Svojevremeno je, bila je to 1954. godina, britanski premijer Winston Churchill izjavio: Meeting jaw to jaw is better than war (Susresti se licem u lice – zapravo ”vilica nasuprot vilici” – bolje je nego voditi rat), iz čega su njegovi apokrifni biografi izvukli kao biser političke mudrosti: It is better to jaw, jaw, than to war, war (Bolje je brbljati, brbljati – zapravo, trkeljati – nego ratovati, ratovati).
Prvi koji je tako falsificirao Churchilla bio je njegov drugi nasljednik (poslije Anthonyja Edena), Harold Macmillan, a njegov glavni biograf Martin Gilbert to je demantirao, ali je ova politička maksima ušla u popularni narativ o Churchillu i njegovim političkim biserima.
Dakle, bolje je brbljati, trkeljati, nego voditi rat – to je krajnja poanta.
I baš tu maksimu možemo primijeniti na prekjučerašnji susret američkog predsjednika Bidena i ruskog predsjednika Putina. Susreli su se, pričali, procijenili jedan drugoga, ostali svatko pri svojim stavovima, i razišli se tako što je svaki rekao svoje predstavnicima medija.
Politički analitičari bili su podijeljeni oko ovog susreta – neki su očekivali odleđivanje zahlađene atmosfere između Amerike i Rusije, drugi su se nadali da će doći do neke iskre simpatije među tom dvojicom, ali se to nije dogodilo.
Kako je dobro rekao politolog Dmitri Trenin, iz Carnegijeve zaklade u Moskvi, bio je to ”dijalog bez opuštanja”.
Uzgred budi rečeno, srećom Carnegijeva zaklada za svjetski mir nema svoj ured u Zagrebu, inače bi domoljubni fanatici odmah dizali dreku o međunarodnoj zavjeri protiv Hrvatske.
Ali zato ona nesmetano – bar zasada – djeluje u Rusiji, a Trenin bi, po našim kriterijima, bio ”domaći izdajnik” koji se prodao međunarodnim agenturama, neprijateljski raspoloženima prema tradicionalnim, domoljubnim vrijednostima zemlje-domaćina.
Šalu na stranu, ali u Rusiji djeluje podosta ovakvih međunarodnih zaklada, instituta i centara za istraživanje i analizu ruske stvarnosti, za razliku od Hrvatske gdje su sve transnacionalne udruge tretirane, od strane desnih ekstremista, kao subverzivni elementi.
No vratimo se ocjenama o susretu Biden – Putin: dobro je da je do susreta uopće i došlo, bez obzira na to što nije došlo do odleđivanja atmosfere, da je svatko rekao svoje. Unatoč tome što nije bilo zajedničkog kominikea, nešto je ipak postignuto.
Kao prvi korak, vratit će se ambasadori koji su bili proglašeni persona non grata, prvo onaj ruski u Washingtonu, a zatim onaj američki u Moskvi.
Kao drugi korak konvergencije dvaju suparnika može se ocijeniti i suglasnost da se dogovor New START (Strategic Reduction Arms Treaty – Sporazum o smanjenju strateškog oružja) produži do 2024. godine, pošto je bivši američki predsjednik Trump namjerno pustio da rok važenja tog sporazuma do 2020. istekne, izjavljujući da ga ne želi produžiti.
Treći pozitivni korak bilo bi suglasje o nuklearnoj neproliferaciji, neširenju nuklearnog oružja, što je našlo mjesta i u jednoj iznenađujućoj zajedničkoj izjavi koja, osim što najavljuje pokretanje ”bilateralnog dijaloga o strateškoj stabilnosti”, izražava i zajednički stav dvojice svjetskih lidera da ”nuklearni rat ne može imati pobjednika i ne smije se nikada povesti”.
Malo je, ali čovjeka veseli, kako kaže narodna mudrost.
