Bijeli dim za daltoniste

Premijer Andrej Plenković upravo se pohvalio kako je za njegova mandata prosječna neto plaća porasla 710 kuna i koncem svibnja iznosila 6352 kune, čemu je navodno uvelike pridonijelo koncem 2016. godine 10-postotno porezno rasterećenje plaća. Već tada su mediji ismijali nevjerojatan „socijalni osjećaj“ vladajućih iz HDZ-a za one što žive na rubu ili ispod ruba siromaštva.

Plenković najviše, a potom i njegovi redom neuspješni ministri što ih je izvukao iz provincijske anonimnosti, rado se kite šarenim demagoškim perjem kako su preuzeli odgovornost - valjda za državu i njezine žitelje, ne za bildanje vlastitog blagostanja? - a učinak te, kao, prve porezne reforme ispao je - nedonošće.

Najbolje plaćena politička kasta u zemlji - od predsjednice države, pa premijera i predsjednika Hrvatskog sabora do zastupnika, čelnika državnih poduzeća, niš'koristi agencija, inih institucija, itsl., inkasirala je od najmanje 1000 do 2000 kuna veće plaće, oni s prosječnom 146 kuna više, a svi nižih primanja - ni lipe. I to je startna pozicija za drugu tranšu porezne reforme?

Opet s istom mantrom, kojom su isti premijer Plenković i isti državni blagajnik Marić, samo malo drukčijim sastavom saborske većine dizača ruku, već lani nasanjkali upravo one koji se najbrže i najmasovnije iseljavaju iz zemlje zbog niskih plaća, neljudskih uvjeta rada, dužničkog ropstva, besperspektivnosti za djecu... Blizu 100.000 mahom mladih, radno najpotentnijih i u najboljoj fertilnoj dobi s ogorčenjem napušta svoju domovinu, koja im je majka samo u politikantskom diskursu vladajućih.

Pedantna njemačka statistika lani je registrirala 56.000 useljenja iz RH, a gdje su još Irska, Švedska i ostale skandinavske zemlje, Francuska, pa sve više države bivšeg Istočnog lagera Slovačka, Češka, Poljska i pribaltičke države, koje su sve odreda tranzicijski i standardom prešišale RH. Ostavile ga da im gleda u udaljavajuća leđa.

Premijer se neki dan slavodobitno pohvalio time kako je zaslužan za 710 kuna višu prosječnu plaću zaposlenika u svom mandatu, što bi trebao biti kolateralni vjetar u jedra za daljnje porezne iskorake. "Želimo da novo porezno rasterećenje vrijedno 2,7 milijardi kuna ponajprije osjete građani i poduzetnici", precizirao je ministar financija Zdravko Marić nakon što su - kako bi drukčije kad egzistencijalno i politički ovise o opstanku vlade? - koalicijski partneri podržali Plenković-Marićev "smjer" (sic transit, "smjer"?) druge faze porezne reforme. Ne žali truda, Tportal se anketno spustio među radni narod, pa 1164 svoja čitatelja pitao jesu li, ako jesu koliko su na plaći osjetili od premijerovog 710 kuna višeg prosjeka.

Pokazalo da je statistika relativna stvar, kao u posprdnici o napola punoj ili napola praznoj čaši. Pedeset tri zarez tri posto anketiranih kažu da im je plaća ostala ista, a 19,6 posto da im se čak - smanjila. U Plenkovićevom je mandatu od listipada 2016. godine samo 4,9 posto zaposlenih dobilo na plaću više od 700 kuna, a 17,8 posto ih je usrećila povišica niža od 300 kuna te 4,5 posto anketiranih od 300 do 700 kuna.

E sad, ako je premijer uzeo pod račun prosjeka enormna povećanja svoje i plaća sebi usporedivih članova političke kaste (u što se ne ubrajaju kunske/devizne dnevnice, kojekakvi dodaci, dužnosnički benefiti, itsl.), a izostavio sve kojima prva faza porezne reforme nije donijela ništa - more sirotinje ili gotovo svaki drugi zaposleni - trebalo je pojasniti metodu. Makar kao didaskaliju. Ali samohvali tada ne bi ostalo mjesta, pa...

