Sandersov program najvjerojatnije će biti svojevrsni antitrampovski manifest, ali obogaćen elementima koji će opravdati njegovo pozivanje na socijalizam. No njegova samodefinicija kao demokratskog socijalista ujedno mu je najveći uteg oko vrata
Nizu demokratskih političara u Sjedinjenim Državama koji iskazuju želju da osvoje nominaciju za predsjedničkog kandidata svoje stranke pridružio se prvi kojega treba zaista ozbiljno shvatiti. Riječ je o političaru koji je svojevrsni fenomen na američkoj političkoj sceni. Ne zato što je ulazak u prednominacijsku utrku najavio u svojoj 77. godini, pa su ga neposredno nakon što je to učinio neki ključni američki mediji čak grubo neukusno pokušali diskreditirati upravo zbog poodmaklih godina. Niti zato što su ga ti isti mediji samo 24 sata kasnije počeli tretirati s uvažavanjem jer je u jednome danu prikupio donacija u vrijednosti više od šest milijuna dolara. Gotovo tri stotine tisuća ljudi posegnulo je u džep da bi mu svojim novčanim prilogom izrazilo povjerenje i podršku. Senator iz Vermonta Bernie Sanders jest fenomen, ali zato što sam sebe definira kao demokratskog socijalista i što usprkos tome opstaje na političkoj sceni SAD-a. Kakve su mu šanse i s kakvim bi programom mogao nastupiti?
Njegov će program najvjerojatnije biti svojevrsni antitrampovski manifest, oslanjat će se na one komponente politike Baracka Obame što ih Trump uporno ruši, ali će biti obogaćen i elementima koji će opravdati njegovo pozivanje na socijalizam. Ako se ima u vidu da su ankete provedene nakon prošlih predsjedničkih izbora pokazale da bi ih Trump u srazu sa Sandersom glatko izgubio, onda valja očekivati de će Sanders biti u najmanju ruku jedan od najozbiljnijih favorita za osvajanje demokratske nominacije za predsjedničkog kandidata. Istodobno, međutim, valja priznati kako će mu njegova samodefinicija kao demokratskog socijalista biti i najveći uteg oko vrata. U atmosferi stvorenoj u SAD-u tokom Trumpovog mandata (usprkos njegovim pokušajima, ozbiljnim ili estradnim, to je sve veće pitanje, da pronađe zajednički jezik s Moskvom) sve što imalo miriše na bliskost protivniku iz onoga prvoga hladnog rata glatko se upisuje u negativnu stranu bilance. Kao vrlo dobra ilustracija te atmosfere neka posluži razgovor vođen u programu CNN-a. Na pitanje voditelja kako se osjeća kada čuje spominjanje pojma ‘socijalizam’ u kontekstu Sandersove najave, gošća za koju je trebalo pretpostaviti da ima solidan politički background odgovorila je: ‘Kada to čujem, moje srce obuzima tuga, a u mene se uvlači strah.’ Upravo tako. Avet socijalizma kruži Amerikom. Sandersu će trebati i sposobnosti i političke vještine da usprkos tom ‘jahaču apokalipse’ ostane vjeran svojim polazišnim idealima, ali i da se predstavi kao za većinu prihvatljiv kandidat te da pridobije simpatije demokratskih zemalja Zapada koje za sada na njegov ponovni uzlet reagiraju primjetno suzdržano.
Pa je upravo zato Sandersov povratak u velikom stilu na američku političku scenu dobra prilika da se upozori na fenomen doslovno izmišljenog straha od komunizma (socijalizma) što hara ne samo Sjedinjenim Državama nego i Evropom. U osnovi, priča je jednostavna, a na ovim smo je stranicama ne jednom već dotaknuli. Slom socijalizma kao globalnog poretka u njegovim raznim varijantama (od kojih je jugoslavenska bila najblaža i za golemu većinu građana prihvatljiva, za razliku od istočnoevropskog ‘realnog socijalizma’), praćen raspadom Sovjetskog Saveza, na Zapadu je protumačen kao velika pobjeda (što je bila greška u startu). No pokazalo se vrlo brzo da pokretačkim snagama liberalnog kapitalizma, nakon što su uspješno presadile svoj društveno-ekonomski model na ‘novooslobođene’ zemlje, nazvane tranzicijskima, nedostaje političko-propagandna hrana kojom će zasititi mozgove birača, onih čiju potporu na izborima trebaju, kako bi i dalje mogle voditi svoju monopolističko-ekspanzionističku politiku. Drugim riječima, trebalo je izmisliti neprijatelja!
