Europa je u velikom strahu, a s njom i Hrvatska. Val migranata sve je bliži otkako se turski diktator, moderni sultan, Recep Tayyip Erdoğan poigrao šaha i doslovno, zadao Europi šah-mat.
Glupi i naivni sporazum Europske unije i turskog diktatora koji je već dokazao da ne poštuje dogovore, a ni ljudska prava ni svojima, a niti tuđima, završava se tako u još jednom globalnom debaklu.
Naivni su europski državnici, okupljeni u brojnim europskim forumima, super-naivno zamislili da se migrantska kriza može riješiti na takav način – isplatiti sultana da on zadrži migrante s Bliskog istoka, a ponajviše iz sirijskih ratova koji se vode već devet godina, kao što su zamislili da će se afrički migranti zadržati u Libiji – drugoj oazi, osim Turske, slobode, čovjekoljublja i ljudskih prava.
Umjesto da još davno porade na onome to će tek morati započeti, ovoga petka, na sastanku ministara vanjskih poslova EU u Zagrebu, na poziv Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.
Morat će početi s rješavanjem migrantske krize ne površno i palijativno, kako je to EU činila dosada, već radikalno –zadiranjem u same korijene krize, kao što to i sam pojam ”radikalno” znači.
To je doista pet minuta čak i poslije dvanaest, a ne prije, jer se migrantski val već prelijeva preko Grčke i kreće putem balkanske rute, kao što je već hiperaktivna i mediteranska ruta.
Na tim rutama stradavaju muškarci, žene, djeca – u sve većem broju, čime se u povijesti ponavlja holokaust – biblijsko paljenje obredne žrtve, što izvorno taj pojam i znači, a u modernim vremenima označava u prvom redu i stradanje židovskog naroda, ali i drugih naroda.
Sada možemo govoriti o migrantskom holokaustu, prema kojemu pojedine europske zemlje mobiliziraju policiju i vojsku, kao, primjerice, sada i Hrvatska.
Možda će se i Europska unija trgnuti u posljednji čas, a političari kratke pameti shvatiti, konačno, da je to nezaustavljivi proces u svijetu globalnog kaosa – ratova, stradanja civila, okrutnog kršenja osnovnih ljudskih prava na svim drugim kontinentima, a posebice u permanentnim ratovima na Bliskom istoku.
Pa ipak, vodeći svjetski intelektualci već tridesetak godina upozoravaju da će migracije izmijeniti sliku svijeta u trećem mileniju i da se treba pripremiti za te događaje, bez obzira jesu li ih izazvali ratovi, glad i neimaština, diktature ili demokrature.
Podsjetiti valja tek na nekoliko svjetskih intelektualaca koji su digli svoj glas, upozoravajući čovječanstvo, a prije svega političare, na ono što nas sve čeka u vremenima koja dolaze.
Jedan od njih je i pokojni talijanski intelektualac Umberto Eco. Baš ovih dana možemo u tek izašloj knjizi na hrvatskom, u izdanju Tim pressa iz Zagreba, pod naslovom ”Migracije i tolerancija”, pročitati da je Eco još 1997. godine u svojem eseju pod nazivom ”Migracije trećeg milenija” upozorio da se svijet zavarava napretkom postignutim padom Berlinskog zida, dok su sve jasnije naznake glavnog problema s kojim će se suočiti svijet, a s njim, napose, i Europa – a to su baš migracije.
Eco uočava da turbulencije nastale u Trećem svijetu zbog pogrešne politike i katastrofalnih odluka najmoćnijih zemalja o podrškama pojedinim ratujućim stranama u brojnim ratovima na svjetskoj ”periferiji” izazivaju fenomene migracije kao nusprodukta ratova, gladi, neimaštine, terorizma i međunarodnog kriminala.
Migracije su procesi koji se ne mogu zaustaviti i ne mogu se kontrolirati. Migracije su kao prirodni fenomeni, ne može se pucati topovima na ozonske rupe (danas bismo rekli: na emisije CO2), ne mogu se podizati kineski zidovi ili žičane ograde protiv uragana i tajfuna, i sprečavati globalno zatopljenje transkontinentalnim raketama.
Treći svijet kuca na vrata Europe i ulazi u nju, iako se Europa ne slaže s time. Ovaj sukob dviju kultura – kulture mira i blagostanja, i kulture neimaštine i ratova, mogao bi imati i krvave ishode u ljudskim žrtvama koje će tako reprizirati tragediju holokausta.
