koja se oduvijek (deklarativno) zaklinjala u socijalnu državu i radnička prava pokazala se skoro pa najvećim neprijateljem kako radnika, tako i samih preostalih mehanizama socijalne države. Martin Schulz (europarl.europa.eu)
Protekli izbori za EU parlament nisu prošli neočekivano. Slab odaziv birača i uspon desnice očekivane su posljedice stanja u Europskoj Uniji i politike koja se unutar nje provodi. Prije svega, slab odaziv birača indikator je razočaranja i nezadovoljstva kapitalističkom parlamentarnom demokracijom koja se svodi na vječno vraćanje istoga. Takva "demokracija" samo je sofisticirani način na koji se kapitalistička klasa održava na vlasti. Kada joj to ne uspijeva, onda poseže još reakcionarnije - koristi krajnju, često fašističku, desnicu. Upravo se i dogodilo to da je krajnja desnica u velikom broju zemalja osvojila podosta glasova (a opet teško je i približno govoriti o "većini" kada većina čak i ne izađe na izbore, toliko o legitimitetu kapitalističkoga
parlamentarizma). No, ako bismo se već upustili u raspravu na razini dominantnih ideoloških trendova u određeno vrijeme, uvidjeli bismo da nas taj uspon desnice, iako prenapuhan u smislu da je "uspon", ne treba previše začuditi.
Na razini političkih predznaka riječ je o razočaranju "socijaldemokracijom" koja se nerijetko identificira s ljevicom kao takvom, a vrlo je često nije riječ ni o centrističkoj politici, bar što se tiče ekonomskih pitanja. Socijaldemokracija koja se oduvijek (deklarativno) zaklinjala u socijalnu državu i radnička prava pokazala se skoro pa najvećim neprijateljem kako radnika, tako i samih preostalih mehanizama socijalne države. Hrvatska nije usamljen primjer za to - Hollandeova politika u Francuskoj dovela je do još gorih posljedica. Ukratko, socijaldemokratske se politike danas svode uglavnom na dovođenje u prvi plan "kulturoloških" i "svjetonazorskih" pitanja u užem smislu koje onda služe kao paravan za ekonomsku politiku i profiliranje političkoga predznaka. Drugim riječima, politički se predznak određuje prema orijentaciji u "kulturološkim" pitanjima (koliko god da su ona neodvojiva od ekonomskih, nerijetko su u ulozi amortizera), a prema ekonomskoj politici prečesto nema te diferencijacije. Zato se političari (koji se izmjenjuju u krug po šabloni "vlast-opozicija") najčešće prepucavaju oko abortusa, homoseksualnih brakova, vjeronauka u školama, multikulturalnosti i sl. dočim im se ekonomske politike ne razlikuju ili se razlikuju u nijansama. SDP i HDZ kod nas izvrsni su primjeri za to, a ne nedostaje ih i u ostatku Europe.
Međutim, veliki je problem, pa i za samo stvaranje javnoga mnijenja, kada socijaldemokrati na vlasti liberaliziraju tržište, provode mjere štednje, rezanja u javnom sektoru, itd. Time, dakako, stvaraju odbojnost ne samo prema sebi kao prema socijaldemokratskoj stranci, nego i prema ljevici. Zato se ljevica često optužuje, ako ni za što drugo, onda za nefukncionalnost i mlitavost, ma što to značilo. Konačno, to dovodi do toga da desnica preuzima retoriku koja je inače karakteristična za ljevicu, a ponekad čak i djeluje u tom smjeru (Orbanova nacionalizacija u Mađarskoj najbolji je primjer za to). Populistička desnica tako uspijeva svoju kampanju graditi na diskursu socijalne osjetljivosti (makar bez artikuliranog gospodarskog programa) začinjenom s pozivanjem na sentimentalnosti poput vjere, tradicije, obitelji i domovine. To se pokazuje podosta uspješnim.
To je samo uvertira za rast ekstremne desnice koja svoje fašističko lice ne skriva iza
populističkoga tradicionalizma. Ona otvoreno propovijeda netrpeljivost prema imigrantima bacajući na njih krivnju za ekonomske i ostale probleme u Europi. Osim već klišejne desničarske floskule o "strancima koji uzimaju posao", tu je i otvoren antiliberalni diskurs - e, pa kada ljevica koketira s liberalizmom (u bilo kojem smislu, ali ovdje se poglavito misli na ekonomski), onda će desnica pokazati izlaz iz njega! I evo nas opet u jednom vrlo shizofrenom ideološko-društvenom stanju! Veoma je indikativan slogan jedne ekstremno desne stranke: "Novac za bakice umjesto za Sinte i Rome". Tako se ljudi huškaju jedni na druge po liniji vjeroispovijesti, nacije i(li) rase, dok je klasna dimenzija problema opet potisnuta. Toliko o slobodarskom potencijalu desnice, ali naravno da u to nije trebalo ni posumnjati - njihov je krajnji cilj (svjesno ili nesvjesno) održavanje buržoazije na vlasti kada ona lovi zadnje slamke.
Ono na što je svakako važnije uputiti u ovom slučaju je ta međuuvjetovanost kooptacije socijaldemokratske "ljevice" u kapitalistički poredak na svim razinama te, posljedično, uspon ekstremne desnice koja se "mesijanski" pojavljuje na javnoj sceni. I tome će i dalje biti tako, ako se ne profilira politika ljevice kao što je to slučaj u Grčkoj (snaga fašističke desnice u Grčkoj neusporedivo je manja od snage ozbiljne i artikulirane lijeve političke partije - SYRIZA-e), a socijaldemokracija će iovako-ionako ostati, kako je to lijepo Rosa Luxemburg rekla, usmrdjela lešina.
