nakon što je mrtvo hladno propustio sankcionirati sudačku presudu o "ličkom rukovanju" ili o Horvatinčićevoj "sinkopi". Bit će prije da je Sessa zaključio da mu je malo neprikladno nadzirati predstojeće lokalne izbore, a vjerojatno i više donijeti zaključnu odluku o zločinačkom pothvatu HDZ-a iz nekih još nedovršenih sudskih procesa. Iako za tog mrtvozornika hrvatskog sudstva ne gajim ni trunku simpatije, moram priznati da mu je bilo mudro kako je postupio. Izvuci se, brate, iz te kaljuže koje si i sam dio i možda te milostiva sudbina poštedi daljnjih okapanja i nevolja.
Eh da, u međuvremenu je još jedan pokisli princ hrvatskog sudstva, Ivan Turudić, ostao bez namijenjene mu uloge šefa Visokog kaznenog suda, ali ona je ionako bila izmaštana u ludim glavama njegovih političkih sponzora. Pa se postavlja pitanje da li je Zoran Milanović zbilja pokrenuo buru reforme pravosuđa, što on u napoleonskoj samopromociji kojoj je sve skloniji sigurno umišlja. O, nisam ni blizu takvom zaključku. Ovo što se sada događa u sudstvu prije je rezultat unutrašnjeg truljenja hrvatskog pravosuđa, a Milanović je eventualno nanjušio da tu ima neke prilike za njega i zagrizao je za masnu kost koja mu se pojavila pred nosom. Ali potpuno se razišao s realnošću kada je zamislio da može progurati Zlatu Đurđević, jer za to naprosto nema dovoljno saborskih glasova, iako osobno nemam ništa protiv da ih ima. A onda i kada je natuknuo da bi trebalo pokrenuti postupak opoziva Andreja Plenkovića, što je još manje realno, a vrag zna u kakve bi avanture uvukao zemlju kada bi nekim čudom i bilo realno.
Zato se Milanović upustio u riskantnu i u krajnjoj liniji neodgovornu vratolomiju prebrojavanja tko je u Saboru prava, a tko kriva strana, pri čemu je u ovu drugu ubrojio SDSS. Proglasio ga je, ostat ću kod najblažih pojmova, Plenkovićevom pijunskom strankom, takoreći žetonom HDZ-a, koji navodno servisira sve najgore što se događa u ovoj zemlji. O kako krivo, kako promašeno. Koliko o tome znam, SDSS izbjegava ulaziti u koaliciju s HDZ-om ukoliko to donosi saborsku većinu ovome drugome. Ali čak i kada je drukčije, kada SDSS donese prevagu HDZ-u, to je kilometarski daleko od nekakvog žetoniranja, jer naprosto SDSS i HDZ nisu dio takve priče. Te dvije stranke imaju puno složeniji međusobni odnos, takoreći povijesnu zadaću da hrvatsko-srpske odnose učine trajno stabilnima, što oni kroz proteklo stoljeće nekada jesu, a nekada nisu bili. Pod ovim drugim mislim na strašno hrvatsko-srpsko krvoproliće polovicom prošlog stoljeća i njegovu, srećom blažu, reprizu koncem tog stoljeća. Ali pod drugim mislim na uspješnu hrvatsko-srpsku suradnju početkom i u prvoj trećini tog istog stoljeća, a pogotovo na antifašističko ratno bratstvo dva naroda u toku NOB-a u Drugom svjetskom ratu. To je bio dosad najblistaviji primjer ratnog pobratimstva hrvatskog i srpskog naroda i on će to još zadugo, zauvijek, ostati.
I sad ti biraj. Postoje dva potpuno oprečna modela hrvatsko-srpskih odnosa i valjda je jasno da tu prednost pripada modelu suradnje, koliko god bila isprepletena ponekad sumnjivim kompromisima, nego modelu konfrontacije. A Zoran Milanović objektivno gura stvari na ovu drugu stranu. Neću reći da to čini namjerno, još manje zlonamjerno, ali objektivno to jeste tako, a ako predsjednik države misli drukčije, nema jednostavnijeg načina da to porekne. Neka se javno odrekne podrške koja mu pljušti na pladanj od nekadašnjih ljutih protivnika iz redova "šatoraša", čekićarskih protivnika ćirilice i sličnih. I sve smo riješili. Ali takvu rezolutnu ogradu s Pantovčaka još nismo čuli, a nekako se bojim i da nećemo. Da li ovim ispsujem ljutiti pamflet protiv Milanovića? Bože sačuvaj. Recimo, u vrhunske državničke poteze ubrajam njegovu odluku da bojkotira državničke obljetnice u kojima su sudjelovali, ili im je dopušteno da sudjeluju, pripadnici HOS-a sa svojim "Za dom spremni". Ali to mi u svjetlu najnovije baražne vatre protiv najveće srpske stranke u Hrvatskoj nekako izgleda nedovoljno, falično. Jer kada se pogleda kroz, opet ću biti umjeren, istraživački stroge naočale žestokog nasrtaja na vodstvo hrvatske srpske zajednice, ispada da on njoj, eto, čini uslugu jer se ne može pomiriti sa ZDS-om. Oprostite na drskosti, ali valjda bi na to uvrijeđeno trebala reagirati ne samo srpska manjina, nego i hrvatska većina, što Milanoviću očito nije jako blizu srcu, jer bi u suprotnom priznao da je baš SDP-ova administracija kriva što su HOS i ZDS postali dio ozakonjene legislative. Što je HDZ, naravno, s oduševljenjem prihvatio, tko ne bi. Tu Plenkoviću pada na pleća što je to iskoristio da preko komisije Zvonka Kusića praktički polulegalizira ZDS, navodno samo u izuzetnim prilikama, koje su se u međuvremenu praktički pretvorile u redovne. I zato, prevedeno, prezime hrvatskog premijera zapravo glasi Milanović II i on ga nosi bez grižnje savjesti, čak uvjeren da time čini neko veliko pomirbeno djelo.
Tako je, velim, s Plenkovićem, a sada da vidimo kako je s Milanovićem. Već sam izrekao sve pohvale na račun njegovog bojkotiranja obljetnica na kojima se pojavio HOS sa svojim ZDS-om i tome nemam što dodati. Ali imam što oduzeti. Praktički istodobno Milanović je odlikovao i Zlatana Miju Jelića, optuženika za ratne zločine u BiH, uz koju je usput nalijepio čitave bale najgorih uvreda. Pa se čovjek pita koja strana lica zapravo oslikava pravog Milanovića. Ja bih rekao obje. Njega privlači dilanje svih ideja, dolazile s ljevice ili s desnice, pod uvjetom da izazivaju petardu reagiranja u javnosti, i zato ako je Plenkovićevo pravo prezime Milanović II, Milanovićevo je Plenković II ili, ako hoćete, Dilanović. To je najveći diler skupusanih ideja svih vrsta koje je Hrvatska dosad imala. Ali najgore je što se time narušava, valjda ne i urušava, zdrava simetrija hrvatsko-srpskih odnosa, koja ovim nikada nije bila ovako ugrožena, osim u Karamarkovo vrijeme.
portalnovosti
