Što nam medijska vladavina Dalije Orešković političkim prostorom “lijevo od centra” govori o njoj, a što o tom političkom prostoru? I zašto je baš ona od niza pretendenata najuspješniji kandidat tog dijela političkog spektra?
Ona je najpopularnija nova političarka, iako nitko ne zna kakav joj je točno program. Ona je zvijezda iz sjene posljednjih anketnih istraživanja, iako će tek ovih dana predstaviti svoju stranku. Ona je uvjerljivo treća na listi predsjedničkih kandidat(kinj)a, iako ponavlja da je predsjednička pozicija nimalo ne zanima. Ona je “žena koja će preporoditi Hrvatsku“, pred njom “drhti politička elita“, ona govori onako “kako bi šef oporbe trebao“: već je, pod naslovom “Crna Dalija“, dobila i svoju neslužbenu hagiografiju.
Oko Dalije Orešković obigravaju svi koji su danas ljevije od HDZ-a, od nekadašnje premijerke Jadranke Kosor do Tomislava Tomaševića iz Zagreb je naš, od bivšeg SDP-ovca Bojana Glavaševića do bivšeg MOST-ovca Marka Vučetića, od zagrebačkog zastupnika Marka Torjanca do stranke Pametno. Uzaludno ju je pokušavao angažirati Davor Bernardić, itekako joj je sklona NGO-scena, liberalni komentatori pišu joj laude…
Ona je, ukratko, apsolutna pobjednica natjecanja za popunjavanje prostora “lijevo od centra“, iako nitko nije do kraja siguran što se točno ondje nalazi. Zato uspon Dalije Orešković prati dvostruko pitanje: kakvom taktikom ga je ostvarila i kako izgleda politička scena na kojoj baš takva taktika uspijeva? Ili, drugim riječima: što zagrebačku odvjetnicu izdvaja iz oštre konkurencije pretendenata na titulu lijevo-liberalnog opozicijskog lidera i kakva je konkurencija iz koje se baš ona izdvaja? Ili, trećim riječima: što nam medijska vladavina Dalije Orešković političkim prostorom “lijevo od centra” govori o njoj, a što o tom političkom prostoru?
Savršen špil u rukama
Elokventna, direktna, staložena i stručna, Orešković do zadnjeg detalja odgovara intuitivnim očekivanjima bolje obrazovanog, mahom urbanog i uglavnom srednjoklasnog biračkog tijela kojem se, barem za sada, prvenstveno obraća. Medijski joj nastupi leže: brzo je savladala umijeće plasiranja efektnih one-linera. “Ne želim popraviti HDZ, želim ga razmontirati”, “Ova vlast doživljava državu kao osobni plijen”, “Ako ovo (slučaj Borg, op.a.) nije za ostavku Vlade, trebamo se svi okupiti na Trgu bana Jelačića i ispričati Karamarku”: naslovi se pišu sami. Kada su je pitali da u jednoj riječi sažme središnji problem današnje Hrvatske, ekspresno odgovara: “Dosta su mi tri slova: HDZ.”
Ne zazire od sukoba, izaziva, provocira. Pa opet, kompletna njena dosadašnja putanja svodi se na osnovni strateški manevar: eksploataciju golemog simboličkog kapitala što ga je stekla kroz pet godina predsjedavanja Povjerenstvom za sprečavanje sukoba interesa. Tada je podjednako kažnjavala ministre i gradonačelnike, oporbu i vladajuće, “lijeve” i “desne”: od Milana Bandića, preko Željka Keruma, Andree Zlatar-Violić, Siniše Varge i Ante Kotromanovića, sve do svoga kapitalnog trofeja, ondašnjeg predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka koji se nakon presude o sukobu interesa odlučio na nesuvisli politički sepuku.
Činjenica da joj nova vlast nije htjela dodijeliti drugi mandat na čelu Povjerenstva auri institucionalne heroine pridodala je patinu pravedne žrtve. Koliko god težak morao biti njen prethodni posao, koliko god snažni pritisci kojima je bila izložena i koliko god gadna frustracija nakon što joj mandat nije produljen, rasplet petogodišnjeg proceduralnog lova na političke teškaše Daliji Orešković ostavio je u rukama savršen špil za početak vlastite političke karijere. Sve bi to, međutim, značilo malo da karte koje je dobila ne zna odigrati.
