Kraj neosporne globalne ekonomske dominacije Sjedinjenih Država stiže ranije nego što se očekivalo, i to zahvaljujući istim neokonzervativcima koji su svijetu dali prljave ratove u Iraku, Siriji i Latinskoj Americi.
Baš kao što je rat u Vijetnamu gurnuo Sjedinjene Države da 1971. godine odustanu od zlatnog standarda, nasilni rat za smjenu vlada kojeg SAD vode protiv Venezuele i Sirije i prijetnji drugim zemljama sankcija ako se ne pridruže tom križarskom pohodu, gura europske i druge nacije u stvaranje vlastitih alternativnih financijskih institucija. Ova odluka je donesena već neko vrijeme i sada bi se trebala realizirati. Ali tko bi pomislio da će Donald Trump postati katalizator?
Nijedna ljevičarska stranka, niti jedan socijalistički, anarhistički ili strani nacionalistički vođa nigdje drugdje u svijetu nije mogao postići ono što čini Trump da razbije američko carstvo. Deep State s oduševljenjem reagira na način na koji je ovaj desničarski poduzetnik druge zemlje gurnuo da se brane. Da bi to učinio, Trump je iskoristio piromane koji su radili za Busha i Reagana, Johna Boltona i sada Elliotta Abramsa, koji bi trebao zapalili plamen u Venezueli.
Ovo je gotovo crna politička komedija. Svijet međunarodne diplomacije se preokrenuo. Svijet u kojem više nema zahtjeva da se bilo tko pridržava međunarodnih standarda, da ne spominjemo zakone ili ugovore. Neokonzervativci koje je odabrao Trump shvaćaju ono što se nedavno činilo nezamislivim, a to je zbližavanje Kine i Rusije, velika noćna mora Henryja Kissingera i Zbigniewa Brzezinskog.
Trumpova uprava i on sam guraju Njemačku i druge europske zemlje u euroazijsku orbitu, noćnu moru “Heartlanda” Halforda Mackindera prije jednog stoljeća. Zapravo je sve jasno.
Nakon što su spoznali fikcije i obmane o Iraku, Libiji i Siriji, zajedno s udaljavanjem od zločinačkog režima u Saudijskoj Arabiji, strani politički lideri prepoznaju ono što su istraživanja javnog mnijenja već izvijestila, prije nego što su momci iz Iraka i afere Iran-Contra svoju pozornost usmjerili na najveće naftne rezerve u svijetu u Venezueli: Sjedinjene Države su sada najveća prijetnja miru na planeti. Pravdanje američkog državnog udara u Venezueli obranom demokracije otkriva svu licemjernost američke vanjske politike. Definicija “demokracije” je postala potpora američkoj vanjskoj politici koja teži neoliberalnoj privatizaciji javne infrastrukture, ukidanje vladinih propisa i pokoravanje diktatu globalnih institucija kojima dominiraju Sjedinjene Države, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i NATO pakta.
Desetljećima su strani ratovi, unutarnji oštri programi štednje i vojne intervencije dovodili do još više nasilja, a ne demokracije. U đavoljem rječniku, američki diplomati kao “demokratske” nazivaju zemlje koje slijede američko vodstvo i otvaraju svoje gospodarstvo američkim investicijama i privatizaciji koju sponzoriraju MMF i Svjetska banka.
Ukrajina se smatra “demokratskom”, zajedno sa Saudijskom Arabijom, Izraelom i drugim zemljama koje djeluju kao američki financijski i vojni protektorati i voljne su američke neprijatelje proglasiti i svojim neprijateljima.
U jednom trenutku se ta politika sudarila s izravnim interesima drugih naroda, što je konačno razbilo retoriku State Departmenta. Druge zemlje nastavljaju s razotkrivanjem i zamjenom onoga što američka diplomacija naziva “internacionalizam”, što je u praksi američki nacionalizam nametnut ostatku svijeta zbog vlastitih nacionalnih interesa.
Ova putanja se pojavila prije 50 godina. To se moralo dogoditi, ali nitko nije mislio da će kraj doći onako kako se događa. Povijest je postala komedija, ili barem ironije, jer slijedi svoj dijalektički put.
U posljednjih pedeset godina su američki stratezi iz State Departmenta i Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) bojali se da će otpor američkom financijskom imperijalizmu doći s lijevog krila. Trošili su se ogromni resursi za manipuliranje strankama koje su se definirale kao socijalističke, kao što je britanska Laburistička stranka Tonya Blaira, francuska Socijalistička partija, njemački socijaldemokrati i drugi. Ali američki politički planeri i organizatori su zanemarili desnicu, zamišljajući da će ona instinktivno podržati američko huliganstvo. Stvarnost je da sada desničarske stranke žele biti izabrane, a populistički nacionalizam je put do izborne pobjede u Europi i drugim zemljama, baš kao što se dogodilo s Donaldom Trumpom 2016. godine. Trumpov program bi zbilja mogao razbiti američko carstvo, koristeći staru izolacionističku retoriku koja utječe na vitalne organe carstva. Ali je li Trump agresivni antiamerički agent? To bi također mogao biti, ali bi bilo pogrešno pretpostavljati da je i mudar agent.
Uostalom, ako se s njime ne bave izvođači, dobavljači, sindikati ili FED, zašto bi Vladimir Putin, Kina ili Iran bili naivniji? Možda je problem zbog eksplozije koja je posljedica unutarnje dinamike globalizacije koju sponzoriraju Sjedinjene Države, kojoj postaje nemoguće nametati svoj diktat kada je rezultat bijeg stanovništva iz ratova pod američkim pokroviteljstvom i, iznad svega, odbijanje Washingtona da se pridržava međunarodnih pravila i zakona koje je, nakon Drugog svjetskog rata, sponzorirao sedamdeset godina.
