Za poplavu u Zagrebu Milan Bandić opet je optužio – građane! Umjesto da se ‘razboli’ i povuče, on i dalje stoji kano klisurina i prkosi, izazivajući sve neotesanijim izjavama gnjev Zagrepčana koji ovakvog vlastodršca, elementarnu nepogodu, dožive jednom u stoljeću
U pretprošlim Novostima napisali smo da bi pojedinim gostima ‘Ćirilice’ bolje odgovarao kauč nego fotelja, ali u ovoj emisiji kauč bi dobro došao svima osim Pink Panterice Olivere Ćirković, jedine normalne osobe u studiju koji je sačinjavao klub Srba na steroidima, među kojima je najšašaviji – Dragoslav Bokan – rekao da bi, postoji li pakao, službeni jezik u njemu zacijelo bio hrvatski. Milomir Marić ni da trepne, premda je to retorika na razini ‘Der Stürmera’, antisemitskog glasila Juliusa Streichera. Neka nam na ovome mjestu bude dozvoljeno primijetiti da je recimo Nikola Tesla upotrebljavao riječi tipa ‘glede’, ‘nu’, ‘opazke’, ‘tvornice’, ‘kotači’ itd., koristio je dakle ‘jezik pakla’ (pogledati: ‘Tesla – prepiska sa rodbinom’), a na tom je jeziku Arsen Dedić napisao sve svoje pjesme. No i da nije, takvim narativima nije mjesto u civiliziranim medijima. Put u pakao popločan je – Marić to zna kao i mi – takvim ‘odjecima i reagovanjima’… Taman kad se dohvatiš daljinskog, prebaciš s Happy TV-a na HRT, dočeka te ‘Otvoreno’, čijoj gošći, novopečenoj saborskoj zastupnici, ne bismo preporučivali kauč (zato što je žena), no nismo imali volje predugo gledati tu verbalnu logoreju sastavljenu od ustrajno ponavljanih laži, očitih zabluda i priprostog šovinizma. Daljinski u ruke i Treći, ili Klasik, ili History, kako bi se izbjeglo samotrovanje!
Umjesto gnjeva ovdje je korisnija analiza. Taj tip gostiju nacionalnih debatnih formata, viktimomana kompulzivno fokusiranih na prošlost, bilo bi pogrešno opisati kao žrtve Drugoga svjetskog rata. No bilo bi još pogrešnije izostaviti ih s tog popisa, jer oni to jesu. U tom smislu prikladnije bi im bilo gostovanje u ‘TV kalendaru’, ‘Povijesti četvrtkom’ i sličnim emisijama. Njihovi diskursi truju javni prostor gurajući ove narode u sferu patologije. Poviješću pritrujeni narodi propadaju, dok kapital, uglavnom strani – suvremen do bola – uzima sve što vrijedi. Potom se isti ovi urednici pitaju zašto propadamo, a odgovor je jednostavan: zato, brate, što namećete takve teme i takve goste! Ne možeš uspijevati u 2020., a živjeti u 1940-ima. Okrenite se svome vremenu i temama koje život znače (a ne smrt) i ne dajte spodobama etera jer će oteti budućnost našoj djeci onako kako ju je generacija naših očeva, prešućivanjem, otela nama.