Tamnu pak sjenu na radničku zbilju i premijerov disonantan diskurs baca i državna statistika iz koje se vidi da ljudi nisu blesavi kad se tako masovno iseljavaju iz vlastite domovine, u kojoj "sve bolje žive". Naime, 50 posto zaposlenih od ukupno oko 1,4 milijuna u državnom/javnom i tzv. realnom sektoru prima plaću za 1000 kuna nižu od prosječne u RH, što je katastrofalan podatak.

MUP je ovih dana raspisao natječaj za popunu 200 različitih radnih mjesta, ali kad se saznalo da je plaća prosječno između 2800 i 3000 kuna, odaziv je bio - nikakav. Badava službene mantre o napredovanju, mentorima, sigurnom poslu, časnom radu za domovinu... Daaaj, radit ćeš u državnoj službi za - kikiriki!? Pa, i blagajnica u Konzumu zaradi kojih stotinjak kuna više.

Ili, objavio je Novi list siječnja 2018. iz pera Jagode Marić da je "Grad Prelog nedavno odbio dva investitora koji su u gospodarskoj zoni htjeli kupiti zemljište, a razlog su male plaće radnika koje su investitori nudili. Gradonačelnik Ljubomir Kolarek iz HDZ-a objasnio je da investitori nisu bili spremni obećati da će plaće zaposlenih biti barem pet tisuća kuna, pa su razgovori prekinuti.

U tom međimurskom gradiću, koji ima dvostruko nižu stopu nezaposlenosti od one na nacionalnoj razini, očito više nisu najsretniji zbog same činjenice da su zainteresirali ulagače, ako to ujedno znači minimalnu zaradu tamošnjeg stanovništva, te žele radna mjesta s plaćama od kojih ljudi mogu živjeti".

Smrdi na licemjerje i podatak da su minimalne plaće u Bijednoj Našoj porasle vladinom zakonskom mjerom od početka ove godine za 131 kunu neto - na 2752 kune (bruto 3439 kuna; 43 posto prosječne plaće u državi) za puno radno vrijeme, uz kompenzaciju poslodavcima: 50 posto niža stopa doprinosa za zdravstvo.

Time što je država zakinula ionako bankrotiran zdravstveni sustav (blizu 10 milijardi kuna gubitaka) za 103,85 kuna, jer ih je ostavila u džepu poslodavca zato što mora cunuti radniku 131 kunu više, naudila je svim građanima kada se razbole i zatrebaju liječnika. Nisu važni ljudi, socijalna osjetljivost i opće dobro, važno je debeloj guski podmazivati vrat divljekapitalističkom, predindustrijskom kremom, koja je već skupo stajala tzv. staru Europu.

Toj su kremi, zbog čijih je otrovnih kontraindikacija još Karl Marx pisao svoj čuveni Kapital, bezuvjetno predane sve hrvatske vlade od 1990-ih godina. Plenkovićeva nije iznimka. Vlasnik kapitala ili, marksistički rečeno, sredstava za proizvodnju i Plenkovićevoj je vladi neusporedivo važniji od čovjeka, koji proizvodi višak vrijednosti, odnosno dodanu vrijednost. U Ustavu RH piše suprotno. No, država je ipak smanjila poslodavcu bruto izdatak za minimalne plaće s 3893,47 na 3735,62 kuna, ako se obaveže 12 mjeseci isplaćivati radniku 131 kunu neto više. A tko ne bi?

Prema eurostatistikama, RH i Slovenija su donedavno bile jedine postsocijalističke zemlje s prosječnom bruto plaćom za puno radno vrijeme višom od 1000 eura, a sad su ih već prešišale Češka, Poljska i Slovačka. S obzirom na istu slavensku podlogu, jezičnu bliskost, nije čudno da iseljenički smjer iz Bijedne Naše vidljivo skreće prema tim zemljama, gdje se otvaraju sve bolje/stabilnije životne mogućnosti.

Zašto slijepci u Banskim dvorima ne reagiraju, a štono jučer ironizirali su ljetne turiste iz tih država kad su u prekrcanim "peglicama" i Škodama favorit subotom u praskozorje stizali na naš Jadran? Danas po životnom standardu i kupovnoj moći uvjerljivo tuku žitelje RH, jer su njihove porezne reforme imale glavu i rep, za razliku od ovdašnjih prelijevanja iz šupljeg u prazno, pa učinci nisu izostali. Zrelo se razmišljalo o boljitku sugrađana, a hrvatske se vlade godinama oglušuju o sindikalne apele da se minimalac podigne barem na 45 posto prosječne plaće.

