Da je prije 24. veljače 2022. bilo makar dva zrna soli u glavi vodećih zapadnih lidera i da se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, makar i politički zelena iskustva, nije dao nabrkati na Zapadu da samoubilački, slonovski grubo nagazi na kurije oko Ruskom medvjedu, čiji ulaz u brlog čuva prefrigani bivši agent KGB-a s kojim se nije šaliti, rata ne bi bilo. Da hrvatski premijer Andrej Plenković nije sljepački, nemarno prema sirotinji u RH, nepromišljeno i grlom u jagode prihvatio zapadne tzv. sankcije, što se sada inflatorno-recesijski obijaju o glavu i Uniji i šire, bilo bi dovoljno nafte, plina i hrane po pristojnim cijenama, nuklearni bi armagedon bio tek knjiška pojava, a građanima bi ostajalo puno novca za uložiti u bolji život, zdravlje, čišći prirodni okoliš, rekreaciju, znanje, kulturu, putovanja svijetom bez žilet-žice i raketnog PZO-a… No, Zapad se preračunao i katastrofalno usosio (i) vlastito stanovništvo budući da tzv. sankcijama Rusiji neće zaustaviti rat u Ukrajini, Putin neće biti vojno poražen i istjeran iz te zemlje niti svrgnut s vlasti buntom tzv. naprednih demokratskih snaga u svojoj državi, koje će ga CIA-inim receptom za kijevski Majdan 2014./15. godine zamijeniti nekim alter egom Alekseja Anatoljeviča Navaljnog, ako već ne i njime osobno.
Marijan Vogrinec
Hrvatski premijer Andrej Plenković i njegov tzv. europejski light HDZ čak ni u eurounijskoj tzv. mainstream politici nisu pozornosti vrijedni igrači koje se sluša i uvažava, jer nemaju viziju, vjerodostojna i globalno potentna stajališta. Kamoli u široj zapadnoj diplomaciji. Taj kočoperan, mazohistički, neodgovoran i razvojno za tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu poguban Plenkovićev proturuski, prozapadno-prosankcijski diskurs – „RH se odlučno svrstao na pravu stranu povijesti“, sic transit – zvuči groteskno, a posljedično se već osjeća: kao da je pijanog miša koji si je umislio da je lav netko dočekao iza ugla te ga u gustoj tmini pošteno odrapio toljagom. Pa jadnik još nešto nesuvislo brabonja, glumata da se može pridići iz jarka pokraj puta, zapliće nogama, a zapravo je izgubljen u prostoru i vremenu. Saborska zastupnica Marija Selak-Raspudić (Most nezavisnih lista) neki je dan otkrila Ameriku, je li, medijskim zahtjevom premijeru Andreju Plenkoviću da „nešto poduzme“ protiv dvocifrene već inflacije, enormnog poskupljenja benzina, plina, struje, hrane i svih inih proizvoda i usluga što životni standard tzv. običnih/malih ljudi u RH više ne može podnijeti, ali i objasni sugrađanima zašto im se sve to događa i što vlada poduzima kako bi se pravodobno/učinkovito spriječilo potpuni kolaps sustava. Jer, ako je RH „na pravoj strani povijesti“, a ne na pravoj strani gluposti i nerazboritosti svog premijera i vlade, zašto je građanima lošije no jučer i prekjučer, neusporedivo lošije no za tzv. socijalističkog mraka, i neizvjesnijeg sutra no ikad?
Naravno da nije puka hlebinka zmijski jezičava bioetičarka sveučilišnoga, znanstvenog pedigrea Marija Selak-Raspudić, čija deklarirana ideološka pripadnost konzervativnoj tzv. desnici baš i nije korespondentna onomu za što se zalaže i što govori bez dlake na jeziku, a vična je govoriti, pa sa suprugom Ninom Raspudićem već dugo parlamentarnomu Mostu drži glavu solidno poviše izbornog praga. (Predsjednik Božo Petrov samo tu i tamo „važno“ staje pred tv-oko, a desna mu ruka Nikola Grmoja gotovo svaki dan iskače iz oporbene paštete, iako odavno više nema što novoga reći. Obojica pak – ni za kakav zaista ozbiljan doprinos napretku hrvatske tzv. demokracije i životnom standardu svojih birača – uredno omašćuju brk više no izdašnim saborskim apanažama, i kolo se okreće.) Dakle, zastupnica Selak-Raspudić, od čijega imena premijeru skače tlak i gubi živce, itekako znâ da joj se on ne ufa odgovoriti, pa će se zadovoljiti time da arogantnog Plenkovića drži pod naponom nezadovoljstva. Bijesnoga što mu žena intelektualno superiornija od njega oponira čim zine. I naravno da premijer ni pred streljačkim strojem neće priznati činjenicu vidljivu i s egzoplaneta Kepler 452b (Earth 2.0): zbog primjene u Bijednoj Našoj SAD/EU/NATO-ovih i „partnerskih“ tzv. sankcija Ruskoj Federaciji, eskalirajuća, dvocifrena inflacija dnevno hrvatskim građanima proždire i obezvrjeđuje plaće i mirovine, prisiljeni su višestruko skuplje plaćati plin za kuhanje i grijanje, benzin, struju, hranu i druge proizvode i usluge iz osnovne košarice životnog standarda.
