Političko zapuštanje kulture započelo je njenim institucionalnim i političkim odvajanjem od sektora obrazovanja. Danas se ona ne nalazi samo na margini javnog interesa već i, ključno, u zapećku promišljanja drugačijih oblika zajednice. O povijesti tog zapuštanja i potrebi za politikom kulturne politike piše Dean Duda.
U konstelaciji prilagodbe društvenih polja pretpostavljenim praznim i besadržajnim javnim politkama, jedno od njih uvjerljivo prednjači u hlapljenju iz javne sfere, nažalost, svedeno tek na partikularni interes aktera koji već imaju razlog i motiv kakvog-takvog razgovora jer su neposredno egzistencijalno zainteresirani. Čak i u tjednima donošenja zakonodavnog okvira, stvari se unatoč hvalevrijednom i rijetkom naporu odvijaju periferno, posve udaljene od očiju javnosti, koja ne mora nužno biti baš gorljivo “zainteresirana”, ali bi političke higijene radi bilo dobro da joj se barem javno-medijski predstavi nečiji interes, u ovom slučaju barem proizvođača, dakle, onih koji su s pravom neposredno egzistencijalno zainteresirani.
Posrijedi je posve jasan simptom da se s dominantnoga političkog stajališta radi o problemu koji ne predstavlja problem (još jedan u nizu) i da se recentno zamišljanje društva može odvijati bez jednog društvenog polja ili u stimulaciji njegove bezbojnosti, nešto što je desetljećima unazad bilo teško zamislivo. Na djelu je, izgleda, završna faza jedne konjunkturne transformacije koja nužno iziskuje barem površnu historizaciju, i to ne zbog dimenzija nekadašnje glasne veličine nego radi veličine recentnog tihog pada. Nešto poput Hrvatskih željeznica – tako blizu, a tako daleko. I tako historijski slično, barem kad je riječ o ulozi i putničkom prometu.
Odvajanje od obrazovanja
Dugo je kultura, a o tom je društvenom polju riječ, izgledala kao nešto važno u društvenom životu. Otporna u zagovoru momenata emancipacije u “dugom 19. stoljeću”, kao sredstvo i svrha, impregnirana u modernizacijske projekte “kratkog 20. stoljeća”, demokratizirana i kompleksna u lokalnoj socijalističkoj varijanti, istodobno ambivalentna i proturječna u potrebi da mijenja svijet “oslobođenih masa” uronjenih u staro i novo, folklorno i industrijski popularno ili pak medijsko. Čak i kad je to poprimalo karikaturalne oblike, uvijek je u estetskim ili organizacijskim disbalansima bilo dinamično, infrastrukturno razložno i obrazovno neizostavno. Socijalizam je u tom smislu doista jedno od lica moderniteta, unatoč tome što se neki s tom činjenicom teže nose. Važnost kulture u tom razdoblju ne može se mjeriti s trenutnim stanjem, a nužno se mora sagledati u kontekstu europskih kulturnih politika nakon Drugoga svjetskog rata, što nama analitički rijetko uspijeva. Usto, samoupravna koncepcija kulture, unatoč povremenim ridikuloznim aspektima, ipak je bila ozbiljna stvar, odnosno stvari koje su onda izgledale ridikulozno danas nam se čine iznimno smisleno. Samoupravna interesna zajednica u kulturi čak danas zvuči bolje nego nekad.
U tim unutarnjim lomovima između modernističkog elitizma, (demokratske) ideje da će (barem kakvu-takvu) “poeziju svi pisati” ili pak kulture u sferi rada odnosno neposredne industrijske proizvodnje, kao i popularne žudnje na tržišnoj periferiji “niskih” kulturnih dobara, izgledala je ta kultura kao nešto važno. Koncepcijski relativno domišljena, prepoznatljivog inicijalnog smjera (lokalno od Prvog kongresa kulturnih radnika u Topuskom, 25.06.–27.06.1944. do definitivnog kraha), nezaobilazna u svakoj lijevoj politici i, presudno, vezana uz proces obrazovanja, dakle sistemski ponuđena i prisutna, kultura je predstavljala nezaobilaznu i korektivnu društvenu činjenicu, temu oko koje su se čuli i skladni i disonantni društveni glasovi. I u kojem se god liku ukazivala, proizvodila je neki oblik javnog interesa, društvene rasprave odozgo i odozdo – potrebne, izlišne, dosadne, repetitivne (kako god) – jednostavno od nje se očekivalo pa je i izgledala, i bilo joj je stalo, da bude najmanje barem pa društveno važna. Državi je jednako tako bilo stalo jer se bez toga nije mogla samodefinirati.