Promišljeni obračuni
A zna: njene kritike lika i djela Kolinde Grabar-Kitarović, primjerice – ma koliko se povremeno činile isforsirane, pretjerane i deplasirane s obzirom na to da Orešković za sada ne cilja na predsjedničku poziciju – mogu se čitati i kao taktički promišljen javni obračun s posljednjim institucionalnim tragom karamarkovske vladavine koju je bivša povjerenica samostalno potkopala. Njeno insistiranje na tome da se ispod briselskog make-upa aktualne vlade krije stara, korupcijom izborana HDZ-ovska grimasa nastavak je iste logike. Njena mobilizacija posve novih, politikom neokaljanih lica nije samo standardan trećeputaški manevar ni pokušaj zahvaćanja u bazen apatičnih birača, nego i znak svijesti da je svoj imidž izgradila na podjednakom, neovisnom i neutralnom kažnjavanju svih – oporbenih i vladajućih, “lijevih” i “desnih” – od ranije poznatih političara.
Uostalom, zato joj se i stranka zove START. Njen ćemo program ovih dana tek upoznati, ali ono što je ključno već je stalo u akronim: Stranka antikorupcije, razvoja i transparentnosti. Ako taj akronim nudi dobitni odgovor na misterij politike “lijevo od centra”, onda je vrijeme da otvorimo drugo nagradno pitanje: što nam može reći o prostoru “lijevo o centra” kojem baš takav odgovor najviše odgovara? Nešto dobro, čini se, i nešto loše. Dobro je to što skoro svi akteri koji zauzimaju prostor “lijevo od centra” razumiju da im je neophodno povezivanje, umrežavanje i koaliranje kako bi načeli vladajući HDZ-ov monolit: dobro je – u nedostatku boljega – to što imamo oporbu koja shvaća što znači biti oporba, a znači prvenstveno pohod na državnu vlast.
Loše je, s druge strane, što se oporba raštrkana “lijevo od centra” tako lako i brzo okuplja oko istih mutnih ishodišnih točaka: loše je – u nedostatku gorega – što su simbolički kapital Dalije Orešković jednakom brzinom požurili unovčiti i dojučerašnji socijaldemokrat poput Bojana Glavaševića i razočarani Mostovac poput Marka Vučetića, i liberalni meritokrati iz stranke Pametno i zelena ljevica koja se gradi na platformi Zagreb je naš. Iz perspektive svih njih, naravno, sasvim je logično očešati se o instantni uspjeh nove političke zvijezde. Izvan njihove perspektive, međutim, jagma oko Dalije Orešković pokazala je koliko lijevoj i lijevo-liberalnoj oporbi, iako rascjepkanoj i heterogenoj, još uvijek nedostaje rigoroznija politička artikulacija. Jer “antikorupcija”, “razvoj” i “transparentnost”, temeljne vrijednosti koje zastupa bivša povjerenica, nažalost nisu politika.
Odavno prokušana rješenja
Orešković ih možda uspješno koristi u START-up fazi svoga brendiranja, ali to ne znači da se za meteorskim usponom nove zvijezde ne vuče rep odavno prokušanih i već više puta potrošenih pseudopolitičkih formula. Lociranje ključnog problema današnje Hrvatske u navodno endemskoj koruptivnosti sustava. Prešutna premisa prema kojoj iskorijenjivanje korupcije automatski pokreće motor ekonomskog razvoja. Zaobilaženje pitanja što taj “razvoj” zapravo znači i tko od njega naposlijetku profitira. Ideal “uređenog društva” kao fantazmatski okvir za niveliranje svih socio-ekonomskih antagonizama. Paradoksalno povjerenje u izvanpolitičku stručnost kao garanciju ispravnih političkih vizija.
