Visoku pobjedu Ivice Puljka na splitskim izborima ne treba gledati kroz naočale njegovog trijumfa. Naime, on se na splitskom političkom pazaru nije pojavio ni s jednom novom idejom, štoviše, ima mišljenja da samo reciklira stare neoliberalne formule
Puljkov Centar drži se podalje od ideološki užarenih tema (foto Miroslav Lelas/PIXSELL)
Sramota! Nema blaže riječi kojom bi se opisali nedavni lokalni izbori u Splitu na kojima je odaziv birača bio toliko mizeran kao da je bila riječ o kvartovskim izborima, da baš ne kažem o izborima za kućni savjet. To nedvojbeno potvrđuje da se zgađenost građana visokom politikom približava vrhuncu, a to nije samo osobina dalmatinske metropole. Splićani su međutim odlučili kao da žele reprizirati bruku iz vremena cijepljenja protiv koronavirusa. Po tome je ovaj grad bio valjda među najgorima u Evropi. Za nepovjerenje u politiku i političare baš nam se fućka, ali kada je riječ o nepovjerenju u ključne državne, u ovom slučaju zdravstvene vlasti, stvari su puno ozbiljnije.
Srećom, ovo nije jedino što je obilježilo splitske izbore. Važnije je da je nova stranka Centar, uzgojena u kućnom laboratoriju bračnog para Puljak, doslovce pomela pod dvjema najvećim strankama – HDZ-om i pogotovo SDP-om, koje su se opasno primaknule rubu ponora. Objektivno, Centar se time približio da postane treća najveća stranka u zemlji (socijaldemokrati se tek konstituiraju), ali ne treba brzati sa zaključcima kako će to završiti. Podsjećamo da su svojedobno ovakvu ekspanziju doživjeli i Laburisti i ORaH, koji danas praktički ne postoje – u njihovim nekada raskošnim krošnjama sada prevladava samo suho lišće.
Ovdje treba dodati da su na to utjecale i specifične lokalne okolnosti. Zagreb je recimo devedesetih bio granitna utvrda HDZ-a kojoj se godinama nitko nije mogao približiti ni na puškomet, ali je nakon Tuđmanove smrti HDZ u njemu pao u bezdan beznađa. Iz njega se izvlačio neproglašenim savezništvom s Milanom Bandićem i njegovim "žetončićima", a u Splitu se na isti način održavao uz pomoć Željka Keruma. Split je od nekada "crvenog grada" i nekadašnjeg simbola socijalističkog ekonomskog prosperiteta preprojektiran, sigurno ne slučajno nego ciljano, u ulazna vrata granično fašističke Herceg-Bosne, i to je u određenoj mjeri ostao do danas. U međuvremenu su se otkotrljale glave brojnih lokalnih moćnika (Jakovčić, Glavaš, Milinović), a iz toga je bračni par Puljak izvukao na prvi pogled logičan zaključak. Treba se držati podalje od ideološki užarenih tema, pa od Puljkovih čak nismo čuli što misle o obnovljenoj zabrani abortusa u Sjedinjenim Državama, a o mogućem bankrotu splitskog škvera nisu zucnuli ni slova. Ukratko, Puljkovi se drže stare centrumaške formule da ne postoji ni lijevo ni desno, nego da smo na sretnom "kraju povijesti" oličenom u neoliberalnom kapitalizmu kao garanciji bolje budućnosti.
Naravno da to nije točno. Uostalom, te se teze odrekao i njen autor Francis Fukuyama, a to gledamo i na primjeru glavešina zapadnog svijeta koji se vraćaju konceptu oružanog bratstva i jedinstva transatlantskog svijeta. Oni u Rusiji i Kini pronalaze novog neprijatelja kojem se treba suprotstaviti. Dakle, Centar ne donosi na splitski politički pazar ništa novo, štoviše, ima mišljenja da Puljak samo reciklira zastarjelu neoliberalnu doktrinu iz doba Margaret Thatcher, koja je bila među grobarima socijalne države, od čega se Evropa u međuvremenu dosta odmakla. Osim toga, u tu doktrinu spada da su turizam i znanost veći razvojni zamašnjak od industrije što bi, ako bi se ostvarilo, vodilo tome da bi Split krenuo putem Dubrovnika, tj. postao preskup i za same Splićane, što bi rezultiralo demografskom devastacijom.