Kad čovjek gleda kritičke jugoslavenske filmove iz 1970-ih i 1980-ih, kroz glavu mu prolazi samo jedno pitanja: Pa što se, dovraga, tu uopće promijenilo? ‘Pavle Pavlović’ (sjajnog, lepršavog srpskog režisera Puriše Đorđevića) prikazuje svemoć upravljača u socijalizmu, farsičnost samoupravljanja, transsistemsku koruptivnost ljudi i režima. Pavle Pavlović, kritički raspoložen radnik (Bekim Fehmiu), na televiziji prozove direktora koji o trošku poduzeća gradi vilu; firma Pavlu ponudi stan kako bi povukao izjavu i on na taj ugovor s vragom pristane. Kako to obično biva, vrag nešto kasnije dolazi po svoje. Premda je film kritika sustava slijeva (predmet opservacije je birokracija koja buja gazeći sve pred sobom), on zapravo dokazuje teze najopasnijeg jugoslavenskog disidenta, Milovana Đilasa, koji je točno dva desetljeća prije otkrio postojanje ‘nove klase’ koja je u socijalizmu zamijenila buržoaziju. To su rutinirani upravljači ‘društvenom imovinom’ (ideje naše, benzin vaš) koji u svojim rukama imaju moć pomoću koje za sebe prisvajaju društveno bogatstvo, ali za razliku od klasičnih kapitalista, nemaju poduzetnički rizik. U jeziku socijalizma to se zvalo ‘otuđena sila’. Ta ista ‘nova klasa’ i danas vlada Hrvatskom – oni ne daju javna poduzeća, Podravku i tisuću drugih jer tu leži moć, šansa za zapošljavanje stranačkih ljudi, prijatelja, simpatizera, klijenata, tu su blagajne. A sve je to začeto u socijalizmu, samo je sada legitimacija dobila nacionalni predznak. Da na HRT-u ne prevladavaju mozgovi jedne dimenzije, pustili bi – u svojoj antisocijalističkoj groznici – ciklus filmova Saše Petrovića, Žike Pavlovića, Kreše Golika, Fadila Hadžića, Nikole Babića, Puriše Đorđevića i drugih kritički orijentiranih autora, pa ogadili djeci bivši sistem i državu njihovim vlastitim uracima (surovijim i boljim od ičega što je kasnije nastalo). No kad bi postojao vremeplov, komunisti bi svojoj djeci mogli prikazati slike današnje postsocijalističke stvarnosti (Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore) i reći: Evo, djeco, to su male, kriminalne, mafijaške, korumpirane kompradorske državice čiji predsjednici ne mogu dalje od ograde Bijele kuće, stanovništvo im izumire, industriju su uništili, a telekome i banke rasprodali… Jeste li se za to borili?
Damira Gregoret dobro je, uzorno, vodila polemičan intervju s Davorom Božinovićem. Bila je uporna u nastojanju da dobije odgovor na centralno pitanje: Može li svaki građanin Hrvatske, poput Darija Hrebaka (liberala kojemu je epidemiologinja odredila samoizolaciju, a Krunoslav Capak omogućio da ode u Sabor kako bi glasao za vladinu većinu koja ima točno 76 ruku pa nijedna ne smije nedostajati), nazvati dotičnoga i reći – halo, mogu li malo van iz samoizolacije? ‘Ne bih rekao da je Capak napravio nešto drugo od onoga što se u takvim situacijama radi. Čest je slučaj pomoraca koji se jave epidemiološkom zavodu i traže testiranje jer hoće napustiti Hrvatsku. Capak je samo dao mišljenje što to u praksi znači. Gospodin Hrebak kao negativan u tom trenutku nije zarazan. Hrebak se ponovno testirao, ponovno je negativan’, tvrdio je Božinović, no Gregoret je bila uporna pokušavajući doznati može li to učiniti bilo tko. ‘Ako ima razlog, može se obratiti epidemiološkom zavodu i testirati se. Ne možete predvidjeti sve životne situacije’, rekao je Božinović nakon duljeg natjeravanja s voditeljicom, čija upornost nikad nije prelazila u dosadnu sebeljubivu agresivnost, što je mjera oko koje bi svatko trebao nastojati, čak i unatoč činjenici da živimo u zemlji u kojoj političari nisu poznati kao fanatici istine. Mnogi lažu čim zinu, neki lažu i kad šute, jedni zaobilaze istinu iz koristoljublja, drugi iz užitka, laž je njihov habitat, pa ih treba natjeravati, ali je ipak važno da sve skupa ne ispadne kao razmetanje novinara, dizanje spomenika vlastitoj borbenosti i sl.
Svi su za sve krivi, jedino on nikad ni za što. On je međutim uvijek za sve zaslužan, nikad nitko drugi. Nakon pretvaranja Ilice u lagunu, Milan Bandić za poplavu je opet optužio – građane! ‘Ljudi su u potrazi za egzistencijom i pretvaranjem suterena i podruma u stambeni prostor napravili sebi medvjeđu uslugu. I kada dođe do velikih poplava i kiša, ti sutereni i podrumi koji su ljudi sami gradili poplave, ali ćemo svejedno vidjeti što možemo napraviti’, rekao je pa nastavio: ‘Ja ne mogu dijeliti pare kako se sjetim i pomagati kako se sjetim. Mislim da se radi o minimalnim štetama.’ Milan Bandić dvostruki je optuženik Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – uglavnom zato što je dijelio pare kako se sjetio. Šteta je minimalna iz njegova, milijunaškog rakursa, ali golema onima koji žive od plaće. Svoju je imovinu – a ona je milijunska – prepisao na suprugu i kćer. Umjesto da se ‘razboli’ i povuče, prekasno, ali još uvijek nekako na vrijeme, on i dalje stoji kano klisurina i prkosi, izazivajući sve neotesanijim izjavama gnjev Zagrepčana koji ovakvog vlastodršca, elementarnu nepogodu, dožive jednom u stoljeću.