Ostale su dvije teme oko kojega su trebali nešto reći, ali nisu: jedna je tema o svjetskoj pandemiji u kojoj se još uvijek nalazimo, i koja je mogla poslužiti da oba svjetska lidera izjave da će se zajedničkim snagama boriti protiv opake bolesti COVID-19, a možda i da osnuju zajednički task force, udarnu skupinu (ili radnu grupu) koja će koordinirati pomoć trećim zemljama, onim najugroženijima, a da ne kažemo da bi obje zemlje mogle i povesti istraživanja o daljnjim koracima na planu globalizacije proizvoda farmaceutske industrije i pretvaranja lijeka protiv koronavirusa u ”zajedničku baštinu čovječanstva”.
Do tog nivoa, da pređu preko sebičnih interesa supersila kojima su na čelu, ova dvojica svjetskih političara ipak nisu došli.
Bidenovom zaslugom Amerika se vratila u Svjetsku zdravstvenu organizaciju i obećala milijardu dolara pomoći zemljama Trećeg svijeta, a Putin je već podijelio milijune doza cjepiva trećim zemljama.
Očito da i jedan i drugi i dalje pridržavaju pravo da vakcinu i budući lijek protiv bolesti COVID-19 koriste kao oružje u širenju utjecaja svoje zemlje po svijetu.
Druga bitna tema koja je izostala u ovim razgovorima je koordinacija u borbi protiv globalnog zatopljenja, o čemu izgleda da nije ništa rečeno. I ovo je rezultat da su vlastiti, sebični interesi prevladali nad zajedničkim rješenjima protiv ove globalne krize koja je zahvatila planet i koja prijeti svjetskom katastrofom u već dogledno vrijeme, za generaciju ”milenijaca” koja sada stupa u radni život.
Što dalje? Ostaju ove dvije teme koje neće iščeznuti kao simptomi globalnog kaosa u kojem se nalazimo. Ove će dvije teme dominirati u našim životima i mogu postati fatalne za cijelo čovječanstvo.
Dobro je što ovim susretom Biden ponovo lansira Ameriku na svjetsku scenu i tako prevladava besmisleni Trumpov unilateralizam i opasni diletantizam u politici.
To pokazuje, uostalom, koliko opasni mogu biti biznismeni u politici, jer je korporacijska kultura današnjice izrazito autoritarna, i ako se taj model želi primijeniti na vođenje društva, onda vodi u ”trampizam” koji dovodi svijet na rub rata.
Dobro je što je Putin prihvatio poziv na susret, pa makar i nije odstupio od svoje autoritarne prakse i ponovio, opet, svoja anakrona nedemokratska opredjeljenja.
Čaša je opet do pola puna, ili napola prazna, kako se uzme. Upravo smo usred novog hladnog rata, s time da pored ovih dviju supersila postoje i drugi protagonisti, kao što su Kina, Indija, Brazil – velike zemlje koje traže svoje mjesto pod suncem.
A što se nas tiče, to je još jedan argument u prilog jačanja Europske unije i našeg angažmana u njoj, koja se jedina može pojaviti na svjetskoj sceni uz bok ne samo ovih dviju supersila, nego i ovih novih aktera, ako vodi jedinstvenu vanjsku i sigurnosnu politiku.
Za članice EU-a jedina je šansa da se uključe u dijalog velikih svojom jedinstvenom politikom, koje sada nema, jer se vanjska politika EU-a vodi sredstvima međuvladine politike, a ne naddržavne politike.
Dakle, jedina šansa da se dijalog velikih pretvori u konstruktivni dijalog, a ne ostane samo na monolozima Bidena i Putina, je da se promijeni načelo odlučivanja u EU te uvede i u vanjskoj politici načelo glasanja kvalificiranom većinom.
Tada bi i Europa mogla djelovati kao katalizator zbivanja, a ne biti samo pasivni promatrač, kao do sada.
faktograf
Prvi koji je tako falsificirao Churchilla bio je njegov drugi nasljednik (poslije Anthonyja Edena), Harold Macmillan, a njegov glavni biograf Martin Gilbert to je demantirao, ali je ova politička maksima ušla u popularni narativ o Churchillu i njegovim političkim biserima.