Preko praga siromaštva
Samoubilački mazohizam na pravoj strani gluposti i nerazboritosti, što nema blage veze s razumnom državnom politikom kojoj prosta obiteljska računica urednoga dnevnog života – nikako preživljavanja – ima biti nit vodilja, a ne „prijateljsko/partnersko“ pametovanje sa strane. Gdje je tu razuma ili liderske mudrosti i savjesti odreći se energenata po akcijskoj cijeni iz susjedstva te kupovati višestruko skuplje i nesigurnije s druge strane svijeta, pa time navaliti svojim sugrađanima nebeske cijene hrane, nestašice, odricanja od niza proizvoda i usluga koje više ne mogu platiti, siromaštvo ionako presiromašnih tzv. običnih/malih ljudi i socijalni bunt? Ako to znači biti na „pravoj strani povijesti“ (sic transit), a „prava strana“ se skriva pod zastrašujućom maskom klauna, hvala i na „pravoj strani“ i na toj „povijesti“. Hvala i na „partnerskom“ pametovanju koje zahtijeva asketizam i životnostandardne restrikcije kako bi se tzv. obitelj histerično radovala što će pater familias odbijanjem od dječjih usta, je li, „ubrzati“ da susjedu – crkne krava. Treba biti hrvatski premijer Andrej Plenković, a ne suverenistički udaren mađarski kolega Viktor Orbán, pa ionako vrlo rudimentarnoj CRO-ekonomiji nabiti glavu na kolac i još smanjiti stijenj u razvojnom fenjeru zakvačenom za Unijin rep.
Time gurnuti preko praga siromaštva nove stotine tisuća „Hrvatica i Hrvata i svih ostalih građanki i građana RH“ (sic transit) kako bi se saldo onih gotovo trećine kritično siromašnih – po međunarodnim kriterijima – podebljao na barem polovicu ukupnog stanovništva? Tragikomično, jadno ili kako to uopće nazvati zvuči režimsko posipanje pepelom, pa medijski dizajnirano po premijerovom krojnom arku: „Zahvaljujući vladi, benzin nije poskupio na gotovo 16 kuna za litru kako je trebalo, već je eurosuper 95 pojeftinio s 13,86 na 13,50 kuna, a dizela s 13,14 na 13,08 kuna“. Što bi žitelji Bijedne Naše da nemaju tako (ne)sposobnu HDZ-ovu vladu i Andreja Plenkovića za premijera!? Ta intervencija – komunistička slamka „spasa“ državnim discipliniranjem ekonomskih zakonitosti? – ima rok trajanja 30 dana, a cijene na crpkama se više neće mijenjati tjedno, nego dvotjedno. Opskrbljivači tržišta najavljuju nestašice, što podsjeća na krizu s gorivom u SFR Jugoslaviji ’80-ih godina prošlog stoljeća: vožnju par-nepar, bonove, jednokratno točenje 20 litara po spremniku… Premijer Plenković samo što ne lupa šakom o govornicu: „Distributeri se moraju prilagoditi situaciji. Bilo da je riječ o nekomu tko stavlja naftne derivate u promet, bilo da je riječ o plinu, bilo da je riječ o struji, svatko mora podnijeti dio tereta i ovo su okolnosti u kojima se očekuje njihov visoki stupanj odgovornosti“. Inflacija i energenti detonator su porastu svih ostalih cijena koje lete u nebo, a vlada će „pratiti stanje, analizirati, promišljati i – reagirati, bude li potrebno“. Kako? Vatrogasno, što će se poslije platiti višestruko skuplje.
