Jedna od meni najdražih knjiga je ”Poslovi gospodina Julija Cezara” Bertolta Brechta. Knjiga bi trebala biti obavezna lektira za svakoga tko studira ili se bavi politikom. Rimske spletke bile su inspiracija mnogima i poučne su za današnje političke politikante koji žele eliminirati svoje neprijatelje, prevariti prijatelje i zgrabiti vlast.
U starom Rimu su svi znali da se ni u koga ne možeš pouzdati, a Cezar je tu bio vještiji od drugih. Iza njegovog prijateljskog zagrljaja i sporazuma skrivao se opasan i smrtonosan zagrljaj. No tko se mača laća, od mača i pogine. Ja sam to uvijek shvaćao kao pobjedu institucija demokracije nad zlim instinktima neograničene vlasti.
Danas se sjećam te knjige jer ona otkriva kako iza politike stoji interes i novac.
Uzvišene riječi Cezara i njegovi pobjednički pohodi, objašnjava Brecht, samo su posljedica njegove rastrošnosti i pohlepe. Novac je odlučivao izbore za konzula, za vojskovođu, a konačno i za cara. Vjerovnici rimskog cityja histerizirali su zbog ludosti svog dužnika i nadali se da će španjolsko srebro, galski robovi i opljačkana blaga rimskih patricija biti dovoljni da se naplate.
Julije Cezar je lukavo lavirao između političkih zamki svojih protivnika, barbarskih plemena s kojima je ratovao. Najteže mu se bilo suprotstaviti svojim nadobudnim republikancima i filozofima koji su mu iz ideala radili o glavi.
No poanta priče, a ne zaboravimo ni kako je Cezar neslavno završio, u tome je što mu nisi pomagali ni vojnici, ni vestalke, ni bogovi, već novac. Srebro i zlato vlada politikom.
O novcu i o politici Mark Hanna 1904. je rekao: “There are two things important in politics. First is a money, and I cant remember what the second one is” (Dvije su stvari važne u politici. Prva je novac, a ne mogu se uopće sjetiti što je bila druga”).
Novac vlada svijetom i glavno pitanje je qui bono? Tko će se nečim okoristiti, koji interesi stoje iza slatkih riječi i obećanja.
Politika ima više lica; jedne lijepo, gdje vidimo osmijehe, radost i obećanja, gdje nam se grudi nadimaju od ponosa i sreće, ali ima i ružno lice. To je lice pohlepe i bešćutnosti, korupcije i pohlepe, vampirske želje za tuđim. Strast koja sve pretvara u profit.
Na dugi rok uništava vrstu, a sada i ovdje uništava bezbrižni rad i sreću naroda.
Tako smo se radovali slobodi, pravu reći što mislimo, u što vjerujemo, pravu na zdravlje, kulturu i obrazovanje. Imali živu želju biti dijelom slobodnog svijeta. No sada se u punoj strahoti pokazuje ružno lice nemoći pred snagom grubog društva bogatijeg, većeg i sposobnijeg od nas. U tom svijetu ne vrijede naše stare navike, nema pravog otpora, sve je odgađanje neke propasti. Tješimo se samo da to nećemo doživjeti.
U toj potisnutoj egzistencijalnoj tjeskobi javlja se pitanje tko će nas spasiti. Socijalisti i komunisti pozivali su na udruživanje proletera. Pa propali. A njihova ideologija i pjesme koje su pokretale milijune sada su arhivirane. Narodni pokreti protiv kolonijalizma su uspjeli. Stvorene su desetine zemalja s egzotičnim zastavama, probuđen je ponos. Nije baš sasvim uspjelo. Nove vlade, često hunte, vodili su korumpirani diletanti, hrabri borci kojima trebaju neprijatelji i oružje, koji se boje razvoja, slobode žena i ne toleriraju drukčije. Ti pokreti su propali. Ostala je mržnja prema Zapadu, razbuktao se fundamentalizam.