To je osobito postalo aktualno kada se u Moskvi, nakon slabog Jeljcina pod kojim je Rusija pala na koljena, pojavio novi lider, Vladimir Putin. Taj do tada nepoznati obavještajac pokazao je neskrivenu ambiciju da Rusiju podigne i ponovno uvede u klub velikih sila, ali i sposobnost da tu svoju ambiciju ostvari. Čime je medeni mjesec Zapada s Putinom bio završen. Pogotovo kada je na arogantno otvoren pokušaj Zapada da Ukrajinu, ruskog susjeda, prevede na svoju stranu, pa i uvede u NATO (formulom ili s Moskvom ili s nama), odgovorio organiziranjem referenduma na Krimu i pripajanjem Krima Rusiji (rezultate referenduma Zapad uporno ne priznaje). Neprijatelj je rođen! Rusija je od tada pod sankcijama, a golema propagandna mašinerija što je u tzv. mainstream medijima Zapada u doslovnom smislu riječi ubila pošteno i objektivno novinarstvo gradi sliku Rusije kao najopasnijeg neprijatelja demokracije, od kojega je jedina obrana – širenje zapadnog modela društveno-ekonomskih odnosa, ako ne ide drugačije, i silom i prijetnjom upotrebe sile. Po potrebi, neprijateljima se pridodaju Kina, Iran, čak i Kuba. No u srži optužbi protiv Rusije (a bez čvrstih dokaza, to treba uvijek iznova ponavljati) jedva prikriveno, ali neizbježno, uvijek je prisutno i podsjećanje na opasnost od socijalizma, odnosno komunizma. Pri čemu se nitko i ne trudi objasniti što je to tako strašno u samoj ideji socijalizma. Zar to da ima izraženu socijalnu notu? To za liberalni kapitalizam doista jest crvena krpa.
Evropa je šutke prihvatila da bude uvučena u novi hladni rat koji se sve opasnije približava tankoj crti koja ga dijeli od ‘vrućega’, a što se ogleda u stalnom pokazivanju mišića Atlantskoga pakta (na što Rusija očekivano i, zapravo, priželjkivano reagira, ali ipak samo reagira). Obrana, odnosno potreba uspostavljanja demokracije, to je bila izlika i za insceniranje promjene, odnosno pokušaja rušenja režima (pa i krvavih – Libija i Sirija to najbolje dokazuju) u zemljama Bliskoga istoka (tzv. arapsko proljeće), a sada i u Južnoj Americi, za koju Trump pobjedonosno najavljuje da će biti prva potpuno slobodna hemisfera (da ta sloboda znači podčinjavanje u prvom redu gospodarski, ali i politički, Sjedinjenim Državama, to shvaćaju samo oni hladne glave i oni koji dulje pamte i voljni su prisjetiti se, na primjer Čilea).
E sada, kako će se u okruženju formiranom dugogodišnjom, agresivnom i grubom propagandom s jakim primjesama antikomunizma snaći Bernie Sanders, demokratski socijalist, treba tek vidjeti. Valja se nadati da će političke strukture u Evropi u njemu prepoznati dobrodošlu alternativu Trumpu i onima iza njega, a da će to shvatiti i dovoljan broj glasača u SAD-u koji ni na koji način ne profitiraju od sustava što ga inaugurira Trump, koje užasava njegova politika i koji, svemu usprkos, ipak znaju da se demokracija i sloboda u svijetu koji jest bogatstvo različitosti ne brane ni zidovima, ni agresijom, a ni izolacijom, nego otvorenošću – duha u prvom redu. Riječju, treba pozdraviti da Bernie ponovno jaše i nadati se da će u predizbornom rodeu izbaciti iz sedla izmišljenu avet socijalizma.
