Svojedobno je američki general i predsjednik Dwight Eisenhower hrabro i razumno upozorio da je za američku demokraciju najopasniji vojno-industrijski kompleks. Iako je time otvorio i danas aktualnu temu, u Hrvatskoj još ne postoje uši u koje bi to ušlo
Sastanak premijera i članova Vlade s vojnim zapovjednicima u vezi stanja u HV-u (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Rat pobješnjelih stršljena – to je možda najbolji opis treštave svađe koja se ovih dana odvija u hrvatskoj vojnoj vrhuški, čiji motivi nisu do kraja jasni, ali da tu očito svega ima, ima. Što bi? Sve je počelo kada je ministar obrane Mario Banožić odlučio umiroviti prvog čovjeka Počasno-zaštitne bojne predsjednika i to bez obrazloženja. Doduše, poslije je tome dodao da je Milanović zapovjednik Hrvatske vojske, a ne Počasno-zaštitne bojne, što, hajde, zvuči logično barem kada je riječ o kompetencijama. Ali valjda je logičnije da predsjednička garda postoji zbog predsjednika, a ne nekog Banožića za kojeg šira javnost prije nije čula. Stjepan Mesić ukinuo je tu napirlitanu družinu čim je došao na Pantovčak i nikada se nije požalio da se zbog toga osjeća manje sigurno (Dračevac i sl.).
E, ali sada se očito stvara novi tip vojne elite kojoj, ovako netrpeljivoj i nesuradljivoj, vanjski neprijatelji ni ne trebaju, one se urušavaju više dotrajalošću iznutra. Jasno, Hrvatska nema ni strategiju razvoja privrede, poljoprivrede ili turizma, koji se smatra snažnom polugom razvoja izvoza, iako prije doprinosi uvozu. Zato i plazi po dnu zemalja Evropske unije, bez izgleda da brzo pomoli glavu. I na sve je to onda došao ovaj dvorski udar, odnosno protuudar, kao dokaz da je kriza zapravo prirodno stanje ove zemlje i da kao strujni krug može obići zemlju od dna do vrha. Što se tiče situacije u svijetu, ona je zadana novom blokovskom podjelom izvan koje je manevarski prostor realno sužen desetljećima, ali ne u mjeri da se baš ništa ne može. Naši državni i vojni čelnici bespogovorno slušaju naredbe NATO-a, bez obzira na to što je od ukidanja glavnog suparnika, Varšavskog ugovora, prošlo više desetljeća. Opet samo s izuzetkom Mesića, koji je odbio uvući Hrvatsku u irački rat, ispunjeni su svi zahtjevi (od rata u Afganistanu do bandažiranja sjevernih ruskih granica zbog tobožnjih Putinovih teritorijalnih pretenzija prema baltičkim zemljama). Bilo bi, naravno, naivno očekivati od Hrvatske da kao jedna od sljednica osnivačice pokreta nesvrstanih počne zagovarati ideje iza kojih jedva da itko više stoji. Ali tko može reći da u nekadašnjoj blokovskoj podjeli, dobrim dijelom i današnjoj, stoji išta što bi vrijedilo braniti. Ne, nema ničega. Ali zato bi posebno male zemlje trebale internacionalizirati sva pitanja koja ne dopiru do ušiju velikih i organizirati se u regionalne sendviče da se stvari poprave (evo sada oko klime). Ovaj naš presedan je da se jedno baca u smeće, u drugo diže u nebo. Najbliže u zemljama regije tome smo bili kada je stvoren psihološki predložak da se ustaše i četnike proglasi osloboditeljima, a partizane (isključivo) zločincima, što nije moglo proći zbog vanjskih, a dijelom i unutrašnjih prilika.
No nova vremena nose nove izazove, kao što je ova najnovija žestoka svađa u vojno-političkoj vrhuški zemlje, što naprosto tjera da se nešto kaže o tipu države kakav danas imamo. Da se puno ne lažemo, to je zapravo huntističko-pučistički tip države. Jer čak i kada se Milanović i Plenković pohvataju za guše, ne mogu sakriti da ih hrani ista vrsta državotvornosti, za što postoji i neko objašnjenje. Većinu vojno-političke elite – doduše, i drugdje, a posljednji primjer je izbor čelništva Evropske unije – ne čine izabrani nego imenovani, ali kod nas je stvar puno ozbiljnija. Te samoizabrane elite pretvaraju se u začahurene frakcije vlasti koje nikome ne polažu račune, njih čine ljudi koji uopće nemaju izborni legitimitet, nego su jedan drugoga porazmjestili na kadrovskoj šahovnici, čak se jedva zna tko ih čini sve dok ne prasne neka ovakva afera. Zato ovdje nikada ne znaš na čemu si. Kada Plenković i Milanović skaču jedan drugome u oči, to, naravno, može nešto značiti. Ali ne mora značiti ništa nego samo to da dva vojnika na različite načine igraju iste uloge.
