Bandićev san bio je da jednoga dana Zagreb dobije spomenik označen njegovim imenom u Holjevčevoj veličini. Pošto je prekrštavanje Titovog trga, kako Hasanbegović javno reče, tek spektakularni uvod u širi zahvat antikomunističke denominacije, samo je pitanje vremena kada će na red doći gradonačelnički ideal Milana Bandića
Uzalud je tražiti program stranke Bandić Milan 365. Osnovana je početkom 2015., a do danas nije jasno što ta organizacija ‘dela’. Nije ni važno, rekao bi Jakov Bienenfeld, jedan od stranačkih potpredsjednika, nekoliko mjeseci prije smrti. ‘Očito je Milan Bandić najjači adut kojim on sam raspolaže’, tako je to obrazložio Bienenfeld za potrebe izbora 2015. godine.
Rečeno-učinjeno: ukazivao se Bandić u kampanji poput Gospe u Međugorju, kopajući kamene temeljce, majkama obećavajući financijsku pripomoć i uzdišući nad gradskom sirotinjom. U Bandićevoj izvedbi, naime, nekadašnji SKH mutirao je u moderniju socijaldemokraciju između rada i kapitala, potom u tzv. socijalni nauk Crkve koja, po tradiciji, ubire namete i lemozinu da bi, na drugoj strani, distribuirala karitativnu milostinju. Pošto je u tim mijenama bjelodano pogubio niti, što je preostalo osim zamisli sam-svoj-program?
Zato su zbivanja nakon Bandićeve posljednje izborne pobjede prirodna derivacija stranke koju čine javni i podzemni korisnici gradskoga proračuna, vođeni svojom političkom pop-zvijezdom. Odnos tehnički olakšava postizborne kombinacije u sastavljanju većine u Skupštini Zagreba: bit će kako presudi jedan-jedini. Pragmatički vagano, nema se oko čeka oklijevati. Cijena je nikakva: brisanje slova Josipa Broza Tita na jednom zagrebačkom trgu – naspram brojeva u obliku vrtoglavih budžetskih milijardi.
No suprotno prilično raširenom uvjerenju da bandićevski motor podmazuje strast za bogatstvom po skrivenim računima i adresama, riječ je o političaru koji nikada nije ‘delao’ samo zbog mjerljivoga interesa. Od prvoga časa, Zagreb je poligon njegovoga samodokazivanja, osobnih trijumfa i osvete nad nečim što ga je mučilo, čini se, još dok je lipanjskoga jutra 1974. napuštao rodni Cerov Dolac i Općinu Grude, stavljajući u smeđi kufer od skaja dva kompleta donjega rublja, traperice i dvije majice. Ta legenda o skromnom, gotovo bosonogom djetinjstvu, dakako, bila je žanrovski ukalupljena, kako dolikuje klasno uvjetovanom članu Partije njegove mladosti: zbog siromaštva njegov je otac završio kao njemački gastarbajter, rano je umro, ostavio za sobom samohranu suprugu, trudbenicu i supermateru na hercegovačkim poljima duhana. Iz toga se izrodio Bandićev teški opstanak u Zagrebu. Iz jedne perspektive – prava drama u njegovom šljakanju preko student-servisa. No realno, njegovo iskustvo ni po čemu nije posebno za prostor i vrijeme s tisućama istovjetnih vršnjačkih sudbina. Izuzetna je samo jedna činjenica: da je stipendiju uživao kao vrlo osrednji student, zapamćen po apsolutnom manjku sluha za strane jezike.
Iskrena muka došla je kasnije, osvajanjem Metropole. Zagreb je postao scena nezamislivih psihosomatskih napora koji će ga na putevima vlasti koštati opijanja, moždanoga udara i nekoliko operacija, skrivanja supruge i kćeri iza kućnih zidova, napada nekontroliranoga bijesa prema suradnicima i novinarima, nestanka mnoštva iskrenih prijatelja koji su ga podržavali dok je hodao u konfekcijskim košuljama kratkih rukava s pozlaćenim satom na ruci.
Istina je da je sve to još jednom pokopano u zaborav nakon 4. lipnja ove godine, kada je ušao u šesti gradonačelnički mandat. Ipak, naoko najslađa pobjeda do sada bacila je Bandića na koljena. Najmoćniji u gradu, izručen je ekstremnim marginalcima Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću koji ga prezire više od Zorana Milanovića. Ne zato jer iza antiljevičarskoga para stoji nadmoćno brojnija izborna baza, superiorni moral povijesnih pravednika, nego zato što su, kao lukaviji, ulovili najbolniju točku Bandićeve osamljeničke pobjede: sam-svoj-program davno je izgubio svaku šansu za koaliranje sa SDP-om, HNS-om, mladim ljevičarima iz inicijative Zagreb je naš, i tragično je prisiljen na simbiozu s HDZ-om i njegovim još desnijim disidentima.
