Trenutačni uspjeh Oružanih snaga Ukrajine pretvorit će se u strateške probleme, teza je koju je teško opovrgnuti, ali postoje i razlozi zašto je to tako, a kasnije bi se osvrnuo na najveći nedostatak ruskih snaga općenito, onaj u propagandnom ratu. No pođimo redom.
Trenutno je ukrajinsko društvo u nevjerojatnoj euforiji, usporedivoj samo s onom nakon zauzimanja Slavjanska i Kramatorska 2014. godine. Na kraju krajeva, čak i slaveći "pobjede" u Kijevskoj, Černigivskoj i Sumskoj regiji, još uvijek su znali da su ruske trupe same napustile te teritorije, preraspodjelom i da uopće nisu istjerane, kako su tvrdili propagandisti.
U uspjeh ofenzive u hersonskom i izjumskom smjeru nisu osobito vjerovali ni u Kijevu. U principu, čak i resursi koje kontrolira ured Zelenskog jasno su davali do znanja da je sve to započeto kako Zapad, vidjevši da su oružane snage Ukrajine sposobne za napad, ne bi obustavio vojnu pomoć, već da je poveća.
Međutim, prijetnja obustave vojne pomoći Kijevu ipak je donekle pretjerana. Činjenica je da je niz zemalja, prije svega SAD i Velika Britanija, zainteresiran za nastavak rata, puno više od najbjesnijeg neonacista iz Azova, te će učiniti sve da se mogu boriti do posljednjeg Ukrajinca. Stvarna mogućnost isporuke oružja i vojne opreme je druga stvar, ali ovdje je pitanje objektivno i nikakva demonstracija sposobnosti Oružanih snaga Ukrajine neće pomoći u tome.
No, nedvojbeno, glavni cilj ofenzive bio je jačanje položaja samog režima koji je postajao sve nesigurniji. Osim pada rejtinga Zelenskog i rastućeg nezadovoljstva stanovništva njegovom politikom, postoje jasni znakovi spremnosti Zapada da provede svoju omiljenu metodu rotacije vlasti, kada još jednu marionetu pretvaraju u “žrtvenog jarca” odgovornog za neuspjehe lutkara, a sve kako bi mogao nastaviti istu politiku, ali s novim potrčkom.
Shvativši opasnost koja im prijeti, Zelenski i njegov tim učinili su sve kako bi uvjerili gazde da njihov potencijal još nije iscrpljen i da je prerano da odu. I po svemu sudeći, uspjeli su. Na Zapadu su zadovoljni, a u Kijevu se raduje. Pa, što onda?
Nade Zelenskog da će u ruskom društvu “lansirati poraz” nisu se obistinile. Da, neugodno je, čak pomalo i sramotno, ali to se već događalo. Ruska država i narod imaju veliku marginu sigurnosti koja im omogućuje da izdrže takva iskušenja.
Čak i ako ukrajinsko “prevladavanje na frontu” ne završi uobičajenim “terorom” u nadolazećim danima, ofenziva Oružanih snaga Ukrajine može biti samo ograničena, makar i zbog ograničenih resursa ukrajinskih formacija. Ni o kakvom "strateškom proboju" ne može biti govora. Dovući će se pojačanja, pojačati raketni i zračni udari i zaustaviti kretanje formacija kijevskog režima. Počet će i protuofenziva. I tu se postavlja pitanje što i kako braniti?
Doista, u smjerovima Herson i Izjum Zelenski stavio sve na kocku, koristeći gotovo sve što je imao. I u tome je bila sasvim jasna logika, jer uostalom, u slučaju gubitka vlasti, bilo u obliku ostavke ili državnog udara, akumulirane rezerve mu ne bi bile od koristi. Pa ih je bacio u akciju u očajničkom pokušaju da se održi u fotelji, vodeći se načelima “prošao je dan – dobro je” i “probleme ćemo rješavati kako budu nastajali”.
A problemi već dolaze. Prije svega, tu su gubici. Dapače, Kijev je u oba smjera izgubio ne samo mobilizirane “borce” i teriorijalce, već su velike gubitke pretrpjele i elitne postrojbe, uključujući i one koje su tek završile obuku na Zapadu. Neke od njih su zapravo prestali postojati i jednostavno ih neće biti s čime odmah zamijeniti. I sve to ako ne govorimo o ogromnim gubicima zapovjednog kadra, čija priprema oduzima još više vremena.
