Smiješni i neodgovorni ljudi vode gospodarski i moralno trokirajuću Bijednu Našu iz skandala u skandal, iz afere u aferu, a svađe i prostačke uvrede sustižu jedna drugu brzinom svjetlosti. Što reče ugledni bivši Vjesnikov kolumnist (sada Jutarnjeg lista) Inoslav Bešker o najnovijem šaketanju dvaju državnih brda u povodu naprasnog umirovljenja Elvisa Burčula, zapovjednika Počasno-zaštitne bojne predsjednika RH Zorana Milanovića: „Banožićev potez je jadan, a politička dijagnoza cijelog skandala ne može biti jednostavnija. Banožić baljezga ne vodeći računa o tome da razara vjerodostojnost Oružanih snaga RH, a to najmanje smije baš ministar obrane“. Bez obzira na to je li riječ o neiskustvu, a jest, itekako, ili provincijalnoj prepotenciji lika na daljinski upravljač, stvari ne izgledaju dobro i na taj se način ama baš ništa neće riješiti. Premijer se ne mora u svemu ili ni u čemu slagati s predsjednikom RH i obratno, ali su obojica – po ravilima službe – dužni surađivati te svaki problem rješavati na za to primjerenomu mjestu, pravodobno, bez skandala i sramoćenja vlastite zemlje. Tko nije spreman djelovati odgovorno, mora sâm otići. Ili biti potjeran iz fotelja. Bez milosti
Marijan Vogrinec
E sad, što je previše, previše je! „Puzajući državni udar“, koješta. Makar i iz gnjevnih usta premijera Andreja Plenkovića zato što je predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović zabranio ministru obrane Mariju Banožiću prigodnu riječ na svečanoj prisezi novih ročnika neki dan u vojarni u Požegi. Niti je to bio „puzajući državni udar“, niti udar neke galopirajuće vojne hunte da bi generali i admirali, je li, preuzeli vlast u zemlji, suspendirali ionako nikakvu ‘rvacku demokraciju i politički narod pospremili na robiju ili pred streljački stroj. Ništa od toga ni u zametku, ali jest činjenica da je na Banske dvore – ciljajući izravno premijera – bio pao prvi projektil velikog kalibra iz najavljenoga s Pantovčaka osvetničkog baraža prekomjernog političkoga granatiranja. Koje ima trajati sve dok se ne poništi Banožićeva odluka o naprasnom umirovljenju zapovjednika predsjednikove Počasno-zaštitne bojne na Pantovčaku brigadira Elvisa Burčula, zaslužnoga/odlikovanog hrvatskog branitelja od 1991. godine. Budući da se premijer Plenković „ne bi štel mešat“ u vojna kadroviranja, iako nijedan ministar ne smije pustiti vjetar bez njegova znanja, Burčulu u desetak dana nije poništeno umirovljenje na predsjednikov ultimativan zahtjev. Inati su ostali inati. Na objema stranama.
Kratkofitiljni predsjednik RH – izravno u narodu izabrani „predsjednik s karakterom“, kojega trenutno baš zbog drčnog „karaktera“ podržava 59 posto birača među kojima i više od 50 posto članova Plenkovićeva tzv. light HDZ-a (sic transit) te buljuk čak ekstremne tzv. desnice – razmijenio je više s premijerom no s ministrom seriju uvreda koje nisu za javne uši u civiliziranu svijetu, pogotovo kad se čuju s državnog vrha da ciljaju na politički, stručni i moralni deficit obnašatelja najodgovornijih dužnosti u zemlji. I sada je Milanović eksplodirao u požeškoj vojarni. Najavio je kako u sklopu predsjedničkih ovlasti raspolaže projektilima razornije snage od toga koji je – jamačno ne bez Plenkovićeva miga? – ministar Banožić lansirao odlukom o umirovljenju brigadira Burčula. Koja je razgnjevila Milanovića, jer se Banožić oglušio o njegovu zamolbu – proslijedio ju je načelnik Glavnog stožera OSRH admiral Robert Hranj – da se Burčula ostavi na radnomu mjestu do kraja 2021. godine kada će redovno otići u starosnu mirovinu. Je li osobna Banožićeva netrpeljivost, koju spominje Milanović, presudila zaslužnom časniku OSRH da ga se potjera s posla ili neki političko-neljudski razlozi iz sjene, vrag će znati.