O Bruni Esih dalo bi se čak raspravljati. Kći veterinara iz Omiša odgajana je kao ‘tuđmanovka’ pod uplivom tzv. nacionalnoga pomirenja koje je – suprotno vlastitoj definiciji – nakon 1990. zaoštrilo pitanje ustaša i partizana do unutarnjeg građanskog rata. Njezina je najveća nesreća da se ne snalazi u dijakroniji: prekasno potegnuvši pitanje lustracije, zaprijetila je političko-plemenskom odmazdom nad djecom i unucima za zločin ‘Križnoga puta’. Uostalom, nakon velike dreke, tema je naglo skinuta s dnevnoga reda.
No kod Hasanbegovića nema dvojbi: taj zataškava kontradikcije vlastitoga morala, svjetonazora i položaja. Deklariran kao nepomirljivi desničar koji ne oprašta komunističke grijehe prošlosti, samom sebi skočio je usta spremnošću na ortakluk sa živućim Bandićem, ‘komunjarom’ prijelaznoga naraštaja iz SFRJ u njezine ‘demokratske’ restlove. Je li njegova povijesna misija detitoizacije zagrebačkoga prostora uzvišenija od malog političkog posrnuća pred ideološkim neprijateljem? Ili je bliži Bandiću nego to ikome pada na pamet gledajući u ukrasne političke simbole: navodno HOS-ova insignija na Hasanbegovićevoj kapi iz 1993. i bedž s Titovim likom na Bandićevom reveru iz 2013. Ipak, postoje neki zajednički nazivnici. Kao prvo, obojica su koješta popabirčili i izmiješali da bi fascinirali sljedbu uvijek istim frazama o pravdi i poštenju. I drugo, ključno: za obojicu je Zagreb arena intimnih ambicija koje bi valjalo dijagnosticirati.
Opće je poznato da je višestranački antifašizam Drugoga svjetskoga rata, ne trpeći prigovora, Hasanbegović poistovjetio sa staljinističkim uvodom u SFRJ. Petrificirajući vremensko-povijesno razdoblje u točki ideal-tipskoga zla, teorijski sistem i svoju znanstvenu karijeru također je zavrtio oko vlastitih predaka. Po besjedi njegova historiografskog opusa, po kratkom su postupku, kojim se režim KPJ etablirao po uzoru na Staljina, osuđeni na smrt 1946. Bili su, veli, bogati trgovci i uglednici muslimanske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji i NDH. Njihova je likvidacija, kaže nadalje, predstavljala jedan od poteza u destrukciji građanskoga društva koje se u Zagrebu gradilo decenijama i stoljećima. Ono što nije eksplicite rečeno slijedi kao naravoučenije koje bi Bandića trebalo pogoditi u srce: ne samo da je ‘komunjara’, nasljednik zločinačke Partije, nego je kao dođoš i seljober kontaminirao idiličnu hijerarhiju visoko sofisticiranoga i urbanoga domorodačkoga miljea.
Tako svojim omiljenim ‘konstruktom’ Hasanbegović pegla nešto doista trajno u balkanskom prostoru učestalih ratova. Premda su se, naime, njegovi bogati preci, kao vlasnici i rentijeri 19 kuća u Zagrebu – od Srebrnjaka do Ilice – našli na udaru konfiskacije u ime Revolucije, cjelovita istina nešto je banalnija u svojoj strahoti: smaknuti su kao ratni profiteri i crnoburzijanci sa skrivenim zalihama živeži, alkohola, cigareta i deviza u okolnostima opće poslijeratne neimaštine. Snalažljivost svojstvena svim merkantilnim račundžijama svijeta (dok jednima ne smrkne, drugima ne osvane, veli poslovica) ne opravdava brutalnost smrtne kazne. Ali je Hasanbegović ponešto klimavu obiteljsku traumu poopćio u povijesnu poduku u totalitetu: Habsburška Monarhija, Austro-Ugarska, monarhistička Jugoslavija, naposljetku NDH – sve su bile bolje od SR Hrvatske.
Jesu li? Sam Hasanbegovićev slučaj to demantira.