Svaki sustav međunarodne kontrole zahtijeva vladavinu prava. To bi mogla biti moralna i legalna primjena nemilosrdne sile koja nameće predatorsku eksploataciju, ali to je još uvijek zakon. I za to su potrebni sudovi, potpomognuti policijskom silom da uhite i kazne počinitelje. I već imamo prvu pravnu kontradikciju u američkoj globalnoj diplomaciji. Sjedinjene Države su se uvijek protivile bilo kojoj drugoj zemlji koja digne glas o američkoj zakonodavnoj ili diplomatskoj politici. To se pravda činjenicom da su Amerikanci “izuzetna nacija”. Ali sedamdeset godina su se njihovi diplomati pretvarali da njihov nadmoćni sud promiče mirni svijet koji bi drugim zemljama omogućio napredak i poboljšanje životnog standarda. U Ujedinjenim narodima su američki diplomati bili ti koji su inzistirali na pravu veta. U Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu su osigurali da njihovo vlasništvo bude dovoljno veliko da im i tamo omogući pravo veta na bilo koji zajam ili drugu politiku.
Bez te moći se Sjedinjene Države neće pridružiti nijednoj međunarodnoj organizaciji. Istovremeno svoj nacionalizam opisuju kao zaštitu globalizacije i internacionalizma. Sve je to bio eufemizam za ono što je u stvarnosti bio jednostrani proces donošenja odluka u Sjedinjenim Državama.
Neizbježno je da je američki nacionalizam morao narušiti privid jedinstvenog svjetskog internacionalizma, a time i svaku pomisao međunarodne osude. Bez prava veta na suce, Sjedinjene Države nikada neće prihvatiti ovlasti bilo kojeg suda, posebice ne Međunarodnog suda Ujedinjenih naroda u Haagu. Nedavno je ovaj sud pokrenuo istragu o američkim ratnim zločinima u Afganistanu, njihovom mučenju i bombardiranju civilnih ciljeva kao što su bolnice, svadbena slavlja i infrastruktura. Te su istrage konačno našle razumnu osnovu za vjerovanje da su SAD počinile ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost Donalda Trumpa, bio je bijesan kada je u rujnu upozorio: “Sjedinjene Države će iskoristiti sva potrebna sredstva kako bi zaštitile naše građane i naše saveznike od nepravednog sudskog postupka ovog nezakonitog suda.”
Dodao je kako Međunarodni tribunal UN-a ne smije biti tako hrabar da istražuje Izrael ili druge američke saveznike. To je natjeralo njemačkog suca Christopha Flüggea da u znak prosvjeda podnese ostavku. U stvari, Bolton je rekao sudu da SAD neće sudjelovati u bilo kojem sporazumu koji uključuje Sjedinjene Države, obećavajući da će sucima i tužiteljima zabraniti da uđu u Sjedinjene Države.
Bolton je ovako objasnio prijetnju Sjedinjenim Državama: “Sankcionirat ćemo njihova sredstva u američkom financijskom sustavu i kazneno ih progoniti prema američkim zakonima. Mi nećemo surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom, niti ćemo ga pomagati. Mi ćemo ostaviti Međunarodni kazneni sud da umre sam od sebe. Uostalom, za sve namjere i svrhe, on je za nas već mrtav.”
Što je to značilo, istaknuo je njemački sudac Christoph Flügge: “Ako se ti suci ikada budu uplitali u unutarnje stvari Sjedinjenih Država ili budu istraživali američkog državljanina, Bolton je odgovorio da će američka vlada učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi osigurala da ti suci više ne dobiju dopuštenje za putovanje u Sjedinjene Države i da bi tamo mogli biti procesuirani”.
Izvorna inspiracija Međunarodnog kaznenog suda je bila suđenje nacistima u Nürnbergu. Slično se htjelo procesuirati bilo koju zemlju ili dužnosnike osuđene za ratne zločine, ali su optužbe nedostajale za brojne počinitelje ratnih zločina, od državnog udara u Čileu, afere Iran-Contra ili invazije na Irak.
Od svih područja politike sile, međunarodne financije i strana ulaganja su ključna točka. Međunarodne monetarne rezerve bi trebale biti neprikosnovene, a primjena međunarodnog duga usko povezana s njima. Središnje banke su dugo držale zlatne i monetarne rezerve u Sjedinjenim Državama i Londonu. 1945. se to se činilo razumnim, jer je trezor Federalnih rezervi u New Yorku, gdje je zlato stranih središnjih banaka, vojno siguran. Isto tako je London Gold Pool bio instrument kojim je američko ministarstvo financija dolar držalo kao “zlatni bon” vrijedan 35 unci.
Strane devizne rezerve su se držale u američkim trezorskim zapisima denominiranim u zlatu, a kupuju se i prodaju na valutnim tržištima New Yorka i Londona kako bi se stabilizirali tečajevi. Većina kredita stranim vladama je denominirana u američkim dolarima, tako da se banke s Wall Streeta obično nazivaju agentima za naplatu. To je bio slučaj s iranskim šahom Rezom Pahlavijem, kojeg su SAD postavili na vlast nakon što su sponzorirale državni udar 1953. protiv Muhameda Mosadeka koji je pokušao nacionalizirati ili barem oporezivati angloiransku naftu, sada British Petroleum.