Izvor: h-alter
Protekli izbori za EU parlament nisu prošli neočekivano. Slab odaziv birača i uspon desnice očekivane su posljedice stanja u Europskoj Uniji i politike koja se unutar nje provodi. Prije svega, slab odaziv birača indikator je razočaranja i nezadovoljstva kapitalističkom parlamentarnom demokracijom koja se svodi na vječno vraćanje istoga. Takva "demokracija" samo je sofisticirani način na koji se kapitalistička klasa održava na vlasti. Kada joj to ne uspijeva, onda poseže još reakcionarnije - koristi krajnju, često fašističku, desnicu. Upravo se i dogodilo to da je krajnja desnica u velikom broju zemalja osvojila podosta glasova (a opet teško je i približno govoriti o "većini" kada većina čak i ne izađe na izbore, toliko o legitimitetu kapitalističkoga
parlamentarizma). No, ako bismo se već upustili u raspravu na razini dominantnih ideoloških trendova u određeno vrijeme, uvidjeli bismo da nas taj uspon desnice, iako prenapuhan u smislu da je "uspon", ne treba previše začuditi.
Na razini političkih predznaka riječ je o razočaranju "socijaldemokracijom" koja se nerijetko identificira s ljevicom kao takvom, a vrlo je često nije riječ ni o centrističkoj politici, bar što se tiče ekonomskih pitanja. Socijaldemokracija koja se oduvijek (deklarativno) zaklinjala u socijalnu državu i radnička prava pokazala se skoro pa najvećim neprijateljem kako radnika, tako i samih preostalih mehanizama socijalne države. Hrvatska nije usamljen primjer za to - Hollandeova politika u Francuskoj dovela je do još gorih posljedica. Ukratko, socijaldemokratske se politike danas svode uglavnom na dovođenje u prvi plan "kulturoloških" i "svjetonazorskih" pitanja u užem smislu koje onda služe kao paravan za ekonomsku politiku i profiliranje političkoga predznaka. Drugim riječima, politički se predznak određuje prema orijentaciji u "kulturološkim" pitanjima (koliko god da su ona neodvojiva od ekonomskih, nerijetko su u ulozi amortizera), a prema ekonomskoj politici prečesto nema te diferencijacije. Zato se političari (koji se izmjenjuju u krug po šabloni "vlast-opozicija") najčešće prepucavaju oko abortusa, homoseksualnih brakova, vjeronauka u školama, multikulturalnosti i sl. dočim im se ekonomske politike ne razlikuju ili se razlikuju u nijansama. SDP i HDZ kod nas izvrsni su primjeri za to, a ne nedostaje ih i u ostatku Europe.
Međutim, veliki je problem, pa i za samo stvaranje javnoga mnijenja, kada socijaldemokrati na vlasti liberaliziraju tržište, provode mjere štednje, rezanja u javnom sektoru, itd. Time, dakako, stvaraju odbojnost ne samo prema sebi kao prema socijaldemokratskoj stranci, nego i prema ljevici. Zato se ljevica često optužuje, ako ni za što drugo, onda za nefukncionalnost i mlitavost, ma što to značilo. Konačno, to dovodi do toga da desnica preuzima retoriku koja je inače karakteristična za ljevicu, a ponekad čak i djeluje u tom smjeru (Orbanova nacionalizacija u Mađarskoj najbolji je primjer za to). Populistička desnica tako uspijeva svoju kampanju graditi na diskursu socijalne osjetljivosti (makar bez artikuliranog gospodarskog programa) začinjenom s pozivanjem na sentimentalnosti poput vjere, tradicije, obitelji i domovine. To se pokazuje podosta uspješnim.
To je samo uvertira za rast ekstremne desnice koja svoje fašističko lice ne skriva iza
populističkoga tradicionalizma. Ona otvoreno propovijeda netrpeljivost prema imigrantima bacajući na njih krivnju za ekonomske i ostale probleme u Europi. Osim već klišejne desničarske floskule o "strancima koji uzimaju posao", tu je i otvoren antiliberalni diskurs - e, pa kada ljevica koketira s liberalizmom (u bilo kojem smislu, ali ovdje se poglavito misli na ekonomski), onda će desnica pokazati izlaz iz njega! I evo nas opet u jednom vrlo shizofrenom ideološko-društvenom stanju! Veoma je indikativan slogan jedne ekstremno desne stranke: "Novac za bakice umjesto za Sinte i Rome". Tako se ljudi huškaju jedni na druge po liniji vjeroispovijesti, nacije i(li) rase, dok je klasna dimenzija problema opet potisnuta. Toliko o slobodarskom potencijalu desnice, ali naravno da u to nije trebalo ni posumnjati - njihov je krajnji cilj (svjesno ili nesvjesno) održavanje buržoazije na vlasti kada ona lovi zadnje slamke.
Ono na što je svakako važnije uputiti u ovom slučaju je ta međuuvjetovanost kooptacije socijaldemokratske "ljevice" u kapitalistički poredak na svim razinama te, posljedično, uspon ekstremne desnice koja se "mesijanski" pojavljuje na javnoj sceni. I tome će i dalje biti tako, ako se ne profilira politika ljevice kao što je to slučaj u Grčkoj (snaga fašističke desnice u Grčkoj neusporedivo je manja od snage ozbiljne i artikulirane lijeve političke partije - SYRIZA-e), a socijaldemokracija će iovako-ionako ostati, kako je to lijepo Rosa Luxemburg rekla, usmrdjela lešina.
Izvor: h-alter