Ukratko, ništa što već nije poznato: posljednji veliki uspjeh ovakvom je formulom ostvario Most pa ne čudi što Orešković ponavlja da joj je stranka Bože Petrova u svojoj ranoj fazi bila simpatična. Problem je što se naknadno ispostavilo kako Most mahom spaja hrpicu ultrakonzervativnih klerofila i problem je što problem nije samo u Mostu: prije ili kasnije, svaka opcija koja počiva na neutralnim i načelno apolitičnim ideologemima poput “transparentnosti” i “razvoja” mora tu apstraktnu pozadinu ispuniti nekom vrstom političkog sadržaja. A limiti sadržaja koji će nam Dalija Orešković idućih dana i mjeseci tek ponuditi već su sada očiti.
Dobar je primjer “slučaj Agrokor”, koji ona interpretira isključivo kroz optiku tzv. crony kapitalizma: osnovni problem bivšeg Todorićeva koncerna isprepletenost je poslovnih i političkih interesa s neksusom u grupi Borg, a grupa Borg je nastala iz stare HDZ-ove škole pljačkanja javnih sredstava. Konstatacija nije netočna, ali je netočna premisa koju prikriva: kada bismo gvozdenom političkom voljom raskrčili svu tu koruptivnu makiju, na tlu slobodnog tržišta brzo bi proklijala biljka ekonomskog razvoja.
Nevolja s premisom sastoji se u tome što je Ivica Todorić prethodno već bio poražen na “slobodnotržišnom” terenu, gdje ga je potukla moćna međunarodna selekcija raznoraznih lidlova, kauflanda i interšpara: nevolja je u tome što se međunarodna selekcija financira daleko obilnijim potporama koje im osigurava službena evropska ekonomska politika. Ili, da pojednostavimo do bezobrazluka: svaki kapitalizam je crony kapitalizam. Standardan “realpolitički” prigovor ovakvim stavovima glasi da se razumna nacionalna stranačka opcija ne treba zamarati nadnacionalnim sistemskim zadanostima jer su joj one ionako izvan dosega. Sama Dalija Orešković, međutim, kada je se priupita o akutnom problemu politike prema migrantima reći će – kao, uostalom, i svi “realpolitičari” – da ga je moguće riješiti samo na nivou Unije: to je, kao ni većinu ljevičara ili liberala, ipak neće spriječiti da u Hrvatskoj zagovara njihova prava.
Rorschachov test
Nakon što START predstavi svoje ljude i program i nakon što ga svakodnevna politička dinamika natjera da se jasnije artikulira, njegovi će dometi i limiti postati još očitiji. Ono što je Dalija Orešković do sada napravila, ipak, itekako je korisno za famozni prostor “lijevo od centra”. Pronašla je neku vrstu najmanjeg zajedničkog nazivnika za najveći mogući broj sudionika: sada znamo kako on izgleda. Antikorupcijski credo, disciplinirani fokus na vladajuću stranku, izravan nastup, glasno prozivanje nepravedno privilegiranih društvenih skupina, zagovor transparentnog rada institucija: liberalnim i lijevim akterima ponudila je nešto poput osnovnog seta uopćenih političkih ideala koji, kako se čini, makar u prvom koraku mobiliziraju solidan broj simpatizera.
Pružila im je nešto poput lakmus-papira, neku vrstu parapolitičkog Rorschachovog testa. Izgleda da je naslov one novinarske hagiografije ipak bio pogrešan: ona je prije bijela Dalija, neukaljana, čista i prazna stranica na koju su svi mogli upisati vlastite ideje, projekcije i vizije. A trag koji je ostao nakon brojnih upisivanja otkriva kroki kolektivnog autoportreta političkih igrača smještenih “lijevo od centra”. Dovoljno su ambiciozni da se požure povezati, umrežiti i okupiti: nedovoljno ambiciozni da u ime nove i drugačije politike ne izaberu stare i poznate formule. Dovoljno ambiciozni da prepoznaju glasački potencijal: nedovoljno ambiciozni da radi tog potencijala ne daruju golemo povjerenje nekome o čijim političkim kapacitetima ne znaju gotovo ništa.