Nakon što je šah srušen, Homeinijeva vlada je zatražila od njegovog platnog agenta, banke Chase Manhattan, da koristi depozite za plaćanje vlasnika obveznica. Po nalogu smjeru vlade Sjedinjenih Država je Chase Manhattan odbio zahtjev revolucionarne vlade iz Teherana, s američki su sudovi Iran proglasili nepouzdanim i zamrznuli zemlji sva sredstava u Sjedinjenim Državama i bilo gdje drugdje gdje su mogli. To dokazuje da su međunarodne financije bile dio State Departmenta i Pentagona.
Ali to je bilo prije jedne generacije, a tek su nedavno strane zemlje počele osjećati mučninu zbog ostavljanja svojih zlatnih rezervi u Sjedinjenim Državama, gdje se mogu zamrznuti s ciljem kažnjavanja svake zemlje koja uvrijedi američku diplomaciju.
Tako je nedavno Njemačka konačno našla hrabrosti da zatraži da se dio njenog zlata vrati u Njemačku. Američki dužnosnici su se pretvarali da su šokirani uvredom iz civilizirane kršćanske zemlje koja djeluje kao Iran, tako je Njemačka pristala usporiti transfer.
Ali onda se javila Venezuela, koja na sve načine želi raspolagati svojim rezervama, prije svega kako bi sanirala posljedice američkih sankcija i borila se s krizom koju američki diplomati pripisuju “socijalizmu”, a ne američkim političkim pokušajima da slome gospodarstvo latinoameričke zemlje.
Venezuela je naložila da Banka Engleske prebaci dio njenih 11 milijardi zlata u njene trezore. Zahtjev je upućen u prosincu 2018. Slušajući upute Boltona i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, bankari u Londonu su odbili ispuniti službeni zahtjev Caracasa.
Kako je izvijestio Bloomberg: “Američki dužnosnici pokušavaju provesti operaciju u stilu Chicago Boysa i Juanu Guaidóu pomoći da preuzme kontrolu nad vladom. Zlato vrijedno 1,2 milijarde dolara je dio 8 milijardi dolara deviznih rezervi koje drži Središnja banka Venezuele.”
Činilo se da je Turska vjerojatno odredište, potičući Boltona i Pompea da upozore Ankaru da odustane od pomoći Venezueli, prijeteći joj sankcijama kao svakoj drugoj zemlji koja bi pomogla Venezueli da se nosi s gospodarskom krizom.
Bloomberg je zaključio: “Dužnosnicima Središnje banke Venezuele je naloženo da ne pokušavaju stupiti u kontakt s Bankom Engleske. Tim središnjim bankarima je rečeno je da im članovi Banke Engleske neće odgovoriti.” Vijest je dovela do glasina da je Venezuela prodala 20 tona zlata, koje je odvezao ruski Boeing 777, za oko 840 milijuna dolara. Novac je vjerojatno plaća ruskim i kineskim vlasnicima obveznica i za kupnju hrane za ublažavanje gladi na lokalnoj razini.
Rusija je negirala ovu vijest, ali je Reuters potvrdio da je Venezuela prodala 3 od 29 tona zlata Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a još 15 tona je isporučeno 1. veljače.
Američki ekstremistički senator Rubio je urlao da je to “krađa”. Naravno, s američke točke gledišta je briga za ublažavanje krize bez sudjelovanja Sjedinjenih Država zločin protiv američke diplomacije i politike općenito.
Ako postoji zemlja u kojoj američki diplomati mrze više od neposlušne Latinske Amerike, to je Iran. Izlazak iz nuklearnog sporazuma iz 2015. od strane predsjednika Trumpa je eskalirao do te mjere da su SAD Njemačkoj i drugim europskim zemljama zaprijetile sankcijama ako i one ne učine isto i ne prekrše sporazume koje su potpisale. Na kraju je došlo do američkog protivljenja uvozu robe iz Njemačke i pokušajima blokade izgradnje plinovoda “Sjeverni tok 2”.
SAD su se konačno obrušile i na Europu, koja pokušava pronaći način da se obrani. Imperijalne prijetnje više nisu vojne. Sada je kibernetički rat postao način da se prekinu veze s bilo kojom ekonomijom. Glavne IT veze su one za prijenos novca, a njih vodi SWIFT, društvo za svjetske međubankovne financijske telekomunikacije sa sjedištem u Belgiji.
Rusija i Kina su već krenule u stvaranje svojih sustava bankovnih prijenosa, prije svega zbog mogućnosti da ih Sjedinjene Države odvoje od SWIFT-a. No sada su i europske zemlje shvatile da prijetnje Boltona i Pompea mogu dovesti do velikih gubitaka, ako se usude nastaviti pregovore s Iranom, kako zahtijevaju ugovori koje su potpisali. Njemačka je upravo poručila da neće izaći iz nuklearnog sporazuma.
Osim toga, 31. siječnja je Washington obaviješten da je Europa stvorila vlastiti platni sustav za uporabu s Iranom i drugim zemljama koje su na metu američkih diplomata. Njemačka, Francuska, pa čak i američka pudlica, Velika Britanija, stvorili su Instrument potpore trgovinskim razmjenama (INSTEX). Ipak, obećali su da će se iskoristiti samo za “humanitarnu” pomoć, kako bi se Iran spasio od devastacije tipa Venezuele, što i jeste cilj Washingtona.
No, s obzirom na sve žešći otpor ruskom plinovodu “Sjeverni tok 2”, ovaj alternativni sustav bankarske naplate će biti spreman i sposoban za rad ako Sjedinjene Države pokušaju nametnuti sankcije Europi.
