U trenutku kada se obilježava 25 godina od pada Vukovara svjedočimo borbi za vladajući monopol krnjega pogleda na zbivanja iz 1991. godine. Malo je tu potrebe za istinom. No, manifestira se mentalitet jedne političke generacije koja od 1945. godine smatra da uživa bogomdano pravo – uvijek biti u pravu. Postoje stanovita opravdanja, manje-više psihološke naravi u izvanrednim okolnostima, za uvrnutu tezu da je tromjesečnom obranom Vukovara manipulirao KOS – špijunska aparatura JNA. Nastala je kao zaključak Državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara u prosinca 1991. godine pod predsjedavanjem Josipa Manolića, tada u svojstvu šefa UNS-a.
Njegova formalna vlast nad SZUP-om, hrvatskom tajnom službom, istrazi je unaprijed zacrtala špijunsko-političko usmjerenje koje je u decenijama zdravorazumskoga mira, besmisleno da besmislenije ne može biti: Branko Borković i Mile Dedaković, Mali i Veliki Jastreb, branili su Vukovar kao KOS-ovski uljezi i krtice kako bi zajedno s pravašem Dobroslavom Paragom „iznutra“ srušili HDZ-ovu vlast u Zagrebu na čelu s Franjom Tuđmanom.
Malo je danas potrebe za istinom (FOTO: ss-industrijsko-obrtnicka-sb.skole.hr)
Unatoč prohujalim decenijama, od nalaza Komisije ne odustaju Manolićevi memoari, publicirani prošle godine. Podržava ih stanoviti broj aktualnih historiografa zakićenih autoritativnim akademskim titulama, sa jasnom tendencijom da stari nonsens etabliraju u vladajuću istinu o ključnoj epizodi Domovinskoga rata za sva buduća pokoljenja. Jedan od njih, primjerice, veli da je Borković, evakuirajući se iz Vukovara 17. studenoga 1991. godine, prekršio eksplicitnu zapovijed svojih nadređenih, premda istodobno – posve točno – konstatira danas teško zamislivi kaos na hrvatskoj strani, jadno naoružanje, deficite u subordinaciji, prekid komunikacija, spontanost i samoorganiziranje hrvatskoga otpora na terenu, promašene političke ocjene i procjene.
POLITIKA I DOMOVINA: Štivo od kojeg mnogima zastaje kost u grlu
Ukratko: opisuje situaciju u kojoj su takozvane krizne zone hrvatskoga teritorija bile prepuštene vlastitom snalaženju, jer je hijerarhija Hrvatske vojske bila proces gradnje od tri-četiri iduće godine. Vukovarskom slučaju, pak, valja dodati još faktora koji su uvjetovali info-šumove između političke centrale na zagrebačkom Markovom trgu i periferije pod invazijom JNA na čelu četničkih postrojbi. Budući, naime, da su svi ratovi svijeta prvorazredna šansa za ekstra biznis - šverc oružja i obilate financijske donacije koje nikada do Vukovaraca stigle nisu…
Jedan od najkrupnijih dobavljača, Ferdinand Jukić, pokupio je brdo novaca za naoružavanje vukovarske fronte s kojom se identificirala, ne samo Hrvatska, nego svi pacifisti Europe, uključujući protivnike beogradskoga režima u Srbiji. Kao jedina korist, isporučio je arsenal pušaka bez udarne igle. Pri tome je tip raspolagao iskaznicom SZUP-a kao tajni agent pod Manolićevom zaštitom. Nema dvojbi da je djelovao pod skutima HDZ-ove elite koja je u pozadini odlučivala o političkoj raspodjeli Hrvata na kapitaliste i najamnike: neznatno kasnije Jukić je postao vlasnik privatiziranoga Badela.
Godine 1991. Manolić je zasjeo u Jurjevsku ulicu, sjedište UNS-a, primajući izvještaje, u količini i opsegu, koji su odredilioperativci Zdravko Mustać i Josip Perković(FOTO: Hina)
Tkogod da se zatekao u gradu pod topovima, cum grano salis, morao je zaključiti – a što drugo – da je Manolićev čovjek za konspirativne misije, jedan od aktera institucionalne opstrukcije vukovarske obrane. Prema tome, u goruće zadaće Komisije koja je istraživala vukovarski slom, ulazilo je utješno zataškavanje promašaja u Zagrebu. Nisu reflektirali neki zločinački plan o eksploataciji ili izdaji očajnika danima na rubu smrti.
Otkako je uklonjen s političke scene hrvatske republike u SFRJ, Manolić je bio iskreni nacional-komunist i hrvatski separatist – možda čak i iskreniji od Tuđmana. Ali je početkom devedesetih uvelike precijenio vlastite sposobnosti razumijevanja svijeta u kojemu se, vrlo slojevito, rušila Jugoslavija, uzdajući se u nekoliko njemačkih rezidenata. Nakon Drugoga svjetskoga rata, Manolić je obavljao poslove u OZNA-i, partizansko-komunističkoj inačici špijunaže i kontrašpijunaže, da bi godinama kasnije bio političar koji se kreće u krugu svojih sve vremešnijih vršnjaka.
