Zovko – HRT 7:0, tako su nogometnim rječnikom mediji prokomentirali još jedan sudski spor koji je protiv Hrvatske radiotelevizije dobio njihov djelatnik i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko. Rezultatski to lijepo zvuči i izgleda, no ovakvi, u Hrvatskoj učestali pravosudni procesi koji se vode protiv novinara, iz vlastitog iskustva, nisu sport koji bih preporučio za vaše zdravlje.
Bogata je povijest pravosudnog beščašća prema novinarima, urednicima i medijima u neovisnoj, samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj, a jedini cilj tog progona je utjerati strah u kosti onima koji informiraju javnost, ne bi li ih se sudskim progonom ušutkalo, materijalno i egzistencijalno uništilo, te moralno kompromitiralo. Još uvijek su (pre)malobrojni oni suci koji su se usudili suprotstaviti toj vladajućoj matrici i praksi progona novinara, oni kojima su sloboda govora i mišljenja, kao i pravo javnosti da zna, bili važniji od siledžija podložnih duševnim bolima koji su, osim novca, nerijetko tražili i kazneni progon odnosno zatvorske kazne za novinare!
Smrtni grijeh
Kafkijanski procesi, u kojima se suci nisu libili u svojim osuđujućim presudama ispisati čak i takve, zdravom razumu neshvatljive ludosti, kako je i napisana istina utuživa kleveta, nastavljaju se i množe, bez obzira na kontekst europskog pravosuđa i mnogobrojnih briselskih preporuka koje bi trebale ići u korist a ne na štetu medijskih sloboda. Stoga je „slučaj Zovko“ samo jedno poglavlje te nenapisane anatomije bespuća novinarske zbiljnosti koja je svakog dana bogatija za još jednu stranicu, za još jednu dijagnozu. Njegov primjer je indikativan ne samo zbog brojnih inkriminacija kojima je bio izložen, već je iz metodologije uočljiv smišljeni plan za odstrel svih onih koji se ne odriču svoje profesije i pružaju otpor svima onima koji žele zaustaviti istinu.
Progon Hrvoja Zovka počeo je izvanrednim otkazom koji je u rujnu 2018. godine dobio nakon što je nadređenoj mu, još uvijek šefici Informativnog medijskog servisa HTV-a, Katarini Periša Čakarun podnio ostavku na svoju uredničku poziciju, koja je prvobitno prihvaćena, da bi potom bila preinačena u izvanredni otkaz. Žaleći se kako ne može sam birati sugovornike za program koji uređuje, javno je ustvrdio kako na HTV-u postoji cenzura, što će se pokazati „smrtnim grijehom“ i glavnim motivom progona. Za ovu prigodu nepotrebno je ponavljati detalje te montirane optužnice koja je uostalom pravomoćnom presudom nakon tri godine sudovanja pala i Zovko je zakonski vraćen na svoje radno mjesto.
Umjesto da mu isplati zaostale plaće, ispriča se njemu i njegovoj obitelji za ugrožavanje egzistencije, psihičko maltretiranje i narušeno zdravlje, Uprava HRT-a brzopotezno mu opet daje otkaz, pozivajući se na netom pristiglo anonimno pismo u kojem se Zovka optužuje za navodno nasilništvo prema kolegici počinjeno tri odnosno četiri godine ranije, dakle 2017. i 2018. godine!
Bačić u Remetincu
Dakle, ništa od rehabilitacije, uslijedila je nova kalvarija iako je iz inkriminacija i izostanka propisane procedure za davanje otkaza svima bilo jasno da je jedini cilj tadašnjeg glavnog ravnatelja Kazimira Bačića bila da ni pod koju cijenu Hrvoja Zovka ne pripusti na Prisavlje, na njegovo radno mjesto. Uostalom, tu cijenu ionako neće platiti Bačić već hrvatski porezni obveznici koji iz pretplate financiraju HRT, ali ne da bi tim novcem ravnatelj tužakao vlastite novinare i svakog tko mu padne na pamet, a potom HRT plaćao sudske troškove i odvjetničke usluge već da bi bio ono što već odavno nije, javni servis građana. Zovko je sudski i drugi put u svibnju ove, 2022. godine vraćen na posao, a budući da se novi ravnatelj Robert Šveb nije žalio, i ta je presuda pravomoćna, samo su troškovi Zovkovog neminovnog povratka znatno veći.
