Bespridržajna niskoprofilna uspravnica

Znate onaj osjećaj kada vas je sram zbog drugih ljudi? Bugare oni i biglišu, sretni, oduševljeni i opčinjeni sobom, a vama neugodno, sve onako u zemlju da propadnete? Meškoljite se, skrećete pogled, piljite u pod, lomite prste na rukama, nervozno cupkate nogom, drljate škrabotine po papiru, pravite se da niste čuli. Sve u nadi da će brzo proći i da nitko neće primijetiti. A ne prolazi. I svi su primijetili. Da je predsjednicu žestoko krenulo negdje o drugoj obljetnici vladavine. I nikako da stane. Samo raste i raste, a vama nigdje zemlje da se otvori.

Dogodi se to onima - znat ćete i sami, svakakvih smo već preko leđa preturili - s viškom ambicija u ansamblu s manjkom potencijala i kapaciteta. Među izuzetnijim primjercima narečene vrste posebno se ističe hrvatska predsjednica, i baš je hoće zadnjih tjedana.

Nakon što se uspješno žestoko obračunala sa srpskim čokoladicama koje su mučki, s leđa napale hrvatsku nejač i to baš, što nije nimalo slučajno i jedan je od bitnijih elemenata hibridnog rata koji su protiv nas povele mračne konditorske sile, pred Božić, predsjednica se odvažno i neustrašivo zaputila preko velike bare da i tamo uvede reda. Za početak, kako nam je objasnila, da tvori američku vanjsku politiku. U pauzama dok je lovila selfieje ispred ograde Bijele kuće.

Međutim, nezahvalna i neupućena javnost, pogotovo jalnuški diletanti novinari, koji je zlostavljaju i ometaju u poslu ne razumijevajući njezino pregalaštvo i izgaranje za Jedinu Nam Domovinu, prislili su je da gostuje u Zabavnom programu televizijske javne kuće i izloži se nemilosrdnom rešetanju honorarnog suradnika tog medija i prikliještena argumentima, logičnim i zdravorazumskim pitanjima objasni misterij svog nemušto najavljenog putovanja u SAD, koji je u samo nekoliko dana doživio razne mutacije - od radnog i službenog preko privatnog sa službenim kontaktima do niskoprofilnoga.

Novinarski kolos smjelo je i suvereno sjeo nasuprot predsjednici i napokon je izravnim i beskompromisnim pitanjima izveo na čistinu i razbistrio nam sva njezina muljanja i petljanja s tim putovanjem u vezi. Otprilike kao usplahireni dječarac, pučkoškolac s leptirićima u trbuhu, koji se iz klupe u trećem redu prikrade svojoj dugogodišnjoj simpatiji u prvom redu što visoko drži ruku u zraku, uvijek spremna točno odgovoriti na svako učiteljsko pitanje, ovlaš je povuče za uredno začešljanu kečku i pobjegne zažarenih obraza.

I taj je momčić svojim profesionalnim pitanjima uspio od predsjednice izvući da je prešla pola svijeta da se upozna s Trumpovom politikom iako je ustvrdila da "politika Trumpove administracije neće smatrati prostor jugoistoka Europe i Hrvatsku kao jedan od svojih velikih prioriteta jer ovdje nema rata i nema turbulencija". Veći dio tog predsjedničina solilokvija, lažno predstavljenoga kao novinarski intervju, svakako je za anale, možda čak i Pulitzera, a iskoristila ga je za obračun sa svima koji joj ne šmekaju, od Srba, medija koji je mobingiraju jer im smeta njezina nacionalna suverenistička politika, nepoćudnih diplomata pa do negiranja profašističkih ispada u Hrvatskoj.

Posebno groteskno je bilo čuti da predsjednica, s očito visoko razvijenim osjećajem za moral i poštenje, nabija na nos našem ambasadoru u SAD-u što je nije pratio na niskoprofilnim putešestvijama nego je za blagdana bio "sa ženom u Bruxellesu". A baš je ta predsjednica na istom tom ambasadorskom mjestu onomad, kao zadnji tat, iza leđa cijeloj državi preko noći pobjegla na daleko lukrativniju poziciju u NATO i o tome tek naknadno izvijestila javnost. Mora biti da naš ambasador, siroče, nije ni znao za taj velevažni low profile posjet naše vrhovnice koja se, krvareći za Jedinu Nam Domovinu, i po 20 sati taljigala po bespućima Amerike, nego je o tome saznao tek cvrkutavom predajom po Twitteru američkih političkih efemerlija, važnosti i utjecaja otprilike političkog giganta Pere Ćorića.

