Hrvatsku je teško razumjeti i objasniti. Danas je divan dan za slobodne spekulacije. Jedna od ideja koja mi se ponekad nameće kao objašnjenje, ili bar važni dio takvih slutnji, je ideja o samoispunjavajućem proročanstvu (self-fulfilling prophecy), ideji Roberta Mertona o tome da će se proročanstvo ispuniti ako se masovno i trajno podržava neka ideja.
Na primjer, ako nekoga društvo radi predrasuda smatra prijestupnikom (Romi, getani, narkomani) oni će to doista i postati. Ako dijete odgajamo stalno tvrdeći da je nespretno i nije za sport, ono će takvo i postati. Ako nekoga stalno podsjećamo da ne čita poeziju teško da će osvajati djevojke citiranjem Pere Zupca. Ako nekom stalno tvrdite da je glup, to neće pomoći u njegovom obrazovanju.
Nisam siguran da to vrijedi i u obratnom smjeru (to uostalom Merton ne tvrdi). Tvrditi glupanu da je mudar, rugobi da je ljepotan, nasilniku da je milosrdan mislim da ne pomaže mnogo.
Sve mi ovo pada na pamet u izborno vrijeme kada na radiju puštaju patriotske pjesme o grumenu zemlje, kamenu i zrnu soli, kad se veliča ljepota zemlje i blistava povijest.
Jadna nam je ta povijest ako je simbolizira izmišljena i gizdava Kravat pukovnija, a ljepota uzmiče pred filozofijom betoniranja obale i betonske deke umjesto krova.
U predizborno vrijeme lupaju se svakakve gluposti i pretjerivanja kao da su izbori ludistička igra. A izbori su glavna tema. Započnimo. Izbori nemaju smisla ako se ljudima govori da nemaju smisla.
Ljude treba podsjećati da budu odgovorni, ne samo kada se boje za svoje zdravlje i poštuju naputke radi opravdanog sebičnog nastojanja da ostanu zdravi, nego i prije svega, kada se radi o političkoj solidarnosti i političkoj zajednici.
Prije svakog ustava i zakona podrazumijeva se nekakav konsenzus da živimo u skladu s izvjesnim načelima i vrijednostima (od Hobbesa do Rawlsa to tvrdi filozofija), a potom i prema načelima ustavnog uređenja i zakona (to tvrde pravnici).
Netko će radije govoriti o moralu i etici, političkoj kulturi, građanskom odgoju, ali kako bilo, demokratski poredak počiva i na dobrim primjerima, kako naznačuje engleski izraz leadership koji nije samo puko tehničko vođenje i usklađivanje već podrazumijeva dosljednost i davanje primjera.
Kod nas se obično i lako zaključuje da je demokracija mlada, da trebaju generacije da nestane pljačkaška i anarhistička, bolje rečeno hajdučka i uskočka, navika (mentalitet?) da se pljačka tuđe, prisvoji za sebe naše, uopće da mentalitet svetog egoizma, prikriven mitom o svijetloj prošlosti, vjeri i zajednici, demaskira i učini ogavnim.
Prigodno se koristi slika engleskog travnjaka, priča o tome kako su Židovi lutali dok nije nestala generacija koja je odrasla u roblju i druge sljeparije koje trebaju objasniti da ništa nije savršeno.
Međutim ljudi ne uče iz knjiga već iz stvarnosti. Skandali i afere otkrivaju da predatorska pljačka nije aberacija već stvarnost, sistem a ne poremećaj karaktera.
U Hrvatskoj kriminalci nakon remetinačkog čistilišta u uživaju u slobodi i ismijavaju pravosuđe.
Mito se prima bez krzmanja, poslovi ne sklapaju prema tržištu već prema neformalnim mrežama utjecaja. Zato je presudno važno učenje na dobrim i lošim primjerima.
Oni koji vode moraju jasno pokazati svoj stav, ne misleći samo o broju ruku u Saboru, već o tome da će ih slijediti drugi. Doista oni koji su na vrhu ili ne znaju što njihovi podređeni rade, ili su glupi i ne žele vidjeti što njihovi podređeni rade.
Što je jača karizma vođe, to su niži motivi njegovih sljedbenika. U Hrvatskoj je završila era velikih vođa koji su se rado okružili lojalnim pouzdanicima čiji motivi nisu bili nacionalni ciljevi, već sasvim niske pobude osobnog bogaćenja, osvete i shvaćanja položaja kao sinekure.