Godine 1973. nije rođen kao prestolonasljednik nekretninske djedovine, nego u prosječnom radničkom stanu – kojeg li paradoksa – visoko urbaniziranoga Zapruđa, bez privilegija, kao dijete uredno zaposlenih roditelja. Besplatno školovan, stasao je uz punk, BBB i sve prištave nevolje dječačke adolescentske dobi globalnog svijeta na kraju 20. stoljeća. Premlad za herojski čin verbalnog delikta, u svom prvom novinskom intervjuu iz 1988. prilično razložno kleo se da nije hrvatski nacionalist. Nije sudjelovao ni u ratu. Sve u svemu, nije proživio ništa vrijedno spomena osim tučnjave s nogometnim navijačima. Zato se građa tražila i našla u tragediji bioloških predaka, suvremenika Josipa Broza Tita od kojega je, nakon svega, preostalo samo ime zagrebačkoga trga – podsjetnik na vremena velikoga zla i jednako velikoga dobra. Za razliku od Bandića, Hasanbegović je uživao ponajbolje tekovine titoizma u njegovim stalnim reformama. Ali budući da se životne dobrobiti ne računaju kao zasluge, nekadašnje derište BBB-a hrani nada proustaškoga kolektiva da bi mogao ući u vječnost po simboličkom i retoričkom savladavanju jednog od najvećih europskih državnika 20. stoljeća. Nije neka hrabrost, ali zna djelovati na hrvatsku poniznost. Današnja javnost, primjerice, ne zna da se posljednji Zrinski, smaknuti zbog strahotne veleizdaje habsburškoga dvora, u Hrvatskoj nisu spominjali gotovo dvije stotine godina. Najednom provalivši u literaturi 19. stoljeća i nikada više nisu nazvani izdajnicima.
Prije nego što je ušao u pakt s Esih-Hasanbegovićem i Milan Bandić je imao svoje pritajene ambicije, jedva skromnijih povijesnih dimenzija. Izrazio ih je jedan od njegovih hercegovačkih obožavatelja.
‘Ako je legendarni gradonačelnik Većeslav Holjevac, za svoja dva mandata, zavrijedio spomenik u prirodnoj veličini, već sada može se, što bliže središtu i banu Jelačiću, tražiti lokacija za spomenik Milanu Bandiću. Za spomenik u natprirodnoj veličini. Jer, njegova ljubav i zasluge za grad Zagreb veće su, neusporedivo veće, od bilo koje druge’, zapisao je mostarski odvjetnik Josip Muselimović na portalu Grude.com uoči posljednjih izbora u Zagrebu.
Osim zavičajne solidarnosti koja je u Hercegovini nadživjela monarhističku Jugoslaviju i SFRJ, ustaše i partizane, taj panegirik je obznanio Bandićev san koji je trebao kompenzirati sve ostalo, tužno propušteno i nepovratno izgubljeno: da jednoga dana Zagreb dobije ulicu, trg ili u najluđim snovima – spomenik označen njegovim imenom u Holjevčevoj veličini. Uzor je nesumnjivo vrijedan poštovanja. Počast besmrtnika Holjevac je stekao kao gradonačelnik koji je izgradio Most slobode i kompleks Velesajma, premostivši Savu na južnu obalu. Za svoga mandata između 1952. i 1962., zahvaljujući konfiskaciji i nacionalizaciji seljačkih potleušica i okućnica, podigao je prve novozagrebačke višekatnice, uključujući Hasanbegovićevo rodno Zapruđe. Ali kao u inat Hasanbegoviću, veliki urbanist i graditelj ne samo da nije bio purger, već je bio naseljenik iz Karlovca, komunist i partizan.
Budući da kreativna, građanska lica ljevice ruše desničarsko-ustaške vizure, ništa od toga nije važno za kovanje najnovije koalicije. Više je nego jasno da se Bandić u krajnjoj instanci mora odreći zamisli koja je njegovom mukotrpnom gradonačelničkom stažu davala neki smisao. Pošto je prekrštavanje jednoga trga, kako Hasanbegović javno reče, tek spektakularni uvod u širi zahvat antikomunističke denominacije, samo je pitanje vremena kada će na red doći gradonačelnički ideal Milana Bandića. Potraje li još koji mandat – nije isključeno da će monument Većeslava Holjevca srušiti vlastoručno, ne znajući na koga je i zašto ljut.