“Upravo sam se vratio iz Njemačke i vidio veliku podjelu između industrijalaca i njihovog političkog vodstva. Godinama su velike tvrtke vidjele Rusiju kao prirodno tržište, komplementarno gospodarstvo za modernizaciju proizvodnje i opskrbu Europe prirodnim plinom i drugim sirovinama. Novi Hladni rat Sjedinjenih Država nastoji blokirati tu komplementarnost, upozoravajući Europu na “ovisnost” o jeftinom ruskom plinu i ponudom skupog američkog LNG-a, i to preko lučkih objekata koji još ne postoje”, za Counterpunch piše Michael Hudson.
Predsjednik Trump inzistira i da članice NATO pakta troše 2% svog BDP-a na oružje, po mogućnosti kupljeno u Sjedinjenim Državama, a ne od njemačkih ili francuskih trgovaca.
SAD preuveličavaju svoj status i vode do gore spomenute euroazijske noćne more Mackindera, Kissingera i Brzezinskog. Osim što su već gurnuli u savez Rusiju i Kinu, američka diplomacija im dodaje Europu, bez obzira na sposobnost samih Sjedinjenih Država da zloupotrebljavaju ovisnost ovih država o institucijama koje je Washington stvarao od 1945. godine. Za pritisak na Europljane se više ne koristi Svjetska banka, čija je politika od početka bila da se zemljama daju krediti da kupe američke proizvode, umjesto davanja prioriteta hrani. To je razlog zašto su ti krediti uvijek bili u stranoj valuti, a ne u nacionalnoj valuti potrebnoj za pružanje potpore poljoprivrednim cijenama i uslugama. To je američku poljoprivredu učinilo tako produktivnom.
Zemlje koje su ucjenjivane hranom su mogle biti sankcionirane istog trenutka kada se odmaknu od američkih diplomatskih zahtjeva. Valja napomenuti da je globalno nametanje mita o američkoj “učinkovitosti” prisiljavalo latinoameričke zemlje da postanu plantaže za usjeve kao što su kava i banane, a ne da kultiviraju pšenicu i kukuruz, što je izazvalo katastrofu, posebno za one koji žive u Srednjoj Americi. Nametnute kulture u poljoprivredi i skromni uvoz hrane iz Sjedinjenih Država su u zemljama koje su slijedile američke diktate uzrokovale bijedu, što svjedoče karavane izbjeglica iz Meksika.
Naravno, čak je i MMF bio prisiljen priznati da su njegove temeljne smjernice uvijek bile fiktivne. Temeljna politika je bila da je službeno plaćanje međuvladinog duga osnova za dobivanje kredita MMF-a. Ovo pravilo je utvrđeno kada je najveći dio službenog međuvladinog duga trebao pripasti Sjedinjenim Državama.
No, prije nekoliko godina, Ukrajina je odbila vratiti 3 milijarde duga Rusiji. MMF je tada neizravno poručio da Ukrajina i druge zemlje ne moraju platiti dug Rusiji ili bilo kojoj drugoj zemlji koje žele djelovati neovisno o Sjedinjenim Državama. Međunarodni monetarni fond je odobrio kredit Kijevu usprkos dokazima o endemskoj korupciji, samo kako bi financirao antirusku politiku, a nije branio načelo da se dugovi među vladama moraju plaćati. MMF kao da djeluje iz male sobe u podrumu Pentagona u Washingtonu.
Europa je primijetila da će zbog svoje međunarodne monetarne trgovine i njezinih financijskih veza Sjedinjene Države biti ljute. To je postalo jasno na pogrebu Georgea H.W. Busha kada su diplomati EU bačeni na dno popisa mjesta u rasporedu na ispraćaju.
Rečeno im je da Sjedinjene Države EU više ne smatraju kao entitet u dobrom stanju. U prosincu je u Bruxellesu Mike Pompeo održao govor o Europi, prvi i očekivan u kojem je uzdizao vrline nacionalizma i kritizirao multilateralizam i EU, navodeći “da međunarodna tijela koja ograničavaju nacionalni suverenitet moraju biti reformirana ili eliminirana”.
Takvi događaji nisu bili nikakva vijest do 31. siječnja 2019. godine, kada su se Sjedinjene Države pomaknule na više frontova, protiv Venezuele, Irana i Europe, da ne spominjemo Kinu i komercijalne prijetnje i akcije protiv Huaweija. Čini se da će ovo biti godina globalne frakture.
Naravno, ne postoji samo predsjednik Trump, jer i Demokratska stranka pokazuje iste namjere. Umjesto da aplaudiraju demokraciji kada strane zemlje ne biraju lidera kojeg su odobrili američki diplomati, bilo o kome da je riječ, američki demokrati maske i dokazuju se kao prvaci imperijalizma Novog hladnog rata.
Sada je sve otkriveno. Venezuela bi trebala postati novi Čile generala Augusta Pinocheta, ali Trump nije jedini koji podupire Saudijsku Arabiju i njezine vehabije, koji su, kako je rekao Lyndon Johnson, “ku*vini sinovi, ali naši ku*vini sinovi”.
“Gdje je ljevica u svemu tome? To je pitanje s početka članka. Izuzetno je da su to samo desničarske stranke, Alternativa za Njemačku (AFD), francuski nacionalisti Marine Le Pen i drugi koje se protive militarizaciji NATO pakta i nastoje oživjeti komercijalne i gospodarske veze s ostatkom Euroazije. Kraj našeg monetarnog imperijalizma, kojeg sam prvi put spomenuo 1972. godine, čak je zaprepastio informiranog promatrača poput mene. Bila je potrebna kolosalna arogancija, kratkovidost i bezakonje kako bi se ubrzao pad američke hegemonije, a tu su aroganciju, kratkovidost i bezakonje Donaldu Trumpu mogli dati samo ludi neokonzervativci kao što su John Bolton, Elliott Abrams i Mike Pompeo”, zaključio je Michael Hudson.
logično
Baš kao što je rat u Vijetnamu gurnuo Sjedinjene Države da 1971. godine odustanu od zlatnog standarda, nasilni rat za smjenu vlada kojeg SAD vode protiv Venezuele i Sirije i prijetnji drugim zemljama sankcija ako se ne pridruže tom križarskom pohodu, gura europske i druge nacije u stvaranje vlastitih alternativnih financijskih institucija. Ova odluka je donesena već neko vrijeme i sada bi se trebala realizirati. Ali tko bi pomislio da će Donald Trump postati katalizator?
