Antikomunizam nalazimo samo u istočnim dijelovima Evropske unije, koji imaju iskustvo rigidnog uvezenog komunizma, pa i sovjetske okupacije. I u Hrvatskoj, gdje nema ni prvog ni drugog. Zato Karamarko, predsjednica, Hasanbegović i ostali izgledaju poput poludjelih križara koji od Hrvatske prave pustinju
Ovo s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem jednostavno ništa ne valja. Jest da je čovjek uložio neki trud da, progutavši knedlu, kaže što treba kazati, da su ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda, koje mu i sada visi nad glavom. Ali to smo znali i bez njega, štoviše, znali smo i prije njegovih studentskih dana na koje se ministar sada vadi. Ono što ne znamo bez njega jest da li on ovime briše, odustaje od prijašnjih stavova u kojima ustaše puno bolje, čak herojski prolaze. O tome Hasanbegović nije ni slova zucnuo i tu je bitna razlika između njega i Stjepana Mesića i mitropolita Porfirija, koji se Hasanbegovićevim kritičarima stavljaju na nos. Njih dvojica jesu zabrljala, ali su se i ispričala i izrazila žaljenje, Hasanbegović je zabrljao, ali se nije ispričao niti se vidi da mu je zbog ičega žao. Osim toga, Mesić i Porfirije zabrljali su samo jednom, a cjelinom svog javnog života pokazali su da je to bila iznimka, dok je kod ministra kulture to, naprotiv, dio neprekinutog kontinuiteta. Traje od studentskih dana do sasvim nedavnih izjava da je Hrvatska poražena u Drugom svjetskom ratu, ili da treba ukinuti državno pokroviteljstvo nad komemoracijama u Jasenovcu. Jer da te komemoracije navodno služe recikliranju nostalgije za komunističkom Jugoslavijom, što bi, sve da je i istina, bilo legitimno jer logoraši u njoj ne bi doživjeli sudbinu koju im je namrla NDH.
O da, sada mu je zbog ovog drugog možda malo i krivo, barem tako proizlazi iz najave da će otići u nekadašnji ustaški logor smrti, ali ovim putem apeliramo na njega, čak tražimo, da odustane. Ako je, kako sam kaže, bio na svim komemoracijama na Bleiburgu, čije pokroviteljstvo ne dovodi u pitanje, onda to može samo značiti da su mu blajburške žrtve, među kojima je bilo nemalo krvnika, svetije od jasenovačkih, među kojima nije bilo nijednog. I tu prestaje svaki razgovor. Ostanite, ministre, kod kuće, pod Kamenim cvijetom za takve nema mjesta. Ne bi, uostalom, ovome trebalo biti mjesta, ali žalibože ima ga, ni u ostatku zemlje. Ovim uzdizanjem blajburških žrtava nad jasenovačkim Hrvatska je kao nikada dosad zakoračila u patološki revizionizam, jer se prvi put otvorena ustašonostalgija ispostavlja kao ideologija ne samo ekstremističkih krugova i grupa nego i same državne vlasti. Doduše, Tomislav Karamarko još tome pokušava dati privid nekakve ideološke ekvidistance, izjavljujući da su on i HDZ u jednakoj mjeri i ‘antifašisti’ i ‘antikomunisti’, ili zbirno ‘antitotalitaristi’. Ali pritom se, a sada i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, do nezasitne i napasne brbljavosti pozivaju na evropsku deklaraciju protiv komunističkog totalitarizma, i to uvijek uz prešućivanje nekih bitnih činjenica.