Htjeli mi to ili ne, kaže Eco, migracije se ne mogu zaustaviti i Europa će postati poprište ”miješanja kultura”, postat će ”obojeni kontinent”, bez obzira na protivljenje rasista, ksenofoba, fašista i ostalih protivnika imigracije.
Izbjeglice i očajnici koji traže azil samo su politički etiketirani migranti, a uzroka ima mnogo: od egzistencijalnih kao što su nedostatak hrane i vode, klimatski razlozi koji dovode do ambijentalnih katastrofa, a na kraju tog migratornog lanca su i politički uzroci – diktature, progoni, nasilje, ratovi, etnička čišćenja, vjerski sukobi, terorizam…
Europa će u tijeku trećeg milenija postati višerasni kontinent – ”ako vam se sviđa, bit će tako; a ako vam se ne sviđa, bit će isto tako”.
Eco tu nema dilema: koliko god se mi odupirali pritiscima migranata zbog svojih sebičnih i egoističkih interesa ishod će biti upravo taj: promijenit će se slika svijeta.
Nije Eco bio usamljen, pred dvadesetak i više godina. Slično je govorio i Zygmunt Bauman, uočavajući da će migranti biti odlučujući element u promjeni agregatnog stanja modernog zapadnog društva. To novo, likvidno društvo, samo će zaoštriti odnose među ljudima i narodima: sve će postati fluidno, pa tako i sigurnost.
U knjizi ”Globalizacija: ljudske posljedice” iz 1997. Bauman opisuje strah od migracija koji će izazvati nasilje i definitivno promijeniti narav ljudskog društva, i u razvijenim i u nerazvijenim dijelovima svijeta.
Talijanski filozof Massimo Cacciari iza tog nerazumnog, gotovo bestijalnog straha Europljana od migranata vidi recidive sukoba civilizacija i kolonijalnog odnosa prema Trećem svijetu uopće. I, naravno, vidi odsutnost Europske unije i međunarodne zajednice da se s tim problemom suoče na organizirani i racionalan način, ne zakapajući pritom glavu u pijesak i ne odlažući radikalno rješenje.
Nasuprot tomu Europska unija pokazuje svoju bešćutnost, a s njome i Hrvatska, razglabajući o migrantima kao problemu sigurnosti koje se može riješiti policijom i vojskom na granicama.
U ovom likvidnom svijetu, rekao bi Bauman, i granice postaju fluidne. Umrijet će na tisuće migranata, muškaraca, žena i djeca. Za njima će doći novi valovi, pa još noviji, koji neće biti izazvani samo ratovima kojima se nitko ne želi baviti, već osnovnim potrebama za hranom i vodom, i oni će biti nezaustavljivi.
Iz svega ovoga nadaje se jedno osnovno pitanje: čitaju li europski političari, pa s njima i naši, uopće išta osim dnevnih vijesti?
O tome nisu pisali samo Eco, Bauman i Cacciari, već i Paul Krugman, Joseph Stieglitz, a od klasika i Raymond Aron, Giorgio Agamben, Michel Agier, Marc Augè… samo da spomenemo neke.
Nadajmo se, stoga, da će na sastanku u petak, u Zagrebu, ministri vanjskih poslova zemalja članica EU pokazati više osjećaja, znanja i intelekta negoli dosada. Jer je to jedna od posljednjih šansi ne samo za migrante, već i za EU, a i za sve nas.
autograf
Glupi i naivni sporazum Europske unije i turskog diktatora koji je već dokazao da ne poštuje dogovore, a ni ljudska prava ni svojima, a niti tuđima, završava se tako u još jednom globalnom debaklu.
Naivni su europski državnici, okupljeni u brojnim europskim forumima, super-naivno zamislili da se migrantska kriza može riješiti na takav način – isplatiti sultana da on zadrži migrante s Bliskog istoka, a ponajviše iz sirijskih ratova koji se vode već devet godina, kao što su zamislili da će se afrički migranti zadržati u Libiji – drugoj oazi, osim Turske, slobode, čovjekoljublja i ljudskih prava.