Premijer Plenković se ne usudi ni pomisliti da bi dirnuo strogo fiksiranu u Uniji donju granicu trošarina za energente i ine proizvode u krizi dubljoj i dugoročno tragičnijoj po žitelje Bijedne Naše no bogatijim zemljama u EU. Ne pada mu na um – što predlaže oporbe, jer se stanje neće uskoro poboljšati, ako će uopće – bar zamoliti „dragu Ursulu“ za razumijevanje za uporebu alata samostalnog/neovisnog/suverenog odlučivanja i mimo bruxelleskih direktiva kada je to od egzistencijalne važnosti za tzv. stanje ekonomskog zdravlja zemlje i elementarni životni standard stanovništva. Nećemo sada o tomu kako premijer Plenković – da je savjesno promislio i povijesno bio odgovoran za zemlju i ljude za koje je, tvrdi, izborno bio „preuzeo odgovornost“ i drugim mandatom – nije smio grlom u sankcijske jagode. Ponašati se slonovski u staklariji kao „pospani Joe“ i buljuk mu ancila na činovničkom sljemenu Unije. Slaboumno se odreći jeftine ruske nafte, plina, hrane, gnojiva, povijesnih/aktualnih civilizacijskih vrijednosti, suradnje za opće dobro čovječanstva i tržišta od 150 milijuna potrošača da bi se temeljno razvojno gorivo svake zemlje i svjetskog društva stavilo na bubanj eksponencijalnih poskupljenja, nestašica, ugroza ratom svih protiv sviju, glađu biblijskih razmjera, obezvjeđivanja ljudskosti…? Da je Plenković postupao u interesu svoje zemlje i njezinih žitelja, kao što nije i neće, a ne slijepo slušao „dragu Ursulu“ i „dragog Charlesa“ ili pljeskao bolesnoj proturuskoj jastrebovštini kuštravog Borisa Johnsonu, koji svi zajedno samo operativno – pod sparušenim smokvinim listom „ničim izazvane ruske agresije na Ukrajinu“ (sic transit) – slijede „pospanog Joea“, glavnog poslovođu volje zapadnoga megakorporativnog kapitala, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena danas ne bi bila u živom blatu.
Plenkovićeva pogrešna politika
Nije toliko, iako jest problem, tragedija u tomu da zbog Plenkovićeve pogrešne politike u odnosu na zapadne tzv. sankcije Rusiji neće biti ili neće biti dovoljno benzina, plina, struje, hrane, umjetnih gnojiva, nekih važnih proizvoda i usluga, da će ionako rudimentarna CRO-industrija zatrokirati u produkciji tzv. dodanih vrijednosti što se solidno unovčuju na globalnom tržištu, a ionako smiješna i neutjecajna vanjska CRO-politika izgubiti i ono malo globalnog prostora za djelovanje (diplomatska mreža je u rasulu zbog svađe Banskih dvora i Pantovčaka), nego je dugoročno pogubno za hrvatsku ekonomiju i životni standard žitelja što će RH vrlo skupo i preskupo plaćati ceh Plenkovićevog svrstavanja na „pogrešnu stranu povijesti“. Svjesno se odreći jeftinoga i sigurnog da bi se to isto, a nesigurno i višestruko skuplje plaćalo „prijateljima/partnerima“ notorna je ekonomska glupost. Ma kakvom politikom lakirana. Glupost je glupost, i točka. To već itekako uviđaju mnogi pametniji eurounijski lideri (npr. u Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Italiji, Grčkoj, etc.), pa se razvikano tzv. čvrsto zapadno jedinstvo (što ga je, kažu, armirao upravo Putin „ničim izazvanom agresijom na Ukrajinu“, sic transit) već i dnevno počinje ponašati kao Parkinsonov drhtavac u, doduše, početnom stadiju. Možda će se pokazati da je gazda Kremlja i okončanja ukrajinskog rata uistinu imao tajnu nakanu u kojoj će uspjeti: destabilizirati Zapad, pa u konačnici razoružati i sasvim obesmisliti udarnu mu vojnu šaku, NATO?