A što je s nama u Hrvatskoj? Tko će nas spasiti? Na podlozi tog grubog pitanja bujaju politički pokreti i ideje. Krasno stanje za beskrupulozne ambicije za vlast i bogatstvo. Beskrvne vlade i letargične vođe ostavile su prostor njima sasvim oprečnim konkurentima, ljudima jakim na riječima, željnim promjena Ustava i koncentracije moći. Ima ih više, a tempo njihovog umnožavanja je neviđen. Oni vole najviše sebe, stranke i ideologije preziru, vide se iznad ljudskih i božanskih zakona.
Nova nada su suverenisti i nova desnica. O, kako je lijepo vjerovati da je povijest izmišljena, da je možemo promijeniti. Suverenisti imaju plamen u očima, zanesenost u glasu i jeku u glavi.
Suverenisti olako zaboravljaju da smo mala, siromašna zemlja. Olako zaborave ekonomiju. Ovisni smo o sirovinama i tehnologiji. Hrvatska nema naftu. Nema ni naftnu kompaniju. Ne proizvodimo solarne panele, ne radimo računala (samo i malo i simbolično važno). Ne izvozimo znanje, već pametne i ambiciozne ljude. Ne proizvodimo, već uvozimo automobile.
Hvalimo se Rimcem i njegovom pameti, no vozimo Toyotu i Golf. Uvozimo vlakove, rajčice, mlijeko i meso. Izvozimo Vegetu. Svatko ima mobitel, ali to nije hrvatski proizvod. Vlasnici banaka, osiguranja, turističkih resorta, pivovara i teleoperatera, televizijskih stanica i drugih medija su stranci.
Neka to daju Hrvatima. Pa to smo/su im prodali, spiskali novce, stavljali dio na privatne račune. Više se ne proizvode televizori, satovi, perilice, kemijske olovke…
Hrvatska je teško zadužena zemlja i to nije posljedica neke katastrofe ili rata. To je politika kruha i igara, kupnje socijalnog mira bez reformi i ugodne vlasti bez promjena. Naravno da smo se u ratu i obnovi zaduživali, ali ti dugovi nisu obnavljali proizvodnju. Vlade su trošile kupujući društveni mir, davale u penzije i zapošljavanje u upravi. Potrošili smo i spiskali. Vraćat će i naši unuci. Unuci naših unuka.
Suverenisti su protiv eura. No ljudi, narod štedi u eurima. Nekretnine imaju cijenu u eurima, prostitutke, iznajmljivači soba i brodova cijene iskazuju u eurima.
Suverenisti žele čist narod. Oni koji su u državu došli drugima i drukčijima kažu: ”Idite otkuda ste došli”. A došli su oni. Srbi su u Hrvatskoj stoljećima. Oni nisu sad kolonizirani i naseljeni. Tu su rođeni. Govore čistim hrvatskim jezikom za razliku od nekih suverenista koji češće koriste dijalekte.
Govore o kulturi, a sviđa im se patriotski kič i omrznuti narodnjaci. Zašto ne predlože da se apartmani iznajmljuju Hrvatima jeftinije. Tvrde da će porasti cijene kad uvedemo euro. Vjerojatno onako kako se dogodi da kad smanjimo PDV na hranu, ona poskupi.
Tvrde da gubimo monetarnu suverenost, pa ma što to značilo u zaduženoj zemlji s bankama u stranom vlasništvu.
Žele da se zabrani prodaja zemlje strancima, ali kad prodaju svoju građevinsku parcelu, prodaju i ruskim tajkunima, slovačkim mafijašima, ma bilo kome.
Što je to što brane suverenisti na granici, ponosni što je pasoš putovnica, a neskloni Schengenu. Htjeli bi žicu i vojsku na granicama. No i žicu uvozimo (poduzeće ”Zaplet” je davno propalo).
Mladi neće ni u školu ni na posao, a još manje u vojsku.
Lako paradiraju po Trgu bana Jelačića u crnim uniformama, no da zapuca, ne znam kako bi išla regrutacija.