Što se u međuvremenu događalo s Kazimirom Bačićem, opće je poznato: uhvaćen s 50 tisuća eura navodnog mita za zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, završio je nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru u Remetincu. Nakon što je pušten da se brani sa slobode, vratio se na Prisavlje, doduše ne u ravnateljsku već u platežno visokorangiranu inženjersku fotelju, no izgleda da su mu ipak uskraćeni službeni automobil i mobitel koje je tražio.
Cenzura na HRT-u
Kazimir Bačić HRT je dobio kao dotu, ipak je on zet ugledne hadezeovske obitelji, a oni koji su ga svojom političkom voljom postavili na petu po važnosti funkciju u državi, Plenkovićev „reformirani“ HDZ, spriječio je formiranje saborskog povjerenstva koje bi ispitalo što se to sve u svakom pogledu događalo na Prisavlju za njegova mandata, od financijskog poslovanja i trošenja novca do nasilničkog i seksističkog ponašanja nekih njegovih bliskih suradnika. Kazimir Bačić kao glavni ravnatelj HRT-a te je 2018. godine podnio dvije tužbe protiv Hrvoja Zovka zbog njegove izjave o cenzuri na dalekovidnici, jednu kaznenu i drugu za naknadu štete tešku 250 tisuća kuna, optuživši ga, ni manje, ni više nego za klevetu to jest „za povredu ugleda i časti HRT–a“!
Što se tiče moguće korupcije teške 50 tisuća eura, tamo nekakvog stana u centru Zagreba i godišnjeg odmora u Remetincu, o čemu su pisali svi mediji u Hrvatskoj, ali i oni izvan naših granica, Kazimira Bačića do današnjeg dana nitko nije osumnjičio za delikt „povrede ugleda i časti HRT-a“. Očigledno, za njegove poslodavce, one koji su mu i dali javni servis na upravljanje, sve to nije ni osramotilo ni obeščastilo svehrvatsku „katedralu duha“, za razliku od Zovkove hereze o cenzuri. Zato su oni koji su promovirali Bačića u svoj establišment vodili računa da do i nakon hapšenja njegova egzistencija ničim ne bude ugrožena, dok nikoga nije bilo briga kako su te četiri godine preživljavali Zovko i njegova obitelj.
Matrica progona
Dodajmo svemu ovome još i onaj sudski proces iz iste radionice, kao modni ukras za podupiruću kvalifikaciju o Zovku kao državnom neprijatelju, optužbu da je običan lopov koji je ukrao laptop i dva čitača kartica vrijedne 10.879,35 kuna, koju je Općinski radni sud u Zagrebu u cijelosti odbacio. Stoga HRT Zovku mora platiti naknadu parničkog troška u iznosu većem od onog koji je od njega potraživao za izmišljenu krađu opreme, a matrica progona može se očitati i bez davno rashodovanih čitača kartica.
Prvi korak mogli bismo nazvati „cenzura u pokušaju“. Dakle, kad vam nadređeni kaže da se „ostavite HDZ-a i radije se pozabavite SDP-om“ dok se svi ostali mediji i njihovi novinari bave upravo tektonskim poremećajima u vladanju državom, a vi ne pristanete izdati vlastitu profesiju, inscenira se sukob, ne mišljenja već fizički! Zbog neizvršavanja naizgled banalne zapovijedi nadređenog, algoritam automatski detektira „neprijateljsko ponašanje“ i pokreće višu razinu progona – marginalizaciju. Njezin cilj je naprosto maknuti vas sa strane, udaljiti vas iz operativnog sustava koji biste mogli usporiti ili zakočiti vašim sad već evidentiranim nekontroliranim ponašanjem, jer tražite slobodu izbora teme, slobodu odabira sugovornika i slobodu mišljenja u iznošenju stavova za televizijski programu čiji ste IZVRŠNI urednik.