A pokazat ćemo mi tim zločestim Rusima čija mati crnu vunu prede; nas Hrvata, zapadnih Europljana, Amerikanaca i „partnera“ više od milijarde i pol, a Rusa manje od 150 milijuna, ha!? Nemaju šanse, pa što košta da košta. Spremni smo se vratiti u špilje, jesti travu i svijetliti svijećama – „RH se odlučno svrstao na pravu stranu povijesti“, sic transit – no, trpjet ćemo i trocifrenu inflaciju, radovati se tomu da ćemo biti sve siromašniji, zaboraviti da su ruska nafta i plin ikad postojali te prigrliti „diversificiranu“ životnu logiku samo jednog autoriteta tzv. novoga svjetskog ekonomskog poretka: Uncle Samovu. Moramo se žrtvovati danas da bi naše obiteljske uzdanice sutra… Bla-bla-bla. Glupost ispod ruba pameti. Politički novičok ciljano ispušten u globalnu socijalnu sredinu, pa se već mogu zbrajati prve žrtve – najprije u Uniji, pa Aziji, Africi, Bliskom istoku…, ali i samom SAD-u – zapadnih tzv. sankcija najvećoj i najbogatijoj zemlji na svijetu, globalno najvrjednijoj nekretnini (dr. sc. Slavko Kulić) za kojom evidentno rastu megakorporativne zazubice zakulisnih ideologa. Kojima je „ničim izazvana Putinova agresija na Ukrajinu“ (sic transit) alibi za tzv. sankcije radi „zaustavljanja ruskog ratnog stroja i naoružavanje ukrajinske vojske“ baš kao što je istim vlasnicima megakorporativnih interesa na Zapadu 2000-ih godina – pod egidom tzv. borbe protiv terorizma – rušenje WTC-ovih „Tweensa“ u New Yorku (pod još nerazjašnjenim okolnostima, koje teško sumnjiče sustav nacionalne sigurnosti) bio alibi za SAD/EU/NATO-ovu agresiju na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, Jemen…
„Pospanog Joea“ i kuštravog Johnsona su jednako licemjerno i tragično prije dvadesetak godina odglumatali, kriminalno zlorabeći istinu, američki predsjednik George W. Bush Mlađi i britanski premijer Tony Blair. A Liga naroda, pardon UN, odnosno važne političke/pravne tzv. međunarodne institucije ni abera!? Ukrajinskoj Buči ni danas nema niti itko traži broj po Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu… Po čemu je drukčija ruska intervencija u Ukrajini ili ranije u Siriji – gdje je legitimni šef države Bashar al-Assad, ma kako po američkom ukusu nepoćudno vladao, bio pozvao Putina da ga zaštiti od združenoga zapadnog ataka na režim i njegovu glavu (Uncle Samovim obrascem za iračkog lidera Saddama Husseina i libijskog Muammara al-Gaddafija!?) – od bilo koje SAD/NATO-ove s „partnerima“ agresije na bilo koju zemlju od Kariba, Latinske Amerike, Azije, Afrike…? Ni po čemu. Gdje je i kada, osim pametovanjem u leru, ozbiljnom osudom reagiralo UN-ovo Vijeće sigurnosti ili Opća skupština rezolucijom dok su združeni ubojiti SAD/EU/NATO-ovi i „partnerski“ projektili s kopna, mora i iz zraka masovno ubijali civile svih dobi i obaju spolova po suverenim državama!? Razarali, spaljivali i trovali domove, škole, bolnice, vrtiće, komunalnu infrastrukturu, raseljavali milijune ljudi…
Samo ih je u izbjegličkim kampovima u Turskoj više od tri milijuna. Cca 80 milijuna ljudi u svijetu beznadno luta migrantskim stazama bez igdje ičega, bez nade i bez da ih želi udomiti itko od izravnih krivaca za njihovu nesreću. Prije svih SAD. Zemlje koje nikomu na Zapadu nisu bile dužne ni centa (npr. Irak, Libija i Sirija), kamoli SAD-u, Svjetskoj banci, MMF-u, londonskom Cityju i inim razvikanim global-kapitalističkim zelenašima što se bogate na ratovima u tuđim zemljama, na tuđem dužničkom ropstvu, dilanju oružja, naivnosti, megalomanijama bez pokrića i gluposti političkih vođa. To što su Rusi učinili ukrajinskomu Mariupolju i što Zapad daje na sva globalna zvona jer da se dogodilo u kijevskom predgrađu Buči ne razlikuje se od onoga što su Amerikanci učinili iračkoj Al-Falluji (nakon ubojstva u zasjedi 2004. godine četvorice svojih plaćenika) ni Buča, za koju samo Kijev i mecene na Zapadu tvrde da je ruska egzekucija civila, ratni zločin, a ne humana ili asanacija terena u ratnim okolnostima radi sprječavanja epidemije. Ili pak, kako tvrdi ruska strana, prljava ukrajinska tv-namještaljka (tri dana po povlačenju invazijske vojske) radi hibridnog, propagandnog šokiranja svjetske javnosti i anatemiziranja Kremlja.
„Ubijali su, i smijali se…“
Međutim, svih više od tri mjeseca ruskog ratovanja u drugoj po veličini europskoj državi – zbog čega je dvogodišnjom pandemijom virusa SARS-CoV-2 izmučen svijet navodno bačen na milost i nemilost energetske i krize hrane, inflacije i gladi, vojnom se sramotom, nečovještvom i humanitarnom tragedijom ne može mjeriti s veličinom zla što ga je SAD uistinu ničim izazvan počinio, recimo, samo u Vijetnamu, gdje je izgubio rat, kao u Afganistanu, Siriji…, gdje je također izgubio i rat i bilijune dolara. Da je kijevska Buča uistinu dokazani ruski ratni i zločin protiv čovječnosti – što su izvan svake sumnje, činjenično utvrdili neovisni međunarodni istražitelji, a kijevsko-zapadna medijska larpurlartistika – još uvijek bi to bila mlaka voda prema samo onomu što su 16. ožujka 1968. na području vijetnamskog zaseoka My Lai počinili vojnici američke satnije C, 1. bojne, 20. pješačke pukovnije, 11. brigade, 23. pješačke divizije: zvjerski su pobili 504 civila svih dobi i oba spola, uključivo novorođenčad, silovali žene, opljačkali ljude te im spalili kuće i rižina polja. Bijela kuća i Pentagon su pokušali zataškati najveću sramotu u povijesti američke vojske za koju praktično nitko nije odgovarao: od 26 vojnika formalno optuženih za taj ratni zločin, samo je zapovjednik voda poručnik William Calley osuđen na tri i pol godine – kućnog pritvora.