Nijedna ljevičarska stranka, niti jedan socijalistički, anarhistički ili strani nacionalistički vođa nigdje drugdje u svijetu nije mogao postići ono što čini Trump da razbije američko carstvo. Deep State s oduševljenjem reagira na način na koji je ovaj desničarski poduzetnik druge zemlje gurnuo da se brane. Da bi to učinio, Trump je iskoristio piromane koji su radili za Busha i Reagana, Johna Boltona i sada Elliotta Abramsa, koji bi trebao zapalili plamen u Venezueli.
Ovo je gotovo crna politička komedija. Svijet međunarodne diplomacije se preokrenuo. Svijet u kojem više nema zahtjeva da se bilo tko pridržava međunarodnih standarda, da ne spominjemo zakone ili ugovore. Neokonzervativci koje je odabrao Trump shvaćaju ono što se nedavno činilo nezamislivim, a to je zbližavanje Kine i Rusije, velika noćna mora Henryja Kissingera i Zbigniewa Brzezinskog.
Trumpova uprava i on sam guraju Njemačku i druge europske zemlje u euroazijsku orbitu, noćnu moru “Heartlanda” Halforda Mackindera prije jednog stoljeća. Zapravo je sve jasno.
Nakon što su spoznali fikcije i obmane o Iraku, Libiji i Siriji, zajedno s udaljavanjem od zločinačkog režima u Saudijskoj Arabiji, strani politički lideri prepoznaju ono što su istraživanja javnog mnijenja već izvijestila, prije nego što su momci iz Iraka i afere Iran-Contra svoju pozornost usmjerili na najveće naftne rezerve u svijetu u Venezueli: Sjedinjene Države su sada najveća prijetnja miru na planeti. Pravdanje američkog državnog udara u Venezueli obranom demokracije otkriva svu licemjernost američke vanjske politike. Definicija “demokracije” je postala potpora američkoj vanjskoj politici koja teži neoliberalnoj privatizaciji javne infrastrukture, ukidanje vladinih propisa i pokoravanje diktatu globalnih institucija kojima dominiraju Sjedinjene Države, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i NATO pakta.
Desetljećima su strani ratovi, unutarnji oštri programi štednje i vojne intervencije dovodili do još više nasilja, a ne demokracije. U đavoljem rječniku, američki diplomati kao “demokratske” nazivaju zemlje koje slijede američko vodstvo i otvaraju svoje gospodarstvo američkim investicijama i privatizaciji koju sponzoriraju MMF i Svjetska banka.
Ukrajina se smatra “demokratskom”, zajedno sa Saudijskom Arabijom, Izraelom i drugim zemljama koje djeluju kao američki financijski i vojni protektorati i voljne su američke neprijatelje proglasiti i svojim neprijateljima.
U jednom trenutku se ta politika sudarila s izravnim interesima drugih naroda, što je konačno razbilo retoriku State Departmenta. Druge zemlje nastavljaju s razotkrivanjem i zamjenom onoga što američka diplomacija naziva “internacionalizam”, što je u praksi američki nacionalizam nametnut ostatku svijeta zbog vlastitih nacionalnih interesa.
Ova putanja se pojavila prije 50 godina. To se moralo dogoditi, ali nitko nije mislio da će kraj doći onako kako se događa. Povijest je postala komedija, ili barem ironije, jer slijedi svoj dijalektički put.
U posljednjih pedeset godina su američki stratezi iz State Departmenta i Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) bojali se da će otpor američkom financijskom imperijalizmu doći s lijevog krila. Trošili su se ogromni resursi za manipuliranje strankama koje su se definirale kao socijalističke, kao što je britanska Laburistička stranka Tonya Blaira, francuska Socijalistička partija, njemački socijaldemokrati i drugi. Ali američki politički planeri i organizatori su zanemarili desnicu, zamišljajući da će ona instinktivno podržati američko huliganstvo. Stvarnost je da sada desničarske stranke žele biti izabrane, a populistički nacionalizam je put do izborne pobjede u Europi i drugim zemljama, baš kao što se dogodilo s Donaldom Trumpom 2016. godine. Trumpov program bi zbilja mogao razbiti američko carstvo, koristeći staru izolacionističku retoriku koja utječe na vitalne organe carstva. Ali je li Trump agresivni antiamerički agent? To bi također mogao biti, ali bi bilo pogrešno pretpostavljati da je i mudar agent.
Uostalom, ako se s njime ne bave izvođači, dobavljači, sindikati ili FED, zašto bi Vladimir Putin, Kina ili Iran bili naivniji? Možda je problem zbog eksplozije koja je posljedica unutarnje dinamike globalizacije koju sponzoriraju Sjedinjene Države, kojoj postaje nemoguće nametati svoj diktat kada je rezultat bijeg stanovništva iz ratova pod američkim pokroviteljstvom i, iznad svega, odbijanje Washingtona da se pridržava međunarodnih pravila i zakona koje je, nakon Drugog svjetskog rata, sponzorirao sedamdeset godina.