Fotorobot zločinca
Ni to nije dovoljno, to što više nemate pristup javnosti ne znači stopostotnu sigurnost da na bilo koji način nećete opstruirati ono na što sami niste pristali. Zato se pali „Level 3“, on je ključan za konačno rješenje, program vas mora demonizirati. Vaša žučna rasprava s nadređenom iza zatvorenih vrata prekvalificirana je u fizički napad, nasilništvo, a davno zaboravljeni i rashodovani sitni inventar koji ne vrijedi ni pišljivog boba, pretvoren je u tešku krađu. Sve to će, vjerojatno uz pomoć (para)obavještajnog (pod)zemlja, rezultirati foto robotom ozloglašenog i nepopravljivog zločinca.
A takvi ne stanuju na Prisavlju, takvima nije mjesto na javnom servisu, oni ne mogu i ne smiju zarađivati kruh svoj svagdašnji u najmoćnijoj medijskoj kući u Hrvatskoj, „uglednoj članici“ European Broadcast Uniona (EBU), kako će na jednoj od sudskih rasprava izjaviti danas bivši ugledni glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić.
Kolateralne žrtve
Kada je portret državnog neprijatelja zgotovljen, ostaje još samo raspisati tjeralicu za njim, a taj će odgovorni posao biti povjeren eminentnim odvjetničkim uredima, jer tridesetak u vlastitoj kući zaposlenih pravnika, koje iz pretplate plaćaju porezni obveznici, valjda nisu dorasli tom odgovornom poslu. I, napokon, slijedi završna faza, nakon CENZURIRATI-MARGINALIZIRATI-DEMONIZIRATI ostaje još samo ELIMINIRATI. Za konačno rješenje neposluha najbolje je odmah remetilačkom faktoru dati izvanredni otkaz ugovora o radu, naravno njegovim skrivljenim ponašanjem, i započeti proces njegovog javnog sramoćenja pokretanjem onoliko tužbi koliko je potrebno.
Da netko u poroti ne bi pomislio kako se radi o osobnoj osveti, o progonu pojedinca koji se usudio javno izreći svoje mišljenje, kao kolateralne žrtve valja pred sud poslati, prvi put u njezinoj povijesti od 1910. godine, i cehovsku organizaciju, Hrvatsko novinarsko društvo, čiji je, gle čuda, državni neprijatelj broj jedan trenutačni predsjednik, kao i sve one njegove kolege novinare koji su se usudili pisati o „slučaju Zovko“.
Jer, na taj način, ne treba biti previše maštovit, kolektivno kleveću odnosno vrijeđaju „čast i ugled HRT-a“.
Opoziv konačnog rješenja
I tko zna kako bi ova neravnopravna utakmica završila da se nije dogodila ta ničim izazvana nesmotrenost glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića da ga, eto, policija uhiti s 50 tisuća eura navodnog mita koji je nosio zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Zbog jedne takve greške u koracima , partija na vlasti morala je na petu funkciju po važnosti u državi postaviti novog glavnog ravnatelja. On, Robert Šveb, povukao je gotovo sve tužbe koje je njegov prethodnik, serijski tužitelj, podnosio protiv vlastitih i ostalih novinara, ali i tu je Zovko ostao izuzetak, jer „algoritam progona“ ne pozna opoziv konačnog rješenja za državne neprijatelje po rednim brojem jedan.