Animoziteti i sabotaže
Ostaje, međutim, mučan dojam o političkoj, pa i ljudskoj nezrelosti ljudi na najvišim državnim pozicijama kojima je povjereno savjesno upravljati zemljom, a oni se, inatljivi i nesnošljivi jedni prema drugima, ponašaju kao pubertetlije napadnute podivljalim hormonima. Uopće ih nije srâm civiliziranog svijeta s čijim se liderima gotovo dnevno susreću i vani i kod kuće, glumataju uljuđene diplomate, intelektualce i kućnim odgojem jako potkovane Europejce. Kad tamo, u domaćem političko-upravljačkom, je li, oktogonu kočijaško, birtijsko šaketanje primitivnih đilkoša kojima je ego viši od Burj Khalifa u Dubaiju (UAE) iz čije se sjene uopće ne vidi taj miš-etat izborno im povjeren na odgovornost, sposobnost, znanje i savjest. Ni usporedba s ovnovima na brvnu više ne vrijedi za netrpeljivost/sukobe predsjednika RH i premijera koji jedan drugomu – mimo i Ustava i zakona – uporno i beskompromisno žele dokazati nedokazivo: tko je pravi gazda Bijedne Naše i tko ima koga slušati. Predsjednik RH ograničenih izvršnih ovlasti premijera, tzv. prvoga državnog operativca ili obratno. Nonsens. Ustav RH i mlađi propisi bez i najmanje sumnje obvezuju ih na suradnju, dogovor, kohabitaciju, kompromis u interesu države i naroda.
Nikakvi, je li, osobni animoziteti, polit-ideološke preferencije, moralne sabotaže, inati i ine polit-upravljačke nepodopštine nisu dopušteni. Ni Milanović izravno niti Plenković posredno (po stranačkom ključu) nisu dobili mandate u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku i u Banskim dvorima na Markovom trgu za to da si – na štetu/sramotu RH u svijetu te nezadovoljstvo najvećeg broja svojih sugrađana – međusobno vade crijeva, prostački se svađaju, izbjegavaju zajednički riješiti probleme za koje su sunadležni, inatljivo sabotiraju rješenja od općeg interesa i stalno reže jedan na drugoga kao da su lideri dviju zaraćenih država… Netom je napokon riješeno pitanje novog predsjednika Vrhovnog suda RH (ipak je u drugomu pozivnom krugu relativno glatko izabran Milanovićev kandidat Radovan Dobronić), a sasvim je nepotrebno – zbog nesuradnje dvaju državnih brda i „neprijateljskih“ Milanović-Plenkovićevih inata – Bijedna Naša tri mjeseca vegetirala u pravosudnom vakuumu, bez predsjednika na vrhu sudske piramide.