I SAD ima obraza držati slovo Putinu i cijelom svijetu o „ničim izazvanoj agresiji“. „Ubijali su i smijali se“, kazao je preživjeli iz My Laija, a jedan od ubojica, vojnik Paul Meadlo, priznao je 1969. godine u intervjuu CBS Newsu što se zbilo: „Jednostavno slijepo i brzo pucate po njima i ne možete znati koliko ste ih ubili, jer brzo padaju. Mogao sam ih ubiti desetero ili petnaestero“. Rasizam, rasna netrpeljivost imaju korijen još u doba kada su prvi Europljani masovnije počeli naseljavati Novi svijet, a dan-danas više od 80 posto zatvorenika u brojnim američkim zatvorima čine Afroamerikanci i „obojeni Latinosi“, dnevno munjeni Ameri svih dobi jednostavno zgrabe kalašnjikov i ubijaju po ulicama, školama, dućanima, a masovni zločin protiv čovječnosti (1942.1945.) na bez veze ulogorenim američkim Japancima (Tula Lake, Moab, etc.) sjeme je vojno-policijskog sadizma (konc-logori Abu Graib, Guantanamo, etc.) nad nezakonito i bez razloga otetim/uhićenim „teroristima“ u islamskim zemljama.
A smiješni predsjednik Vijeća EU-a, Plenkovićev „dragi Charles“, također se ne srami u UN-u izazivati ruskog veleposlanika i von oben kazati da je „Rusija isključivi krivac“ za prijeteću glad u svijetu zbog blokade milijuna tona žitarica u Odesi, a prešutjeti da su ih Rusi spremni pustiti u promet iste sekunde kada Ukrajinci uklone mine kojima su zatvorili prilaze svojim lukama. Ako je istko „isključivi krivac“ ne samo za blokadu hrane nego i za rat u Ukrajini i sve globalne posljedice – od energetske krize i inflacije do kritične ugroze svjetskog mira, sigurnosti i ubrzanog siromašenja tzv. običnih/malih Europljana (i šire) – to su, redom, američki predsjednik Joe Biden na čelu washingtonske civilno-vojne oligarhije, eurounijski tzv. mainstream činovnici koji mu ponižavajuće snishodljivo pridržavaju skute i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, politički analfabet, bivši tv-komedijaš kojega je Zapad u pogrešno vrijeme instalirao na pogrešno mjesto. Među krivcima za rat, krizu i sve zlo što će tek pogoditi ljude na Starom kontinentu i šire jest i Charles Michel. Doduše, politikant trećeg reda, bez neke osobite moći na zvučnoj poziciji, ali… Da je bilo makar dva zrna soli u glavi i da se Zelenski, makar i politički zelena iskustva, nije dao nabrkati da samoubilački, slonovski grubo nagazi na kurije oko Ruskom medvjedu, čiji ulaz u brlog čuva prefrigani bivši agent KGB-a s kojim se nije šaliti, rata ne bi bilo.