Ne dajmo, kažu suverenisti, Srbiji da uđe u EU. Dok ne vrate arhive, dok ne plate ratnu štetu, dok se ne ispričaju i ne kleknu pred našim svetinjama. Što Srbima smeta da Stepinac postane svetac, zašto nam ne daju da slavimo Dan domovinske zahvalnosti?
Suverenisti se prave važni jer žele da ih se poštuje i cijeni. Sama želja nije dovoljna. Pogriješili su vrijeme. Pogriješili su mjesto. Na svom bunjištu i pred izbore busaju se u prsa, a poslije izbora šute i u Berlinu i u Budimpešti. Prave se važni u Sarajevu i Mostaru, ali najprije izazovu kavgu, a onda tvrde da su miroljubivi.
Na spavanje se žele vratiti u Zagreb i sve manju manjinu smatraju cvijećem hrvatskog naroda, zalijevaju ih obilno, a u stvarnosti…
Iza suverenističke retorike nove desnice stoji i novac. Imaju svoje novine, postaje i sajtove. Ne jedan. Nisu to donatori, već politički investitori. Qui bono? Ne traži se vlast i ne raspiruje nacionalni ponos radi toga da se zbijemo, već iza tih parola stoje ozbiljni projekti destabilizacije Hrvatske i mirnog života u Europi.
Imitirati Trumpa, koji ima moć i vojsku, imitirati Orbana, diviti se Putinu nije rezultat zabune, već istog cilja. Ne mogu zaključiti kome sve to koristi, ali znam da Hrvatskoj šteti.
Nova desnica voli jaku vlast i čvrstu ruku. Žele da narod vlada. Žele da je Hrvatska prva. I America fist. I Britannia rules. I Deutschland über alles. I velika Srbija. Magyarország Először. Lijepa je ambicija biti prvi, ali ovdje se radi o isprobanom triku, dizanja ponosa i spuštanja inteligencije. Kod drugih lakše to vidimo i smijemo se, ali našim predsjedničkim favoritima to komotno opraštamo. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.
Mi smo prvaci i najbolji. Krasan i opijum za izbore i glavobolju kad dođe ostvarivanje obećanja i plaćanje računa. Previše prvaka za mase bedaka.
Kako lako nasjednemo! Prsa nam se napune ponosom, misli isprazne. I tako dok se ne raskinu magle izbornih stručnjaka za lov na ljudske duše i glasove.
Vratimo se Brechtu: ”Bezeig du Interesse an ihrer Güte, denn keiner kann lang gut sein, wenn nicht Güte verlangt wird” (”Podržite interes za svoje dobro, jer nitko ne može dugo biti dobar ako za to ne postoji potreba”). Ne trebaju mi suverenisti, već dobri i pametni ljudi.
Zapravo nije prvi puta da nam se tako nešto događa. Skloni smo izmišljati velike vođe, vjerovati u čuda, diviti se sebi kao odabranom narodu.
Ja se čudim da smo, zapravo naši preci, takve stvari ipak preživjeli i da smo opstali.
To je koštalo mnogo života, muka i zbjegova. Stalno nove generacije počinju ni od čega, pa smo stalno dalje od nedostižne moderne, razvijene i pristojne zemlje.
Kako se dogodi da preživimo? Sreća ili slučajnost?
Da me ne bi napali, mislim da je Hrvatska sretna zemlja. Nešto nas štiti.
A vi si mislite što hoćete o tome.
autograf
U starom Rimu su svi znali da se ni u koga ne možeš pouzdati, a Cezar je tu bio vještiji od drugih. Iza njegovog prijateljskog zagrljaja i sporazuma skrivao se opasan i smrtonosan zagrljaj. No tko se mača laća, od mača i pogine. Ja sam to uvijek shvaćao kao pobjedu institucija demokracije nad zlim instinktima neograničene vlasti.
Danas se sjećam te knjige jer ona otkriva kako iza politike stoji interes i novac.
