Prepustiti u trenutku dok Hrvatska gmiže po blatnom dnu Evropske unije birtašima da nas uvedu u lokalne izbore time koga žele ugostiti, a koga ne, zbilja može biti samo dokaz čistog tupila
Andrej Plenković (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Ima za to dobrih politoloških i psihologijskih izraza, ali radije ću se opredijeliti za jedan koji nije ni jedno ni drugo nego nešto između. Tupilo. Tupilo je počelo kada je nekakav riječki ugostitelj poručio da u svom kafiću ne želi goste iz HDZ-a, što je, naravno, glupo, čak praktički neprovedivo (što, moraš donijeti potvrdu, koju nitko ne izdaje, da nisi član te stranke?). Ali onda se tupilo nastavilo. Andrej Plenković uhvatio se toga kao krunskog dokaza da su hrvatski komunisti i kriptokomunisti, koji samo što nisu stavili crvene zvijezde na rukave, nasrnuli na HDZ kao nešto što treba istrijebiti. Pucali su, tvrdi, na Banske dvore, što se prvi put čuje, baš zbog toga jer im smeta, što se još prviji put čuje, hrvatsko-srpska koalicija koja čini današnju vlast. Ma što prije ne reče!? Premijer se dramatično zapitao što dalje slijedi, da li to da se na HDZ-ovce počne nasrtati na ulici drvenim letvama. Jadni oni. Da je čovjek dulje izbivao iz zemlje, možda ne bi znao da je HDZ djelomično već osuđen kao kriminalna organizacija, a u Hagu i kao ratno-zločinačka, pa bi možda pustio i suzu-dvije što se toj stranci radi. Plenković nema pravo na tu suzu. Ako je već upro da HDZ predstavi kao žrtvu neke neurotično sklepane urote, mogao se barem sjetiti da je praktički istodobno kandidat njegove stranke za zagrebačkog gradonačelnika, Davor Filipović, ogadio uspomenu na nedavno preminulog Đorđa Balaševića.
Njemu su obožavatelji upriličili rijetko viđen, epski in memoriam širom Hrvatske i bivše države, a taj nikome znani Filipović hračnuo je na to ostrvivši se na natpis "bećarac" na ćirilici u Ilici. Kao, ćirilica nije službeno pismo u Hrvatskoj, iako ni to nije sasvim točno jer su ćirilični natpisi dio nazivlja mnogih gradova i sela u zemlji, i praktički je samo Vukovar druga priča. Ali eto, vođi hrvatsko-srpske koalicije Plenkoviću čak ne smeta što taj neki Filipović ponosno izjavljuje da uopće ne zna ćirilicu, čime pada ispod razine brojnih birača u Zagrebu i drugdje u zemlji koji to kužno pismo poznaju i zbog toga se nimalo ne srame. Hajmo tu strunu još malo napeti. Kada je Plenković uzeo na zub baš Rijeku, valja uljudno podsjetiti da je to jedini veći grad u Hrvatskoj u kojem nisu otvarani džepni logori smrti, kažem džepni zato što nisu poprimili razmjere Jasenovca ili Jadovna, iako su se hranili istom zločinačkom matricom. S druge strane, ti su logori otvarani u dva najveća grada u zemlji, Zagrebu i Splitu, i mnogima drugima, da spomenemo samo Sisak ili Gospić, a njima su ovako ili onako tada dominirali šefovi ili pristavi Plenkovićeve stranke. Je li Plenković ikada barem spomenuo te slučajeve? Nije. Je li zbog toga izrazio kakvo-takvo žaljenje? Ne, nije ni to. Pa što taj čovjek uopće hoće? Hoće, vidi se jedan kroz jedan, mobilizirati desno, a izgleda da mu ne bi smetalo ni profašističko krilo HDZ-ove i druge desničarske sljedbe jer, eto, slijede lokalni izboru u Zagrebu i drugdje. Što to znači? Pa znači, brate, tupilo, o tupilu je ovdje riječ.