Dakle, bolje je brbljati, trkeljati, nego voditi rat – to je krajnja poanta.
I baš tu maksimu možemo primijeniti na prekjučerašnji susret američkog predsjednika Bidena i ruskog predsjednika Putina. Susreli su se, pričali, procijenili jedan drugoga, ostali svatko pri svojim stavovima, i razišli se tako što je svaki rekao svoje predstavnicima medija.
Politički analitičari bili su podijeljeni oko ovog susreta – neki su očekivali odleđivanje zahlađene atmosfere između Amerike i Rusije, drugi su se nadali da će doći do neke iskre simpatije među tom dvojicom, ali se to nije dogodilo.
Kako je dobro rekao politolog Dmitri Trenin, iz Carnegijeve zaklade u Moskvi, bio je to ”dijalog bez opuštanja”.
Churchillovu maksimu da je bolje brbljati možemo primijeniti na prekjučerašnji susret američkog predsjednika Bidena i ruskog predsjednika Putina. Susreli su se, pričali, procijenili jedan drugoga, ostali svatko pri svojim stavovima, i razišli se tako što je svaki rekao svoje predstavnicima medija
Uzgred budi rečeno, srećom Carnegijeva zaklada za svjetski mir nema svoj ured u Zagrebu, inače bi domoljubni fanatici odmah dizali dreku o međunarodnoj zavjeri protiv Hrvatske.
Ali zato ona nesmetano – bar zasada – djeluje u Rusiji, a Trenin bi, po našim kriterijima, bio ”domaći izdajnik” koji se prodao međunarodnim agenturama, neprijateljski raspoloženima prema tradicionalnim, domoljubnim vrijednostima zemlje-domaćina.
Šalu na stranu, ali u Rusiji djeluje podosta ovakvih međunarodnih zaklada, instituta i centara za istraživanje i analizu ruske stvarnosti, za razliku od Hrvatske gdje su sve transnacionalne udruge tretirane, od strane desnih ekstremista, kao subverzivni elementi.
No vratimo se ocjenama o susretu Biden – Putin: dobro je da je do susreta uopće i došlo, bez obzira na to što nije došlo do odleđivanja atmosfere, da je svatko rekao svoje. Unatoč tome što nije bilo zajedničkog kominikea, nešto je ipak postignuto.
Kao prvi korak, vratit će se ambasadori koji su bili proglašeni persona non grata, prvo onaj ruski u Washingtonu, a zatim onaj američki u Moskvi.
Kao drugi korak konvergencije dvaju suparnika može se ocijeniti i suglasnost da se dogovor New START (Strategic Reduction Arms Treaty – Sporazum o smanjenju strateškog oružja) produži do 2024. godine, pošto je bivši američki predsjednik Trump namjerno pustio da rok važenja tog sporazuma do 2020. istekne, izjavljujući da ga ne želi produžiti.
Treći pozitivni korak bilo bi suglasje o nuklearnoj neproliferaciji, neširenju nuklearnog oružja, što je našlo mjesta i u jednoj iznenađujućoj zajedničkoj izjavi koja, osim što najavljuje pokretanje ”bilateralnog dijaloga o strateškoj stabilnosti”, izražava i zajednički stav dvojice svjetskih lidera da ”nuklearni rat ne može imati pobjednika i ne smije se nikada povesti”.
Malo je, ali čovjeka veseli, kako kaže narodna mudrost.