portalnovosti
Ćirilica / Otvoreno, Happy TV / HRT, 22. srpnja, 22:00
U pretprošlim Novostima napisali smo da bi pojedinim gostima ‘Ćirilice’ bolje odgovarao kauč nego fotelja, ali u ovoj emisiji kauč bi dobro došao svima osim Pink Panterice Olivere Ćirković, jedine normalne osobe u studiju koji je sačinjavao klub Srba na steroidima, među kojima je najšašaviji – Dragoslav Bokan – rekao da bi, postoji li pakao, službeni jezik u njemu zacijelo bio hrvatski. Milomir Marić ni da trepne, premda je to retorika na razini ‘Der Stürmera’, antisemitskog glasila Juliusa Streichera. Neka nam na ovome mjestu bude dozvoljeno primijetiti da je recimo Nikola Tesla upotrebljavao riječi tipa ‘glede’, ‘nu’, ‘opazke’, ‘tvornice’, ‘kotači’ itd., koristio je dakle ‘jezik pakla’ (pogledati: ‘Tesla – prepiska sa rodbinom’), a na tom je jeziku Arsen Dedić napisao sve svoje pjesme. No i da nije, takvim narativima nije mjesto u civiliziranim medijima. Put u pakao popločan je – Marić to zna kao i mi – takvim ‘odjecima i reagovanjima’… Taman kad se dohvatiš daljinskog, prebaciš s Happy TV-a na HRT, dočeka te ‘Otvoreno’, čijoj gošći, novopečenoj saborskoj zastupnici, ne bismo preporučivali kauč (zato što je žena), no nismo imali volje predugo gledati tu verbalnu logoreju sastavljenu od ustrajno ponavljanih laži, očitih zabluda i priprostog šovinizma. Daljinski u ruke i Treći, ili Klasik, ili History, kako bi se izbjeglo samotrovanje!
Umjesto gnjeva ovdje je korisnija analiza. Taj tip gostiju nacionalnih debatnih formata, viktimomana kompulzivno fokusiranih na prošlost, bilo bi pogrešno opisati kao žrtve Drugoga svjetskog rata. No bilo bi još pogrešnije izostaviti ih s tog popisa, jer oni to jesu. U tom smislu prikladnije bi im bilo gostovanje u ‘TV kalendaru’, ‘Povijesti četvrtkom’ i sličnim emisijama. Njihovi diskursi truju javni prostor gurajući ove narode u sferu patologije. Poviješću pritrujeni narodi propadaju, dok kapital, uglavnom strani – suvremen do bola – uzima sve što vrijedi. Potom se isti ovi urednici pitaju zašto propadamo, a odgovor je jednostavan: zato, brate, što namećete takve teme i takve goste! Ne možeš uspijevati u 2020., a živjeti u 1940-ima. Okrenite se svome vremenu i temama koje život znače (a ne smrt) i ne dajte spodobama etera jer će oteti budućnost našoj djeci onako kako ju je generacija naših očeva, prešućivanjem, otela nama.
Pavle Pavlović, Klasik TV, 23. srpnja, 01:00
Kad čovjek gleda kritičke jugoslavenske filmove iz 1970-ih i 1980-ih, kroz glavu mu prolazi samo jedno pitanja: Pa što se, dovraga, tu uopće promijenilo? ‘Pavle Pavlović’ (sjajnog, lepršavog srpskog režisera Puriše Đorđevića) prikazuje svemoć upravljača u socijalizmu, farsičnost samoupravljanja, transsistemsku koruptivnost ljudi i režima. Pavle Pavlović, kritički raspoložen radnik (Bekim Fehmiu), na televiziji prozove direktora koji o trošku poduzeća gradi vilu; firma Pavlu ponudi stan kako bi povukao izjavu i on na taj ugovor s vragom pristane. Kako to obično biva, vrag nešto kasnije dolazi po svoje. Premda je film kritika sustava slijeva (predmet opservacije je birokracija koja buja gazeći sve pred sobom), on zapravo dokazuje teze najopasnijeg jugoslavenskog disidenta, Milovana Đilasa, koji je točno dva desetljeća prije otkrio postojanje ‘nove klase’ koja je u socijalizmu zamijenila buržoaziju. To su rutinirani upravljači ‘društvenom imovinom’ (ideje naše, benzin vaš) koji u svojim rukama imaju moć pomoću koje za sebe prisvajaju društveno bogatstvo, ali za razliku od klasičnih kapitalista, nemaju poduzetnički rizik. U jeziku socijalizma to se zvalo ‘otuđena sila’. Ta ista ‘nova klasa’ i danas vlada Hrvatskom – oni ne daju javna poduzeća, Podravku i tisuću drugih jer tu leži moć, šansa za zapošljavanje stranačkih ljudi, prijatelja, simpatizera, klijenata, tu su blagajne. A sve je to začeto u socijalizmu, samo je sada legitimacija dobila nacionalni predznak. Da na HRT-u ne prevladavaju mozgovi jedne dimenzije, pustili bi – u svojoj antisocijalističkoj groznici – ciklus filmova Saše Petrovića, Žike Pavlovića, Kreše Golika, Fadila Hadžića, Nikole Babića, Puriše Đorđevića i drugih kritički orijentiranih autora, pa ogadili djeci bivši sistem i državu njihovim vlastitim uracima (surovijim i boljim od ičega što je kasnije nastalo). No kad bi postojao vremeplov, komunisti bi svojoj djeci mogli prikazati slike današnje postsocijalističke stvarnosti (Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore) i reći: Evo, djeco, to su male, kriminalne, mafijaške, korumpirane kompradorske državice čiji predsjednici ne mogu dalje od ograde Bijele kuće, stanovništvo im izumire, industriju su uništili, a telekome i banke rasprodali… Jeste li se za to borili?