U Hrvatskoj karizma vođa pretvorila se u sasvim rutinsko vođenje stranke, eliminaciju konkurenata, pretvaranje politike u banalnu djelatnost koja za smisao ima moć i pljačku, uklanjanje svih koji u tome smetaju, hibernizaciju medija, shvaćanje da je sve u politici tek prikaz, ceremonija i promidžba.
Tako je politika pretvorena u slijed kampanja, prividnih izbora (koga birati? zašto?).
Ili riječima Webera: ”U Španjolskoj, dvije najveće partije, na uobičajeno dogovoreni način, smjenjuju se na vlasti prividnim ‘izborima’, dogovorenim odozgo (fabricated from above) u nastojanju da se njihovim pristašama osiguraju položaji. U španjolskim kolonijama, takozvanim ‘izborima’, isto kao i ‘takozvanim revolucijama’ ono o čemu se radi uvijek je bila državni košara s koje se pobjednici žele hraniti”.
Odnose li se ove riječi na Španjolsku, a ne na Hrvatsku? Zar kasnimo stotinu godina?
Sve dok se ne shvati da se politika vodi primjerima, otvorenošću, a ne prikrivanjem skandala, floskulama da institucije trebaju raditi svoj posao, pa onda na njihovo čelo postaviti najmanje sposobne i beskrajno lojalne.
Na izborima ne biramo drvosječe sa zadatkom da brinu o šumi, već vrtlare demokracije koji hrane i štite demokratske vrijednosti. Izabrani, a ne odabrani, su i zato da svojim primjerom odgajaju građane, promoviraju tolerantnost i pristojnost pozivaju da ih se slijedi, a ne da ih se podnosi.
Predsjednik je pogriješio kada je, braneći svoju nepristranost, rekao da možda neće izaći na izbore. Meni smeta to da je pred nekoliko mjeseci tražio da svi izađu na izbore, a rano, i kako treba, sam glasao. Nije na listiću crtao karikature, niti je govorio da mu je bilo teško izaći na glasanje nedjeljom.
Svoju nepristranost pokazat će kad, kako nalaže Ustav, dodijeli mandat pobjedniku. Trebao je pozvati sve da glasaju i dati primjer.
Nedavno je premijer bahato ismijao pravo gradske oporbe na prosvjed. To i nisu bili obični prosvjedi već protest protiv ismijavanja skupštinske procedure, tobožnjim epidemiološkim zahtjevima da se skupština ne održi fizičkim zasjedanjem, dok su se druge skupštine održavale u drugim i većim prostorima. To je tražila oporba.
Nije im namjera smetati vladu u njenim ozbiljnim poslovima i premijera u njegovoj uzvišenosti, ali on se osjetio pozvanim podržati svog saveznika Bandića i komentirati modni stil prosvjednika. Trebao je pokazati da se prosvjedovati smije, a ne smijati se prosvjedu.
Ova dva primjera ne biram da bih pokazao forsiranu ravnotežu između različitih političkih usmjerenja već da pokažem da su i sitne greške i gafovi važni radi posljedica.
U Hrvatskoj često govorimo o nedostatku političke kulture. Politička kultura nije vješto izmjenjivanje uvreda, igra podrugljivim riječima u raspravi, pa čak ni tolerantno slušanje, već je stav pojedinca prema političkom životu.
Kod nas je raširen stav da je najbolje biti van politike, kloniti se političkog angažmana. Svojevremeno je don Grubišić za takve ljude oživio grčki izraz idioti.
Ljudi koji s ponosom naglašavaju svoj identitet, odnosno pripadnost, na primjer, nacionalnom identitetu, ne vide nikakav problem u stavu da se ne žele baviti politikom. Smatraju da su dio zajednice, a nisu.
Politika jest izraz zajednice, nema zajednice bez njenih aktivnih članova, a to je bavljenje politikom.
Nacionalni identitet ne dokazuje se navijanjem u sportu, pljeskanjem nacionalnoj operi, prihvaćanjem himne, ne dokazuje se privrženosti simbolima već brigom o javnim poslovima.
Nije aktivni građanin samo onaj tko pita koliki su porezi ili onaj koji ga nesvjesno plaća (PDV) već onaj tko pita zašto se i kako troši, a to onda znači daleko više od poziva na glasanje.
Građanin nije onaj tko od države prima plaću nego onaj tko brine o njenim poslovima. Navika da netko drugi obavi tvoj posao, a ti imaš pravo o tome zadržati za sebe svoj mišljenje je građanska lijenost.