Demontiranje međunarodnog prava i njegovih sudova
Svaki sustav međunarodne kontrole zahtijeva vladavinu prava. To bi mogla biti moralna i legalna primjena nemilosrdne sile koja nameće predatorsku eksploataciju, ali to je još uvijek zakon. I za to su potrebni sudovi, potpomognuti policijskom silom da uhite i kazne počinitelje. I već imamo prvu pravnu kontradikciju u američkoj globalnoj diplomaciji. Sjedinjene Države su se uvijek protivile bilo kojoj drugoj zemlji koja digne glas o američkoj zakonodavnoj ili diplomatskoj politici. To se pravda činjenicom da su Amerikanci “izuzetna nacija”. Ali sedamdeset godina su se njihovi diplomati pretvarali da njihov nadmoćni sud promiče mirni svijet koji bi drugim zemljama omogućio napredak i poboljšanje životnog standarda. U Ujedinjenim narodima su američki diplomati bili ti koji su inzistirali na pravu veta. U Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu su osigurali da njihovo vlasništvo bude dovoljno veliko da im i tamo omogući pravo veta na bilo koji zajam ili drugu politiku.
Bez te moći se Sjedinjene Države neće pridružiti nijednoj međunarodnoj organizaciji. Istovremeno svoj nacionalizam opisuju kao zaštitu globalizacije i internacionalizma. Sve je to bio eufemizam za ono što je u stvarnosti bio jednostrani proces donošenja odluka u Sjedinjenim Državama.
Neizbježno je da je američki nacionalizam morao narušiti privid jedinstvenog svjetskog internacionalizma, a time i svaku pomisao međunarodne osude. Bez prava veta na suce, Sjedinjene Države nikada neće prihvatiti ovlasti bilo kojeg suda, posebice ne Međunarodnog suda Ujedinjenih naroda u Haagu. Nedavno je ovaj sud pokrenuo istragu o američkim ratnim zločinima u Afganistanu, njihovom mučenju i bombardiranju civilnih ciljeva kao što su bolnice, svadbena slavlja i infrastruktura. Te su istrage konačno našle razumnu osnovu za vjerovanje da su SAD počinile ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost Donalda Trumpa, bio je bijesan kada je u rujnu upozorio: “Sjedinjene Države će iskoristiti sva potrebna sredstva kako bi zaštitile naše građane i naše saveznike od nepravednog sudskog postupka ovog nezakonitog suda.”
Dodao je kako Međunarodni tribunal UN-a ne smije biti tako hrabar da istražuje Izrael ili druge američke saveznike. To je natjeralo njemačkog suca Christopha Flüggea da u znak prosvjeda podnese ostavku. U stvari, Bolton je rekao sudu da SAD neće sudjelovati u bilo kojem sporazumu koji uključuje Sjedinjene Države, obećavajući da će sucima i tužiteljima zabraniti da uđu u Sjedinjene Države.
Bolton je ovako objasnio prijetnju Sjedinjenim Državama: “Sankcionirat ćemo njihova sredstva u američkom financijskom sustavu i kazneno ih progoniti prema američkim zakonima. Mi nećemo surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom, niti ćemo ga pomagati. Mi ćemo ostaviti Međunarodni kazneni sud da umre sam od sebe. Uostalom, za sve namjere i svrhe, on je za nas već mrtav.”
Što je to značilo, istaknuo je njemački sudac Christoph Flügge: “Ako se ti suci ikada budu uplitali u unutarnje stvari Sjedinjenih Država ili budu istraživali američkog državljanina, Bolton je odgovorio da će američka vlada učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi osigurala da ti suci više ne dobiju dopuštenje za putovanje u Sjedinjene Države i da bi tamo mogli biti procesuirani”.
Izvorna inspiracija Međunarodnog kaznenog suda je bila suđenje nacistima u Nürnbergu. Slično se htjelo procesuirati bilo koju zemlju ili dužnosnike osuđene za ratne zločine, ali su optužbe nedostajale za brojne počinitelje ratnih zločina, od državnog udara u Čileu, afere Iran-Contra ili invazije na Irak.
Ukidanje hegemonije dolara
Od svih područja politike sile, međunarodne financije i strana ulaganja su ključna točka. Međunarodne monetarne rezerve bi trebale biti neprikosnovene, a primjena međunarodnog duga usko povezana s njima. Središnje banke su dugo držale zlatne i monetarne rezerve u Sjedinjenim Državama i Londonu. 1945. se to se činilo razumnim, jer je trezor Federalnih rezervi u New Yorku, gdje je zlato stranih središnjih banaka, vojno siguran. Isto tako je London Gold Pool bio instrument kojim je američko ministarstvo financija dolar držalo kao “zlatni bon” vrijedan 35 unci.
Strane devizne rezerve su se držale u američkim trezorskim zapisima denominiranim u zlatu, a kupuju se i prodaju na valutnim tržištima New Yorka i Londona kako bi se stabilizirali tečajevi. Većina kredita stranim vladama je denominirana u američkim dolarima, tako da se banke s Wall Streeta obično nazivaju agentima za naplatu. To je bio slučaj s iranskim šahom Rezom Pahlavijem, kojeg su SAD postavili na vlast nakon što su sponzorirale državni udar 1953. protiv Muhameda Mosadeka koji je pokušao nacionalizirati ili barem oporezivati angloiransku naftu, sada British Petroleum.