Prvo, ta je deklaracija donesena vrlo tankom većinom i iz očite želje da se ugodi novijim članicama Evropske unije, među kojima je iz povijesnih razloga dosta onih u kojima je antikomunizam i danas žilavo prisutan. Drugo, u toj se deklaraciji iskazuje i pohvala nekim komunističkim partijama za razvoj demokracije, ne kaže se istinabog kojima, ali je prisutno mišljenje, koje ima i povijesnu logiku, da se to odnosi na Jugoslaviju, ergo i Hrvatsku. I, napokon, bježi se, kao da je kužna, od činjenice da u EU-u danas sasvim legalno postoje i djeluju komunističke partije u cijelom nizu članica, štoviše, da one sasvim normalno sudjeluju i u radu rukovodećih institucija Unije. Naprotiv, nacističkim i fašističkim strankama ne dozvoljava se rad – što ne znači da ih nema pod drugim imenima – a to sasvim nedvosmisleno govori da se totalitarizam ne smatra određujućom karakteristikom komunista, nego se smatra da ga oni mogu nadrasti. Za razliku od nacifašista, kojima se to odriče, što će reći da se totalitarizam smatra jedinim mogućim oblikom njihovog postojanja i djelovanja. Eto, tako stvari stoje u Evropi. Ona je, da se krivo ne razumijemo, danas sasvim nagnuta udesno, što se vidi iz premoćnog broja konzervativnih vlada, ali i iz toga što se recimo puno osornije odnosi prema grčkoj Sirizi nego prema mađarskom Fideszu. Pa ipak, u njoj više ne stanuje isključivi, narogušeni antikomunizam. Nalazimo ga samo u istočnim dijelovima EU-a, koji imaju iskustvo rigidnog uvezenog komunizma, pa i sovjetske okupacije. I u Hrvatskoj, gdje nema ni prvog ni drugog.
I to je ta patologija o kojoj govorimo. Antikomunizam u Hrvatskoj nema realnih, zdravom razumu dohvatljivih korijena, ali Tomislav Karamarko i društvo oko njega zajašili su tu praznu, izbušeni mješinu. I sada poput poludjelih križara prave od Hrvatske pustinju, jer život u njoj kljaštre isključivo na borbu protiv komunista kojih nigdje nema, štoviše, naočigled kopne i zadnji ostaci socijaldemokracije. Kako šef HDZ-a evidentno nije velike pamet, zbog ove je fiksacije umalo izgubio i parlamentarne izbore, i možda bi se smirio i posvetio krpanju ove koalicije s Mostom da mu ne slijede još jedni izbori. Ovaj put oni stranački, za novo vodstvo HDZ-a, pa sada gledamo novu rundu ostrašćenog ideološkog mahnitanja, doduše, ovaj put ipak s kakvim-takvim političkim rezonom. A taj je uplašiti konkurente za stranačko prijestolje, koji bi mogli početi postavljati pitanje zašto HDZ, ako je ‘pobijedio’, nije dao premijera, zašto mora trpjeti kapriciranja Mosta i tucet drugih. Jedan od tih konkurenata navodno bi mogao biti, iako zasad to otklanja, Davor Stier, koji doista razmišlja o alternativnom HDZ-u, zapravo je napisao i nedavno objavio i cijelu knjigu o tome (‘Nova hrvatska paradigma’). No pročitavši je, čovjek ne bi rekao da Karamarku odatle dolazi nekakva strašna opasnost. Stier je dobronamjerni promatrač hrvatske politike, djelomično i smion jer govori o potrebi napuštanja Tuđmanove ‘državotvorne paradigme’ u pravcu snažne demokratizacije i otvaranja stranačkih i državnih institucija. Ali kada dođe na temu ideološkog rata koji upravo bjesni, pri čemu se ograđuje i od etiketiranja SDP-a kao ‘nenarodnog’ i HDZ-a kao ‘nacionalističkog’ i ‘lopovskog’, vidi se da ipak više štiti Karamarka. I da glavnog krivca vidi u Milanovićevom ‘mi ili oni’.