Da to bude jasnije, najprije o "Tri majmuna", kako se zove kafić na koji je nasrnuo Andrej Plenković. Naziv potiče iz ne sasvim razjašnjene dalekoistočne legende, ali koja se u osnovi bazira na općeprihvaćenoj interpretaciji o tri dobroćudna majmuna, od kojih jedan ne vidi zlo, drugi ga ne čuje, a treći ga ne želi izgovarati. E, ali onda se pojavio i "četvrti majmun", Andrej Plenković, koji je riječka "Tri majmuna" proglasio pogromom ravnim ratnim stradanjima hrvatskih Židova i Srba. Što je tom čovjeku? Ratni pogrom Srba i Židova 1941. – 1945. teška je i mučna priča, na koju službena Hrvatska (koliko ni Srbija ili Republika Srpska) nije stavila mjerljivu i uvjerljivu točku. Ali evo, hrvatski premijer je zapeo da u samo tjedan-dva tu ugura i HDZ-ovce, kao janjad nedužno stado, iako se, rekoh, za njima vuku teške, ne mogu biti teže sudske optužnice, pa i presude. No hajde, recimo da to nije najgrozniji dio priče, jer postoji i nešto gore.
Jasno je da se Plenković pojavljuje u ulozi jedinog lošeg "majmuna" u ovoj priči s ciljanom namjerom da to bude temeljna platforma za predstojeće lokalne izbore. O jada! Ta platforma jako vuče na to da je Rijeka regionalna prijestolnica nekog novog komunističkog fašizma i još samo fali da je se proglasi jadranskom filijalom neke nove Kominterne koja je u tajnosti obnovljena u Moskvi. Ovo, doduše, glupo proturječi činjenici da je odaziv Riječana kao i Istrijana u ratu 1991. – 1995. bio značajno veći nego u ostatku Hrvatske. Da se razumijemo, ovo uopće ne pripisujem nekakvom nadprosječnom patriotizmu istarsko-primorske regije, nego prije nadprosječnom osjećaju građanske dužnosti, koja ondje po svemu sudeći prednjači pred drugima. Kako bilo, Plenković je udario u bučni, ali probušeni bubanj, iako je svakako mogao drukčije. Mogao je recimo postaviti pitanje zašto u trolistu najvažnijih sjevernojadranskih luka – Venecija, Kopar, Rijeka – ova posljednja uporno zaostaje, a preostale dvije uporno napreduju. Mogao je postaviti pitanje da li je fijasko projekta Rijeka – Evropska prijestolnica kulture proistekao samo iz pandemije koronavirusa ili je tu bilo i domaćih aktera koje bi trebalo povući za uši. Mogao je otvoriti pitanje zašto Rijeka u posljednje vrijeme bilježi značajne demografske minuse. Mogao je. Ništa od toga, on se uhvatio riječkog "fašizma", koji nije imao nikakvu važnu ulogu čak i kada su preko dva desetljeća tim gradom vladali talijanski fašisti, ali evo, Plenković je izmajmunirao da je baš to glavni problem ovog grada. I sad, kud ćeš, što ćeš, treba taj problem riješiti. Ali kako?
Brbljavi vlasnik "Tri majmuna" ne podliježe praktički nikakvoj prekršajnoj, pogotovo ne kaznenoj odgovornosti, ali hrvatskog premijera nije za to ni briga. Taj deklarirani pobornik evropske uljuđenosti i zakopanih ratnih rovova ulazi u kampanju za predstojeće lokalne izbore s kvadratnim brčićima ispod nosa, kao da je to presudno za dogradnju riječke trgovačke luke i ostalog, iako je jasno da "Tri majmuna" ni uz najbolju volju tu ne mogu ništa pomoći. Da se krivo ne razumijemo, izraziti sam protivnik teze da je dosta priče o ustašama i partizanima jer to, kao, blokira Hrvatsku u dodiru s budućnošću. Naprotiv, mislim da tu priču treba nastaviti dokle god se jasno i glasno ne kaže tko je u njoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani. Ali evo, najprije slučaj riječkog kafića, a zatim, sa suprotnim predznakom, i slučaj zabrane ulaska SDP-ovcima u Imotskom, pokazuje da racionalan pristup tome ne postoji. Ući u lokalne izbore tako da se birtašima prepusti koga će u svoje kafiće pustiti, a koga ne, nije u situaciji kada Hrvatska plazi po blatnom dnu Evropske unije nikakva politika. Čak ni loša. To je naprosto, ponavljam, tupilo. Čisto tupilo.