Uzalud je tražiti program stranke Bandić Milan 365. Osnovana je početkom 2015., a do danas nije jasno što ta organizacija ‘dela’. Nije ni važno, rekao bi Jakov Bienenfeld, jedan od stranačkih potpredsjednika, nekoliko mjeseci prije smrti. ‘Očito je Milan Bandić najjači adut kojim on sam raspolaže’, tako je to obrazložio Bienenfeld za potrebe izbora 2015. godine.
Od prvoga časa, Zagreb je poligon Bandićeva samodokazivanja, osobnih trijumfa i osvete nad nečim što ga je mučilo, čini se, još dok je lipanjskoga jutra 1974. napuštao rodni Cerov Dolac i Općinu Grude
Rečeno-učinjeno: ukazivao se Bandić u kampanji poput Gospe u Međugorju, kopajući kamene temeljce, majkama obećavajući financijsku pripomoć i uzdišući nad gradskom sirotinjom. U Bandićevoj izvedbi, naime, nekadašnji SKH mutirao je u moderniju socijaldemokraciju između rada i kapitala, potom u tzv. socijalni nauk Crkve koja, po tradiciji, ubire namete i lemozinu da bi, na drugoj strani, distribuirala karitativnu milostinju. Pošto je u tim mijenama bjelodano pogubio niti, što je preostalo osim zamisli sam-svoj-program?
Zato su zbivanja nakon Bandićeve posljednje izborne pobjede prirodna derivacija stranke koju čine javni i podzemni korisnici gradskoga proračuna, vođeni svojom političkom pop-zvijezdom. Odnos tehnički olakšava postizborne kombinacije u sastavljanju većine u Skupštini Zagreba: bit će kako presudi jedan-jedini. Pragmatički vagano, nema se oko čeka oklijevati. Cijena je nikakva: brisanje slova Josipa Broza Tita na jednom zagrebačkom trgu – naspram brojeva u obliku vrtoglavih budžetskih milijardi.
No suprotno prilično raširenom uvjerenju da bandićevski motor podmazuje strast za bogatstvom po skrivenim računima i adresama, riječ je o političaru koji nikada nije ‘delao’ samo zbog mjerljivoga interesa. Od prvoga časa, Zagreb je poligon njegovoga samodokazivanja, osobnih trijumfa i osvete nad nečim što ga je mučilo, čini se, još dok je lipanjskoga jutra 1974. napuštao rodni Cerov Dolac i Općinu Grude, stavljajući u smeđi kufer od skaja dva kompleta donjega rublja, traperice i dvije majice. Ta legenda o skromnom, gotovo bosonogom djetinjstvu, dakako, bila je žanrovski ukalupljena, kako dolikuje klasno uvjetovanom članu Partije njegove mladosti: zbog siromaštva njegov je otac završio kao njemački gastarbajter, rano je umro, ostavio za sobom samohranu suprugu, trudbenicu i supermateru na hercegovačkim poljima duhana. Iz toga se izrodio Bandićev teški opstanak u Zagrebu. Iz jedne perspektive – prava drama u njegovom šljakanju preko student-servisa. No realno, njegovo iskustvo ni po čemu nije posebno za prostor i vrijeme s tisućama istovjetnih vršnjačkih sudbina. Izuzetna je samo jedna činjenica: da je stipendiju uživao kao vrlo osrednji student, zapamćen po apsolutnom manjku sluha za strane jezike.
Za razliku od Bandića, Hasanbegović je uživao ponajbolje tekovine titoizma u njegovim stalnim reformama. Nije proživio ništa vrijedno spomena osim tučnjave s nogometnim navijačima. Zato se građa tražila i našla u tragediji bioloških predaka
Iskrena muka došla je kasnije, osvajanjem Metropole. Zagreb je postao scena nezamislivih psihosomatskih napora koji će ga na putevima vlasti koštati opijanja, moždanoga udara i nekoliko operacija, skrivanja supruge i kćeri iza kućnih zidova, napada nekontroliranoga bijesa prema suradnicima i novinarima, nestanka mnoštva iskrenih prijatelja koji su ga podržavali dok je hodao u konfekcijskim košuljama kratkih rukava s pozlaćenim satom na ruci.