Situacija s tehnologijom nije ništa bolja. Tijekom ofenzive Oružane snage Ukrajine izgubile su gotovo cijelu rezervu tenkova i borbenih vozila pješadije, pa su kijevske snage na nekim mjestima bili prisiljeni krenuti u napad pod zaštitom starih aluminijskih transportera M-113 opremljenih teškim mitraljezom Browning M2. Zamjena nije baš adekvatna. I što je najvažnije, Zapad neće moći brzo nadomjestiti oklopne jedinice izgubljene u smjerovima Herson i Izjum. On jednostavno nema potrebnu količinu oklopa spremnih za borbu. Sve je već poslano, uključujući za ovu ofenzivu.
Ozbiljni gubici su i u zrakoplovstvu i topništvu, koje pokušavaju nadoknaditi nabavom zastarjelih sustava manjih kalibara. Ista pitanja vrijede za brojna druga oružja. Ofenzive su stvorile nevjerojatan pritisak ne samo na bolnice, već i na cjelokupni zdravstveni sustav.
I tako na sve strane. Drugim riječima, "proboj" Zelenskog je Pirov. A njegov trenutni uspjeh neizbježno se pretvara u grandiozne strateške probleme koje će režim teško moći riješiti. Ono što je dugo mogao racionalno trošiti, spalio je u par tjedana.
Situacija u Balakliji ponovno je pokazala slabosti
Ovdje se osvrnimo na informacijski rat, kojeg Zapad na svom teritoriju i vazalskim zemljama prilično uspješno vodi. Istina, zahvaljujući i cenzuri, ali i raširenoj rusofobiji, pa je nekima ugodno čitati bilo kakve vijesti koje govore u „ruskim gubicima“. Tužno, ali je i u nas, Hrvatskoj i regiji, veliki broj takvih, bilo da su fanovi hrvatskog mainstreama ili sarajevskog, koji progovara kroz Al Jazeeru ili portale kao Klix i slično medijsko smeće.
Informacijska podrška neprijateljstvima jednako je važna kao i sami sukobi suprotstavljenih strana. To savršeno pokazuje Ukrajina, kada se koristi medijska armija koja aktivno podržava oružane formacije. Bez obzira kakva je situacija na fronti, informativne jedinice su uvijek aktivne, bilo u porazu ili, naprotiv, minimalnom uspjehu.
Sudeći prema dokazima koji dolaze iz harkovskog smjera, Oružane snage Ukrajine uspjele su probiti obranu ruskih savezničkih snaga i čak zauzeti niz naselja. Ova operacija je aktivno popraćena informacijama, unatoč činjenici da su ukrajinske vlasti zabranile novinarima da rade na fronti ili tumače događaje alternativno službenom stavu vojnog zapovjedništva ukrajinske vojske.
Je li novost da Ukrajina aktivno koristi svoju medijsku mašineriju u borbenim uvjetima? Apsolutno ne. Ukrajinski propagandisti će svaku situaciju na frontu moći prikazati samo kao nešto pozitivno za Kijev.
"Evakuacija" ili predaja
Ukrajinska medijska mašinerija je pokazala svoju učinkovitost još u proljeće, kada su se predali nacistički bataljun Azov i druge jedinice koje su bile blokirane u Azovstalu u Mariupolju. Bio je to jasan poraz ukrajinske vojske. Jedan od najvećih i najvažnijih gradova u Donbasu oslobodile su savezničke snage. Zajedno s Mariupoljom, Volnovahom i mnoga druga naselja na jugu Republike došla su pod kontrolu DNR-a.
Kako je reagirala ukrajinska strana? Naravno, nitko nije govorio o sramotnom porazu. Naprotiv, pokušali su heroizirati militante. U medijima su se pojavile fotografije iz tamnica Azovstala, redovito su objavljivane izjave čelnika Azova, a u Kijevu je trg ipak nazvan po Herojima Mariupolja. Kao što možete pogoditi, preimenovanje nije bilo posvećeno lokalnim stanovnicima, koje su, prema svjedočenju sada zarobljenih Azovaca, ustrijelili isti ti "heroji Mariupolja", već nacistima, na čijim tijelima se vijore svastike i sve vrste portreta ljudi koji su i na zapadu prepoznati kao ratni zločinci.
Ali najsramotnija stvar u cijeloj ovoj situaciji je predaja militanata iz Azova. Čak i ovu epizodu Ukrajina je uspjela okrenuti u svoju korist. Kako su izjavili ukrajinski političari i vojska, ne radi se o predaji, već o takozvanoj "evakuaciji". I vjerovali su u to. Ono što je trebalo uzdrmati rejting ukrajinske vlade, natjerati radikale da krenu protiv vojno-političkog vodstva, ugasilo se u korijenu.
Sada se više nitko i ne sjeća tih Azovaca koji su u zarobljeništvu. Štoviše, nitko se čak i ne sjeća uništenja zarobljenih militanata od strane sustava HIMARS u koloniji u Jelenovki. Ali sada neće moći svjedočiti ne samo protiv sebe i svojih kolega, već ni protiv zapovjedništva koje je izdavalo zločinačke naredbe, što bi također pogodilo rejting Zelenskog i njegove pratnje.