Uplela se u toj tragičnoj epizodi predsjednica u najrazličitije teorije zavjere, od pokušaja osujećivanja njezina boravka u SAD-u, zbog čega se i odvijao daleko od javnosti, preko medija koji je zlostavljaju i ne daju joj raditi njezin posao do neprihvatljivih rabota Dalije Orešković, koja također ima poneko pitanjce za predsjednicu. A važnost njezina boravka u SAD-u mjeri se i procjenom vrle državnice sa snažnim fetišem na oružje i vojne uniforme da na ovim prostorima (ne smijemo reći regija, eventualno susjedstvo, da ne dobijemo ukor pred isključenje) "mir neće vječno trajati".

I tako nam predsjednica već tjednima časa ne časi u proizvodnji neprijatelja svih fela, na traci, u tri smjene, 7/24. Svi su inkriminirani, od srpskih čokolada do novinara kojima smeta nacionalna politika. Koliko je premijera impresionirala američka turneja šefice države, jasno je rekao na sjednici Vlade suzdržano ustvrdivši kako mu je drago da se predsjednica vratila iz SAD-a.

Lako da je to bio jedini joj ispad. Jok, bato. Predsjednica države tek nam se zagrijavala.

Pa je tako naša nacionalna suverenistica na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora gordo poručila da "hrvatski narod više nikada neće živjeti u integracijama ili tvorevinama u kojima ne bi bio suveren i samosvojan, u kojima ne bi mogao, poštujući druge, slobodno afirmirati svoj identitet". Nije trebala najuriti Vladimira Šeksa. On bio joj valjda objasnio da smo Ustavom prenijeli dio suvereniteta na EU, a u Bruxellesu se pišu zakoni koji nam kroje gaće. A kao članica NATO-a, ako bilo koja zemlja iz te alijanse zarati, i Hrvatska je automatski u ratu.

Overdozirana domoljubljem i kičastim nacionalnim patosom jasno nam je tada poručila i da smo pred izazovima budućnosti, pred koju su balvane bacili "danas malobrojni, ali glasni ideološki zaslijepljeni pojedinci koji šire defetizam i pesimizam, dok razni emisari pejorativno etiketiraju hrvatsku državu i provociraju hrvatski narod”. Ali da žena točno zna o komu i čemu je tu riječ, govori nam i njezina službena biografija koju je objavila prije dvije godine, a koja nas upućuje na to da je još kao dijete bila predestinirana za najvišu funkciju. Pa se vrijedi prisjetiti dijela tog remek-djela i puno iz njega naučiti: "Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku.

Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija”. Pa vi, zmije, sad vidite što ćete i kako ćete. Zna ona s vama.

Jer još je s 23 godine, kao studentica stažistica u Ministarstvu znanosti, znala se nositi s opakim diplomatskim mrgama i ishoditi međunarodno priznanje Hrvatske, čemu je dala nemjerljiv doprinos zabadajući na kartu zastavice zemalja koje su nas priznale.

A u iznimno arhivsko blago svakako treba uvrstiti i friški predsjedničin intervju za austrijski Kleine Zeitung koji obiluje mudrolijama pa je teško izvući najsjajniji biser. Nama se dopalo njezino ustrajno i nepokolebljivo ratovanje s Jugoslavijom. A vrijedna je i poruka koju je uputila svojim građanima: "Razlika u odnosu na prošlu državu je u tome što ljudi imaju slobodan izbor. Onaj tko misli da mu kod nas nije dovoljno dobro može otići". Na tragu Milijana Brkića koji je to poručio Srbima, a ona proširila na opću populaciju. Uglavnom, na mlade i nezaposlene. Ne treba odbaciti ni laude Donaldu Trumpu kao ni segregaciju izbjeglica na podobne i nepodobne, uz jasne predrasude i prezir prema islamu.

Vrhunac ovog plodonosnog tjedna za predsjednicu svakako je dodjela Povelje zahvalnosti svim zaslužnicima i odličnicima koji su dali ruke osamostaljenju Hrvatske. Harno i uznosito prvo ju je dodijelila Ocu Domovine Franji Tuđmanu, od kojega je, osim kičaste pompe, preuzela i sklonost zabavljanja neinventivnim i ridikuloznim uvođenjem novih, čistih hrvatskih riječi u politički i opći vokabular. Hoćeš bespridržajno, hoćeš uspravnicu, dalje da ne nabrajamo.

Ne znamo kako vi nakon svega, ali mi se još uvijek meškoljimo, skrećemo pogled, piljimo u pod, lomimo prste na rukama, nervozno cupkamo nogom, drljamo škrabotine po papiru, pokušavamo se praviti da nismo čuli. Sve u nadi da će brzo proći. No, slutimo nekako da još dugo neće.