Ukoliko opozicija “lijevo od centra” izgleda baš tako, onda je naposljetku sasvim u redu da njena trenutna perjanica i medijski najeksponiranija predstavnica bude osoba bez političkog iskustva, rezultata i programa.
bilten
Ona je najpopularnija nova političarka, iako nitko ne zna kakav joj je točno program. Ona je zvijezda iz sjene posljednjih anketnih istraživanja, iako će tek ovih dana predstaviti svoju stranku. Ona je uvjerljivo treća na listi predsjedničkih kandidat(kinj)a, iako ponavlja da je predsjednička pozicija nimalo ne zanima. Ona je “žena koja će preporoditi Hrvatsku“, pred njom “drhti politička elita“, ona govori onako “kako bi šef oporbe trebao“: već je, pod naslovom “Crna Dalija“, dobila i svoju neslužbenu hagiografiju.
Oko Dalije Orešković obigravaju svi koji su danas ljevije od HDZ-a, od nekadašnje premijerke Jadranke Kosor do Tomislava Tomaševića iz Zagreb je naš, od bivšeg SDP-ovca Bojana Glavaševića do bivšeg MOST-ovca Marka Vučetića, od zagrebačkog zastupnika Marka Torjanca do stranke Pametno. Uzaludno ju je pokušavao angažirati Davor Bernardić, itekako joj je sklona NGO-scena, liberalni komentatori pišu joj laude…
Ona je, ukratko, apsolutna pobjednica natjecanja za popunjavanje prostora “lijevo od centra“, iako nitko nije do kraja siguran što se točno ondje nalazi. Zato uspon Dalije Orešković prati dvostruko pitanje: kakvom taktikom ga je ostvarila i kako izgleda politička scena na kojoj baš takva taktika uspijeva? Ili, drugim riječima: što zagrebačku odvjetnicu izdvaja iz oštre konkurencije pretendenata na titulu lijevo-liberalnog opozicijskog lidera i kakva je konkurencija iz koje se baš ona izdvaja? Ili, trećim riječima: što nam medijska vladavina Dalije Orešković političkim prostorom “lijevo od centra” govori o njoj, a što o tom političkom prostoru?
Savršen špil u rukama
Elokventna, direktna, staložena i stručna, Orešković do zadnjeg detalja odgovara intuitivnim očekivanjima bolje obrazovanog, mahom urbanog i uglavnom srednjoklasnog biračkog tijela kojem se, barem za sada, prvenstveno obraća. Medijski joj nastupi leže: brzo je savladala umijeće plasiranja efektnih one-linera. “Ne želim popraviti HDZ, želim ga razmontirati”, “Ova vlast doživljava državu kao osobni plijen”, “Ako ovo (slučaj Borg, op.a.) nije za ostavku Vlade, trebamo se svi okupiti na Trgu bana Jelačića i ispričati Karamarku”: naslovi se pišu sami. Kada su je pitali da u jednoj riječi sažme središnji problem današnje Hrvatske, ekspresno odgovara: “Dosta su mi tri slova: HDZ.”
Ne zazire od sukoba, izaziva, provocira. Pa opet, kompletna njena dosadašnja putanja svodi se na osnovni strateški manevar: eksploataciju golemog simboličkog kapitala što ga je stekla kroz pet godina predsjedavanja Povjerenstvom za sprečavanje sukoba interesa. Tada je podjednako kažnjavala ministre i gradonačelnike, oporbu i vladajuće, “lijeve” i “desne”: od Milana Bandića, preko Željka Keruma, Andree Zlatar-Violić, Siniše Varge i Ante Kotromanovića, sve do svoga kapitalnog trofeja, ondašnjeg predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka koji se nakon presude o sukobu interesa odlučio na nesuvisli politički sepuku.
Činjenica da joj nova vlast nije htjela dodijeliti drugi mandat na čelu Povjerenstva auri institucionalne heroine pridodala je patinu pravedne žrtve. Koliko god težak morao biti njen prethodni posao, koliko god snažni pritisci kojima je bila izložena i koliko god gadna frustracija nakon što joj mandat nije produljen, rasplet petogodišnjeg proceduralnog lova na političke teškaše Daliji Orešković ostavio je u rukama savršen špil za početak vlastite političke karijere. Sve bi to, međutim, značilo malo da karte koje je dobila ne zna odigrati.