Politika ima više lica; jedne lijepo, gdje vidimo osmijehe, radost i obećanja, gdje nam se grudi nadimaju od ponosa i sreće, ali ima i ružno lice. To je lice pohlepe i bešćutnosti, korupcije i pohlepe, vampirske želje za tuđim. Strast koja sve pretvara u profit
Uzvišene riječi Cezara i njegovi pobjednički pohodi, objašnjava Brecht, samo su posljedica njegove rastrošnosti i pohlepe. Novac je odlučivao izbore za konzula, za vojskovođu, a konačno i za cara. Vjerovnici rimskog cityja histerizirali su zbog ludosti svog dužnika i nadali se da će španjolsko srebro, galski robovi i opljačkana blaga rimskih patricija biti dovoljni da se naplate.
Julije Cezar je lukavo lavirao između političkih zamki svojih protivnika, barbarskih plemena s kojima je ratovao. Najteže mu se bilo suprotstaviti svojim nadobudnim republikancima i filozofima koji su mu iz ideala radili o glavi.
No poanta priče, a ne zaboravimo ni kako je Cezar neslavno završio, u tome je što mu nisi pomagali ni vojnici, ni vestalke, ni bogovi, već novac. Srebro i zlato vlada politikom.
O novcu i o politici Mark Hanna 1904. je rekao: “There are two things important in politics. First is a money, and I cant remember what the second one is” (Dvije su stvari važne u politici. Prva je novac, a ne mogu se uopće sjetiti što je bila druga”).
Novac vlada svijetom i glavno pitanje je qui bono? Tko će se nečim okoristiti, koji interesi stoje iza slatkih riječi i obećanja.
Politika ima više lica; jedne lijepo, gdje vidimo osmijehe, radost i obećanja, gdje nam se grudi nadimaju od ponosa i sreće, ali ima i ružno lice. To je lice pohlepe i bešćutnosti, korupcije i pohlepe, vampirske želje za tuđim. Strast koja sve pretvara u profit.
Na dugi rok uništava vrstu, a sada i ovdje uništava bezbrižni rad i sreću naroda.
Tako smo se radovali slobodi, pravu reći što mislimo, u što vjerujemo, pravu na zdravlje, kulturu i obrazovanje. Imali živu želju biti dijelom slobodnog svijeta. No sada se u punoj strahoti pokazuje ružno lice nemoći pred snagom grubog društva bogatijeg, većeg i sposobnijeg od nas. U tom svijetu ne vrijede naše stare navike, nema pravog otpora, sve je odgađanje neke propasti. Tješimo se samo da to nećemo doživjeti.
U toj potisnutoj egzistencijalnoj tjeskobi javlja se pitanje tko će nas spasiti. Socijalisti i komunisti pozivali su na udruživanje proletera. Pa propali. A njihova ideologija i pjesme koje su pokretale milijune sada su arhivirane. Narodni pokreti protiv kolonijalizma su uspjeli. Stvorene su desetine zemalja s egzotičnim zastavama, probuđen je ponos. Nije baš sasvim uspjelo. Nove vlade, često hunte, vodili su korumpirani diletanti, hrabri borci kojima trebaju neprijatelji i oružje, koji se boje razvoja, slobode žena i ne toleriraju drukčije. Ti pokreti su propali. Ostala je mržnja prema Zapadu, razbuktao se fundamentalizam.
A što je s nama u Hrvatskoj? Tko će nas spasiti? Na podlozi tog grubog pitanja bujaju politički pokreti i ideje. Krasno stanje za beskrupulozne ambicije za vlast i bogatstvo. Beskrvne vlade i letargične vođe ostavile su prostor njima sasvim oprečnim konkurentima, ljudima jakim na riječima, željnim promjena Ustava i koncentracije moći. Ima ih više, a tempo njihovog umnožavanja je neviđen. Oni vole najviše sebe, stranke i ideologije preziru, vide se iznad ljudskih i božanskih zakona.