Nakon što je šah srušen, Homeinijeva vlada je zatražila od njegovog platnog agenta, banke Chase Manhattan, da koristi depozite za plaćanje vlasnika obveznica. Po nalogu smjeru vlade Sjedinjenih Država je Chase Manhattan odbio zahtjev revolucionarne vlade iz Teherana, s američki su sudovi Iran proglasili nepouzdanim i zamrznuli zemlji sva sredstava u Sjedinjenim Državama i bilo gdje drugdje gdje su mogli. To dokazuje da su međunarodne financije bile dio State Departmenta i Pentagona.
Ali to je bilo prije jedne generacije, a tek su nedavno strane zemlje počele osjećati mučninu zbog ostavljanja svojih zlatnih rezervi u Sjedinjenim Državama, gdje se mogu zamrznuti s ciljem kažnjavanja svake zemlje koja uvrijedi američku diplomaciju.
Tako je nedavno Njemačka konačno našla hrabrosti da zatraži da se dio njenog zlata vrati u Njemačku. Američki dužnosnici su se pretvarali da su šokirani uvredom iz civilizirane kršćanske zemlje koja djeluje kao Iran, tako je Njemačka pristala usporiti transfer.
Ali onda se javila Venezuela, koja na sve načine želi raspolagati svojim rezervama, prije svega kako bi sanirala posljedice američkih sankcija i borila se s krizom koju američki diplomati pripisuju “socijalizmu”, a ne američkim političkim pokušajima da slome gospodarstvo latinoameričke zemlje.
Venezuela je naložila da Banka Engleske prebaci dio njenih 11 milijardi zlata u njene trezore. Zahtjev je upućen u prosincu 2018. Slušajući upute Boltona i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, bankari u Londonu su odbili ispuniti službeni zahtjev Caracasa.
Kako je izvijestio Bloomberg: “Američki dužnosnici pokušavaju provesti operaciju u stilu Chicago Boysa i Juanu Guaidóu pomoći da preuzme kontrolu nad vladom. Zlato vrijedno 1,2 milijarde dolara je dio 8 milijardi dolara deviznih rezervi koje drži Središnja banka Venezuele.”
Činilo se da je Turska vjerojatno odredište, potičući Boltona i Pompea da upozore Ankaru da odustane od pomoći Venezueli, prijeteći joj sankcijama kao svakoj drugoj zemlji koja bi pomogla Venezueli da se nosi s gospodarskom krizom.
Bloomberg je zaključio: “Dužnosnicima Središnje banke Venezuele je naloženo da ne pokušavaju stupiti u kontakt s Bankom Engleske. Tim središnjim bankarima je rečeno je da im članovi Banke Engleske neće odgovoriti.” Vijest je dovela do glasina da je Venezuela prodala 20 tona zlata, koje je odvezao ruski Boeing 777, za oko 840 milijuna dolara. Novac je vjerojatno plaća ruskim i kineskim vlasnicima obveznica i za kupnju hrane za ublažavanje gladi na lokalnoj razini.
Rusija je negirala ovu vijest, ali je Reuters potvrdio da je Venezuela prodala 3 od 29 tona zlata Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a još 15 tona je isporučeno 1. veljače.
Američki ekstremistički senator Rubio je urlao da je to “krađa”. Naravno, s američke točke gledišta je briga za ublažavanje krize bez sudjelovanja Sjedinjenih Država zločin protiv američke diplomacije i politike općenito.
Ako postoji zemlja u kojoj američki diplomati mrze više od neposlušne Latinske Amerike, to je Iran. Izlazak iz nuklearnog sporazuma iz 2015. od strane predsjednika Trumpa je eskalirao do te mjere da su SAD Njemačkoj i drugim europskim zemljama zaprijetile sankcijama ako i one ne učine isto i ne prekrše sporazume koje su potpisale. Na kraju je došlo do američkog protivljenja uvozu robe iz Njemačke i pokušajima blokade izgradnje plinovoda “Sjeverni tok 2”.
SAD su se konačno obrušile i na Europu, koja pokušava pronaći način da se obrani. Imperijalne prijetnje više nisu vojne. Sada je kibernetički rat postao način da se prekinu veze s bilo kojom ekonomijom. Glavne IT veze su one za prijenos novca, a njih vodi SWIFT, društvo za svjetske međubankovne financijske telekomunikacije sa sjedištem u Belgiji.
Rusija i Kina su već krenule u stvaranje svojih sustava bankovnih prijenosa, prije svega zbog mogućnosti da ih Sjedinjene Države odvoje od SWIFT-a. No sada su i europske zemlje shvatile da prijetnje Boltona i Pompea mogu dovesti do velikih gubitaka, ako se usude nastaviti pregovore s Iranom, kako zahtijevaju ugovori koje su potpisali. Njemačka je upravo poručila da neće izaći iz nuklearnog sporazuma.
Osim toga, 31. siječnja je Washington obaviješten da je Europa stvorila vlastiti platni sustav za uporabu s Iranom i drugim zemljama koje su na metu američkih diplomata. Njemačka, Francuska, pa čak i američka pudlica, Velika Britanija, stvorili su Instrument potpore trgovinskim razmjenama (INSTEX). Ipak, obećali su da će se iskoristiti samo za “humanitarnu” pomoć, kako bi se Iran spasio od devastacije tipa Venezuele, što i jeste cilj Washingtona.
No, s obzirom na sve žešći otpor ruskom plinovodu “Sjeverni tok 2”, ovaj alternativni sustav bankarske naplate će biti spreman i sposoban za rad ako Sjedinjene Države pokušaju nametnuti sankcije Europi.