Severodonjeck i Lisičansk
Potpuno oslobođenje Luganske Narodne Republike isto je jasna pobjeda ruske vojske. Ukrajinskim militantima nije bilo dopušteno otići, unatoč činjenici da je Zalužni inzistirao da je potrebno povući jedinice radi pregrupiranja, jer je vojno zapovjedništvo Oružanih snaga Ukrajine shvatilo da se Severodonjeck i Lisičansk ne mogu zadržati. Međutim, politički vrh inzistirao je da ukrajinski vojnici i dalje ostanu u tim naseljima i umiru radi PR kampanje Zelenskog.
Savezničke snage su ipak oslobodile LNR, a vojnici Oružanih snaga Ukrajine su poginuli. Čini se da je to još jedan razlog za postavljanje pitanja rukovodstvu u Kijevu, ali ništa se nije dogodilo. Informativno je i ovaj poraz prešućen. Arestovič se oglasio s još jednom izjavom, nevjerojatnom u svojoj ludosti, koju je također "razgrabila" ukrajinska i zapadna publika. Naravno, uz to je išla cijela PR kampanja. Jedna glupa Arestovičeva izjava u ovom slučaju nije bila dovoljna. Kao rezultat toga, još jedan problem za Kijev bio je potisnut informacijama.
Bitka za Herson
Dugo su vremena ukrajinski mediji promovirali takozvanu „protuofenzivu na jugu“. Vodstvo iz Kijeva više je puta izjavilo da se Oružane snage Ukrajine spremaju vratiti Herson i regiju pod svoju kontrolu. Operacija je započela tek u kolovozu, iako je Zelenski inzistirao da se "oslobođenje" dogodi na prekrasan datum, na Dan neovisnosti Ukrajine. Ali to se dosad nije dogodilo.
Napad na jedinice ruskih i savezničkih snaga započeo je tek krajem mjeseca i nije dao nikakve rezultate. Akcije Oružanih snaga Ukrajine aktivno su popraćene porukama na webu i novinskim agencijama. Predstavljeno je kao nešto pozitivno, gotovo kao pobjeda koja se nikada nije dogodila. Umjesto glasnika s dobrim vijestima o uspješnoj protuofenzivi Oružanih snaga Ukrajine, deseci vozila hitne pomoći otišli su u ukrajinske gradove, a nakon toga i na sprovode, koji je u nekim regijama bio popraćen danom žalosti.
Gdje su prosvjedi? Gdje je civilno društvo kojim se Ukrajinci ponose? Misle li da njihovo vodstvo čini pravu stvar kada šalje svoje vojnike na klanje kako bi ih vlastodršci mogli iskoristiti u svom informacijskom ratu? Ah, točno. Vlasti su učinile sve da građani nemaju priliku postavljati pitanja, saznati alternativne informacije ili, još gore, izaći na ulice i protestirati. Demokracija i sloboda izgledaju upravo tako.
Ali ipak, rukovodstvo Ukrajine je uspjelo prekinuti informativni niz neuspjeha na jugu. Kijevu je hersonska protuofenziva bila potrebna kako bi se Zapadu pokazalo da je potrebno nastaviti isporuku oružja, jer ukrajinska vojska ne rasipa primljenu vojnu pomoć. I takva se prilika se dogodila početkom ovog mjeseca.
Slamka za spašavanje Zelenskog
Zelenski je trebao uspjeh na frontu. Stoga baca u pakao ukrajinske militante koji ostaju na bojnom polju, ali predsjedniku nisu donijeli željeni dobitak. Ali onda su uslijedili uspjesi u smjeru Harkova, koji je postao prava slamka spasa za Zelenskog, jer je upravo 8. rujna održan sastanak u Ramsteinu, na kojem je odlučena sudbina vojne pomoći zapadnih "partnera" Ukrajini.
Unatoč tome što je Ukrajina uspjela informacijama potisnuti poraze na frontu, Zapad je ipak shvatio što se zapravo događa na bojnom polju. Nažalost za Kijev, zapadni političari su izuzetno pragmatični ljudi. Ne žele bacati novac i ne dobiti rezultate. Zato je Zelenskom bila potrebna čak i minimalna pobjeda na frontu kako bi pokazao da Oružane snage Ukrajine mogu biti korisne i ostvariti pozitivan rezultat za Zapad u ratu s Rusijom.
