Europa nema Kissingera ni Bismarcka. Nema Genschera. Ima menadžere poretka koji se raspada. Hrvatska ni to, samo ponavlja tuđi ton
Europa. Kontinent koji danas ne izgleda kao politička cjelina koja se priprema za novi svjetski poredak. Nakon prošlotjednog geopolitičkog djelovanja u Venezueli – ne samo vojne operacije, nego objave nove stvarnosti – valja promisliti europsku reakciju. Točnije, europsko neshvaćanje da je reakcija nužna.
Europa je danas kontinent nade. Nade da se novi poredak neće dogoditi. Dok se svijet reorganizira oko sile, interesa, tehnologije, vojno-sigurnosnih blokova i sirove trgovine, Europska unija ponaša se kao da je riječ o nesporazumu u proceduri, protokolarnoj grešci, problemu, valjda, diplomatskog bontona. Ne o promjeni epohe. Ponašaju se kao da je problem u Trumpu. Kao da će se povratkom „normalne Amerike“ vratiti i jučerašnji svijet. Da će „pristojan“ predsjednik vratiti pristojnost. Vide birokratsku grešku, ne geopolitičku rekonstrukciju. Kao da povijest stoji. A ne stoji.
Venezuela je priznanje prekretnice. Grenland nije provokacija, nego test. Ukrajina nije rat za pobjedu, već iscrpljivanje. Gaza nije iznimka, to je obrazac. Tajvan nije budući sukob, nego sadašnja računica. Svijet se više ne ponaša kao sustav pravila, nego kao mreža presedana. A presedani ne traže opravdanje. Agresivna stvarnost više se ne uljepšava, ne posipa čarobnim prahom humanitarnih i demokratskih razloga, ne objašnjava međunarodnim poretkom. Djelo je objašnjenje.
Trumpova Amerika nije izmislila politiku sile. Samo ju je lišila scenografije. Bush, Obama i Biden osjećali su se obveznima lagati, objašnjavati, legitimirati, uvlačiti UN, Kongres i koalicije. Trump ne. On ne traži legitimitet. Samo učinak. Trgovac traži mjesečni promet, ne moralni alibi. Politika je za njega utjerivanje. Capone je rekao da se dalje stigne s lijepom riječi i revolverom nego samo s lijepom riječi. Nije to samo promjena stila, već civilizacijski rez. Američka moć desetljećima je postajala poredak, temelj saveza, institucija, procedura. Europa promjenu ne želi prihvatiti. Ignorira, kao da je riječ o osobnom defektu američkog predsjednika, privremenoj grešci sustava. Kao da je dovoljno čekati. U takvom svijetu Ukrajina ulazi u najopasniju fazu.
Europa je u Ukrajinu uložila sav moralni kapital, ali bez ozbiljnog političkog promišljanja. Rat je pretvoren u narativ, ne u projekt završetka, u simbol, ne strategiju. A Ukrajina, koliko god to bilo neugodno reći, ne može vojno pobijediti Rusiju. To je ono što Europa najviše mrzi: hladna činjenica, ne moralna pouka.
Ukrajina je postala ideološka poluga za unutarnju rekonstrukciju EU-a. Militarizacija diskursa, revizija ugovora, redefiniranje „suverenosti“. Za takav projekt trebaju lideri poput De Gasperija, Kohla ili Mitterranda. A imamo Merza, Kallas, Ruttea, Von der Leyen, baltičke i skandinavske ekstreme koji povijesne traume pretvaraju u europske doktrine. Rat u Ukrajini trebao je biti europski povratak geopolitici, a postao je bijeg. Sad, kad Amerika signalizira distancu i igra za sebe, Europa ostaje s ratom. Bez jamca i plana. Ukrajina postaje političko zrcalo europske praznine.
Greške Bruxellesa su sistemske. Velike sile ne uvjeravaju se vrijednostima, primoravaju se odnosom snaga. Ukrajina nije mogla postati zapadna vojna ispostava bez da postane bojište. Europa nije pogriješila u provedbi politike, već u pretpostavci da takva politika ima realan cilj. Predala je sigurnosnu arhitekturu EU-a drugima, prihvatila da pregovori budu tabu, da je mir sramota, a strategija svedena na moralni govor i kupovanje vremena.
Okvir je još mračniji. Kad politika postane spektakl, a promišljanje smetnja, demokratske institucije nisu samo slabe. Postaju dekor. Europa se i dalje ponaša kao da je moguće pobijediti autokratsku logiku apelom. Da na tenk ideš dopisom. Poanta je brutalna, geografija više nije dovoljna, sfera utjecaja više nije karta na zidu, nego mreža financija, tehnologije, opskrbnih lanaca. Amerika, Kina i Rusija ne mogu se zatvoriti u vlastite mjehure, baš zato Europa nije sigurna. Kontinent koji postane samo tržište, bez vojne i diplomatske snage, završava kao tampon-zona. Muzej.