“Upravo sam se vratio iz Njemačke i vidio veliku podjelu između industrijalaca i njihovog političkog vodstva. Godinama su velike tvrtke vidjele Rusiju kao prirodno tržište, komplementarno gospodarstvo za modernizaciju proizvodnje i opskrbu Europe prirodnim plinom i drugim sirovinama. Novi Hladni rat Sjedinjenih Država nastoji blokirati tu komplementarnost, upozoravajući Europu na “ovisnost” o jeftinom ruskom plinu i ponudom skupog američkog LNG-a, i to preko lučkih objekata koji još ne postoje”, za Counterpunch piše Michael Hudson.
Predsjednik Trump inzistira i da članice NATO pakta troše 2% svog BDP-a na oružje, po mogućnosti kupljeno u Sjedinjenim Državama, a ne od njemačkih ili francuskih trgovaca.
SAD preuveličavaju svoj status i vode do gore spomenute euroazijske noćne more Mackindera, Kissingera i Brzezinskog. Osim što su već gurnuli u savez Rusiju i Kinu, američka diplomacija im dodaje Europu, bez obzira na sposobnost samih Sjedinjenih Država da zloupotrebljavaju ovisnost ovih država o institucijama koje je Washington stvarao od 1945. godine. Za pritisak na Europljane se više ne koristi Svjetska banka, čija je politika od početka bila da se zemljama daju krediti da kupe američke proizvode, umjesto davanja prioriteta hrani. To je razlog zašto su ti krediti uvijek bili u stranoj valuti, a ne u nacionalnoj valuti potrebnoj za pružanje potpore poljoprivrednim cijenama i uslugama. To je američku poljoprivredu učinilo tako produktivnom.
Zemlje koje su ucjenjivane hranom su mogle biti sankcionirane istog trenutka kada se odmaknu od američkih diplomatskih zahtjeva. Valja napomenuti da je globalno nametanje mita o američkoj “učinkovitosti” prisiljavalo latinoameričke zemlje da postanu plantaže za usjeve kao što su kava i banane, a ne da kultiviraju pšenicu i kukuruz, što je izazvalo katastrofu, posebno za one koji žive u Srednjoj Americi. Nametnute kulture u poljoprivredi i skromni uvoz hrane iz Sjedinjenih Država su u zemljama koje su slijedile američke diktate uzrokovale bijedu, što svjedoče karavane izbjeglica iz Meksika.
Naravno, čak je i MMF bio prisiljen priznati da su njegove temeljne smjernice uvijek bile fiktivne. Temeljna politika je bila da je službeno plaćanje međuvladinog duga osnova za dobivanje kredita MMF-a. Ovo pravilo je utvrđeno kada je najveći dio službenog međuvladinog duga trebao pripasti Sjedinjenim Državama.
No, prije nekoliko godina, Ukrajina je odbila vratiti 3 milijarde duga Rusiji. MMF je tada neizravno poručio da Ukrajina i druge zemlje ne moraju platiti dug Rusiji ili bilo kojoj drugoj zemlji koje žele djelovati neovisno o Sjedinjenim Državama. Međunarodni monetarni fond je odobrio kredit Kijevu usprkos dokazima o endemskoj korupciji, samo kako bi financirao antirusku politiku, a nije branio načelo da se dugovi među vladama moraju plaćati. MMF kao da djeluje iz male sobe u podrumu Pentagona u Washingtonu.
Europa je primijetila da će zbog svoje međunarodne monetarne trgovine i njezinih financijskih veza Sjedinjene Države biti ljute. To je postalo jasno na pogrebu Georgea H.W. Busha kada su diplomati EU bačeni na dno popisa mjesta u rasporedu na ispraćaju.
Rečeno im je da Sjedinjene Države EU više ne smatraju kao entitet u dobrom stanju. U prosincu je u Bruxellesu Mike Pompeo održao govor o Europi, prvi i očekivan u kojem je uzdizao vrline nacionalizma i kritizirao multilateralizam i EU, navodeći “da međunarodna tijela koja ograničavaju nacionalni suverenitet moraju biti reformirana ili eliminirana”.
Takvi događaji nisu bili nikakva vijest do 31. siječnja 2019. godine, kada su se Sjedinjene Države pomaknule na više frontova, protiv Venezuele, Irana i Europe, da ne spominjemo Kinu i komercijalne prijetnje i akcije protiv Huaweija. Čini se da će ovo biti godina globalne frakture.
Naravno, ne postoji samo predsjednik Trump, jer i Demokratska stranka pokazuje iste namjere. Umjesto da aplaudiraju demokraciji kada strane zemlje ne biraju lidera kojeg su odobrili američki diplomati, bilo o kome da je riječ, američki demokrati maske i dokazuju se kao prvaci imperijalizma Novog hladnog rata.
Sada je sve otkriveno. Venezuela bi trebala postati novi Čile generala Augusta Pinocheta, ali Trump nije jedini koji podupire Saudijsku Arabiju i njezine vehabije, koji su, kako je rekao Lyndon Johnson, “ku*vini sinovi, ali naši ku*vini sinovi”.
“Gdje je ljevica u svemu tome? To je pitanje s početka članka. Izuzetno je da su to samo desničarske stranke, Alternativa za Njemačku (AFD), francuski nacionalisti Marine Le Pen i drugi koje se protive militarizaciji NATO pakta i nastoje oživjeti komercijalne i gospodarske veze s ostatkom Euroazije. Kraj našeg monetarnog imperijalizma, kojeg sam prvi put spomenuo 1972. godine, čak je zaprepastio informiranog promatrača poput mene. Bila je potrebna kolosalna arogancija, kratkovidost i bezakonje kako bi se ubrzao pad američke hegemonije, a tu su aroganciju, kratkovidost i bezakonje Donaldu Trumpu mogli dati samo ludi neokonzervativci kao što su John Bolton, Elliott Abrams i Mike Pompeo”, zaključio je Michael Hudson.
logično