Zašto? Bez veze. Gazilo se i Ustav RH i Zakon o sudovima samo da bi si dvojica državnika što duže milovala vlastiti ego i inatljivo poručivali jedan drugomu onom mamićevskom: „Eeee, nećeš, razbojniče“? Ja bih, je li, prof. dr. sc. Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH, inati se jedan, a ja ne bih nju, nego Marina Mrčelu, ako već ne može Đuro Sessa na drugi mandat, inatljivo uzvraća drugi. I izbor pada u vodu. Pantovčak citiranjem navodno crnogorskog pjesnika – „ćerat ćemo se…“ – najavljuje da njegova mora biti zadnja. Jer, tako piše u Ustavu RH, a neustavni Zakon o sudovima iz 2017. godine nije jači od Ustava RH, pa… Naime, poučen istovrsnim sukobom s tada gaf-predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović (njezin Ivan Turudić ili njegov Đuro Sessa), Plenković je izboksao zakonsku novelu o pozivnoj ulozi Državnog sudbenog vijeća (DSV; raspisuje poziv kandidatima, pa prijavljene šalje predsjedniku RH) koje nema u Ustavu RH. Da se zaista ne bi „ćerali“ do besvijesti, a Vrhovni sud RH nastavio vegetirati s v.d. šefom Marinom Mrčelom, premijer Plenković je nakon tromjesečnog inata teška srca bio popustio predsjedniku Milanoviću i Radovan Dobronić je izabran.
E sad, samo par dana pošto je bivši sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Dobronić – „moj Hvaranin“, kazao je Andrej Plenković – poznat po presudi bankama zbog kamatarskog pljačkanja cca 160.000 građana kreditima u švicarskim francima, zasjeo na fotelj predsjednika najvišeg suda u RH i prvopotezno potvrdio višemilijunsku kaznu HDZ-u za pljačkanje vlastitog naroda u kriminalnom slučaju Fimi medije, uslijedio je udar na Pantovčak naprasnim Banožićevim umirovljenjem zapovjednika predsjednikove Počasno-zaštitne bojne brigadira Elvisa Burčula. Kojega je, à propos, na tu dužnost dovela još Milanovićeva gaf-prethodnica u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku, a sposoban i vojnički korektan zapovjednik nije smetao ni njezinom nasljedniku. Jest, međutim, Banožiću i Plenkoviću!? Njih dvojica najbolje znaju zašto. Ma koliko se licemjerja tipa zakonskog alibija/pokrića prolilo iz MORH-a, po odluci o Burčulovom umirovljenju.
Nakon što je HDZ-ova kandidatkinja za drugomandatnu predsjednicu RH Kolinda Grabar-Kitarović uvjerljivo izgubila izbore od SDP-ova kandidata Zorana Milanovića, premijer Andrej Plenković je na novinarsko pitanje o karakteru njegove suradnje s „predsjednikom RH s karakterom“ ironično najavio – tvrdu kohabitaciju. Njihova sukreativna ljubav kratko je trajala. A bila je vrlo obećavajuća prvih mjeseci i čak za 25. obljetnice VRA Oluje u Kninu i neko vrijeme poslije, npr. za posjeta selima u kojima su hrvatski kokošari i specijalci ATJ Lučko – pod zapovjednom odgovornošću Željka Sačića, danas saborskog zastupnika tzv. suverenista, čija je optužnica za ratni zločin sramotno pala u zastaru, sic transit – počinili koncem ljeta i najesen 1995. godine jezive masakre uglavnom starijih srpskih civila za koje dosad nije bilo zasluženoga sudskog pravorijeka. Niti će biti. Ni na toj se razini Milanović i Plenković više ne slažu, iako Milanović u zadnje vrijeme neodgovorno naginje tzv. desnici u Bijednoj Našoj i u odnosu na Hrvate u BiH. Milanovićevo tzv. desno poskliznuće vidljivo odudara od korektne i povijesno utemeljene socijaldemokratske politike kojom se bio isticao u svomu ranijem polit-ideološkom/svjetonazorskom aktivizmu.