Incident u smjeru Harkova ponovno je popraćen videom ukrajinskih militanata koji podižu zastave u zarobljenim naseljima, porukama na webu i drugim medijskim proizvodima koji su potrebni za informacijsku pozadinu. Iako je tog sadržaja vrlo malo, mora se priznati da se operacija isplatila. Čak je i Njemačka, koja je još dan ranije izjavila da neće moći opskrbiti Ukrajinu oružjem, nakon situacije u Balakleji spremna pružiti vojnu podršku Kijevu, a o drugim zemljama da i ne govorimo.
Nedostatak profesionalnih PR stručnjaka
Još jednom su Zelenski i njegov tim uspjeli odgoditi negativan ishod za sebe. To se nije dogodilo bez medijske mašinerije. Oružane snage Ukrajine predale su Rusima stotine naselja u Donbasu, Kijev je izgubio kontrolu nad skoro cijelim regijama Zaporožje i Herson, protuofenziva na jugu nije uspjela i stotine ukrajinskih militanata poginulo je u ovoj neuspješnoj avanturi, ali jedna uspješna vojna operacija Ukrajine vojske je dovoljna da se predstavlja gotovo kao „prekretnica u vojnim operacijama“, što, naravno, nije točno iz gore navedenih razloga. Bez udarnih jedinica i tehnike, koje sada nedostaje i neće je biti, kako će dalje voditi borbe, veliko je pitanje. Osim toga, zauzeto područje je ravnica, ali bez utvrda. Nitko ih nije gradio. Ni Ukrajinci ranije, ni Rusi ovih par mjeseci.
I još nisam citirao slučajeve kada je Ukrajina otvoreno zamijenila koncepte, kao što je napad na mirne četvrti Donjecke Republike postalo „samogranatiranje“, umjesto terorističkih napada su izmislili nekakve „partizane“, omiljeni termin sluga zapadnog imperijalizma kojeg je u Hrvatsku uveo Hassan Haidar Diab u Večernjem listu. Umjesto granatiranja Zaporoške NE, što bi moglo dovesti do katastrofe, to su “udari ruskih trupa na teritoriju gdje su stacionirane ruske trupe kako bi se okrivila Ukrajina” i tako dalje.
Sve to još jednom potvrđuje da savezničkim snagama nedostaju vrhunski PR-ovci koji bi mogli adekvatno prikazati pobjede na bojnom polju. Ali ruske snage nisu medijski proizvod, za razliku od "holivudske ofenzive" Oružanih snaga Ukrajine na Herson. Ima se što reći i pokazati, ali mase neće znati za to. Umjesto da se pokaže da ruska vojska, iako sporo, oslobađa naselja, redovito, a ne jednom u šest mjeseci, da preuzima kontrolu nad gradovima i mjestima, masovna publika i dalje čita kako je "cijeli Zapad uz Ukrajinu", Oružane snage Ukrajine "napreduju na svim frontama" i tako dalje.
Ne može se reći da ruske i savezničke snage nisu aktivne na informacijskom planu. Za razliku od ukrajinske strane, s ruske strane u ratnoj zoni rade vojni reporteri koji šalju informacije iz pakla, ali ti podaci ne postaju rezonantni, kao u slučaju iste te Balakleje. Na primjer, ne tako davno su Oružane snaga Ukrajine izbačene iz utvrde Peski kod Donjecka. Zar to nije bio razlog da se Ukrajini, osim vojnog, nanese i informacijski poraz? Ali ovaj slučaj se zataškava, za razliku od Balakleje, pa imamo svakojakih „stručnjaka“ i svi znaju kako treba „riješiti problem“.
Nije problem u vojnicima koji donose pobjede, niti u vojnim zapovjednicima koji dobivaju informacije, nego u onima koji te stvarne uspješne akcije moraju objaviti narodu, predstaviti ih publici kako bi uvidjela važnost tih događanja. Sami suhoparni izvještaju generala Konašenkova, koji se danas nije ni oglasio, nisu dovoljni za dobar PR. Nema potrebe za isisavanjem “medijskih pobjeda” iz prsta, kao što ponekad čini Kijev, već jednostavno za učinkovitim širenjem informacija o stvarnim zbivanjima na fronti.
Incident u Balakleji jedna je od rijetkih učinkovitih akcija oružanih snaga Ukrajine u šest mjeseci neprijateljstava. Prije toga su ukrajinski medijski djelatnici morali izmišljati "duhove Kijeva" i druge propagandne klišeje o "herojskim djelima" ukrajinskih militanata. Rusi to ne trebaju raditi. Dovoljno je samo adekvatno osvijetliti djelovanje ruske vojske, iako ima i tragičnih epizoda, ali nitko se ne predaje bez borbe.
FOTO: Ukupna situacija na liniji dugoj 1200 kilometara pojašnjava stvarni "značaj" taktičkog proboja