Bilo bi dovoljno nafte, plina i hrane po pristojnim cijenama, nuklearni bi armagedon bio tek knjiška pojava, a Europljanima bi ostajalo puno novca za uložiti u bolji život, zdravlje, čišći prirodni okoliš, rekreaciju, znanje, kulturu, putovanja svijetom bez žilet-žice i raketnog PZO-a… Zapad se preračunao i katastrofalno usosio (i) vlastito stanovništvo budući da tzv. sankcijama Rusiji neće zaustaviti rat u Ukrajini, Putin neće biti vojno poražen i istjeran iz te zemlje niti svrgnut s vlasti buntom tzv. naprednih demokratskih snaga u Rusiji koje će ga CIA-inim receptom za kijevski Majdan 2014./15. godine zamijeniti izvjesnim prozapadnim alter egom Alekseja Anatoljeviča Navaljnog. Time napokon ostvariti stoljetni SAD-ov i eurozapadni imperijalni san (Napoleon, Hitler…): ustupiti najunosniju nekretninu na svijetu (dr. sc. Slavko Kulić) multikorporativnom kapitalu na jeftinu koncesijsku ili još jeftiniju vlasničku eksploataciju. Tada više ne bi bilo nikakvih zapreka da ruska nafta, plin, ugljen, rudna bogatstva, drvo, hrana, zlato, dijamanti i ine (ne)materijalne vrijednosti uredno teku s istoka na zapad, sjever i jug, preko mora i visokih gora…
Budući da su mnogi veliki osvajači u povijesti polomili zube na Rusiji i da bez Rusije, Kine i nekoliko brzorastućih ekonomija i (pra)starih civilizacija izvan SAD-a i EU-a danas više nije moguće izmodelirati novi tzv. svjetski poredak ili novi tzv. ekonomski poredak, gdje će jedna velesila dominirati nad svima, određivati pravila, međusobne odnose, dijeliti „zajedničko dobro“… Što prije Uncle Sam, podruku s Johnom Bullom na čelu kolone, prije shvati i prihvati da se padom Berlinskog zida raspao bipolarni svijet, da monopolarni nije moguć i da se globalnu stabilnost mora graditi na zdravom temelju multipolarnosti u svakom smislu i na svakoj razini, to će prije za zelenim stolom završiti ukrajinski rat te se energetska i kriza hrane rješavati brže i učinkovitije. Drukčije ne ide no za zelenim stolom i izravnim pregovorima ključnih aktera: američkog predsjednika Bidena i ruskog Vladimira Vladimiroviča Putina. (Emmanuel Macron: „Rusija ne smije biti ponižena u Ukrajini“; Henry Kissinger: „Ako Zapad ne pritisne Ukrajinu da prihvati uvjete obustave vatre, koji nisu u skladu s njezinim trenutnim ciljevima i pregovori ne počnu u sljedeća dva mjeseca, Europi prijeti novi i još znatno veći rat – protiv same Rusije“.) U međuvremenu, Zelenski dnevno iskače iz kijevske paštete te urbi et orbi, pa i vlastitim sunarodnjacima koji beznadno pate, stradaju i raseljavaju se dosađuje jalovim prijetnjama Moskvi i i fake news hiperbolama iz propagandnog frizeraja američkih/ukrajinskih tajnih službâ.
Istina je voda duboka
Zelenski je nezadovoljan, ljutit, arogantno i bez pardona dijeli lekcije, ne peče ga savjest ni za što, čita s blesimetra, Rusi su monstrumi, Mađari i Nijemci pak najomraženiji u Ukrajini, neki na Zapadu drže figu u džepu, čak potajno krijumčare/švercaju ruskim energentima i tzv. sankcije svode na sprdnju… Govore jedno, misle drugo, a čine treće… Taj Zapad i te tzv. sankcije!? Rusi u Ukrajini, SAD u Iraku na čelu koalicije od 48 zemalja. Na čelu združenog ratnog i zločina protiv čovječnosti. I ne samo zato što su mučki ubili legitimnog predsjednika države Saddama Husseina pod izmišljenom optužbom Tonyja Blairea (posjedovanje oružja za masovno uništenje) već i zato što su uništili zemlju marionetskom vlašću ogrezlom u korupciju, nesposobnom upravljati državom, što je manjinska zajednica jezida gotovo istrijebljena islamskim genocidom, što su američka tzv. demokracija, zapadne vrijednosti i „naš način života“ vandalski razorili i prepustili pljačkašima samu kolijevku civilizacije još iz predbabilonskih vremena. Tu je, između rijeka Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji, navodno bio biblijski Eden, tu je napisan Talmud, tu je rodno mjesto judaizma… Tu je u prapovijesti duhovno klijao i isklijao ljudski rod. Al-Falluja je zatrta iz primitivizma neukog/polupismenog mulca kojem je civilizacijski analfabet iz Ovalnog ureda/Pentagona bio gurnuo pušku u ruke i uvjerio ga da na drugom kraju svijeta „brani svoj kućni prag, majku, oca i sestru, zastavu“ danonoćno zataknutu uz dovratak u nekoj zabit Midwesta, a Mariupolj je sravnjen sa zemljom iz vojno-strateških razloga. Razlika? Nekakva jest.