Što slijedi? Nakon što je – sasvim logično i očekivano – premijer morao popustiti predsjedniku Republike, je li, glede i u svezi izbora predsjednika Vrhovnog suda RH budući da nije imao prostora ni ikakve zakonske osnove za eskivažu volje s Pantovčaka, gotovo je nemoguće očekivati da će popustiti i njegovu ultimatumu za povlačenje odluke o umirovljenju zapovjednika Počasno-zaštitne bojne Elvisa Burčula. Dakako, još se manje može neočekivati da će Zoran Milanović povući svoje lansere po ispaljenom tako bučnom u požeškoj vojarni – više bučnom, nego uistinu razornom – osvetničkom projektilu na Plenković-Banožićevu utvrdu inata i političkoga body buildinga. U tom cirkusu državničke neodgovornosti najodgovornijih za stanje zdravlja i budućnost tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene sljedeći je Milanovićev projektil već instaliran na rampu za lansiranje: imenovanje diplomatskih predstavnika RH, veleposlanika i konzula, u većem broju čak i najvažnijih država u svijetu. Bez dogovora Banskih dvora i Pantovčaka nema ništa od tih imenovanja budući da taj posao spada u ustavnu obavezu: sukreiranje vanjske politike. Gdje ni predsjednik RH niti premijer ne smiju samostalno odlučiti o diplomatima koji će zastupati Bijednu Našu u diplomatskim predstavništvima u svijetu.
Veleposlanici na čekanju
U nekim ranijim okolnostima, prešutna je praksa bila da se po ključu pola-pola izaberu ljudi – mahom „isluženi/potrošeni“ stranački politički aduti – koji su često po sasvim nejasnom kriteriju (npr. vraćanje duga za „zasluge“, prijateljska ili rodbinska veza, preporuka s utjecajne strane, trgovački dogovor s koalicijskim partnerima, etc.) bliži predsjedničkom, odnosno premijerovu srcu. Puna šaka brade kad su i predsjednik/ca države i premijer/ka iz iste političke opcije, pa odluka o veleposlanicima i konzulima prolazi manje-više glatko, a nešto je složeniji slučaj kad su lideri u Banskim dvorima i na Pantovčaku iz različitih stranaka, ali… Ni to nije smetalo, recimo, bivšem dvomandatnom predsjedniku RH Stjepanu Mesiću i HDZ-ovom također dvomandatnom premijeru Ivi Sanaderu. „Mi bismo sjeli izvan oka javnosti i lijepo se dogovorili“, svojedobno je kazao Mesić. „U principu, nikakvih problema nije bilo.“ E sad, je li, Milanović i Plenković nisu Mesić i Sanader, pa…
Zato što nisu, do daljnjega su na čekanju navodno Plenkovićevi kandidati Davor Ivo Stier za veleposlanika u Rimu i Miro Kovač za veleposlanika u Parizu, odnosno Milanovićev veleposlanički kandidat Ivo Goldstein. Prva dvojica istaknutih hadezeovaca s konzervativnim tzv. desnim pedigreom i izravnih oponenata Andreju Plenkoviću, gubitnici na unutarstranačkim izborima, ostali su na margini, bez utjecaja na tzv. stranački mainstream te ih neupitni vođa europejske struje tzv. light HDZ-a Andrej Plenković, je li, „meka srca“, želi zbrinuti u diplomatskoj službi što dalje od Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Kao što je sudbina isluženih političara višeg ranga na koje stranački vođa više ne računa u novoj kadrovskoj križaljci. E sad, na cjedilu se našao i Milanovićev navodno veleposlanički kandidat Ivo Goldstein, svojedobno također veleposlanik RH u Parizu, kojega HDZ i tzv. desnica ne žele budući da je „držao sliku Josipa Broza Tita u sobi za prijeme u hrvatskom veleposlanstvu u Francuskoj“.
