U trenutku kad je Bernardićev kandidat Denis Hrestak izgubio u Zagrebu, tih famoznih 12 sati već je prošlo, i nije teško procijeniti da je ovo čavao u lijes ne baš uspješnog mandata Bernardića na čelu SDP-a
Ovoga puta, mogli bismo doista svjedočiti početku kraja Davora Bernardića na čelu SDP-a. Dosad ga se već više puta rušilo, uvijek neuspješno. Uvijek je to bila neka prazna puška od najava, uvijek bi se akteri u 5 do 12 prestrašili ili predomislili. Ali u trenutku kad je Bernardićev kandidat Denis Hrestak izgubio u Zagrebu, tih famoznih 12 sati već je prošlo, i nije teško procijeniti da je ovo čavao u lijes ne baš uspješnog mandata Bernardića na čelu SDP-a.
Za to postoji više razloga: prije svega, Bernardić je uložio ogroman napor da Hrestak pobijedi. Doslovno se učinilo sve što se moglo, na najvišu razinu je bila dignuta pripravnost Hrestakove ekipe i članova, koji su bez ikakve sumnje pod Bernardićevom dirigentskom palicom. Drugi sudionici izbora puno su optužbi izrekli u kampanji na račun predsjednika SDP-a i Iblera u cjelini, tvrdeći da je bilo opstrukcije izbornog postupka i u Zagrebu i drugdje na terenu, a da bi dokazao da nije tako, da je poluanonimni Hrestak doista validan kandidat, »regrutiralo« se u Zagrebu sve koje se moglo. No, sve to nije bilo dovoljno. Gordan Maras ipak je uspio oko sebe okupiti sve nezadovoljnike, a takvih je danas ipak većina. SDP želi promjenu.
I nadalje, ta većina nezadovoljnika nije vezana samo uz Zagreb. Razočaranje Bernardićem danas iskazuju praktički svi – i njegovi prijatelji, i njegovi suradnici, a kamoli ne neprijatelji i suparnici. Iako je poslije izjavljivao da on »nije čovjek koji okreće leđa šefu svoje stranke«, onog trenutka kad je i Zlatko Komadina na Ibleru Bernardiću rekao »ma zaj... ti nekog drugog, Davore« i napustio sjednicu Predsjedništva, postalo je jasno da su i posljednji Mohikanci bacili koplje u trnje.
Jučerašnji zagrebački rezultat to samo potvrđuje: Bernardić više ne kontrolira ni bazu iz koje je potekao. A ni ostali rezultati na unutarstranačkim izborima ne daju mu za pravo da se nada da će još dugo moći opstati na čelu stranke: Dalmacija je protiv njega otpočetka, samo dijelom kontrolira Slavoniju, sjeverozapad Hrvatske je tek pokušavao priznavati legitimitet mladog šefa, ali nikad nije istinski bio dio njegova tima, jednako kao i Istra, a SDP-ovcima u PGŽ-u neće preostati drugo nego da vrlo uskoro priznaju kako se ni oni sami više ne mogu boriti protiv većinskog neraspoloženja u stranci, sve kad bi i htjeli, jer neće imati s kim.
Zato, postavlja se pitanje što se može očekivati narednih dana? S obzirom da teren u SDP-u ključa od nezadovoljstva, ne zvuči nerealno opcija da se, kad već Bernardić i dalje navodno drži pod kontrolom Glavni odbor, svi nezadovoljnici okupe i javno zatraže njegovo odstupanje. To bi mogli biti SDP-ovi lokalni načelnici, ljudi koji na terenu slušaju kritike o vođenju stranke, to bi mogli biti i saborski zastupnici, a to bi sada također mogli većinski biti i članovi nacionalnog Predsjedništva. Ako se svi oni okupe i zatraže da Bernardić ode, a nakon poraza u Zagrebu to izgleda kao jedini mogući ishod, tada će se teško naći netko tko će ga nagovarati da odbije stav većine i na silu ostane na Ibleru. Tada ni Glavni odbor više neće biti presudan – uostalom na dvije zadnje sjednice Bernardić se mučio da i ondje zadrži kvorum za donošenje svojih odluka.
Sve to moglo bi se dogoditi već narednih dana. A da nije u Zagrebu forsirao evidentno nedoraslog kandidata, možda je moglo proći i bolje za njega. Nažalost, silom se ništa ne postiže, čak ni kad si šef.
novilist