Od svih elemenata njezine društvene važnosti, osnovni se ogledao u spomenutoj vezi koja danas nedostaje, u dugotrajnoj povezanosti s poljem obrazovanja, kao nužan i u društvenoj raslojenosti na svaki način ambivalentan, ali prijeko potreban emancipacijski ulog. Zastupljenost umjetničkih predmeta u obaveznom osnovnom obrazovanju, slobodne aktivnosti (sila literarnih, dramskih i folklornih grupa, mali i veliki zborovi po osnovnim školama itd.) zatim u srednjem, pa umjetničke škole, akademije i studiji humanistike i (ponekih) društvenih znanosti, kompetentne katedre za, na primjer, sociologiju kulture, časopisi od Kulturnog radnika do Kulture (sve samo usput navedeno) – taj strukturirani i kapilarno povezani niz tvorio je, danas više nego očevidno, sistem kojemu nisu trebale “noći” nečega i deklarativne godine “koječega”, na primjer, čitanja jer mu je to bilo svakodnevno funkcioniranje i razlog. Nije mu trebala ni europska godina publike ili slična izmišljotina jer je publiku proizvodio obrazovni sistem, što milom što silom u krhkim godinama, ali da je bilo ponuđeno i programski prisutno, rijetki mogu argumentirano opovrgnuti.
Dostupnost pa vrijednost
Tranzicija, ukratko, nakon samozadovoljenja nacije surogatom kulture kao političke doskočice za identitet krda, uključuje transformaciju države, a samim tim i relevantno otvaranje njezina mekanog trbuha za nevladine odnosno građanske inicijative, i kao prijeku potrebu i kao novo tržište radne snage. Slijede vremena nezavisne kulture po hrvatskim gradovima, izvaninstitucionalne, nehladnopogonske, programske i projektne, sa stajališta minimalne radne sigurnosti – okrutno prekarne. I odvija se sve što je više-manje na djelu u europskom kontekstu: pokušaji osmišljavanja zapuštene industrijske baštine u kulturnoj funkciji, festivali – što novi, što franšiza, poneki vapaj za starim u novom ruhu, drugi krug razgovora o domovima kulture, relevantni pokušaji historizacije gradskih kvartova, borba za očuvanje javnog prostora i ponovno osmišljavanje lokalnih kulturnih zajednica dobrim programima. Dakle, odozdo i inkluzivno, ponekad prvoloptaški i razumljivo identitetskom logikom, a ponekad i više nego smisleno. I to smisleno pretpostavlja da kultura ne može funkcionirati bez kontinuiteta i uključenosti svih koji imaju neki interes, osobito proizvodni, stvaralački, profesionalni, amatersko-kreativni ili, ako hoćete, je li okvir za smisleno provođenje slobodnog vremena ili aktivnost treće životne dobi. Kultura je zapravo najprije demokratska infrastruktura, a zatim i vrijednost koja se proizvodi. O tome svjedoče najbolji i s mukom izboreni tranzicijski programi poput onih kustoskog kolektiva BLOK-a (i svega što uz njih ide, od politike do umjetnosti).
Točka prijepora historijski jest zapravo politička odluka na nacionalnoj razini da resor kulture ne bude povezan s resorom obrazovanja, što ne znači da se lokalno stvari ne mogu i drukčije osmisliti. Otud, naime, iz tog raskida slijede svi naši promašaji, kao i načelna europska zabrinutost za publiku. Ako ste zapustili obrazovni sustav, odrekli ste se prvog koraka u formiranju kulturne publike. Sve su vam kasnije mjere sanacije i cici-mici “ruksaci kulture” (franšizni proizvod EU projektne kulture da djeca vide umjetnike i umjetnici djecu, i ne obuhvaća sve škole nego kandidate koji se, eto, prijave i uđu u izbor) uvelike beskorisne. To se nekad zvalo estetski odgoj ili barem njegov pokušaj.
