Otvaranje filma ima simboličku dimenziju. Yoav (Tom Mercier) je upravo došao iz Izraela u Francusku te se smjestio u prazan stan, gdje bi trebao prenoćiti. Dok se tušira, na misteriozan način ostaje bez odjeće i ono malo stvari koje je imao. Nitko od susjeda mu ne želi otvoriti svoja vrata i pomoći, pa mladić skoro umire od smrzavanja u kadi. Očito je da postoji korespondencija između prve naoko bezizlazne situacije u kojoj se Yoav našao u novoj zemlji te njegova nestabilnog položaja u Francuskoj. Biti sam, bez odjeće i novca u praznome stanu izravno ocrtava protagonistovu egzistencijalnu situaciju – njegovu ranjivost i krhkost u novoj, nepoznatoj sredini bez prijatelja i bliskih ljudi, a u koju će se svim silama nastojati uklopiti.
Nakon prvotnog posrtaja, njegova će svakodnevica krenuti dvama smjerovima. Jedan je vezan uz stereotipan francuski par – mladog buržuja Emilea (Quentin Dolmaire) iz privilegirane obitelji te njegove partnerice Caroline (Louise Chevillotte), koji su ga spasili od smrzavanja. Emile želi biti pisac, no nije siguran u svoje mogućnosti i spisateljske talente, a Yoav mu prepričava ili fabricira priče iz svog izraelskog života. Drugi se razvija oko protagonistovih zaposlenja i društvenih interakcija: u izraelskoj tajnoj službi koja stoluje u ambasadi, zatim susret s njegovom suprotnošću Yaronom te kasnija nastojanja da zaradi novac kao model. Dva aspekta radnje pomno su odabrana, jer svaki od njih uvodi jednu od dviju bitnih tema koje se provlače kroz film.
Prvi sugerira problematiku nacionalnosti te ocrtava čovjeka koji više ne želi pripadati određenoj zajednici, a naspram toga se nastoji usidriti u novoj. Time djelo Nadava Lapida izravno propituje koncept nacionalnoga, nacionalnosti pa i nacionalističkoga. Pretpovijest lika nikad ne dobivamo. Radnja je strogo linearna te usredotočena na sadašnjost jer joj je cilj razmotriti nastojanje mladića da se ukalupi u novi društveni organizam. Tek sporadično javljaju se analepse, međutim njihova funkcija nije otkriti nam nešto o liku i njegovoj prošlosti nego upravo suprotno – potenciranje nedorečenosti i ambivalencije, jer se odnose na priče koje on o Izraelu i sebi priča, a one mogu biti puka fabrikacija. Te su priče neprestano prožete nacionalističkim, militarističkim i mačističkim elementima te sugeriraju da se protagonist ne može izravno suočiti s događajima od kojih je pobjegao, pa se s eventualnom traumom suočava na izmješten način.
Yoav odbija govoriti hebrejski sa svojim sunarodnjacima te se isključivo nastoji izraziti na francuskom jeziku, no njegov je vokabular odveć standardan i teatralan pa silno nastojanje da bude Francuzom otkriva stranca. Pritom ga Izrael neprestano sustiže, u najneočekivanijim trenutcima: pornograf kojem pozira traži da govori hebrejski ili inscenira situaciju između izraelskog vojnika i palestinske djevojke. Njegov upadljivo obojan kaput, koji mu daje Emile, također djeluje poput kolorističkog simbola jer se napadno ističe među odjevnim i gradskim sivilom Pariza.
Yoav je iz Izraela otišao jer je bio ogorčen tamošnjom društvenom i političkom klimom, napose nacionalistički orijentiranim političkim elitama, pa je motiv jezika izravno povezan s nacionalnim. On nam služi za sporazumijevanje i orijentiranje te kao takav predstavlja bitan mehanizam tvorbe ljudskog identiteta. Međutim, govorimo o tvorbi, što protagonist uostalom i pokazuje fabrikacijama priča iz svoje navodne prošlosti. Prilikom boravka u Parizu Yoav se kloni podignuti pogled, pa su njegove oči neprestano upereno u tlo dok hoda gradom, što je naznačeno kamerom iz ruke te nizom subjektivnih kadrova iz gornjega rakursa koji prate pločnike i stopala. Strah ga je da ga grad svojom ljepotom ne zavede, jer ne želi biti sveden na pukoga turista.
Drugi aspekt ocrtava naredni razlog protagonistove ogorčenosti Izraelom: posrijedi je izrazito militarizirano, pa time i maskulino odnosno mačističko društvo, što se subverzira prvo kroz njegove postupke vezane uz ambasadu, a potom i kroz posao modela te homoerotske akcente u odnosu s Emileom. Time Sinonimi kritički britko seciraju odnos protagonista naspram njegove domovine, no podjednako propituje i paternalistički odnos zapadnoeuropskih država naspram migranata. Navedeno se očituje u Yoavovu boravku na obaveznom tečaju francuskog jezika za pretendente na državljanstvo, gdje učiteljica traži recitiranje himne te strastveno objašnjava strancima kakva je njezina kultura i što se tu smije a što se ne smije činiti, aludirajući na europsku prosvijećenost te njihov eventualni barbarizam. Kolikogod Yoav nastojao pobjeći od svoje zemlje, on je njezin produkt, što je Tom Mercier vrlo uvjerljivo dočarao, istaknuvši razapetost lika, pa čak i njegov potisnuti bijes, nastojanje da suspregne maskulinost koja neprestano iz njega probija.
Problematika bijega, nastojanja da se umakne prošlosti i teroru države i nacionalnoga, kao i neizvjesnost u novoj sredini, upečatljivo su dočarani dinamičnim i gotovo baroknim vizualnim stilom. Sinonimi su djelo čija je radnja svedena na minimum te se ništa veliko ili sudbonosno u filmu ne događa. Posrijedi je niz epizoda, susreta, razgovora, priča odnosno vinjeta, prilikom čega je kamera redovito dinamična a montaža podosta ritmična. Cilj je gledatelja izravno uvesti u struju iskustva protagonista te njegovo stanje svijesti.
filmovi