Inače, Goldstein potječe iz obitelji židovskih intelektualaca i istaknutih javnih djelatnika koju su ustaše u tzv. NDH gotovo zatrle, a jedan Davor Ivo Stier iz ekstremističke ustaške obitelji krvavoga ratnog zločinca Ivana Stiera, Pavelićevog sljedbenika i pukovnika Ustaške vojnice, (po)ratnog intimusa još krvavijega zločinca, zapovjednika ustaškog konc-logora Jasenovca Vjekoslava „Maksa“ Luburića. Po Milanovićevim riječima, sâm je Davor Ivo Stier u Buenos Airesu uređivao ustaške novine, a po dolasku u Tuđmanovu proustaški jako inficiranu „državu“ napredovao je i do ministra vanjskih poslova, u HDZ-u obnašao visoke dužnosti. Čak mu je Milanović, kao nadređeni, pomagao u političkom napredovanju dok su bili zajedno u zrinjevačkom tzv. diplomatskom inkubatoru 1990-ih godina. U principu, djeca i unučad nisu krivi za nedjela svojih roditelja i djedova, ali osobni CV i obiteljski pedigre unuka Davora Ive Stiera ne spadaju u tu kategoriju. I velika je sramota da javno revizionistička tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nema nikakav osjećaj za razlikovanje tko je tko.
Ako je Plenković proglasio Milanovićeva reagiranja na Banožićeve poteze „puzajućim državnim udarom“, pa otvorio ventil za snažan mlaz svakojakih uvreda i protuuvreda na relaciji Pantovčak-vlada, predsjednik RH je pak Plenkovića proglasio „puzajućim udavom“ koji guši/ubija svoju državu. A tom „udavu“ nikako ne idu pod kapu ni dvojica SDP-ovih luzera prošlih lokalni/regionalnih izbora u Bijednoj Našoj: Mihael Zmajlović i Ranko Ostojić. Obojica su bili ministri u Milanovićevoj vladi, a sada su na „političkom lageru“. Zmajlović nije prošao na mjesto župana Zagrebačke županije, pa bi ga Milanović zbrinuo kao veleposlanika u Crnoj Gori, a Ostojić se nije dohvatio mjesta splitsko-dalmatinskog župana te bi ga predsjednik RH gurnuo na veleposlaničku poziciju u Kataru. Plenković ne želi podržati ni Milanovićevog kandidata za hrvatskog konzula u Tuzli (BiH) Dragana Đurića, bivšeg Vjesnikovog novinara (sada Nacionalovog) koji je za SDP-ove vlasti radio u hrvatskom veleposlanstvu u Sjevernoj Makedoniji. Inače, Srbin je po nacionalnosti porijeklom iz Kumanova.
Prije i iznad svega, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena – ma koliko, je li, nesamostalna, polit-gospodarski ovisna i nesuverena zbog delegiranih ključnih sastavnica suvereniteta Bruxellesu, SAD/NATO-u i globalnim vlasnicima financijske moći – nije privatna prćija ni premijera Andreja Plenkovića, ni predsjednika RH Zorana Milanovića, a ponajmanje, je li, ministra obrane Marija Banožića. Ali oni to jamačno „ne znaju“, pa otuda nova bura u čaši boze zbog umirovljenja brigadira HV-a Elvisa Burčula, zapovjednika Počasne zaštitne bojne (PZB), gdje se ne štede pogrdne riječi, uzajamno traže ostavke, javno prijeti nesuradnjom Pantovčaka s ministrom obrane i na sva zvona – sramoti se država. Čak i time kako, eto, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH „šalje počasnu vojsku u Bugojno (BiH) na svečanost u povodu obljetnice razmjene zarobljenika, pa ministar obrane mora spriječiti skandal“, a Pantovčak to proglašava notornom laži budući da su na taj događaj poslana „četiri vojnika/kinje s, doslovno, jednom sabljom u dogovoru s b-h vlastima“. Nova bura u čaši boze netom što je bez ikakva razumna razloga Bijedna Naša prorajtala punih tri mjeseca u šaketanju premijera i predsjednika RH u besmislenu proceduralnom kilavljenju oko izbora predsjednika Vrhovnog suda RH. I sad iznova zla krv među dvama državnim brdima i opet na štetu države. Je li vladajućima to potrebno?