Promišljeni obračuni
A zna: njene kritike lika i djela Kolinde Grabar-Kitarović, primjerice – ma koliko se povremeno činile isforsirane, pretjerane i deplasirane s obzirom na to da Orešković za sada ne cilja na predsjedničku poziciju – mogu se čitati i kao taktički promišljen javni obračun s posljednjim institucionalnim tragom karamarkovske vladavine koju je bivša povjerenica samostalno potkopala. Njeno insistiranje na tome da se ispod briselskog make-upa aktualne vlade krije stara, korupcijom izborana HDZ-ovska grimasa nastavak je iste logike. Njena mobilizacija posve novih, politikom neokaljanih lica nije samo standardan trećeputaški manevar ni pokušaj zahvaćanja u bazen apatičnih birača, nego i znak svijesti da je svoj imidž izgradila na podjednakom, neovisnom i neutralnom kažnjavanju svih – oporbenih i vladajućih, “lijevih” i “desnih” – od ranije poznatih političara.
Uostalom, zato joj se i stranka zove START. Njen ćemo program ovih dana tek upoznati, ali ono što je ključno već je stalo u akronim: Stranka antikorupcije, razvoja i transparentnosti. Ako taj akronim nudi dobitni odgovor na misterij politike “lijevo od centra”, onda je vrijeme da otvorimo drugo nagradno pitanje: što nam može reći o prostoru “lijevo o centra” kojem baš takav odgovor najviše odgovara? Nešto dobro, čini se, i nešto loše. Dobro je to što skoro svi akteri koji zauzimaju prostor “lijevo od centra” razumiju da im je neophodno povezivanje, umrežavanje i koaliranje kako bi načeli vladajući HDZ-ov monolit: dobro je – u nedostatku boljega – to što imamo oporbu koja shvaća što znači biti oporba, a znači prvenstveno pohod na državnu vlast.
Loše je, s druge strane, što se oporba raštrkana “lijevo od centra” tako lako i brzo okuplja oko istih mutnih ishodišnih točaka: loše je – u nedostatku gorega – što su simbolički kapital Dalije Orešković jednakom brzinom požurili unovčiti i dojučerašnji socijaldemokrat poput Bojana Glavaševića i razočarani Mostovac poput Marka Vučetića, i liberalni meritokrati iz stranke Pametno i zelena ljevica koja se gradi na platformi Zagreb je naš. Iz perspektive svih njih, naravno, sasvim je logično očešati se o instantni uspjeh nove političke zvijezde. Izvan njihove perspektive, međutim, jagma oko Dalije Orešković pokazala je koliko lijevoj i lijevo-liberalnoj oporbi, iako rascjepkanoj i heterogenoj, još uvijek nedostaje rigoroznija politička artikulacija. Jer “antikorupcija”, “razvoj” i “transparentnost”, temeljne vrijednosti koje zastupa bivša povjerenica, nažalost nisu politika.
Odavno prokušana rješenja
Orešković ih možda uspješno koristi u START-up fazi svoga brendiranja, ali to ne znači da se za meteorskim usponom nove zvijezde ne vuče rep odavno prokušanih i već više puta potrošenih pseudopolitičkih formula. Lociranje ključnog problema današnje Hrvatske u navodno endemskoj koruptivnosti sustava. Prešutna premisa prema kojoj iskorijenjivanje korupcije automatski pokreće motor ekonomskog razvoja. Zaobilaženje pitanja što taj “razvoj” zapravo znači i tko od njega naposlijetku profitira. Ideal “uređenog društva” kao fantazmatski okvir za niveliranje svih socio-ekonomskih antagonizama. Paradoksalno povjerenje u izvanpolitičku stručnost kao garanciju ispravnih političkih vizija.