Europa je u velikom strahu, a s njom i Hrvatska. Val migranata sve je bliži otkako se turski diktator, moderni sultan, Recep Tayyip Erdoğan poigrao šaha i doslovno, zadao Europi šah-mat. Glupi i naivni sporazum Europske unije i turskog diktatora koji je već dokazao da ne poštuje dogovore, a ni ljudska prava ni svojima, a niti tuđima, završava se tako u još jednom globalnom debaklu
Umjesto da još davno porade na onome to će tek morati započeti, ovoga petka, na sastanku ministara vanjskih poslova EU u Zagrebu, na poziv Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.
Morat će početi s rješavanjem migrantske krize ne površno i palijativno, kako je to EU činila dosada, već radikalno –zadiranjem u same korijene krize, kao što to i sam pojam ”radikalno” znači.
To je doista pet minuta čak i poslije dvanaest, a ne prije, jer se migrantski val već prelijeva preko Grčke i kreće putem balkanske rute, kao što je već hiperaktivna i mediteranska ruta.
Na tim rutama stradavaju muškarci, žene, djeca – u sve većem broju, čime se u povijesti ponavlja holokaust – biblijsko paljenje obredne žrtve, što izvorno taj pojam i znači, a u modernim vremenima označava u prvom redu i stradanje židovskog naroda, ali i drugih naroda.
Sada možemo govoriti o migrantskom holokaustu, prema kojemu pojedine europske zemlje mobiliziraju policiju i vojsku, kao, primjerice, sada i Hrvatska.
Možda će se i Europska unija trgnuti u posljednji čas, a političari kratke pameti shvatiti, konačno, da je to nezaustavljivi proces u svijetu globalnog kaosa – ratova, stradanja civila, okrutnog kršenja osnovnih ljudskih prava na svim drugim kontinentima, a posebice u permanentnim ratovima na Bliskom istoku.
Pa ipak, vodeći svjetski intelektualci već tridesetak godina upozoravaju da će migracije izmijeniti sliku svijeta u trećem mileniju i da se treba pripremiti za te događaje, bez obzira jesu li ih izazvali ratovi, glad i neimaština, diktature ili demokrature.
Podsjetiti valja tek na nekoliko svjetskih intelektualaca koji su digli svoj glas, upozoravajući čovječanstvo, a prije svega političare, na ono što nas sve čeka u vremenima koja dolaze.
Jedan od njih je i pokojni talijanski intelektualac Umberto Eco. Baš ovih dana možemo u tek izašloj knjizi na hrvatskom, u izdanju Tim pressa iz Zagreba, pod naslovom ”Migracije i tolerancija”, pročitati da je Eco još 1997. godine u svojem eseju pod nazivom ”Migracije trećeg milenija” upozorio da se svijet zavarava napretkom postignutim padom Berlinskog zida, dok su sve jasnije naznake glavnog problema s kojim će se suočiti svijet, a s njim, napose, i Europa – a to su baš migracije.
Možda će se i Europska unija trgnuti u posljednji čas, a političari kratke pameti shvatiti, konačno, da je to nezaustavljivi proces u svijetu globalnog kaosa – ratova, stradanja civila, okrutnog kršenja osnovnih ljudskih prava na svim drugim kontinentima, a posebice u permanentnim ratovima na Bliskom istoku. Pa ipak, vodeći svjetski intelektualci već tridesetak godina upozoravaju da će migracije izmijeniti sliku svijeta u trećem mileniju i da se treba pripremiti za te događaje, bez obzira jesu li ih izazvali ratovi, glad i neimaština, diktature ili demokrature
Eco uočava da turbulencije nastale u Trećem svijetu zbog pogrešne politike i katastrofalnih odluka najmoćnijih zemalja o podrškama pojedinim ratujućim stranama u brojnim ratovima na svjetskoj ”periferiji” izazivaju fenomene migracije kao nusprodukta ratova, gladi, neimaštine, terorizma i međunarodnog kriminala.
Migracije su procesi koji se ne mogu zaustaviti i ne mogu se kontrolirati. Migracije su kao prirodni fenomeni, ne može se pucati topovima na ozonske rupe (danas bismo rekli: na emisije CO2), ne mogu se podizati kineski zidovi ili žičane ograde protiv uragana i tajfuna, i sprečavati globalno zatopljenje transkontinentalnim raketama.