Građanima nije. Niti su vladajući dobili mandate za pretvaranje države u cirkus, ma kako već cirkusantskom bila. Jedno umirovljenje, koje se inače u uljuđenim društvima ne rješava nasilno, pred očima svekolike javnosti i na štetu budućeg umirovljenika, nije vrijedno potezanja najubojitijeg oružja političke neodgovornosti. Banožićeva pak izjava o tomu da predsjednika RH treba opozvati s dužnosti – neiskusan ministar zapravo nema pojma o tomu je li to i kako moguće samo zato što ga je Milanović nazvao „opuškom“ na dužnosti kojoj nije dorastao, u politici i stranci – navela je premijera Plenkovića na tvrdnju da „Banožić govori u svoje ime, a na zajedničkom sastanku Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost 9. studenoga vidjet ćemo kakvi su to problemi, ako ih ima, da ih riješimo, ako nije riječ o politizaciji vojske od strane predsjednika RH“. Inače, podjario je premijer vatru, „to kontinuirano stavljanje konteksta protuzakonitog ponašanja i privatiziranja vojske od Milanovićeve strane izjave su na razini koju još nismo vidjeli. Ovo je primitivno, brutalno vrijeđanje sugovornika na najnižoj razini, gdje HDZ naziva nacističkom strankom, a ministra opuškom“.
Baljezganje s posljedicama
Plenković nije u stanju ičim uvjerljivim opovrgnuti Milanovićevu tvrdnju da je djed Davora Ive Stiera bio teški, krvavi ratni zločinac podrepaškoga ustaškog režima tzv. NDH koji je organizirani provodio genocid, ali ni tvrdnju o ocu svog ministra Gordana Grlića-Radmana da je bio „istaknuti komunjara u jugoslavenskom režimu, i on da mi drži lekcije o Titu“. Tih je grlića-radmana sva sila u HDZ-u, pa i tzv. još desnijim strankama (npr. jedan Željko Sačić, sic transit) i zapravo su najglasniji – a najneuvjerljiviji, i najsmješniji – kada se revizionistički demonizira Maršala, njegov režim, partizane, bratstvo i jedinstvo, samoupravni socijalizam, etc., gdje se živjelo sigurnije, ravnopravnije i pouzdanije nego u Bijednoj Našoj u svih tridesetak godina obnašanja međunarodne licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, gdje su Hrvati manje „svoji na svomu“ no ikad. Ma koliko Banožić vrijeđao Milanovića da je „psihijatrijski slučaj“ – što ne bi „u svoje ime“ ni u snu, jer je svjestan koliko je, je li, „predsjednik s karakterom“ superiorniji od njega u svakom pogledu – on mu zajedno s premijerom može tek staviti soli na rep i čekati novi grom iz vedra neba, pa izravno i posred stranačkog čela.
Što reče ugledni bivši Vjesnikov kolumnist (sada Jutarnjeg lista) Inoslav Bešker: „Banožićev potez je jadan, a politička dijagnoza cijelog skandala ne može biti jednostavnija. Banožić baljezga ne vodeći računa o tome da razara vjerodostojnost Oružanih snaga RH, a to najmanje smije baš ministar obrane“. Bez obzira na to je li riječ o neiskustvu, a jest, itekako, ili provincijalnoj prepotenciji lika na daljinski upravljač, stvari ne izgledaju dobro i na taj se način ama baš ništa neće riješiti. Premijer se ne mora u svemu ili ni u čemu slagati s predsjednikom RH, ali po pravilima službe je dužan držati na uzdi svoje podčinjene i zajedno s njima, u općem, nikako u stranačkom interesu surađivati s predsjednikom RH. Svaki problem, je li, rješavati na za to primjerenomu mjestu, pravodobno, bez skandala i sramoćenja vlastite zemlje. Tko nije spreman tako djelovati, odgovorno i po pravilima službe – mora sâm otići. Ili biti potjeran iz fotelja. Bez milosti.