Gaza je razotkrila koliko je europska pravna osjetljivost selektivna. Grenland da su i savezništva pregovarački plijen. Venezuela da je suverenitet uvjetna kategorija. U takvom svijetu Rusija i Kina ne jačaju zato što su sjajne, već zato što su normalizirane. Više ne ruše poredak, nego sudjeluju u raspadu starog i pisanju novog. Tajvan, Ukrajina, Južno kinesko more, postsovjetski prostor – to nisu iznimke, već zone nove normalnosti.
EU se odrekao vlastite mirovne tradicije i prihvatio logiku konfrontacije. Bez strategije izlaska. Ukrajinu je pretvorio u moralni projekt, slijep za to da je geopolitička linija razdvajanja velikih sila. Imperiji, povijest uči, ne propadaju zato što gube ratove, već jer gube samokontrolu. Europa to ne vidi. Govori sama sa sobom. I vjeruje da je to politika.
Nije Europa nemoćna. Intelektualno je razoružana. Nema koncept vlastite uloge, strategiju autonomije, viziju poretka. Ima regulatornu tehniku, preskupe birokrate i jeftino moraliziranje. Umjesto da gradi sebe, gradi narativ. I to loš. Počiva na snazi koja nije operativna, autonomiji koja je deklarativna, vrijednostima koje ne proizvode politiku. Sjever gura ratni diskurs bez političkog kraja. Zapad održava moralni diskurs bez geopolitičkog pokrića. Jug preživljava bez utjecaja. Istok se boji bez alternative. A centar administrira bez mudrosti.
Njemačka i Francuska ne proizvode politiku, već proceduru. Bruxelles upravlja neslaganjem. Parlament proizvodi rezolucije, Komisija komunikaciju. NATO je vojno funkcionalan, ali politički prazan. A sila bez suverene politike, oružje je bez strategije. Ne štiti, već vuče u ratove bez cilja.
Hrvatska nije iznimka, već paradigma. Njezina vanjska politika savršeno ocrtava europski mentalitet. Lojalnost bez stava, narativ bez mišljenja. Plenković nije anomalija, već proizvod sustava koji nagrađuje poslušnost. Sljedbenik dogmi ekstremnog centra, birokrat koji se snalazi u proceduri, bez poznavanja slojevitosti izvan službenog narativa. U stabilnim vremenima to izgleda odgovorno. U nestabilnim je opasno. Nemaju političku maštu, samo refleks poslušnosti. Zato je Sanchez antiteza. Čak i Slovenija ima stav.
Europa nema Kissingera ni Bismarcka. Nema Genschera. Ima menadžere poretka koji se raspada. Hrvatska ni to, samo ponavlja tuđi ton s uvjerenjem da je to mudrost. Banana država je država s institucijama bez suvereniteta, banana Unija kontinent s pravilima bez moći, s vrijednostima bez politike, elitama bez hrabrosti. Desetljećima je EU živio u svijetu pravila i navikao se na njih. Danas su pravila nostalgija. Ne vrijedi ni Platonova da pristojnim ljudima ne trebaju pravila. Pristojnih nema dovoljno, pristojnost nije politički stil.
Svijet se promijenio. Što je vrijedilo jučer, danas ne vrijedi. A Europa misli da je problem u svijetu. Zato pitanje koje Europa izbjegava – što čeka EU? Ameriku da se vrati staroj ulozi? Rusiju da se umori? Kinu da se predomisli? Da rat završi sam od sebe? Ili da njena politička irelevantnost postane novo normalno?
Europa mora prestati vjerovati da se moć može zamijeniti pristojnošću. Mora prestati voditi politiku samo moralom, i to hinjenim, potrošenim. Prestati glumiti neutralnost u svijetu koji se reorganizira. Banana Unija nije sudbina, već odluka. Možda je već kasno, možda Europa više nije povijesni subjekt, samo marginalija, muzej vlastite prošlosti. Kontinent koji se militarizira bez strategije i moralizira bez snage.
Povijest ne ruše samo nasilnici. Ruše i mediokriteti. Baš oni vode EU i većinu članica. Ne razumiju da se svijet ne popravlja rezolucijama, već odlukama, ne brani deklaracijama, nego funkcionalnim institucijama. Europa se mora prestati predstavljati kao savjest svijeta, ponašati se kao politički entitet, subjekt. Ne da bira stranu, već da izabere sebe.
To znači tri banalne stvari. Prvo, pregovori nisu izdaja, alat su. Bez pregovora, rat je navika. Drugo, vojna sposobnost bez političke je skupa panika. Treće, autonomija nije slogan, već cijena. I Europa je mora platiti ako ne želi da plate drugi.
Čas je u kojem se od EU-a traži odraslost, prestanak vjerovanja u bajku da će se svijet vratiti ako snažno poželimo. Svijet se ne vraća, uzima se. Ili gubi. Kontinent koji se samo prisjeća pravila u svijetu koji ih više ne priznaje, nije njegova savjest. Fusnota je. Povijesna. A fusnote se, znamo, čitaju kad se već sve završi.