portalnovosti
Andrej Plenković (foto Marko Lukunić/PIXSELL)
Ima za to dobrih politoloških i psihologijskih izraza, ali radije ću se opredijeliti za jedan koji nije ni jedno ni drugo nego nešto između. Tupilo. Tupilo je počelo kada je nekakav riječki ugostitelj poručio da u svom kafiću ne želi goste iz HDZ-a, što je, naravno, glupo, čak praktički neprovedivo (što, moraš donijeti potvrdu, koju nitko ne izdaje, da nisi član te stranke?). Ali onda se tupilo nastavilo. Andrej Plenković uhvatio se toga kao krunskog dokaza da su hrvatski komunisti i kriptokomunisti, koji samo što nisu stavili crvene zvijezde na rukave, nasrnuli na HDZ kao nešto što treba istrijebiti. Pucali su, tvrdi, na Banske dvore, što se prvi put čuje, baš zbog toga jer im smeta, što se još prviji put čuje, hrvatsko-srpska koalicija koja čini današnju vlast. Ma što prije ne reče!? Premijer se dramatično zapitao što dalje slijedi, da li to da se na HDZ-ovce počne nasrtati na ulici drvenim letvama. Jadni oni. Da je čovjek dulje izbivao iz zemlje, možda ne bi znao da je HDZ djelomično već osuđen kao kriminalna organizacija, a u Hagu i kao ratno-zločinačka, pa bi možda pustio i suzu-dvije što se toj stranci radi. Plenković nema pravo na tu suzu. Ako je već upro da HDZ predstavi kao žrtvu neke neurotično sklepane urote, mogao se barem sjetiti da je praktički istodobno kandidat njegove stranke za zagrebačkog gradonačelnika, Davor Filipović, ogadio uspomenu na nedavno preminulog Đorđa Balaševića.
Njemu su obožavatelji upriličili rijetko viđen, epski in memoriam širom Hrvatske i bivše države, a taj nikome znani Filipović hračnuo je na to ostrvivši se na natpis "bećarac" na ćirilici u Ilici. Kao, ćirilica nije službeno pismo u Hrvatskoj, iako ni to nije sasvim točno jer su ćirilični natpisi dio nazivlja mnogih gradova i sela u zemlji, i praktički je samo Vukovar druga priča. Ali eto, vođi hrvatsko-srpske koalicije Plenkoviću čak ne smeta što taj neki Filipović ponosno izjavljuje da uopće ne zna ćirilicu, čime pada ispod razine brojnih birača u Zagrebu i drugdje u zemlji koji to kužno pismo poznaju i zbog toga se nimalo ne srame. Hajmo tu strunu još malo napeti. Kada je Plenković uzeo na zub baš Rijeku, valja uljudno podsjetiti da je to jedini veći grad u Hrvatskoj u kojem nisu otvarani džepni logori smrti, kažem džepni zato što nisu poprimili razmjere Jasenovca ili Jadovna, iako su se hranili istom zločinačkom matricom. S druge strane, ti su logori otvarani u dva najveća grada u zemlji, Zagrebu i Splitu, i mnogima drugima, da spomenemo samo Sisak ili Gospić, a njima su ovako ili onako tada dominirali šefovi ili pristavi Plenkovićeve stranke. Je li Plenković ikada barem spomenuo te slučajeve? Nije. Je li zbog toga izrazio kakvo-takvo žaljenje? Ne, nije ni to. Pa što taj čovjek uopće hoće? Hoće, vidi se jedan kroz jedan, mobilizirati desno, a izgleda da mu ne bi smetalo ni profašističko krilo HDZ-ove i druge desničarske sljedbe jer, eto, slijede lokalni izboru u Zagrebu i drugdje. Što to znači? Pa znači, brate, tupilo, o tupilu je ovdje riječ.