Sada kada je, doduše još uvijek nepravomoćnom presudom, sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Domagoj Kurobasa oslobodio Hrvoja Zovka HRT-ove optužbe da je klevetao govoreći o cenzuri, valjda će netko i taj stroj isključiti iz struje. I valja se nadati da sada, zbog Zovka, na crnu listu i pod udar sustava neće doći oni suci koji su u konačnici presudili u njegovu korist. Nakon što je Hrvoje Zovko ove 2022. godine i drugi put sudskom presudom vraćen na posao, valjalo bi iz pravorijeka koji je, utvrdivši činjenično stanje, donijela sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Jelica Pandurić, istaknuti sljedeće činjenice:
Razlozi za konkretno otkazivanje Ugovora o radu vjerojatno se nalaze u događajima koji su prethodili postupku otkazivanja Ugovora o radu tužitelju, na koje je tužitelj ukazivao kao predsjednik HND-a, a koje je poslodavac nastojao zataškati. (prijavljeno pod imenom i prezimenom seksualnog uznemiravanja 23 Poslovni broj 9-Pr-13310/2021-80 zaposlenica tuženika od strane ravnatelja poslovanja kod tuženika), odnosno da se spriječi tužitelja da na takve stvari ukazuje i o istima govori.
Također, u obrazloženju presude sutkinja Jelica Pandurić ističe kako “do 2018. godine nije postojala niti jedna primjedba na rad Hrvoja Zovka, bilo od nadređenih, bilo od kolega”, te da je njegova kalvarija počela u lipnju 2018. kada je izabran za predsjednika HND-a:
Od rujna 2018. godine pa sve do danas tužitelj (Hrvoje Zovko, op.a.) , Hrvatsko novinarsko društvo te članovi HND-a izloženi su nizu (neosnovanih) sudskih tužbi od strane tuženika (HRT, op.a.)
Jazavci pred sudom
Ne sjećamo se niti jedne presude donesene „U ime Republike Hrvatske“ u kojoj se jasnije i nedvosmislenije progon novinara dovodi u izravnu vezu s poslom koji obavljaju, pa se samo valja nadati da će ovaj presedan što prije postati praksom i normom kada se zbog svog pisanja mi „jazavci“, kako nas vole zvati, ponovno nađemo pred sudom.
Pokušavajući naći zajednički nazivnik Zovkova progona, nakon četiri godine sudovanja i pedesetak odrađenih ročišta, kolegica Dora Kršul s portala Telegram, u rubrici „Politika & Kriminal“ (18. 09. 2022.) napisala je tekst pod indikativnim naslovom „Svjedočenja šefova HRT-a u parnicama protiv Zovka su genijalna. Zaklinju se da tamo nema ni C od cenzure“:
Tako Katarina Periša Čakarun, šefica Informativnog medijskog servisa, objašnjava da „postoje korekcije tj. uređivanje, a nešto posve drugo je cenzura“. Vrijeđa je, kako je rekla, „da se išta naziva cenzurom, a nema nikakvih zabrana“.
I u svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu na zagrebačkom Općinskom građanskom sudu, u kojoj je sutkinja Andrijana Markić Jurišić zaključila da su na HRT-u radna atmosfera i okruženje „u razdoblju koje je trajalo dulje vrijeme, općenito bili takvi da je kod većeg broja osoba, pa tako i tuženika (op.a. Zovka), osnovano mogla uputiti na zaključak o postojanju određenog stupnja ograničenja zaposlenika tužiteljice (op.a. HRT-a) u nesmetanom izražavanju i razmjeni mišljenja i ideja“, HRT je inzistirao na razlikovanju uređivačke politike od cenzure, tvrdeći kako ni Zovko ni njegovi svjedoci ne razumiju što to znači uređivačka politika.
Na margini
Naravno, sada kada je rezultat za kolegu i prijatelja Hrvoja Zovka tako uvjerljiv, 7:0 protiv matične kuće, koja ga je doduše vratila na posao, ali u Dokumentarni program, tako da je njegova pobjeda relativna, ako već nije dobio PTSP od silnih ročišta i suđenja, kao i javnog sramoćenja njegove obitelji, vraćen je tek na onaj drugi level matrice progona, na marginu, s koje ionako ne može naštetiti propagandnoj mašineriji, crv sumnje mi nije dao mira i bogohulno pitanje zujalo mi je u glavi: Zaista, ima li na HTV-u cenzure?
