U hrvatskom društveno-političkom životu postoji konsenzus snažniji i od onog o prirodi i karakteru ratnih devedesetih. A on kaže da glavni razlog ekonomskog zaostajanja Hrvatske za zapadnim zemljama, ali i za “izravnim” konkurentima na europskom istoku, leži u korupciji. Gotovo pa čitav politički spektar stoji na tim pozicijama, uključujući i sam HDZ kojeg drugi akteri smatraju krivcem za tu političko-ekonomsku sudbinu. Nedavno je Sandra Benčić iz stranke Možemo! u televizijskom nastupu poručila da je micanje HDZ-a pitanje opstanka ovog društva, dok Most, kao glavna opozicijska stranka s desna, svoj politički iskorak duguje prvenstveno (nekonzistentnoj) kritici hadezeovske korupcije. Svi ti silni skandali i afere, također, pored institucionalne i infrastrukturne inercije, pružaju smisao postojanju SDP-a kao takvog. Slična je situacija i u medijskom mejnstrimu. Dovoljno je reći da se glavna rubrika jednog od značajnijih portala naziva POLITIKA & KRIMINAL.
Nema nikakve sumnje u to da politička kultura zasnovana na klijentelizmu i korupciji bitno određuje stanje u zemlji. Takva kultura presudno uništava kapacitete javnih servisa u pružanju usluga građanima i pridonosi političkoj rezignaciji i letargiji. Međutim, rezignaciji i letargiji u jednakoj mjeri doprinose interpretacije uloge, izvora i utjecaja korupcije. Ta je interpretacija okosnica spomenutog konsenzusa. Što se tiče izvora i prirode korupcije u Hrvatskoj, njoj se uglavnom pripisuje endemični status. Operativna fraza u toj dijagnostici jest – toga ima samo kod nas. To “kod nas” se zna proširiti i na “region” ili šire shvaćenu istočnu Europu, ali važno je da uvijek pretpostavlja postojanje zapadnih zemalja s nultom razinom korupcije. Ili barem s nultom tolerancijom na korupcijom: riječ je o onim famoznim zemljama u kojima ministri daju ostavke ako im dijete uđe u kadar za vrijeme sastanka na Zoomu.
Kada su pak posrijedi uloga i utjecaj korupcije, prevladavajuća interpretacija joj pruža božanske ovlasti. U blago karikiranoj varijanti priča ide otprilike ovako: da je u malom slavonskom gradiću u javnoj službi zaposlen dobri i radišni Josip umjesto Ante, lijenog nećaka jednog od HDZ-ovih pročelnika, taj gradić ne bi mogao podnijeti novi investicijski val. Vjerojatno bi Josip bio efikasniji službenik od Ante, ali kapital se u odlukama o investiranju ne vodi procjenama o tome ima li u hrvatskom javnom sektoru više zaposlenih Josipa ili podobnih nećaka. Nije riječ o tome da bi više zaposlenih Josipa – od mjesta sitnih činovnika do samih ministara – pridonijelo poboljšanju života u zemlji, ali kvaliteta života u kapitalističkoj zemlji nije proporcionalna razini meritokracije u javnom sektoru. Ne morate vjerovati meni, pitajte Austriju.
Svi dionici spomenutog konsenzusa bi se lako usuglasili oko toga da je Austrija ekonomski uspješna zemlja s razvijenom političkom kulturom koja bi nam trebala predstavljati uzor. No, nedavna politička zbivanja u toj zemlji, pogotovo u vladajućoj Narodnoj stranci, svojevrsnom pandanu HDZ-u, dovode u pitanje osnovne pretpostavke našeg konsenzusa: korupcija nije dio samo naše političke kulture i korupcija ne utječe presudno na stupanj ekonomske razvijenosti zemlje. Naime, nakon afere “Ibiza” i one nedavne koja je natjerala bivšeg premijera Sebastiana Kurza na odstupanje, Austriju trese još jedna. U javnost su dospjele poruke visokih dužnosnika Narodne stranke iz kojih je vidljiv visok stupanj klijentelizma i “naštimavanja” natječaja. Iz niza primjera ističe se onaj Eve Marek koja je za protuuslugu Narodnoj stranci pristala da se s mjesta zamjenice predsjednice najvišeg suda u zemlji “spusti”, plaćom i prestižem, razinu ispod, na politički osjetljivo mjesto glavne tužiteljice u Beču. Motiv iza tog trgovačkog odnosa – koji na kraju stranka nije ispoštovala – nalazio se u procjeni nemogućnosti političke kontrole ostalih kandidata za to mjesto koje pod ingerencijom ima i istrage o korupcijskim rabotama.
Pravosuđe nije izolirano, najnovija otkrića pokazuju da su se sličnim metodama postavljali čelni ljudi cijelog niza ključnih institucija: od javnog radiotelevizijskog servisa do centralne banke. Dakle, praksa neodoljivo podsjeća na onu u našem sokaku. Ustrajni branitelji civilizacijskih razlika između nas i njih će vjerojatno upozoriti na to da kod njih postoje efikasniji mehanizmi nadzora i kazne kad je riječ o korupciji. Takve procjene mogu biti točne, ali one ne jamče interpretacijsku snagu narativu o korupciji kao izvoru svih naših političko-ekonomskih nevolja. Sasvim je očito da je ona prisutna i u razvijenim zapadnim zemljama i da je se nećemo riješiti ako i dalje inzistiramo na njenoj “biološkoj” urođenosti našim ljudima i na tome da ne uspijeva tamo gdje je kapitalizam “čist” i visoko razvijen. Ili nešto konkretnije povodom posljednje afere: naravno da bi saborski zastupnici s prebivalištem van Zagreba trebali tijekom sjednica spavati u skromnijim uvjetima, ali to nam ne bi donijelo ni promil ekonomskog prosperiteta.
bilten