Godine 1991. zasjeo je u Jurjevsku ulicu, sjedište UNS-a, primajući izvještaje, u količini i opsegu, koji su odredili operativci Zdravko Mustać i Josip Perković, specijalisti za obranu i zaštitu Vlasti, a ne stanovništva na udaru vojne invazije. Bio je to razlog da su Borković i Dedaković, prebjezi iz JNA s kakvim-takvim vojničkim znanjima, poslani na slavonski Istok.
Je li Hrvatska raspolagala vrsnijim stratezima i taktičarima od Borkovića i Dedakovića? (FOTO: Novilist.hr)
Je li Hrvatska raspolagala vrsnijim stratezima i taktičarima od njih dvojice? Vjerojatno jest. No, pitanje je tko bi se upustio u smrtonosni rizik ratovanja, koje je, racionalno gledano, unaprijed izgubljeno. Misterij je kolektivne motivacije, hrabrosti, inata – u konačnici i inteligencije – da je Vukovar odolijevao tri mjeseca neusporedivo jačem neprijatelju.
Zašto je ta činjenica nedovoljna današnjoj povijesti? I što bi sadašnji historiografski mudraci htjeli da se tih mjeseci dogodilo u Vukovaru? Izvan svake sumnje, već po svojoj funkciji, KOS je do grla bio umiješan u vukovarski slučaj. Ostaje, međutim, neraščišćeno nije li Manolićevoj komisiji podvaljeno puno više dezinformacija nego vukovarskim braniteljima? Jer u Zagrebu – ne u Vukovaru – vjerovalo se da je JNA zainteresirana za međunacionalni mir i očuvanje međurepubličkih granica do političkoga dogovara Hrvatske i Srbije.
Franjo Tuđman ignorirao je znakove koji su se gomilali faktički od inauguracije višestranačja. Između dva izborna kruga 1990. godine delegacija beogradskog Generalštaba ponudila je vlast Ivici Račanu. Na super-tajnom sastanku u kotlovnici „Kockice“, izvijestili su šefa Partije o planiranom vojnom udaru i Tuđmanovom hapšenju. Sastanak je završio danas glasovitom, povijesnom Račanovom rečenicom: „U tom slučaju, prvo mene morate uhapsiti…“
Dakako da je Tuđman promptno obaviješten. Kada je tjednik Danas, nakon početka kninske balvan-revolucije u ljeto 1990. godine objavio reportažu o napredujućoj produkciji izvanrednoga stanja za JNA intervenciju, Franjo Tuđman osobno je zvao tadašnjega glodura, ljuteći se zbog medijskoga širenja neosnovane panike. Da vjera u neutralnost JNA nije napuštala HDZ-ovoga vrhovnika, potvrđuje retorika službenih izvještaja o srpskim „teroristima“ po „kriznim zonama“ koje su prepuštene intervenciji specijalnih i anti-terorističkih policijskih jedinica hrvatskoga MUP-a.
Misterij je kolektivne motivacije, hrabrosti, inata – u konačnici i inteligencije – da je Vukovar odolijevao tri mjeseca neusporedivo jačem neprijatelju (FOTO: Lupiga.Com)
Iskustvo Branka Borkovića je identično: „Jamčim da Tuđman nije želio rat i da ga nije započeo, ali je odbacivao sva upozorenja o tihom prestrojavanju JNA na velikosrspsku stranu.“ Preokret se dogodio 7. listopada 1991. godine granatiranjem Banskih dvora. Za Franju Tuđmana i njegovo najuže okruženje ratna opasnost je konačno dobila empirijske dimenzije, ali poprilično suženoga rakursa, kao KOS-ovska urota protiv „demokratski izabrane vlasti“, kako se tada javno i službeno vrištalo protiv izmoždenih i slomljenih Vukovaraca.
Među njima je bilo pedesetak HOS-ovaca koje je regrutirao Dobroslav Paraga. Ne računajući deklarirane ustaše u HDZ-ovim redovima, samo je HOS žigosan kao ustaški, pa je navezan na KOS. Manolićeva Komisija za sve to skupila je argumente pod egidom „istraga“, a onda su vukovarski branitelji pohapšeni pod krimenom „rušenja ustavnoga poretka“. Milu Dedakovića, Velikoga Jastreba, tukli su u podrumu Vojne policije poput boksačke vreće, dok nije pocrnio od hematoma. Jedan od agenata koji je sudjelovao u premlaćivanju (rečeno mu je da malo valja „nasapunati“ KOS-ovoga izdajnika), 13 godina kasnije ispričat će se u Večernjem listu za nasilje na koje je nahuškan u posebno psihotičnim okolnostima. No, Manolićevi memoari iz 2015. godine grčevito brane pravičnost njegove Komisija iz prosinca 1991. godine: „Ostalo je dvojbeno u kojoj je mjeri Dedaković bio tjelesno maltretiran, budući da je dva dana prije imao prometnu nesreću.“ Eto od čega počinje jedna od današnjih historiografskih škola koja se bori za monopol u školskim udžbenicima.
lupiga