Drugim riječima, splitske izbore treba gledati ne samo kroz naočale trijumfa Puljkovog Centra, nego i više od toga – kroz naočale strmoglavljivanja HDZ-a i SDP-a. Doduše, i ove dvije stranke napravile su određene pomake naprijed, prvenstveno u smislu da državni intervencionizam više ne tretiraju kao bauk, nego kao neizbježan dio državne politike. Ali iz toga nisu uspjele stvoriti novu razvojnu paradigmu koja bi pomaknula Hrvatsku sa sramotne pozicije zadnjeg ili predzadnjeg vagona u evropskom vlaku. Glavna poluga razvoja postali su evropski fondovi, što samo po sebi nije loše jer ako negdje postoji novac koji ti se nudi, onda ga uzmi i korisno upotrijebi. Ova država nije u stanju čak ni to, za što su najbolji dokaz kilavi pokušaji da se obnove potresom pogođena područja, iako je to idealna prilika da se razmašu razvojni potencijali i kreativnost vrhova vlasti, ali toga jednostavno nema. Tu postoji i jedna parodična poveznica s bivšom državom. Tada su Hrvatska i Slovenija kukale da previše izdvajaju za nerazvijene republike i pokrajine, što nije bilo točno jer je Hrvatska imala veće koristi od Kosova nego obratno. A sada Zagreb pruža sirotinjsku ruku prema Bruxellesu, što cijelu ovu priču čini bizarnom i burlesknom.
Dakle, razvojne perspektive ove zemlje vrlo su neizvjesne i mutne i teško da Puljkov Centar tu donosi ijednu zraku nade. Uostalom, i najprofiliranija antisistemska stranka Možemo! ima dovoljno problema u vladanju Zagrebom da bi tu bilo ikakvih jamstava kako će na kraju stvari završiti. Najkraće rečeno, Hrvatska ne funkcionira kao dobro uhodana tržnica novih političkih ideja, nego se svodi na prežvakavanje stranih razvojnih modela, čak i bez analize koliko ti modeli funkcioniraju i da li uopće funkcioniraju.
Na kraju, vratimo se niskoj izlaznosti na splitske izbore i usporedimo to s jednim događajem koji se u međuvremenu dogodio. Poznati i plodni konceptualni umjetnik Siniša Labrović upriličio je pred zagrebačkom središnjicom HDZ-a performans koji je sadržavao zid od cigala, pri čemu je na svakoj od njih bilo ispisano ime jednog grada ili sela uništenog u potresu na Baniji. Poslije je u intervjuu za televiziju N1 objasnio da je bio inspiriran sličnim zidom u zagrebačkoj Selskoj ulici, ali i priznao da performans nije uspio. Bilo je naime predviđeno da performansu prisustvuju i dva autobusa Banijaca i premda je on očekivao da ni deset autobusa neće biti dovoljno, nije se pojavio nitko. Ponudio je i tri objašnjenja za to. Prvo je da Banijci nisu bili zainteresirani za performans. Drugo je da su toliko deprimirani neefikasnošću države u obnovi da su očajnički od svega digli ruke. I napokon, treće je da su povjerovali ministru zaduženom za obnovu, Ivanu Paladini, da se nijedna od evropskih država ne može u obnovi od potresa uspoređivati s efikasnošću Hrvatske. Na samom kraju evo i kviz pitanja, s nagradnim fondom od deset kubika cigala, koje glasi ovako: Koju od ove tri opcije treba zaokružiti, a koju smjesta prekrižiti?