U starom Rimu su svi znali da se ni u koga ne možeš pouzdati, a Cezar je tu bio vještiji od drugih. Iza njegovog prijateljskog zagrljaja i sporazuma skrivao se opasan i smrtonosan zagrljaj. No tko se mača laća, od mača i pogine. Ja sam to uvijek shvaćao kao pobjedu institucija demokracije nad zlim instinktima neograničene vlasti
Nova nada su suverenisti i nova desnica. O, kako je lijepo vjerovati da je povijest izmišljena, da je možemo promijeniti. Suverenisti imaju plamen u očima, zanesenost u glasu i jeku u glavi.
Suverenisti olako zaboravljaju da smo mala, siromašna zemlja. Olako zaborave ekonomiju. Ovisni smo o sirovinama i tehnologiji. Hrvatska nema naftu. Nema ni naftnu kompaniju. Ne proizvodimo solarne panele, ne radimo računala (samo i malo i simbolično važno). Ne izvozimo znanje, već pametne i ambiciozne ljude. Ne proizvodimo, već uvozimo automobile.
Hvalimo se Rimcem i njegovom pameti, no vozimo Toyotu i Golf. Uvozimo vlakove, rajčice, mlijeko i meso. Izvozimo Vegetu. Svatko ima mobitel, ali to nije hrvatski proizvod. Vlasnici banaka, osiguranja, turističkih resorta, pivovara i teleoperatera, televizijskih stanica i drugih medija su stranci.
Neka to daju Hrvatima. Pa to smo/su im prodali, spiskali novce, stavljali dio na privatne račune. Više se ne proizvode televizori, satovi, perilice, kemijske olovke…
Hrvatska je teško zadužena zemlja i to nije posljedica neke katastrofe ili rata. To je politika kruha i igara, kupnje socijalnog mira bez reformi i ugodne vlasti bez promjena. Naravno da smo se u ratu i obnovi zaduživali, ali ti dugovi nisu obnavljali proizvodnju. Vlade su trošile kupujući društveni mir, davale u penzije i zapošljavanje u upravi. Potrošili smo i spiskali. Vraćat će i naši unuci. Unuci naših unuka.
Suverenisti su protiv eura. No ljudi, narod štedi u eurima. Nekretnine imaju cijenu u eurima, prostitutke, iznajmljivači soba i brodova cijene iskazuju u eurima.
Suverenisti žele čist narod. Oni koji su u državu došli drugima i drukčijima kažu: ”Idite otkuda ste došli”. A došli su oni. Srbi su u Hrvatskoj stoljećima. Oni nisu sad kolonizirani i naseljeni. Tu su rođeni. Govore čistim hrvatskim jezikom za razliku od nekih suverenista koji češće koriste dijalekte.
Govore o kulturi, a sviđa im se patriotski kič i omrznuti narodnjaci. Zašto ne predlože da se apartmani iznajmljuju Hrvatima jeftinije. Tvrde da će porasti cijene kad uvedemo euro. Vjerojatno onako kako se dogodi da kad smanjimo PDV na hranu, ona poskupi.
Tvrde da gubimo monetarnu suverenost, pa ma što to značilo u zaduženoj zemlji s bankama u stranom vlasništvu.
Žele da se zabrani prodaja zemlje strancima, ali kad prodaju svoju građevinsku parcelu, prodaju i ruskim tajkunima, slovačkim mafijašima, ma bilo kome.
Tako smo se radovali slobodi, pravu reći što mislimo, u što vjerujemo, pravu na zdravlje, kulturu i obrazovanje. Imali živu želju biti dijelom slobodnog svijeta. No sada se u punoj strahoti pokazuje ružno lice nemoći pred snagom grubog društva bogatijeg, većeg i sposobnijeg od nas. U tom svijetu ne vrijede naše stare navike, nema pravog otpora, sve je odgađanje neke propasti. Tješimo se samo da to nećemo doživjeti
Što je to što brane suverenisti na granici, ponosni što je pasoš putovnica, a neskloni Schengenu. Htjeli bi žicu i vojsku na granicama. No i žicu uvozimo (poduzeće ”Zaplet” je davno propalo).