Građanski aktivizam je za neke postao ružna riječ – a oni bi za sebe zadržali moć i aktivnost, privilegiju znanja i odlučivanja, a zapravo interesne privilegije. Smatrati da je vrlina misliti si svoje, potiho gunđati i derati se kada je sve gotovo kad je pobjednik jasan.
U politici se radi o interesima. Pustiti da se netko drugi bavi politikom znači da on promiče svoje interese.
Ma sad sam već ljut radi toga što je lako privući pozornost javnosti na sasvim efemerne stvari, sporiti se o tome tko je kojeg porijekla (ili podrijetla), reformama zvati promjene tabli na zgradama, borbom protiv korupcije zvati traženje nemarno falsificiranih diploma, zazivati pravnu državu kao prijetnju, a ne kao normalno stanje.
Danas polako u prvi plan dolaze kriteriji zaštite okoliša kod vjetroelektrana, a u drugi plan gura se maštoviti način da se izmjenom pravila mlate milijuni.
Kad se javnost povuče iz politike politika se pretvara u nekontrolirani grabež u kojem sudjeluju samo nečasni ili glupi (sebe po navici guram u ovu kategoriju).
Zato ljudi koji vode zemlju i koji vode politiku s puno obzira moraju čuvati demokratske ideale, barem znati prepoznati važnost odgovornog ponašanja. Iako se ne smatraju učiteljima ipak i za njih važi pedagoški zahtjev da pokazuju primjerom.
Uzalud mljevenje praznih fraza o moralu kad su stvarnost razotkrile afere. Uzalud učiti ljude na frazu ”trebalo bi ali nije” bez napora da bude kako treba.
Ako vođe trebaju odgajati, neka odgajaju hrabre ljude i odgovorne građane, a ne bezdušne trkače konje za izborne pobjede.
autograf
Na primjer, ako nekoga društvo radi predrasuda smatra prijestupnikom (Romi, getani, narkomani) oni će to doista i postati. Ako dijete odgajamo stalno tvrdeći da je nespretno i nije za sport, ono će takvo i postati. Ako nekoga stalno podsjećamo da ne čita poeziju teško da će osvajati djevojke citiranjem Pere Zupca. Ako nekom stalno tvrdite da je glup, to neće pomoći u njegovom obrazovanju.
Nisam siguran da to vrijedi i u obratnom smjeru (to uostalom Merton ne tvrdi). Tvrditi glupanu da je mudar, rugobi da je ljepotan, nasilniku da je milosrdan mislim da ne pomaže mnogo.
Sve mi ovo pada na pamet u izborno vrijeme kada na radiju puštaju patriotske pjesme o grumenu zemlje, kamenu i zrnu soli, kad se veliča ljepota zemlje i blistava povijest.
U predizborno vrijeme lupaju se svakakve gluposti i pretjerivanja kao da su izbori ludistička igra. A izbori su glavna tema. Započnimo. Izbori nemaju smisla ako se ljudima govori da nemaju smisla
Jadna nam je ta povijest ako je simbolizira izmišljena i gizdava Kravat pukovnija, a ljepota uzmiče pred filozofijom betoniranja obale i betonske deke umjesto krova.
U predizborno vrijeme lupaju se svakakve gluposti i pretjerivanja kao da su izbori ludistička igra. A izbori su glavna tema. Započnimo. Izbori nemaju smisla ako se ljudima govori da nemaju smisla.
Ljude treba podsjećati da budu odgovorni, ne samo kada se boje za svoje zdravlje i poštuju naputke radi opravdanog sebičnog nastojanja da ostanu zdravi, nego i prije svega, kada se radi o političkoj solidarnosti i političkoj zajednici.
Prije svakog ustava i zakona podrazumijeva se nekakav konsenzus da živimo u skladu s izvjesnim načelima i vrijednostima (od Hobbesa do Rawlsa to tvrdi filozofija), a potom i prema načelima ustavnog uređenja i zakona (to tvrde pravnici).
Netko će radije govoriti o moralu i etici, političkoj kulturi, građanskom odgoju, ali kako bilo, demokratski poredak počiva i na dobrim primjerima, kako naznačuje engleski izraz leadership koji nije samo puko tehničko vođenje i usklađivanje već podrazumijeva dosljednost i davanje primjera.