Ukratko, ništa što već nije poznato: posljednji veliki uspjeh ovakvom je formulom ostvario Most pa ne čudi što Orešković ponavlja da joj je stranka Bože Petrova u svojoj ranoj fazi bila simpatična. Problem je što se naknadno ispostavilo kako Most mahom spaja hrpicu ultrakonzervativnih klerofila i problem je što problem nije samo u Mostu: prije ili kasnije, svaka opcija koja počiva na neutralnim i načelno apolitičnim ideologemima poput “transparentnosti” i “razvoja” mora tu apstraktnu pozadinu ispuniti nekom vrstom političkog sadržaja. A limiti sadržaja koji će nam Dalija Orešković idućih dana i mjeseci tek ponuditi već su sada očiti.
Dobar je primjer “slučaj Agrokor”, koji ona interpretira isključivo kroz optiku tzv. crony kapitalizma: osnovni problem bivšeg Todorićeva koncerna isprepletenost je poslovnih i političkih interesa s neksusom u grupi Borg, a grupa Borg je nastala iz stare HDZ-ove škole pljačkanja javnih sredstava. Konstatacija nije netočna, ali je netočna premisa koju prikriva: kada bismo gvozdenom političkom voljom raskrčili svu tu koruptivnu makiju, na tlu slobodnog tržišta brzo bi proklijala biljka ekonomskog razvoja.
Nevolja s premisom sastoji se u tome što je Ivica Todorić prethodno već bio poražen na “slobodnotržišnom” terenu, gdje ga je potukla moćna međunarodna selekcija raznoraznih lidlova, kauflanda i interšpara: nevolja je u tome što se međunarodna selekcija financira daleko obilnijim potporama koje im osigurava službena evropska ekonomska politika. Ili, da pojednostavimo do bezobrazluka: svaki kapitalizam je crony kapitalizam. Standardan “realpolitički” prigovor ovakvim stavovima glasi da se razumna nacionalna stranačka opcija ne treba zamarati nadnacionalnim sistemskim zadanostima jer su joj one ionako izvan dosega. Sama Dalija Orešković, međutim, kada je se priupita o akutnom problemu politike prema migrantima reći će – kao, uostalom, i svi “realpolitičari” – da ga je moguće riješiti samo na nivou Unije: to je, kao ni većinu ljevičara ili liberala, ipak neće spriječiti da u Hrvatskoj zagovara njihova prava.
Rorschachov test
Nakon što START predstavi svoje ljude i program i nakon što ga svakodnevna politička dinamika natjera da se jasnije artikulira, njegovi će dometi i limiti postati još očitiji. Ono što je Dalija Orešković do sada napravila, ipak, itekako je korisno za famozni prostor “lijevo od centra”. Pronašla je neku vrstu najmanjeg zajedničkog nazivnika za najveći mogući broj sudionika: sada znamo kako on izgleda. Antikorupcijski credo, disciplinirani fokus na vladajuću stranku, izravan nastup, glasno prozivanje nepravedno privilegiranih društvenih skupina, zagovor transparentnog rada institucija: liberalnim i lijevim akterima ponudila je nešto poput osnovnog seta uopćenih političkih ideala koji, kako se čini, makar u prvom koraku mobiliziraju solidan broj simpatizera.
Pružila im je nešto poput lakmus-papira, neku vrstu parapolitičkog Rorschachovog testa. Izgleda da je naslov one novinarske hagiografije ipak bio pogrešan: ona je prije bijela Dalija, neukaljana, čista i prazna stranica na koju su svi mogli upisati vlastite ideje, projekcije i vizije. A trag koji je ostao nakon brojnih upisivanja otkriva kroki kolektivnog autoportreta političkih igrača smještenih “lijevo od centra”. Dovoljno su ambiciozni da se požure povezati, umrežiti i okupiti: nedovoljno ambiciozni da u ime nove i drugačije politike ne izaberu stare i poznate formule. Dovoljno ambiciozni da prepoznaju glasački potencijal: nedovoljno ambiciozni da radi tog potencijala ne daruju golemo povjerenje nekome o čijim političkim kapacitetima ne znaju gotovo ništa.
Ukoliko opozicija “lijevo od centra” izgleda baš tako, onda je naposljetku sasvim u redu da njena trenutna perjanica i medijski najeksponiranija predstavnica bude osoba bez političkog iskustva, rezultata i programa.
bilten