portalnovosti
Nizu demokratskih političara u Sjedinjenim Državama koji iskazuju želju da osvoje nominaciju za predsjedničkog kandidata svoje stranke pridružio se prvi kojega treba zaista ozbiljno shvatiti. Riječ je o političaru koji je svojevrsni fenomen na američkoj političkoj sceni. Ne zato što je ulazak u prednominacijsku utrku najavio u svojoj 77. godini, pa su ga neposredno nakon što je to učinio neki ključni američki mediji čak grubo neukusno pokušali diskreditirati upravo zbog poodmaklih godina. Niti zato što su ga ti isti mediji samo 24 sata kasnije počeli tretirati s uvažavanjem jer je u jednome danu prikupio donacija u vrijednosti više od šest milijuna dolara. Gotovo tri stotine tisuća ljudi posegnulo je u džep da bi mu svojim novčanim prilogom izrazilo povjerenje i podršku. Senator iz Vermonta Bernie Sanders jest fenomen, ali zato što sam sebe definira kao demokratskog socijalista i što usprkos tome opstaje na političkoj sceni SAD-a. Kakve su mu šanse i s kakvim bi programom mogao nastupiti?
Njegov će program najvjerojatnije biti svojevrsni antitrampovski manifest, oslanjat će se na one komponente politike Baracka Obame što ih Trump uporno ruši, ali će biti obogaćen i elementima koji će opravdati njegovo pozivanje na socijalizam. Ako se ima u vidu da su ankete provedene nakon prošlih predsjedničkih izbora pokazale da bi ih Trump u srazu sa Sandersom glatko izgubio, onda valja očekivati de će Sanders biti u najmanju ruku jedan od najozbiljnijih favorita za osvajanje demokratske nominacije za predsjedničkog kandidata. Istodobno, međutim, valja priznati kako će mu njegova samodefinicija kao demokratskog socijalista biti i najveći uteg oko vrata. U atmosferi stvorenoj u SAD-u tokom Trumpovog mandata (usprkos njegovim pokušajima, ozbiljnim ili estradnim, to je sve veće pitanje, da pronađe zajednički jezik s Moskvom) sve što imalo miriše na bliskost protivniku iz onoga prvoga hladnog rata glatko se upisuje u negativnu stranu bilance. Kao vrlo dobra ilustracija te atmosfere neka posluži razgovor vođen u programu CNN-a. Na pitanje voditelja kako se osjeća kada čuje spominjanje pojma ‘socijalizam’ u kontekstu Sandersove najave, gošća za koju je trebalo pretpostaviti da ima solidan politički background odgovorila je: ‘Kada to čujem, moje srce obuzima tuga, a u mene se uvlači strah.’ Upravo tako. Avet socijalizma kruži Amerikom. Sandersu će trebati i sposobnosti i političke vještine da usprkos tom ‘jahaču apokalipse’ ostane vjeran svojim polazišnim idealima, ali i da se predstavi kao za većinu prihvatljiv kandidat te da pridobije simpatije demokratskih zemalja Zapada koje za sada na njegov ponovni uzlet reagiraju primjetno suzdržano.
Pa je upravo zato Sandersov povratak u velikom stilu na američku političku scenu dobra prilika da se upozori na fenomen doslovno izmišljenog straha od komunizma (socijalizma) što hara ne samo Sjedinjenim Državama nego i Evropom. U osnovi, priča je jednostavna, a na ovim smo je stranicama ne jednom već dotaknuli. Slom socijalizma kao globalnog poretka u njegovim raznim varijantama (od kojih je jugoslavenska bila najblaža i za golemu većinu građana prihvatljiva, za razliku od istočnoevropskog ‘realnog socijalizma’), praćen raspadom Sovjetskog Saveza, na Zapadu je protumačen kao velika pobjeda (što je bila greška u startu). No pokazalo se vrlo brzo da pokretačkim snagama liberalnog kapitalizma, nakon što su uspješno presadile svoj društveno-ekonomski model na ‘novooslobođene’ zemlje, nazvane tranzicijskima, nedostaje političko-propagandna hrana kojom će zasititi mozgove birača, onih čiju potporu na izborima trebaju, kako bi i dalje mogle voditi svoju monopolističko-ekspanzionističku politiku. Drugim riječima, trebalo je izmisliti neprijatelja!