Da to bude jasnije, najprije o "Tri majmuna", kako se zove kafić na koji je nasrnuo Andrej Plenković. Naziv potiče iz ne sasvim razjašnjene dalekoistočne legende, ali koja se u osnovi bazira na općeprihvaćenoj interpretaciji o tri dobroćudna majmuna, od kojih jedan ne vidi zlo, drugi ga ne čuje, a treći ga ne želi izgovarati. E, ali onda se pojavio i "četvrti majmun", Andrej Plenković, koji je riječka "Tri majmuna" proglasio pogromom ravnim ratnim stradanjima hrvatskih Židova i Srba. Što je tom čovjeku? Ratni pogrom Srba i Židova 1941. – 1945. teška je i mučna priča, na koju službena Hrvatska (koliko ni Srbija ili Republika Srpska) nije stavila mjerljivu i uvjerljivu točku. Ali evo, hrvatski premijer je zapeo da u samo tjedan-dva tu ugura i HDZ-ovce, kao janjad nedužno stado, iako se, rekoh, za njima vuku teške, ne mogu biti teže sudske optužnice, pa i presude. No hajde, recimo da to nije najgrozniji dio priče, jer postoji i nešto gore.
Jasno je da se Plenković pojavljuje u ulozi jedinog lošeg "majmuna" u ovoj priči s ciljanom namjerom da to bude temeljna platforma za predstojeće lokalne izbore. O jada! Ta platforma jako vuče na to da je Rijeka regionalna prijestolnica nekog novog komunističkog fašizma i još samo fali da je se proglasi jadranskom filijalom neke nove Kominterne koja je u tajnosti obnovljena u Moskvi. Ovo, doduše, glupo proturječi činjenici da je odaziv Riječana kao i Istrijana u ratu 1991. – 1995. bio značajno veći nego u ostatku Hrvatske. Da se razumijemo, ovo uopće ne pripisujem nekakvom nadprosječnom patriotizmu istarsko-primorske regije, nego prije nadprosječnom osjećaju građanske dužnosti, koja ondje po svemu sudeći prednjači pred drugima. Kako bilo, Plenković je udario u bučni, ali probušeni bubanj, iako je svakako mogao drukčije. Mogao je recimo postaviti pitanje zašto u trolistu najvažnijih sjevernojadranskih luka – Venecija, Kopar, Rijeka – ova posljednja uporno zaostaje, a preostale dvije uporno napreduju. Mogao je postaviti pitanje da li je fijasko projekta Rijeka – Evropska prijestolnica kulture proistekao samo iz pandemije koronavirusa ili je tu bilo i domaćih aktera koje bi trebalo povući za uši. Mogao je otvoriti pitanje zašto Rijeka u posljednje vrijeme bilježi značajne demografske minuse. Mogao je. Ništa od toga, on se uhvatio riječkog "fašizma", koji nije imao nikakvu važnu ulogu čak i kada su preko dva desetljeća tim gradom vladali talijanski fašisti, ali evo, Plenković je izmajmunirao da je baš to glavni problem ovog grada. I sad, kud ćeš, što ćeš, treba taj problem riješiti. Ali kako?
Brbljavi vlasnik "Tri majmuna" ne podliježe praktički nikakvoj prekršajnoj, pogotovo ne kaznenoj odgovornosti, ali hrvatskog premijera nije za to ni briga. Taj deklarirani pobornik evropske uljuđenosti i zakopanih ratnih rovova ulazi u kampanju za predstojeće lokalne izbore s kvadratnim brčićima ispod nosa, kao da je to presudno za dogradnju riječke trgovačke luke i ostalog, iako je jasno da "Tri majmuna" ni uz najbolju volju tu ne mogu ništa pomoći. Da se krivo ne razumijemo, izraziti sam protivnik teze da je dosta priče o ustašama i partizanima jer to, kao, blokira Hrvatsku u dodiru s budućnošću. Naprotiv, mislim da tu priču treba nastaviti dokle god se jasno i glasno ne kaže tko je u njoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani. Ali evo, najprije slučaj riječkog kafića, a zatim, sa suprotnim predznakom, i slučaj zabrane ulaska SDP-ovcima u Imotskom, pokazuje da racionalan pristup tome ne postoji. Ući u lokalne izbore tako da se birtašima prepusti koga će u svoje kafiće pustiti, a koga ne, nije u situaciji kada Hrvatska plazi po blatnom dnu Evropske unije nikakva politika. Čak ni loša. To je naprosto, ponavljam, tupilo. Čisto tupilo.
portalnovosti