Kod nas se obično i lako zaključuje da je demokracija mlada, da trebaju generacije da nestane pljačkaška i anarhistička, bolje rečeno hajdučka i uskočka, navika (mentalitet?) da se pljačka tuđe, prisvoji za sebe naše, uopće da mentalitet svetog egoizma, prikriven mitom o svijetloj prošlosti, vjeri i zajednici, demaskira i učini ogavnim.
Prigodno se koristi slika engleskog travnjaka, priča o tome kako su Židovi lutali dok nije nestala generacija koja je odrasla u roblju i druge sljeparije koje trebaju objasniti da ništa nije savršeno.
Međutim ljudi ne uče iz knjiga već iz stvarnosti. Skandali i afere otkrivaju da predatorska pljačka nije aberacija već stvarnost, sistem a ne poremećaj karaktera.
U Hrvatskoj kriminalci nakon remetinačkog čistilišta u uživaju u slobodi i ismijavaju pravosuđe.
Mito se prima bez krzmanja, poslovi ne sklapaju prema tržištu već prema neformalnim mrežama utjecaja. Zato je presudno važno učenje na dobrim i lošim primjerima.
Oni koji vode moraju jasno pokazati svoj stav, ne misleći samo o broju ruku u Saboru, već o tome da će ih slijediti drugi. Doista oni koji su na vrhu ili ne znaju što njihovi podređeni rade, ili su glupi i ne žele vidjeti što njihovi podređeni rade.
Što je jača karizma vođe, to su niži motivi njegovih sljedbenika. U Hrvatskoj je završila era velikih vođa koji su se rado okružili lojalnim pouzdanicima čiji motivi nisu bili nacionalni ciljevi, već sasvim niske pobude osobnog bogaćenja, osvete i shvaćanja položaja kao sinekure.
U Hrvatskoj karizma vođa pretvorila se u sasvim rutinsko vođenje stranke, eliminaciju konkurenata, pretvaranje politike u banalnu djelatnost koja za smisao ima moć i pljačku, uklanjanje svih koji u tome smetaju, hibernizaciju medija, shvaćanje da je sve u politici tek prikaz, ceremonija i promidžba.
Tako je politika pretvorena u slijed kampanja, prividnih izbora (koga birati? zašto?).
Ili riječima Webera: ”U Španjolskoj, dvije najveće partije, na uobičajeno dogovoreni način, smjenjuju se na vlasti prividnim ‘izborima’, dogovorenim odozgo (fabricated from above) u nastojanju da se njihovim pristašama osiguraju položaji. U španjolskim kolonijama, takozvanim ‘izborima’, isto kao i ‘takozvanim revolucijama’ ono o čemu se radi uvijek je bila državni košara s koje se pobjednici žele hraniti”.
Hrvatsku je teško razumjeti i objasniti. Danas je divan dan za slobodne spekulacije. Jedna od ideja koja mi se ponekad nameće kao objašnjenje, ili bar važni dio takvih slutnji, je ideja o samoispunjavajućem proročanstvu (self-fulfilling prophecy), ideji Roberta Mertona o tome da će se proročanstvo ispuniti ako se masovno i trajno podržava neka ideja
Odnose li se ove riječi na Španjolsku, a ne na Hrvatsku? Zar kasnimo stotinu godina?
Sve dok se ne shvati da se politika vodi primjerima, otvorenošću, a ne prikrivanjem skandala, floskulama da institucije trebaju raditi svoj posao, pa onda na njihovo čelo postaviti najmanje sposobne i beskrajno lojalne.
Na izborima ne biramo drvosječe sa zadatkom da brinu o šumi, već vrtlare demokracije koji hrane i štite demokratske vrijednosti. Izabrani, a ne odabrani, su i zato da svojim primjerom odgajaju građane, promoviraju tolerantnost i pristojnost pozivaju da ih se slijedi, a ne da ih se podnosi.
Predsjednik je pogriješio kada je, braneći svoju nepristranost, rekao da možda neće izaći na izbore. Meni smeta to da je pred nekoliko mjeseci tražio da svi izađu na izbore, a rano, i kako treba, sam glasao. Nije na listiću crtao karikature, niti je govorio da mu je bilo teško izaći na glasanje nedjeljom.
Svoju nepristranost pokazat će kad, kako nalaže Ustav, dodijeli mandat pobjedniku. Trebao je pozvati sve da glasaju i dati primjer.