Kako to kaže čovjek koji je prošao suprotni razvojni put od šefa HDZ-a – od ostrašćenog ustašoida do umjerenog konzervativca – dobitak za Karamarka je dvostruk. U srazu s Milanovićem prihvaćaju ga kao manje zlo i osviješteni i profilirani unutarstranački oponenti. To će reći da Karamarko vjerojatno neće imati problema da uzme još jedan mandat na čelu stranke, i možda će tek onda vratiti mač u korice. Ali samo možda. Taj potkapacitirani čovjek povukao je previše nerezonskih ultraških poteza da bi se tek tako povjerovalo da će mu prvi sljedeći biti obratan.
portalnovosti
Ovo s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem jednostavno ništa ne valja. Jest da je čovjek uložio neki trud da, progutavši knedlu, kaže što treba kazati, da su ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda, koje mu i sada visi nad glavom. Ali to smo znali i bez njega, štoviše, znali smo i prije njegovih studentskih dana na koje se ministar sada vadi. Ono što ne znamo bez njega jest da li on ovime briše, odustaje od prijašnjih stavova u kojima ustaše puno bolje, čak herojski prolaze. O tome Hasanbegović nije ni slova zucnuo i tu je bitna razlika između njega i Stjepana Mesića i mitropolita Porfirija, koji se Hasanbegovićevim kritičarima stavljaju na nos. Njih dvojica jesu zabrljala, ali su se i ispričala i izrazila žaljenje, Hasanbegović je zabrljao, ali se nije ispričao niti se vidi da mu je zbog ičega žao. Osim toga, Mesić i Porfirije zabrljali su samo jednom, a cjelinom svog javnog života pokazali su da je to bila iznimka, dok je kod ministra kulture to, naprotiv, dio neprekinutog kontinuiteta. Traje od studentskih dana do sasvim nedavnih izjava da je Hrvatska poražena u Drugom svjetskom ratu, ili da treba ukinuti državno pokroviteljstvo nad komemoracijama u Jasenovcu. Jer da te komemoracije navodno služe recikliranju nostalgije za komunističkom Jugoslavijom, što bi, sve da je i istina, bilo legitimno jer logoraši u njoj ne bi doživjeli sudbinu koju im je namrla NDH.
O da, sada mu je zbog ovog drugog možda malo i krivo, barem tako proizlazi iz najave da će otići u nekadašnji ustaški logor smrti, ali ovim putem apeliramo na njega, čak tražimo, da odustane. Ako je, kako sam kaže, bio na svim komemoracijama na Bleiburgu, čije pokroviteljstvo ne dovodi u pitanje, onda to može samo značiti da su mu blajburške žrtve, među kojima je bilo nemalo krvnika, svetije od jasenovačkih, među kojima nije bilo nijednog. I tu prestaje svaki razgovor. Ostanite, ministre, kod kuće, pod Kamenim cvijetom za takve nema mjesta. Ne bi, uostalom, ovome trebalo biti mjesta, ali žalibože ima ga, ni u ostatku zemlje. Ovim uzdizanjem blajburških žrtava nad jasenovačkim Hrvatska je kao nikada dosad zakoračila u patološki revizionizam, jer se prvi put otvorena ustašonostalgija ispostavlja kao ideologija ne samo ekstremističkih krugova i grupa nego i same državne vlasti. Doduše, Tomislav Karamarko još tome pokušava dati privid nekakve ideološke ekvidistance, izjavljujući da su on i HDZ u jednakoj mjeri i ‘antifašisti’ i ‘antikomunisti’, ili zbirno ‘antitotalitaristi’. Ali pritom se, a sada i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, do nezasitne i napasne brbljavosti pozivaju na evropsku deklaraciju protiv komunističkog totalitarizma, i to uvijek uz prešućivanje nekih bitnih činjenica.