Postoji, međutim, i izuzetak koji se pretvara u pravilo. I jedan i drugi nastoje se pošto-poto predstaviti kao lideri nekadašnje Herceg-Bosne, što je lako objasniti. Kada gradiš karijeru nacionalističkog lidera, što je očito ambicija obojice, to je lakše raditi iz BiH, gdje su međunarodni standardi još labavi i provizorni, nego iz Hrvatske, gdje je to ipak malo čvršće fiksirano. U svakom slučaju, BiH je postala sidrište čvrstog savezništva Milanović – Plenković, mada obrisi toga nisu sasvim jasni. Naravno, plan da BiH postane neka vrsta rezervne Hrvatske ne dolazi u obzir zbog etničkih razloga, iako Milanović ulaže sve veće napore da se približi Miloradu Dodiku. Ne dolazi u obzir ni da se rehabilitiraju prisutni stari probosanski elementi ustaške politike devedesetih, jer je to riješeno unutarnjim hrvatsko-hrvatskim obračunom. Ali je zato vojno-politička elita Hrvatske prigrlila Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao neku vrstu hrvatske izvandomovinske vojske koja je navodno čišća od zločina i od one u domovini.
Osim toga, stalno se pumpa pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, čemu se odnedavno žustro suprotstavlja Željko Komšić, jer svojedobno su konstitutivni bili i Srbi u Hrvatskoj, kao i drugi drugdje, pa na tome više nitko ne inzistira, čak to ni ne spominje. Ali eto, u BiH je to navodno ključno pitanje, samo zato što se nitko ne usudi pitati zašto se i Bakir Izetbegović ne pokuša svidjeti Hrvatima kao Komšić Bošnjacima. Eh da, ima tu još nešto. Svojedobno je američki general i predsjednik Dwight Eisenhower hrabro i razumno upozorio da je za američku demokraciju najopasniji vojno-industrijski kompleks. E, takvoga kod nas nema. Iako je Eisenhower otvorio i danas aktualnu temu, u Hrvatskoj ne postoje uši u koje bi to ušlo (čak ni napasno prisutni Most uopće ne pokazuje zanimanje za strategiju obrane). U svakom slučaju, vojno-industrijski kompleks Hrvatske potpuno prolazi ispod radara, čak se i ne zna da takvo nešto postoji, sve dok zbog sukoba interesa, taština i sličnog od ljubitelja ribe ne postanu ljuti hruštevi koji bijesno nasrću jedan na drugoga.
portalnovosti
Sastanak premijera i članova Vlade s vojnim zapovjednicima u vezi stanja u HV-u (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Rat pobješnjelih stršljena – to je možda najbolji opis treštave svađe koja se ovih dana odvija u hrvatskoj vojnoj vrhuški, čiji motivi nisu do kraja jasni, ali da tu očito svega ima, ima. Što bi? Sve je počelo kada je ministar obrane Mario Banožić odlučio umiroviti prvog čovjeka Počasno-zaštitne bojne predsjednika i to bez obrazloženja. Doduše, poslije je tome dodao da je Milanović zapovjednik Hrvatske vojske, a ne Počasno-zaštitne bojne, što, hajde, zvuči logično barem kada je riječ o kompetencijama. Ali valjda je logičnije da predsjednička garda postoji zbog predsjednika, a ne nekog Banožića za kojeg šira javnost prije nije čula. Stjepan Mesić ukinuo je tu napirlitanu družinu čim je došao na Pantovčak i nikada se nije požalio da se zbog toga osjeća manje sigurno (Dračevac i sl.).
E, ali sada se očito stvara novi tip vojne elite kojoj, ovako netrpeljivoj i nesuradljivoj, vanjski neprijatelji ni ne trebaju, one se urušavaju više dotrajalošću iznutra. Jasno, Hrvatska nema ni strategiju razvoja privrede, poljoprivrede ili turizma, koji se smatra snažnom polugom razvoja izvoza, iako prije doprinosi uvozu. Zato i plazi po dnu zemalja Evropske unije, bez izgleda da brzo pomoli glavu. I na sve je to onda došao ovaj dvorski udar, odnosno protuudar, kao dokaz da je kriza zapravo prirodno stanje ove zemlje i da kao strujni krug može obići zemlju od dna do vrha. Što se tiče situacije u svijetu, ona je zadana novom blokovskom podjelom izvan koje je manevarski prostor realno sužen desetljećima, ali ne u mjeri da se baš ništa ne može. Naši državni i vojni čelnici bespogovorno slušaju naredbe NATO-a, bez obzira na to što je od ukidanja glavnog suparnika, Varšavskog ugovora, prošlo više desetljeća. Opet samo s izuzetkom Mesića, koji je odbio uvući Hrvatsku u irački rat, ispunjeni su svi zahtjevi (od rata u Afganistanu do bandažiranja sjevernih ruskih granica zbog tobožnjih Putinovih teritorijalnih pretenzija prema baltičkim zemljama). Bilo bi, naravno, naivno očekivati od Hrvatske da kao jedna od sljednica osnivačice pokreta nesvrstanih počne zagovarati ideje iza kojih jedva da itko više stoji. Ali tko može reći da u nekadašnjoj blokovskoj podjeli, dobrim dijelom i današnjoj, stoji išta što bi vrijedilo braniti. Ne, nema ničega. Ali zato bi posebno male zemlje trebale internacionalizirati sva pitanja koja ne dopiru do ušiju velikih i organizirati se u regionalne sendviče da se stvari poprave (evo sada oko klime). Ovaj naš presedan je da se jedno baca u smeće, u drugo diže u nebo. Najbliže u zemljama regije tome smo bili kada je stvoren psihološki predložak da se ustaše i četnike proglasi osloboditeljima, a partizane (isključivo) zločincima, što nije moglo proći zbog vanjskih, a dijelom i unutrašnjih prilika.