Ostale su dvije teme oko kojega su trebali nešto reći, ali nisu: jedna je tema o svjetskoj pandemiji u kojoj se još uvijek nalazimo, i koja je mogla poslužiti da oba svjetska lidera izjave da će se zajedničkim snagama boriti protiv opake bolesti COVID-19, a možda i da osnuju zajednički task force, udarnu skupinu (ili radnu grupu) koja će koordinirati pomoć trećim zemljama, onim najugroženijima, a da ne kažemo da bi obje zemlje mogle i povesti istraživanja o daljnjim koracima na planu globalizacije proizvoda farmaceutske industrije i pretvaranja lijeka protiv koronavirusa u ”zajedničku baštinu čovječanstva”.
Do tog nivoa, da pređu preko sebičnih interesa supersila kojima su na čelu, ova dvojica svjetskih političara ipak nisu došli.
Bidenovom zaslugom Amerika se vratila u Svjetsku zdravstvenu organizaciju i obećala milijardu dolara pomoći zemljama Trećeg svijeta, a Putin je već podijelio milijune doza cjepiva trećim zemljama.
Očito da i jedan i drugi i dalje pridržavaju pravo da vakcinu i budući lijek protiv bolesti COVID-19 koriste kao oružje u širenju utjecaja svoje zemlje po svijetu.
Druga bitna tema koja je izostala u ovim razgovorima je koordinacija u borbi protiv globalnog zatopljenja, o čemu izgleda da nije ništa rečeno. I ovo je rezultat da su vlastiti, sebični interesi prevladali nad zajedničkim rješenjima protiv ove globalne krize koja je zahvatila planet i koja prijeti svjetskom katastrofom u već dogledno vrijeme, za generaciju ”milenijaca” koja sada stupa u radni život.
Što dalje? Ostaju ove dvije teme koje neće iščeznuti kao simptomi globalnog kaosa u kojem se nalazimo. Ove će dvije teme dominirati u našim životima i mogu postati fatalne za cijelo čovječanstvo.
Dobro je da je do susreta uopće i došlo, bez obzira na to što nije došlo do odleđivanja atmosfere, da je svatko rekao svoje. Nešto je ipak postignuto: vratit će se ruski ambasador u Washington i američki u Moskvu, produljen je New START do 2024., postignuto je suglasje o nuklearnoj neproliferaciji
Dobro je što ovim susretom Biden ponovo lansira Ameriku na svjetsku scenu i tako prevladava besmisleni Trumpov unilateralizam i opasni diletantizam u politici.
To pokazuje, uostalom, koliko opasni mogu biti biznismeni u politici, jer je korporacijska kultura današnjice izrazito autoritarna, i ako se taj model želi primijeniti na vođenje društva, onda vodi u ”trampizam” koji dovodi svijet na rub rata.
Dobro je što je Putin prihvatio poziv na susret, pa makar i nije odstupio od svoje autoritarne prakse i ponovio, opet, svoja anakrona nedemokratska opredjeljenja.
Čaša je opet do pola puna, ili napola prazna, kako se uzme. Upravo smo usred novog hladnog rata, s time da pored ovih dviju supersila postoje i drugi protagonisti, kao što su Kina, Indija, Brazil – velike zemlje koje traže svoje mjesto pod suncem.
A što se nas tiče, to je još jedan argument u prilog jačanja Europske unije i našeg angažmana u njoj, koja se jedina može pojaviti na svjetskoj sceni uz bok ne samo ovih dviju supersila, nego i ovih novih aktera, ako vodi jedinstvenu vanjsku i sigurnosnu politiku.
Za članice EU-a jedina je šansa da se uključe u dijalog velikih svojom jedinstvenom politikom, koje sada nema, jer se vanjska politika EU-a vodi sredstvima međuvladine politike, a ne naddržavne politike.
Dakle, jedina šansa da se dijalog velikih pretvori u konstruktivni dijalog, a ne ostane samo na monolozima Bidena i Putina, je da se promijeni načelo odlučivanja u EU te uvede i u vanjskoj politici načelo glasanja kvalificiranom većinom.
Tada bi i Europa mogla djelovati kao katalizator zbivanja, a ne biti samo pasivni promatrač, kao do sada.
faktograf