Mladi neće ni u školu ni na posao, a još manje u vojsku.
Lako paradiraju po Trgu bana Jelačića u crnim uniformama, no da zapuca, ne znam kako bi išla regrutacija.
Ne dajmo, kažu suverenisti, Srbiji da uđe u EU. Dok ne vrate arhive, dok ne plate ratnu štetu, dok se ne ispričaju i ne kleknu pred našim svetinjama. Što Srbima smeta da Stepinac postane svetac, zašto nam ne daju da slavimo Dan domovinske zahvalnosti?
Suverenisti se prave važni jer žele da ih se poštuje i cijeni. Sama želja nije dovoljna. Pogriješili su vrijeme. Pogriješili su mjesto. Na svom bunjištu i pred izbore busaju se u prsa, a poslije izbora šute i u Berlinu i u Budimpešti. Prave se važni u Sarajevu i Mostaru, ali najprije izazovu kavgu, a onda tvrde da su miroljubivi.
Na spavanje se žele vratiti u Zagreb i sve manju manjinu smatraju cvijećem hrvatskog naroda, zalijevaju ih obilno, a u stvarnosti…
Iza suverenističke retorike nove desnice stoji i novac. Imaju svoje novine, postaje i sajtove. Ne jedan. Nisu to donatori, već politički investitori. Qui bono? Ne traži se vlast i ne raspiruje nacionalni ponos radi toga da se zbijemo, već iza tih parola stoje ozbiljni projekti destabilizacije Hrvatske i mirnog života u Europi.
Imitirati Trumpa, koji ima moć i vojsku, imitirati Orbana, diviti se Putinu nije rezultat zabune, već istog cilja. Ne mogu zaključiti kome sve to koristi, ali znam da Hrvatskoj šteti.
Nova desnica voli jaku vlast i čvrstu ruku. Žele da narod vlada. Žele da je Hrvatska prva. I America fist. I Britannia rules. I Deutschland über alles. I velika Srbija. Magyarország Először. Lijepa je ambicija biti prvi, ali ovdje se radi o isprobanom triku, dizanja ponosa i spuštanja inteligencije. Kod drugih lakše to vidimo i smijemo se, ali našim predsjedničkim favoritima to komotno opraštamo. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.
Mi smo prvaci i najbolji. Krasan i opijum za izbore i glavobolju kad dođe ostvarivanje obećanja i plaćanje računa. Previše prvaka za mase bedaka.
Kako lako nasjednemo! Prsa nam se napune ponosom, misli isprazne. I tako dok se ne raskinu magle izbornih stručnjaka za lov na ljudske duše i glasove.
Beskrvne vlade i letargične vođe ostavile su prostor njima sasvim oprečnim konkurentima, ljudima jakim na riječima, željnim promjena Ustava i koncentracije moći. Ima ih više, a tempo njihovog umnožavanja je neviđen. Oni vole najviše sebe, stranke i ideologije preziru, vide se iznad ljudskih i božanskih zakona
Vratimo se Brechtu: ”Bezeig du Interesse an ihrer Güte, denn keiner kann lang gut sein, wenn nicht Güte verlangt wird” (”Podržite interes za svoje dobro, jer nitko ne može dugo biti dobar ako za to ne postoji potreba”). Ne trebaju mi suverenisti, već dobri i pametni ljudi.
Zapravo nije prvi puta da nam se tako nešto događa. Skloni smo izmišljati velike vođe, vjerovati u čuda, diviti se sebi kao odabranom narodu.
Ja se čudim da smo, zapravo naši preci, takve stvari ipak preživjeli i da smo opstali.
To je koštalo mnogo života, muka i zbjegova. Stalno nove generacije počinju ni od čega, pa smo stalno dalje od nedostižne moderne, razvijene i pristojne zemlje.
Kako se dogodi da preživimo? Sreća ili slučajnost?
Da me ne bi napali, mislim da je Hrvatska sretna zemlja. Nešto nas štiti.
A vi si mislite što hoćete o tome.
autograf