No nova vremena nose nove izazove, kao što je ova najnovija žestoka svađa u vojno-političkoj vrhuški zemlje, što naprosto tjera da se nešto kaže o tipu države kakav danas imamo. Da se puno ne lažemo, to je zapravo huntističko-pučistički tip države. Jer čak i kada se Milanović i Plenković pohvataju za guše, ne mogu sakriti da ih hrani ista vrsta državotvornosti, za što postoji i neko objašnjenje. Većinu vojno-političke elite – doduše, i drugdje, a posljednji primjer je izbor čelništva Evropske unije – ne čine izabrani nego imenovani, ali kod nas je stvar puno ozbiljnija. Te samoizabrane elite pretvaraju se u začahurene frakcije vlasti koje nikome ne polažu račune, njih čine ljudi koji uopće nemaju izborni legitimitet, nego su jedan drugoga porazmjestili na kadrovskoj šahovnici, čak se jedva zna tko ih čini sve dok ne prasne neka ovakva afera. Zato ovdje nikada ne znaš na čemu si. Kada Plenković i Milanović skaču jedan drugome u oči, to, naravno, može nešto značiti. Ali ne mora značiti ništa nego samo to da dva vojnika na različite načine igraju iste uloge.
Postoji, međutim, i izuzetak koji se pretvara u pravilo. I jedan i drugi nastoje se pošto-poto predstaviti kao lideri nekadašnje Herceg-Bosne, što je lako objasniti. Kada gradiš karijeru nacionalističkog lidera, što je očito ambicija obojice, to je lakše raditi iz BiH, gdje su međunarodni standardi još labavi i provizorni, nego iz Hrvatske, gdje je to ipak malo čvršće fiksirano. U svakom slučaju, BiH je postala sidrište čvrstog savezništva Milanović – Plenković, mada obrisi toga nisu sasvim jasni. Naravno, plan da BiH postane neka vrsta rezervne Hrvatske ne dolazi u obzir zbog etničkih razloga, iako Milanović ulaže sve veće napore da se približi Miloradu Dodiku. Ne dolazi u obzir ni da se rehabilitiraju prisutni stari probosanski elementi ustaške politike devedesetih, jer je to riješeno unutarnjim hrvatsko-hrvatskim obračunom. Ali je zato vojno-politička elita Hrvatske prigrlila Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao neku vrstu hrvatske izvandomovinske vojske koja je navodno čišća od zločina i od one u domovini.
Osim toga, stalno se pumpa pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH, čemu se odnedavno žustro suprotstavlja Željko Komšić, jer svojedobno su konstitutivni bili i Srbi u Hrvatskoj, kao i drugi drugdje, pa na tome više nitko ne inzistira, čak to ni ne spominje. Ali eto, u BiH je to navodno ključno pitanje, samo zato što se nitko ne usudi pitati zašto se i Bakir Izetbegović ne pokuša svidjeti Hrvatima kao Komšić Bošnjacima. Eh da, ima tu još nešto. Svojedobno je američki general i predsjednik Dwight Eisenhower hrabro i razumno upozorio da je za američku demokraciju najopasniji vojno-industrijski kompleks. E, takvoga kod nas nema. Iako je Eisenhower otvorio i danas aktualnu temu, u Hrvatskoj ne postoje uši u koje bi to ušlo (čak ni napasno prisutni Most uopće ne pokazuje zanimanje za strategiju obrane). U svakom slučaju, vojno-industrijski kompleks Hrvatske potpuno prolazi ispod radara, čak se i ne zna da takvo nešto postoji, sve dok zbog sukoba interesa, taština i sličnog od ljubitelja ribe ne postanu ljuti hruštevi koji bijesno nasrću jedan na drugoga.
portalnovosti