Nije mi bilo do akademske rasprave o cenzuri, uostalom o tome dosta toga kaže i natuknica u Hrvatskoj enciklopediji. Nisu mi bila primarna ni mišljenja uglednih novinara, poput Chrisa Hedgesa, dobitnika Pulitzera, koji je unatoč tome u vlastitoj zemlji Prvog amandmana cenzuriran, marginaliziran, demoniziran i eliminiran iz javnog života kao državni neprijatelj. A on kaže „da je cenzura posljednje sredstvo očajnih i nepopularnih režima koje tješe moćne priče koje žele čuti, a koje im serviraju dvorjani u medijima“, pa je njezin rezultat svijet izmišljotina. U svom bestseleru „Speak“ mlada autorica Laurie Halse Anderson napisala je: „Cenzura je dijete straha i otac neznanja.“
Ne, kao manje-više svakodnevni gledatelj HTV-a i profesionalac koji je šest godina bio zadužen za provođenje uređivačke politike u jednom mediju, riječkom Novom listu, pokušao sam iz vlastitog iskustva dati odgovor na gore postavljeno pitanje.
Dvorske lude
Nakon dugog razmišljanja, moj odgovor jednako je heretičan kao i pitanje! Ne, na HTV-u danas uistinu nema cenzure! Unatoč pažljivom traženju i kopanju po memorijskoj kantici, nisam mogao navesti niti jedan argument da se radi, vratimo se sada enciklopedijskoj natuknici, o a) preventivnoj cenzuri koja se provodi prije objavljivanja ili izvođenja određenog sadržaja. Niti za definiciju pod b) suspenzivna cenzura koja se provodi nakon objave osporenog djela, a temelji se na njegovoj zabrani i uklanjanju iz javnog prometa, uz svo guglanje nisam uspio naći nikakvog pisanog traga. Čak je i onaj jedno vrijeme bunkerirani serijal Hrvoja Klasića „NDH“ naposljetku ugledao svjetlo dana.
Ostala je samo pod c) autocenzura, koju autor provodi nad samim sobom u strahu od mogućih sankcija. Ali, je li moguće da na javnom servisu rade oni koji se tajno boje vlastite sjene? I kako se ti koji ne znaju bili kakili, bili piškili mogu zvati novinarima? To nisu čak ni medijski dvorjani, kako ih zove Hedges, već prije svega dvorske lude.
(https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11246)
Car ne zove
No, okanimo se i sami ludorija, vrijeme je za ludizam. Odgovor je vrlo jednostavan: cenzure na HTV-u danas nema, jer se tamo više nema što cenzurirati! Nema se tamo što prevenirati, još manje suspendirati, jer je naprosto autocenzura postala uređivačkom politikom, u potpunosti se izjednačivši s njom. Nema više razmaka među njima, nema granice, nema crtice, nema točke, to je amalgam, jedno te isto. Nakon što je matrica progona uspješno marginalizirala, demonizirala i eliminirala sve one koji su se pravim novinarstvom željeli baviti, nestala je i potreba za cenzurom budući da je autocenzura postala jedini smisao uređivačke politike!
Da bi preventivna cenzura uopće bila moguća, netko bi najprije trebao stvoriti sadržaj koji bi nekoga mogao ugroziti ili barem naljutiti, a uređivačka politika HTV-a je upravo odsustvo takvih sadržaja! Da bi suspenzivna cenzura uopće bila moguća, netko bi morao svojim kritičkim mišljenjem, svojim stavom kontra zadatog povlađivanja vlasti usijati telefone na Prisavlju od poziva prozvanih i razgolićenih moćnika koji traže zabranu i skidanje s programa. Ali car ne zove, jer je uređivačka politika takva da se na HTV-u car nikada ne smije pojaviti gol!
Zato, kad bi mene zapala čast da na temelju vlastitog novinarskog iskustva napišem novu natuknicu za cenzuru u Hrvatskoj enciklopediji izmijenio bih tu treću odrednicu koja bi sada glasila: c) uređivačka politika, koju autor provodi nad samim sobom u strahu od mogućih sankcija.
A Hrvoje Zovko neće se ljutiti što je ovim mojim autogolom o cenzuri HRT u dodanom vremenu ipak uspio postići počasni pogodak.