RTL Danas, 24. srpnja, 18:30
Damira Gregoret dobro je, uzorno, vodila polemičan intervju s Davorom Božinovićem. Bila je uporna u nastojanju da dobije odgovor na centralno pitanje: Može li svaki građanin Hrvatske, poput Darija Hrebaka (liberala kojemu je epidemiologinja odredila samoizolaciju, a Krunoslav Capak omogućio da ode u Sabor kako bi glasao za vladinu većinu koja ima točno 76 ruku pa nijedna ne smije nedostajati), nazvati dotičnoga i reći – halo, mogu li malo van iz samoizolacije? ‘Ne bih rekao da je Capak napravio nešto drugo od onoga što se u takvim situacijama radi. Čest je slučaj pomoraca koji se jave epidemiološkom zavodu i traže testiranje jer hoće napustiti Hrvatsku. Capak je samo dao mišljenje što to u praksi znači. Gospodin Hrebak kao negativan u tom trenutku nije zarazan. Hrebak se ponovno testirao, ponovno je negativan’, tvrdio je Božinović, no Gregoret je bila uporna pokušavajući doznati može li to učiniti bilo tko. ‘Ako ima razlog, može se obratiti epidemiološkom zavodu i testirati se. Ne možete predvidjeti sve životne situacije’, rekao je Božinović nakon duljeg natjeravanja s voditeljicom, čija upornost nikad nije prelazila u dosadnu sebeljubivu agresivnost, što je mjera oko koje bi svatko trebao nastojati, čak i unatoč činjenici da živimo u zemlji u kojoj političari nisu poznati kao fanatici istine. Mnogi lažu čim zinu, neki lažu i kad šute, jedni zaobilaze istinu iz koristoljublja, drugi iz užitka, laž je njihov habitat, pa ih treba natjeravati, ali je ipak važno da sve skupa ne ispadne kao razmetanje novinara, dizanje spomenika vlastitoj borbenosti i sl.
N1 uživo, 27. srpnja, 08:20
Svi su za sve krivi, jedino on nikad ni za što. On je međutim uvijek za sve zaslužan, nikad nitko drugi. Nakon pretvaranja Ilice u lagunu, Milan Bandić za poplavu je opet optužio – građane! ‘Ljudi su u potrazi za egzistencijom i pretvaranjem suterena i podruma u stambeni prostor napravili sebi medvjeđu uslugu. I kada dođe do velikih poplava i kiša, ti sutereni i podrumi koji su ljudi sami gradili poplave, ali ćemo svejedno vidjeti što možemo napraviti’, rekao je pa nastavio: ‘Ja ne mogu dijeliti pare kako se sjetim i pomagati kako se sjetim. Mislim da se radi o minimalnim štetama.’ Milan Bandić dvostruki je optuženik Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – uglavnom zato što je dijelio pare kako se sjetio. Šteta je minimalna iz njegova, milijunaškog rakursa, ali golema onima koji žive od plaće. Svoju je imovinu – a ona je milijunska – prepisao na suprugu i kćer. Umjesto da se ‘razboli’ i povuče, prekasno, ali još uvijek nekako na vrijeme, on i dalje stoji kano klisurina i prkosi, izazivajući sve neotesanijim izjavama gnjev Zagrepčana koji ovakvog vlastodršca, elementarnu nepogodu, dožive jednom u stoljeću.
portalnovosti
