Miro Georgievski - Umjetna oplodnja
Miroslav Gerenčer Gero - Mate Mišo Kovač (p.u.m.)
Ratko Maričić - Mobilna mreža
______________________________
Ankica (Anchie) Biskupović – AFORIZMI
Kad se čovjek proda za položaj, ne treba mu više neprijatelj. Ima gospodara.
Neki su ljudi toliko visoko dogurali da više ne vide koliko su nisko pali.
Kad pravda zakasni, nepravda joj već drži pozdravni govor.
Nije svaka prazna glava bezvrijedna. Neke su izvrsno plaćene.
Neki ljudi imaju čistu savjest samo zato što je nikada nisu upotrijebili.
Što je čovjek manji u duši, to mu je potrebniji veći stol.
Kad se savjest proda, kupac obično dobije i popust na karakter.
Svaka vlast voli slobodu govora, osobito kad nitko ništa ne govori.
Neki su toliko dugo živjeli od tuđega rada da vlastiti znoj smatraju bolešću.
Neznanje je prirodno stanje. Oholost je njegova službena odora.
_________________________
Danko Ivšinović - Mišo
Umro je Mate Mišo Kovač. Kome ćemo sada pjevati?
___________________________
Ivan Grahovec - MIŠO OTIŠAO, SMEĆE OSTALO, A POLITIČARI SE NISU POMAKNULI
I tako, pokopali smo Mišu, zapalili baklje, podigli zastave, okupili kamere i još jednom dokazali da smo narod koji zna napraviti spektakl od svega – osim od rješavanja vlastitih problema.
Mišo je otišao dostojanstveno, uz pjesmu, emocije i suze. Neka mu je vječni mir. A mi smo, kao i obično, ostali na zemlji, zatrpani smećem, obećanjima i političkim cirkusom kojem nikako da dođe kraj.
Dok su jedni oplakivali čovjeka, drugi su oplakivali propuštenu priliku da se fotografiraju na pravom mjestu, u pravo vrijeme i s pravim izrazom lica. Jer u politici nije važno što si napravio, nego koliko si puta bio snimljen dok si izgledao kao da nešto radiš.
Baklje su gorjele, dim se dizao, emocije ključale, a negdje u pozadini kontejneri su se punili kao državni proračun – samo što se iz njih nije imalo što izvući osim neugodnog mirisa.
Naše smeće ima jednu veliku prednost pred političkim obećanjima: barem je vidljivo. Ne moraš raspisivati izbore, provoditi anketu ni sazivati konferenciju za novinare da bi ustanovio da nešto smrdi. Dovoljno je otvoriti prozor.
A rijeke? One su posebna priča. Šutke nose sve što im čovjek ostavi. Da mogu govoriti, vjerojatno bi zatražile azil u nekoj susjednoj državi. Zemlja također više nema što gutati, ali kod nas se očito računa na njezinu beskonačnu strpljivost. Kao i na strpljivost građana.
I dok se običan čovjek pita gdje će s vrećom smeća, politički čovjek pita gdje će s odgovornošću. Prvi traži kontejner, drugi traži krivca. Prvi plaća odvoz, drugi naplaćuje zasluge. I obojica su, svatko na svoj način, zatrpani.
A državni vatromet? E, to je već posebna disciplina! Kad nema rezultata, zapali se nebo. Kad nema odgovora, pusti se dim. Kad nema rješenja, organizira se svečanost. I narod na trenutak zaboravi da mu je život postao jedna velika komunalna naknada za tuđe pogreške.
Nije problem što se ljudi okupljaju, što vole pjesmu, što pale baklje i što odaju počast čovjeku. Problem je kad se tuđa tuga pretvara u politički marketing, a zajednička emocija u privatni rejting. Poštovanje se ne mjeri brojem kamera, niti domoljublje količinom dima na nebu.
Na kraju, sve prođe. Baklje se ugase, govori završe, političari skinu svečana odijela, a fotografije ostanu u arhivama za sljedeću kampanju.
Smeće, međutim, ne ide u arhivu. Ono ostaje pred vratima, na ulicama, uz rijeke i u glavama onih koji misle da je upravljanje državom isto što i upravljanje pozornicom.
Možda bi zato bilo dobro da jednom, umjesto vatrometa, organiziramo veliki državni dan čišćenja. Bez govora, bez zastava, bez fotografiranja. Samo lopate, rukavice i odgovornost. A političarima bismo mogli dodijeliti počasno mjesto uz prvi kontejner – neka iz prve ruke vide kako izgleda posao koji godinama prebacuju s jednog na drugoga.
Jer Mišo je imao pjesmu, narod ima sjećanja, rijeke imaju pamćenje, a smeće ima nevjerojatnu sposobnost da preživi svaku vlast.
I zato, neka Mišo počiva u miru.
A nama bi, za početak, dobro došlo malo više pameti, malo manje predstave i barem jedna vlast koja će nešto očistiti, a ne samo oprati ruke.
Jer država nije pozornica, narod nije publika, a smeće nije dekoracija.
I za kraj, jedna nova narodna mudrost:
Kruha i igara – to nam nude svaki dan,
smeća i obećanja – to nam ostave na prag.
Vatromet u nebo, računi do krova,
a kad pitamo za rješenja – počinje predstava nova.
Kod nas, izgleda, ništa ne propada osim odgovornosti. A i ona se odavno odvozi bez razvrstavanja!
________________________
Slavko Kenđelić - BOGOBOJAZNI GRIJEŠNICI
Još uvijek ima bogobojaznih ljudi,
doduše, sa ponekom manom.
Tračaju, lažu, kradu gdje stignu,
al' nikad, nedjeljom i blagdanom.
________________________
NALIČJE TJEDNA Dražena Jergovića
STIPO tjera vodu na svoj MLINARIĆ (ĆIPEkmez)