Dakle, vrijednost. Jedno je i logično demokratski omogućiti da je svaki element u cirkulaciji kulturnih dobara, od proizvodnje do potrošnje, dostupan svima, bez obzira na dob, rodnu ili klasnu poziciju, pripadnost periferiji ili centru. To je zadaća zajednice ili kulturne politike koja na svoj način oblikuje neku zajednicu. Taj kontinuitet infrastrukturnih napora, uključenosti i stvaranja, nužno je prosvjetiteljski, uvelike u razlici spram sigurnosti hladnopogonskih državnih institucija (malo pozlate uz političke prijepore oko upravljačkih struktura). Međutim, prekarnost, očekivano, uvelike poništava kulturu kao faktor društvenog života, osobito u pandemijskim uvjetima, jer što se god svede na preživljavanje razložno gubi smislenu društvenost, jednostavnije: troši ljudski materijal.
Politika kulturne politike
S druge strane, institucionalna kultura pod izravnom paskom države neprestano je u paralizi koja se koristi za isključivanje nepodobnih i definitivno osvajanje institucija kojima upravlja država. Sadašnja nacionalna kulturna politika zato i jest puzajuće istrebljenje, sadašnja paradigma jest hlapljenje kulture iz javne sfere i problem koji nije problem, priprema za lagani bezbolni oproštaj i tiho trajanje. Stoga, ne samo iz paralelnog nezavisnog sektora, nego i općenito koncepcijski nije dovoljna kulturna politika nego, uvjetno rečeno, politika kulturne politike, onaj korak koji dolazi nakon ideje dostupnosti.
I tu dolazimo do uloge političkih struktura, dakle onih koje su svoju većinu ovjerovile na demokratskim izborima, a drukčijeg su političkog profila. Pripovijest o dostupnosti, koliko god ključna bila, sve više zvuči praznjikavo ako ne proizvodi vrijednost. Inicijalno je posrijedi pokulturena dinamika tržišta odnosno kulturno polje kao šoping centar, skoro pa varijanta svojedobnih besmislica blairovskoga trećeputaškog tipa. U posljednjoj instanci ne spašava je ni socijalna metafora kojom se oblikovala iz tržišne u kulturnu sferu ako ne proizvodi vrijednost i ne postane programski zamašnjak promjena. Ni stotine debatnih termina najavljenih u programu izabranog ravnatelja zagrebačkog KIC-a, ni sve ono što su pobjednici izbora u istom gradu svojedobno programski najavili, iako je upravo izabrana pročelnica resornog ureda (plus međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo), a istu funkciju u području odgoja i obrazovanja javnost još uvijek sa zanimanjem iščekuje.
Dakle, ne samo je li dostupno, nego i što je dostupno, a to uključuje spomenutu politiku kulturne politike. Ako se to ne dogodi, a vrijeme je da se, u skladu s boljim primjerima iz konkretne kulturne prakse, počne događati, što ostaje? Kad se završi ionako utišana i rastočena pripovijest velikih europskih ideja pretvaranja zapuštene industrijske baštine u oblike kulturnih nevladinih pogona ili imaginarne replike domova kulture odnosno lokaliziranih centara za kulturu, kad se i ako se napokon sav pluralizam identiteta bespogovorno i ravnopravno uključi u svim inačicama, kad književna kritika shvati da nije problem reprezentacije jedini, kad “ženski” filmovi ponude nešto više od perpetuirane pobjede patrijarhata, kad svi jednom dovrše onaj lyotardovski privatni milijun malih i polusmislenih priča, tad ćemo u završnom činu, ako se ne dogodi politika kulturne politike, unatoč uloženom naporu, kulturu, po svemu sudeći, napokon dokinuti kao samostalni resor i pridružiti Minstarstvu turizma i sporta kao neobavezni ukras reda veličine kako dobiti licencu za autohtonost slavonskog kulena ako je u njemu kineski češnjak. Pa makar bio i svima dostupan. I to u varijanti u kojoj je sada “kultura” dostupna na “posjećenijim” portalima dnevnih novina ili pak u novinama posjećenijih dnevnih portala. Na Večernjem je skroz desno pod “Ostale rubrike”, a na portalu Novog lista, lokalnog medija koji izlazi u svojedobnoj europskoj (korona) prijestolnici kulture naći ćete je jednako tako skroz desno, po izbornikom “Ostalo”. Dakle, vrijeme je izgleda za “Bella ciao”, generalno i doslovno. Može li drukčije? Politikom kulturne politike? Svakako.