Istina je da je sve to još jednom pokopano u zaborav nakon 4. lipnja ove godine, kada je ušao u šesti gradonačelnički mandat. Ipak, naoko najslađa pobjeda do sada bacila je Bandića na koljena. Najmoćniji u gradu, izručen je ekstremnim marginalcima Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću koji ga prezire više od Zorana Milanovića. Ne zato jer iza antiljevičarskoga para stoji nadmoćno brojnija izborna baza, superiorni moral povijesnih pravednika, nego zato što su, kao lukaviji, ulovili najbolniju točku Bandićeve osamljeničke pobjede: sam-svoj-program davno je izgubio svaku šansu za koaliranje sa SDP-om, HNS-om, mladim ljevičarima iz inicijative Zagreb je naš, i tragično je prisiljen na simbiozu s HDZ-om i njegovim još desnijim disidentima.
O Bruni Esih dalo bi se čak raspravljati. Kći veterinara iz Omiša odgajana je kao ‘tuđmanovka’ pod uplivom tzv. nacionalnoga pomirenja koje je – suprotno vlastitoj definiciji – nakon 1990. zaoštrilo pitanje ustaša i partizana do unutarnjeg građanskog rata. Njezina je najveća nesreća da se ne snalazi u dijakroniji: prekasno potegnuvši pitanje lustracije, zaprijetila je političko-plemenskom odmazdom nad djecom i unucima za zločin ‘Križnoga puta’. Uostalom, nakon velike dreke, tema je naglo skinuta s dnevnoga reda.
No kod Hasanbegovića nema dvojbi: taj zataškava kontradikcije vlastitoga morala, svjetonazora i položaja. Deklariran kao nepomirljivi desničar koji ne oprašta komunističke grijehe prošlosti, samom sebi skočio je usta spremnošću na ortakluk sa živućim Bandićem, ‘komunjarom’ prijelaznoga naraštaja iz SFRJ u njezine ‘demokratske’ restlove. Je li njegova povijesna misija detitoizacije zagrebačkoga prostora uzvišenija od malog političkog posrnuća pred ideološkim neprijateljem? Ili je bliži Bandiću nego to ikome pada na pamet gledajući u ukrasne političke simbole: navodno HOS-ova insignija na Hasanbegovićevoj kapi iz 1993. i bedž s Titovim likom na Bandićevom reveru iz 2013. Ipak, postoje neki zajednički nazivnici. Kao prvo, obojica su koješta popabirčili i izmiješali da bi fascinirali sljedbu uvijek istim frazama o pravdi i poštenju. I drugo, ključno: za obojicu je Zagreb arena intimnih ambicija koje bi valjalo dijagnosticirati.
Opće je poznato da je višestranački antifašizam Drugoga svjetskoga rata, ne trpeći prigovora, Hasanbegović poistovjetio sa staljinističkim uvodom u SFRJ. Petrificirajući vremensko-povijesno razdoblje u točki ideal-tipskoga zla, teorijski sistem i svoju znanstvenu karijeru također je zavrtio oko vlastitih predaka. Po besjedi njegova historiografskog opusa, po kratkom su postupku, kojim se režim KPJ etablirao po uzoru na Staljina, osuđeni na smrt 1946. Bili su, veli, bogati trgovci i uglednici muslimanske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji i NDH. Njihova je likvidacija, kaže nadalje, predstavljala jedan od poteza u destrukciji građanskoga društva koje se u Zagrebu gradilo decenijama i stoljećima. Ono što nije eksplicite rečeno slijedi kao naravoučenije koje bi Bandića trebalo pogoditi u srce: ne samo da je ‘komunjara’, nasljednik zločinačke Partije, nego je kao dođoš i seljober kontaminirao idiličnu hijerarhiju visoko sofisticiranoga i urbanoga domorodačkoga miljea.
Tako svojim omiljenim ‘konstruktom’ Hasanbegović pegla nešto doista trajno u balkanskom prostoru učestalih ratova. Premda su se, naime, njegovi bogati preci, kao vlasnici i rentijeri 19 kuća u Zagrebu – od Srebrnjaka do Ilice – našli na udaru konfiskacije u ime Revolucije, cjelovita istina nešto je banalnija u svojoj strahoti: smaknuti su kao ratni profiteri i crnoburzijanci sa skrivenim zalihama živeži, alkohola, cigareta i deviza u okolnostima opće poslijeratne neimaštine. Snalažljivost svojstvena svim merkantilnim račundžijama svijeta (dok jednima ne smrkne, drugima ne osvane, veli poslovica) ne opravdava brutalnost smrtne kazne. Ali je Hasanbegović ponešto klimavu obiteljsku traumu poopćio u povijesnu poduku u totalitetu: Habsburška Monarhija, Austro-Ugarska, monarhistička Jugoslavija, naposljetku NDH – sve su bile bolje od SR Hrvatske.