To je osobito postalo aktualno kada se u Moskvi, nakon slabog Jeljcina pod kojim je Rusija pala na koljena, pojavio novi lider, Vladimir Putin. Taj do tada nepoznati obavještajac pokazao je neskrivenu ambiciju da Rusiju podigne i ponovno uvede u klub velikih sila, ali i sposobnost da tu svoju ambiciju ostvari. Čime je medeni mjesec Zapada s Putinom bio završen. Pogotovo kada je na arogantno otvoren pokušaj Zapada da Ukrajinu, ruskog susjeda, prevede na svoju stranu, pa i uvede u NATO (formulom ili s Moskvom ili s nama), odgovorio organiziranjem referenduma na Krimu i pripajanjem Krima Rusiji (rezultate referenduma Zapad uporno ne priznaje). Neprijatelj je rođen! Rusija je od tada pod sankcijama, a golema propagandna mašinerija što je u tzv. mainstream medijima Zapada u doslovnom smislu riječi ubila pošteno i objektivno novinarstvo gradi sliku Rusije kao najopasnijeg neprijatelja demokracije, od kojega je jedina obrana – širenje zapadnog modela društveno-ekonomskih odnosa, ako ne ide drugačije, i silom i prijetnjom upotrebe sile. Po potrebi, neprijateljima se pridodaju Kina, Iran, čak i Kuba. No u srži optužbi protiv Rusije (a bez čvrstih dokaza, to treba uvijek iznova ponavljati) jedva prikriveno, ali neizbježno, uvijek je prisutno i podsjećanje na opasnost od socijalizma, odnosno komunizma. Pri čemu se nitko i ne trudi objasniti što je to tako strašno u samoj ideji socijalizma. Zar to da ima izraženu socijalnu notu? To za liberalni kapitalizam doista jest crvena krpa.
Evropa je šutke prihvatila da bude uvučena u novi hladni rat koji se sve opasnije približava tankoj crti koja ga dijeli od ‘vrućega’, a što se ogleda u stalnom pokazivanju mišića Atlantskoga pakta (na što Rusija očekivano i, zapravo, priželjkivano reagira, ali ipak samo reagira). Obrana, odnosno potreba uspostavljanja demokracije, to je bila izlika i za insceniranje promjene, odnosno pokušaja rušenja režima (pa i krvavih – Libija i Sirija to najbolje dokazuju) u zemljama Bliskoga istoka (tzv. arapsko proljeće), a sada i u Južnoj Americi, za koju Trump pobjedonosno najavljuje da će biti prva potpuno slobodna hemisfera (da ta sloboda znači podčinjavanje u prvom redu gospodarski, ali i politički, Sjedinjenim Državama, to shvaćaju samo oni hladne glave i oni koji dulje pamte i voljni su prisjetiti se, na primjer Čilea).
E sada, kako će se u okruženju formiranom dugogodišnjom, agresivnom i grubom propagandom s jakim primjesama antikomunizma snaći Bernie Sanders, demokratski socijalist, treba tek vidjeti. Valja se nadati da će političke strukture u Evropi u njemu prepoznati dobrodošlu alternativu Trumpu i onima iza njega, a da će to shvatiti i dovoljan broj glasača u SAD-u koji ni na koji način ne profitiraju od sustava što ga inaugurira Trump, koje užasava njegova politika i koji, svemu usprkos, ipak znaju da se demokracija i sloboda u svijetu koji jest bogatstvo različitosti ne brane ni zidovima, ni agresijom, a ni izolacijom, nego otvorenošću – duha u prvom redu. Riječju, treba pozdraviti da Bernie ponovno jaše i nadati se da će u predizbornom rodeu izbaciti iz sedla izmišljenu avet socijalizma.
portalnovosti