Istina je voda duboka, svojedobno je znao reći jedan „na pravdi Boga“ nakratko utamničen HDZ-ov ministar i čak vladin potpredsjednik. No kad imperijalni gramzljivci povedu kolo u koje se redom hvataju polit-ideološki kameleoni, sitni špekulanti, nezreli samodopadnici privremeno na vlasti, pa kojekakve još budale i dvorske lude – uvjereni da su „na pravoj strani povijesti“ (sic transit) budu li čim glasnije spomanjali Putinovu mater i još vidljivije gurali sunarodnjake u energetsku, prehrambenu i egzistencijalnu špilju nedostojnu 19., kamoli 21. stoljeća – to s istinom, vodom dubokom ili pak plitkim potokom za lako pregaziti redovito završi jako neugodno. Ovo sada šaketanje Zapada i Rusije na štetu cijelog svijeta – bez obzira na to tko je počeo i tko će završiti – najveća je opomena/lekcija Starom kontinentu nakon Drugoga svjetskog rata o besmislenosti sukoba, utrke u naoružanju i tzv. sankcija koje nikomu ne donose korist, a štetu svima. Je li realno očekivati dogovor prihvatljiv svima, stabilnost, mir, sigurnosti i suradnju na opću korist, ako neki odokativno procjenjuju da su najjači na globusu, da im je on ćaćinstvo, pa će dobiti po labrti tko se opire i sâm je kriv kada se oružje javlja za riječ? Nema sreće za svjetski mir i sigurnost da SAD bez pardona dijeli sankcijske pljuske kako mu se sprdne: Rusiji i prije 2014. godine i aneksije Krima, pa Kini, Iranu, Siriji, Sjevernoj Koreji, Kubi, Venezueli, etc. i svakoj zemlji koja s njima trguje.
Pa, recimo, nitko iz EU-a, ma koliko bio energetski potrebit, legalno ne kupuje iransku naftu niti se sada usudi prići u krčkom akvatoriju tankeru „ARC1“ pod panamskom zastavom krcatim tzv. crnim zlatom (navodno iranskim za kompaniju Delta Oil International „šeika“ Ivana Čermaka radi skladištenja u Janafu), iako Unija nije uvela embargo na iransku naftu. Veži konja gdje ti aga kaže? Formalno da, ali… Pa će mali CRO-miš na sami spomen Bruxellesa i Washingtona – smjelo da smjelije ne može biti i hrabro da ni hrabrije valjda ne može – šestopaketno zavrnuti pipu na Janafovu terminala u Omišlju na Krku za rusku naftu Srbiji. „Srbija više ne može sjediti na dva stolca“, ironizirao je „dobrosusjedstvo“ premijer Plenković, „ili je za europski put ili za prijateljstvo s Rusijom.“ Ili – ili!? Pa kad to s pristojne udaljenosti od cca 400 kilometara kaže jedan karijerno opsjednut bruxelleskim staklenjakom europučanski brat iz Zagreba eurostranačkom bratu u Beogradu, a nije mu imao muda dan-dva ranije to isto kazati za susreta u četiri oka u Davosu, zvuči kukavički. Ako ti prvi susjed nije prijatelj, sigurnost doma ti je na bubnju. Tim više, jer susjed se ne plaši ni Bruxellesa niti Washingtona, a Moskvom neće prekinuti prijateljstvo zato što to Washingtonu lomi živce, a zapadno će licemjerje i dalje kršiti vlastite tzv. sankcije Rusiji i zarađivati na ukrajinskoj tragediji.
Tzv. prava strana povijesti je zapravo slika Doriana Graya budući da na deviznoj kešovini nije zapisana nacionalnost, rasa, vjera, rod, politika, ideologija, podrijetlo, etc. Svojedobno su, je li, usred pakla priređenog Londonu nacističkim razornim Von Braunovim V-1 i V-2 ljuti neprijatelji Hitler i Churchill vrlo unosno trgovali ugljenom antracitom. Zapadni pak inženjerski špicli što u Ukrajini sada rastavljaju onesposobljenu rusku borbenu tehniku padaju na debelo meso od čuđenja: neki važni dijelovi ubilaačkih strojeva proizvedeni su u SAD-u i EU!? Ugledni američki Wall Street Journal (WSJ), komentirala je Snježana Pavić u Jutarnjem listu, objavljuje da „nakon što su EU i SAD najavili zabranu uvoza ruske nafte kao dio sankcija zbog ruske invazije na Ukrajinu, trgovci pojačano kupuju rusku naftu i miješaju je s drugom, kako bi prikrili porijeklo. Izvoz ruske nafte u travnju je povećan, a ne smanjen. Iako je SAD zabranio uvoz ruske nafte još početkom ožujka, vjeruje se da je u New York i New Jersey prošlog mjeseca stiglo gorivo iz indijskih rafinerija koje djelomično potječe iz Rusije. Dizel i benzin stigli su Sueskim kanalom i preko Atlantika, prema podacima think tanka Centra za istraživanje energije i čistog zraka sa sjedištem u Helsinkiju“.