Jesu li? Sam Hasanbegovićev slučaj to demantira.
Godine 1973. nije rođen kao prestolonasljednik nekretninske djedovine, nego u prosječnom radničkom stanu – kojeg li paradoksa – visoko urbaniziranoga Zapruđa, bez privilegija, kao dijete uredno zaposlenih roditelja. Besplatno školovan, stasao je uz punk, BBB i sve prištave nevolje dječačke adolescentske dobi globalnog svijeta na kraju 20. stoljeća. Premlad za herojski čin verbalnog delikta, u svom prvom novinskom intervjuu iz 1988. prilično razložno kleo se da nije hrvatski nacionalist. Nije sudjelovao ni u ratu. Sve u svemu, nije proživio ništa vrijedno spomena osim tučnjave s nogometnim navijačima. Zato se građa tražila i našla u tragediji bioloških predaka, suvremenika Josipa Broza Tita od kojega je, nakon svega, preostalo samo ime zagrebačkoga trga – podsjetnik na vremena velikoga zla i jednako velikoga dobra. Za razliku od Bandića, Hasanbegović je uživao ponajbolje tekovine titoizma u njegovim stalnim reformama. Ali budući da se životne dobrobiti ne računaju kao zasluge, nekadašnje derište BBB-a hrani nada proustaškoga kolektiva da bi mogao ući u vječnost po simboličkom i retoričkom savladavanju jednog od najvećih europskih državnika 20. stoljeća. Nije neka hrabrost, ali zna djelovati na hrvatsku poniznost. Današnja javnost, primjerice, ne zna da se posljednji Zrinski, smaknuti zbog strahotne veleizdaje habsburškoga dvora, u Hrvatskoj nisu spominjali gotovo dvije stotine godina. Najednom provalivši u literaturi 19. stoljeća i nikada više nisu nazvani izdajnicima.
Prije nego što je ušao u pakt s Esih-Hasanbegovićem i Milan Bandić je imao svoje pritajene ambicije, jedva skromnijih povijesnih dimenzija. Izrazio ih je jedan od njegovih hercegovačkih obožavatelja.
‘Ako je legendarni gradonačelnik Većeslav Holjevac, za svoja dva mandata, zavrijedio spomenik u prirodnoj veličini, već sada može se, što bliže središtu i banu Jelačiću, tražiti lokacija za spomenik Milanu Bandiću. Za spomenik u natprirodnoj veličini. Jer, njegova ljubav i zasluge za grad Zagreb veće su, neusporedivo veće, od bilo koje druge’, zapisao je mostarski odvjetnik Josip Muselimović na portalu Grude.com uoči posljednjih izbora u Zagrebu.
Osim zavičajne solidarnosti koja je u Hercegovini nadživjela monarhističku Jugoslaviju i SFRJ, ustaše i partizane, taj panegirik je obznanio Bandićev san koji je trebao kompenzirati sve ostalo, tužno propušteno i nepovratno izgubljeno: da jednoga dana Zagreb dobije ulicu, trg ili u najluđim snovima – spomenik označen njegovim imenom u Holjevčevoj veličini. Uzor je nesumnjivo vrijedan poštovanja. Počast besmrtnika Holjevac je stekao kao gradonačelnik koji je izgradio Most slobode i kompleks Velesajma, premostivši Savu na južnu obalu. Za svoga mandata između 1952. i 1962., zahvaljujući konfiskaciji i nacionalizaciji seljačkih potleušica i okućnica, podigao je prve novozagrebačke višekatnice, uključujući Hasanbegovićevo rodno Zapruđe. Ali kao u inat Hasanbegoviću, veliki urbanist i graditelj ne samo da nije bio purger, već je bio naseljenik iz Karlovca, komunist i partizan.
Budući da kreativna, građanska lica ljevice ruše desničarsko-ustaške vizure, ništa od toga nije važno za kovanje najnovije koalicije. Više je nego jasno da se Bandić u krajnjoj instanci mora odreći zamisli koja je njegovom mukotrpnom gradonačelničkom stažu davala neki smisao. Pošto je prekrštavanje jednoga trga, kako Hasanbegović javno reče, tek spektakularni uvod u širi zahvat antikomunističke denominacije, samo je pitanje vremena kada će na red doći gradonačelnički ideal Milana Bandića. Potraje li još koji mandat – nije isključeno da će monument Većeslava Holjevca srušiti vlastoručno, ne znajući na koga je i zašto ljut.