Treći svijet kuca na vrata Europe i ulazi u nju, iako se Europa ne slaže s time. Ovaj sukob dviju kultura – kulture mira i blagostanja, i kulture neimaštine i ratova, mogao bi imati i krvave ishode u ljudskim žrtvama koje će tako reprizirati tragediju holokausta.
Htjeli mi to ili ne, kaže Eco, migracije se ne mogu zaustaviti i Europa će postati poprište ”miješanja kultura”, postat će ”obojeni kontinent”, bez obzira na protivljenje rasista, ksenofoba, fašista i ostalih protivnika imigracije.
Izbjeglice i očajnici koji traže azil samo su politički etiketirani migranti, a uzroka ima mnogo: od egzistencijalnih kao što su nedostatak hrane i vode, klimatski razlozi koji dovode do ambijentalnih katastrofa, a na kraju tog migratornog lanca su i politički uzroci – diktature, progoni, nasilje, ratovi, etnička čišćenja, vjerski sukobi, terorizam…
Europa će u tijeku trećeg milenija postati višerasni kontinent – ”ako vam se sviđa, bit će tako; a ako vam se ne sviđa, bit će isto tako”.
Eco tu nema dilema: koliko god se mi odupirali pritiscima migranata zbog svojih sebičnih i egoističkih interesa ishod će biti upravo taj: promijenit će se slika svijeta.
Nije Eco bio usamljen, pred dvadesetak i više godina. Slično je govorio i Zygmunt Bauman, uočavajući da će migranti biti odlučujući element u promjeni agregatnog stanja modernog zapadnog društva. To novo, likvidno društvo, samo će zaoštriti odnose među ljudima i narodima: sve će postati fluidno, pa tako i sigurnost.
U knjizi ”Globalizacija: ljudske posljedice” iz 1997. Bauman opisuje strah od migracija koji će izazvati nasilje i definitivno promijeniti narav ljudskog društva, i u razvijenim i u nerazvijenim dijelovima svijeta.
Nasuprot tomu Europska unija pokazuje svoju bešćutnost, a s njome i Hrvatska, razglabajući o migrantima kao problemu sigurnosti koji se može riješiti policijom i vojskom na granicama. Iz svega ovoga nadaje se jedno osnovno pitanje: čitaju li europski političari, pa s njima i naši, uopće išta osim dnevnih vijesti? Nadajmo se, stoga, da će na sastanku u petak, u Zagrebu, ministri vanjskih poslova zemalja članica EU pokazati više osjećaja, znanja i intelekta negoli dosada. Jer je to jedna od posljednjih šansi ne samo za migrante, već i za EU, a i za sve nas
Talijanski filozof Massimo Cacciari iza tog nerazumnog, gotovo bestijalnog straha Europljana od migranata vidi recidive sukoba civilizacija i kolonijalnog odnosa prema Trećem svijetu uopće. I, naravno, vidi odsutnost Europske unije i međunarodne zajednice da se s tim problemom suoče na organizirani i racionalan način, ne zakapajući pritom glavu u pijesak i ne odlažući radikalno rješenje.
Nasuprot tomu Europska unija pokazuje svoju bešćutnost, a s njome i Hrvatska, razglabajući o migrantima kao problemu sigurnosti koje se može riješiti policijom i vojskom na granicama.
U ovom likvidnom svijetu, rekao bi Bauman, i granice postaju fluidne. Umrijet će na tisuće migranata, muškaraca, žena i djeca. Za njima će doći novi valovi, pa još noviji, koji neće biti izazvani samo ratovima kojima se nitko ne želi baviti, već osnovnim potrebama za hranom i vodom, i oni će biti nezaustavljivi.
Iz svega ovoga nadaje se jedno osnovno pitanje: čitaju li europski političari, pa s njima i naši, uopće išta osim dnevnih vijesti?
O tome nisu pisali samo Eco, Bauman i Cacciari, već i Paul Krugman, Joseph Stieglitz, a od klasika i Raymond Aron, Giorgio Agamben, Michel Agier, Marc Augè… samo da spomenemo neke.
Nadajmo se, stoga, da će na sastanku u petak, u Zagrebu, ministri vanjskih poslova zemalja članica EU pokazati više osjećaja, znanja i intelekta negoli dosada. Jer je to jedna od posljednjih šansi ne samo za migrante, već i za EU, a i za sve nas.
autograf