Radi se o tomu da je nafta na svjetskom tržištu, zbog tzv. sankcija Rusiji, znatno poskupjela, a ruska je 35 dolara jeftinija od američke. U SAD se, tvrdi američki medij, može legalno uvesti, ako je ruske sirovine u gorivu manje od 25 posto, a tamošnji Ured za kontrolu stranih dobara „obično definira podrijetlo koristeći kriterij od 25 posto ili više kao pravilo“. Budući da se tzv. sankcije naveliko već izigravaju radi bildanja profita zapadnih trgovaca, proizvođača, dilera i kojekakvih posrednika koji će razviti crno tržište još više i još sofisticiranijim metodama, pitanje je koliko je uopće imalo smisla njihovo uvođenje i tko će „na pravoj strani povijesti“ zapravo biti – najveće žrtve energetske gluposti i nerazboritosti. „Među ostalim“, navodi WSJ, „porijeklo ruske nafte se kamuflira tako da što se tajno pretankava s jednog broda na drugi. Tako se pokušava zametnuti trag nafti iz Irana i Venezuele koje su također pod američkim sankcijama. Pretankavanje se radi u Sredozemnom moru, uz obalu zapadne Afrike i Crnog mora, a nafta zatim ide prema Kini, Indiji i zapadnoj Europi. Ranije su objavljeni podaci po kojima je u travnju izvoz ruske nafte porastao sa 620.000 na 8,1 milijun barela dnevno, a najveći dio tog porasta se odnosi na Indiju. Indijski uvoz ruske nafte je s 30.000 porastao čak na 800.000 barela dnevno, prema podacima tvrtke Kpler.“
Neuhvatljivo trgovanje
Svijet se verbalno grozi Kremlju, „ujedinjeni Zapad“ (sic transit) ispisuje sve nove i nove sankcijske prijetnje i obaveze, Zelenski sve to otvoreno bagatelizira kao neučinkovito, a Putin zadovoljno trlja ruke: blagajna je puna. Čak i zapadni mediji pišu da „Rusija ovako nešto ne pamti još od 1994. godine“. Samo je rafinerija indijskoga energetskog diva Reliance Industries u svibnju kupila sedam puta više ruske sirove nafte no prije ožujka. „Reliance je unajmio tanker za prijevoz alkilata, komponente za proizvodnju benzina“, tvrdi WSJ. „Tanker je 21. travnja krenuo iz luke Sikka bez planiranog odredišta, a teret je 22. svibnja iskrcao u New Yorku. Lauri Myllyvirta, vodeći analitičar u Centru za istraživanje energije u Helsinkiju kaže da je vjerojatno Reliance preuzeo rusku naftu, preradio je i prodao američkom kupcu.“ Otkako je počeo rat u Ukrajini, indiski je izvoz naftnih derivata enormno porastao: u Europu za trećinu, a čak 43 posto u SAD u tri mjeseca.
Izraelska kompanija Windward objavljuje da je teško pratiti trgovinu ruskom naftom: sve više tankera isključuje GPS uređaje. „Kineski kupci nastoje sakriti rusku naftu kako bi izbjegli visoke troškove transporta“, tvrdi američki WSJ. „Umjesto da plate transfer do Kine, tvrtke prevoze označenu rusku naftu do tankera negdje na moru. U operaciju je uključen Unipec, trgovački ogranak kineske naftne kompanije Sinopec Group. I Koen Wessels, analitičar naftnih proizvoda u konzultantskoj tvrtki Energy Aspects, vjeruje da je dio ruske nafte došao do američkog tržišta. U vrijeme kada su cijene benzina i dizela dosegle rekorde u SAD-u i drugdje u svijetu. Prošlog tjedna je brod ‘Zhen 1’, koji je prevozio rusku naftu, uz obalu zapadne Afrike stao uz ‘Lauren II’, divovski brod za prijevoz sirove nafte koji može primiti oko dva milijuna barela nafte. Vjerojatno je ‘Lauren II’ ispraznio svoj teret, ide prema Gibraltaru, a potom se očekuje da će otići u Kinu.“
Svi znaju sve i svi se prave da ne znaju ništa, tzv. sankcije su „na snazi“ i ozbiljno svađaju male i velike u Uniji, vuku za nos cijeli svijet, a Ameri se i „pospani Joe“ vozikaju na ruski benzin i dizel. Jeftinije je. I ne samo oni, na rusko se gorivo voze i sami „draga Ursula“ i „dragi Charles, kuštravi Johnson, Macron, Zelenski, pa i Andrej Plenković, samo to neće priznati ni pred streljačkim strojem. I tko je tu lud? Tko je onda na pravoj strani povijesne istine i razboritosti, a tko na strani gluposti i nerazboritosti? Pa, ako premijer Plenković ima što reći „Hrvaticama i Hrvatima i svim inim građankama i građanima RH“ (sic transit) o tomu zašto su ni krivi niti dužni gurnuti u živo blato životnostandarne pogibelji i države na kocki, neka navede jedan jedini utemeljen dokaz za to da su Rusija i Vladimir Putin „isključivi krivci“ za njihov jad, a nikako SAD/EU/NATO i politika vojnog širenja na Istok, te da je invazija na Ukrajinu „ničim izazvana“.