Nedavno je premijer bahato ismijao pravo gradske oporbe na prosvjed. To i nisu bili obični prosvjedi već protest protiv ismijavanja skupštinske procedure, tobožnjim epidemiološkim zahtjevima da se skupština ne održi fizičkim zasjedanjem, dok su se druge skupštine održavale u drugim i većim prostorima. To je tražila oporba.
Nije im namjera smetati vladu u njenim ozbiljnim poslovima i premijera u njegovoj uzvišenosti, ali on se osjetio pozvanim podržati svog saveznika Bandića i komentirati modni stil prosvjednika. Trebao je pokazati da se prosvjedovati smije, a ne smijati se prosvjedu.
Ova dva primjera ne biram da bih pokazao forsiranu ravnotežu između različitih političkih usmjerenja već da pokažem da su i sitne greške i gafovi važni radi posljedica.
U Hrvatskoj često govorimo o nedostatku političke kulture. Politička kultura nije vješto izmjenjivanje uvreda, igra podrugljivim riječima u raspravi, pa čak ni tolerantno slušanje, već je stav pojedinca prema političkom životu.
Kod nas je raširen stav da je najbolje biti van politike, kloniti se političkog angažmana. Svojevremeno je don Grubišić za takve ljude oživio grčki izraz idioti.
Ljudi koji s ponosom naglašavaju svoj identitet, odnosno pripadnost, na primjer, nacionalnom identitetu, ne vide nikakav problem u stavu da se ne žele baviti politikom. Smatraju da su dio zajednice, a nisu.
Politika jest izraz zajednice, nema zajednice bez njenih aktivnih članova, a to je bavljenje politikom.
Nacionalni identitet ne dokazuje se navijanjem u sportu, pljeskanjem nacionalnoj operi, prihvaćanjem himne, ne dokazuje se privrženosti simbolima već brigom o javnim poslovima.
Nije aktivni građanin samo onaj tko pita koliki su porezi ili onaj koji ga nesvjesno plaća (PDV) već onaj tko pita zašto se i kako troši, a to onda znači daleko više od poziva na glasanje.
Građanin nije onaj tko od države prima plaću nego onaj tko brine o njenim poslovima. Navika da netko drugi obavi tvoj posao, a ti imaš pravo o tome zadržati za sebe svoj mišljenje je građanska lijenost.
Građanski aktivizam je za neke postao ružna riječ – a oni bi za sebe zadržali moć i aktivnost, privilegiju znanja i odlučivanja, a zapravo interesne privilegije. Smatrati da je vrlina misliti si svoje, potiho gunđati i derati se kada je sve gotovo kad je pobjednik jasan.
U politici se radi o interesima. Pustiti da se netko drugi bavi politikom znači da on promiče svoje interese.
Kod nas se obično i lako zaključuje da je demokracija mlada, da trebaju generacije da nestane pljačkaška i anarhistička, bolje rečeno hajdučka i uskočka, navika (mentalitet?) da se pljačka tuđe, prisvoji za sebe naše, uopće da mentalitet svetog egoizma, prikriven mitom o svijetloj prošlosti, vjeri i zajednici, demaskira i učini ogavnim
Ma sad sam već ljut radi toga što je lako privući pozornost javnosti na sasvim efemerne stvari, sporiti se o tome tko je kojeg porijekla (ili podrijetla), reformama zvati promjene tabli na zgradama, borbom protiv korupcije zvati traženje nemarno falsificiranih diploma, zazivati pravnu državu kao prijetnju, a ne kao normalno stanje.
Danas polako u prvi plan dolaze kriteriji zaštite okoliša kod vjetroelektrana, a u drugi plan gura se maštoviti način da se izmjenom pravila mlate milijuni.
Kad se javnost povuče iz politike politika se pretvara u nekontrolirani grabež u kojem sudjeluju samo nečasni ili glupi (sebe po navici guram u ovu kategoriju).
Zato ljudi koji vode zemlju i koji vode politiku s puno obzira moraju čuvati demokratske ideale, barem znati prepoznati važnost odgovornog ponašanja. Iako se ne smatraju učiteljima ipak i za njih važi pedagoški zahtjev da pokazuju primjerom.
Uzalud mljevenje praznih fraza o moralu kad su stvarnost razotkrile afere. Uzalud učiti ljude na frazu ”trebalo bi ali nije” bez napora da bude kako treba.
Ako vođe trebaju odgajati, neka odgajaju hrabre ljude i odgovorne građane, a ne bezdušne trkače konje za izborne pobjede.
autograf