Prvo, ta je deklaracija donesena vrlo tankom većinom i iz očite želje da se ugodi novijim članicama Evropske unije, među kojima je iz povijesnih razloga dosta onih u kojima je antikomunizam i danas žilavo prisutan. Drugo, u toj se deklaraciji iskazuje i pohvala nekim komunističkim partijama za razvoj demokracije, ne kaže se istinabog kojima, ali je prisutno mišljenje, koje ima i povijesnu logiku, da se to odnosi na Jugoslaviju, ergo i Hrvatsku. I, napokon, bježi se, kao da je kužna, od činjenice da u EU-u danas sasvim legalno postoje i djeluju komunističke partije u cijelom nizu članica, štoviše, da one sasvim normalno sudjeluju i u radu rukovodećih institucija Unije. Naprotiv, nacističkim i fašističkim strankama ne dozvoljava se rad – što ne znači da ih nema pod drugim imenima – a to sasvim nedvosmisleno govori da se totalitarizam ne smatra određujućom karakteristikom komunista, nego se smatra da ga oni mogu nadrasti. Za razliku od nacifašista, kojima se to odriče, što će reći da se totalitarizam smatra jedinim mogućim oblikom njihovog postojanja i djelovanja. Eto, tako stvari stoje u Evropi. Ona je, da se krivo ne razumijemo, danas sasvim nagnuta udesno, što se vidi iz premoćnog broja konzervativnih vlada, ali i iz toga što se recimo puno osornije odnosi prema grčkoj Sirizi nego prema mađarskom Fideszu. Pa ipak, u njoj više ne stanuje isključivi, narogušeni antikomunizam. Nalazimo ga samo u istočnim dijelovima EU-a, koji imaju iskustvo rigidnog uvezenog komunizma, pa i sovjetske okupacije. I u Hrvatskoj, gdje nema ni prvog ni drugog.
I to je ta patologija o kojoj govorimo. Antikomunizam u Hrvatskoj nema realnih, zdravom razumu dohvatljivih korijena, ali Tomislav Karamarko i društvo oko njega zajašili su tu praznu, izbušeni mješinu. I sada poput poludjelih križara prave od Hrvatske pustinju, jer život u njoj kljaštre isključivo na borbu protiv komunista kojih nigdje nema, štoviše, naočigled kopne i zadnji ostaci socijaldemokracije. Kako šef HDZ-a evidentno nije velike pamet, zbog ove je fiksacije umalo izgubio i parlamentarne izbore, i možda bi se smirio i posvetio krpanju ove koalicije s Mostom da mu ne slijede još jedni izbori. Ovaj put oni stranački, za novo vodstvo HDZ-a, pa sada gledamo novu rundu ostrašćenog ideološkog mahnitanja, doduše, ovaj put ipak s kakvim-takvim političkim rezonom. A taj je uplašiti konkurente za stranačko prijestolje, koji bi mogli početi postavljati pitanje zašto HDZ, ako je ‘pobijedio’, nije dao premijera, zašto mora trpjeti kapriciranja Mosta i tucet drugih. Jedan od tih konkurenata navodno bi mogao biti, iako zasad to otklanja, Davor Stier, koji doista razmišlja o alternativnom HDZ-u, zapravo je napisao i nedavno objavio i cijelu knjigu o tome (‘Nova hrvatska paradigma’). No pročitavši je, čovjek ne bi rekao da Karamarku odatle dolazi nekakva strašna opasnost. Stier je dobronamjerni promatrač hrvatske politike, djelomično i smion jer govori o potrebi napuštanja Tuđmanove ‘državotvorne paradigme’ u pravcu snažne demokratizacije i otvaranja stranačkih i državnih institucija. Ali kada dođe na temu ideološkog rata koji upravo bjesni, pri čemu se ograđuje i od etiketiranja SDP-a kao ‘nenarodnog’ i HDZ-a kao ‘nacionalističkog’ i ‘lopovskog’, vidi se da ipak više štiti Karamarka. I da glavnog krivca vidi u Milanovićevom ‘mi ili oni’.
Kako to kaže čovjek koji je prošao suprotni razvojni put od šefa HDZ-a – od ostrašćenog ustašoida do umjerenog konzervativca – dobitak za Karamarka je dvostruk. U srazu s Milanovićem prihvaćaju ga kao manje zlo i osviješteni i profilirani unutarstranački oponenti. To će reći da Karamarko vjerojatno neće imati problema da uzme još jedan mandat na čelu stranke, i možda će tek onda vratiti mač u korice. Ali samo možda. Taj potkapacitirani čovjek povukao je previše nerezonskih ultraških poteza da bi se tek tako povjerovalo da će mu prvi sljedeći biti obratan.
portalnovosti