SDP pak demagoški traži minimalnu plaću 60 posto (4800 kuna bruto) od prosječne u državi, a kad je 2012.-2015. godine bio na vlasti, socijalnoj i demokratskoj partiji to nije bilo na radaru. Sic transit. Važnije je bilo gušanje s neoustašama, stožerašima, šatorašima, dijelom povampirenog katoličkog klera, konzervativcima iz tzv. obiteljskih i građanskih "inicijativa", Tomislavom Karamarkom... nego bolji život i ljudski radni uvjeti svih građana.

Da je tu bilo svijesti i savjesti, SDP bi s koalicijskim partnerima i danas bio na vlasti, jer bi vidljivo opće dobro poslužilo i kao uvjerljiv alibi za zakonitu eliminaciju svakog mogućeg državnog udara zdesna. SDP je bio u većoj prigodi od ijedne vlasti prije donijeti Zakon o radu prema ustavnim proklamacijama o socijalnoj državi, zaštiti ljudskog dostojanstva i digniteta zaposlenika, ali i razvojnim potrebama zemlje te rasta životnog standarda. A nije. Glupo. Kaže mudar puk da ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, no propuštene prilike morale bi makar biti - pouka.

Pametan uči na pogreškama - dobro, najpametniji na tuđim, ne na svojim - a budala ih ponavlja. U postsocijalističkim zemljama, gdje divljezapadni kapitalizam dokazano nije ratnoprofiterski i kriminal-pretvorbeno poharao naslijeđene materijalne i mentalne vrijednosti, jer su nove vlasti znale odvojiti žito od kukolja, najnezaštićeniji radni ljudi nisu ostavljeni na cjedilu.

Minimalac je u RH u prošlih 10 godina porastao 14 posto (s 380 na 433 eura; u Sloveniji je 805 eura), ali u Mađarskoj 51 posto, Češkoj 36 posto, Poljskoj 45 posto, u baltičkim zemljama oko 70 posto (u Estoniji je 470 eura), Bugari su ga udvostručili... Europski sindikati sjede za vratom svojim vladama zahtjevom da ni jedan radnik ne bi smio zarađivati manje od 60 posto tzv. medijalne (srednje) ili prosječne plaće za puno radno vrijeme. U RH je oko 40.000 radnika na minimalcu, a Savez samostalnih sindikata Hrvatske procjenjuje da više od 250.000 zaposlenika prima manje od 3500 kuna mjesečno.

Poslodavci, čuje se iz HUP-a, ne pristaju na povišenje ni minimalne niti prosječne plaće, ako im to vlada ne kompenzira kako ne bi trpili štetu. Osobito u tzv. radno intenzivnim industrijama: tekstilnoj, drvnoj, metaloprerađivačkoj, građevinskoj, preradi gume i kože, obućarskoj... Rječju, na teret državnog proračuna, a budući da taj pune porezni obveznici svih kategorija i da je PDV najizdašniji izvor, znači da pogodovanje kapitalistima/kapitalu ide izravno na štetu životnog standarda građana. Pa i obitelji tih s minimalcem.

Opet se radi o prelijevanju iz šupljeg u prazno kako bi, jelte, možda za godinu dana, redovito uoči izbora, premijer mogao blistati pod tv-reflektorima: "Vidite, moja vlada je postigla veliki iskorak! Naslijedili smo zemlju u kojoj se životarilo (uvijek HDZ vješa istog Pedra, SDP - op. a.), a sada prosječno svi jedemo sarmu". Neće reći kako on i nevelika kasta "domoljuba" svaki dan kusaju biftek iz privatne mesnice, a tzv. običan, iseljenički svijet za koji su "preuzeli odgovornost" samo kupus, i to kad je u Konzumu na akciji. Prosjek je prosjek, a sarma je fino jelo. Očito, samo u Irskoj...

Financijski preskupa, prebirokratizirana i troma država koja se odrekla svojih ustavnih proklamacija o zrelom socijalnom društvu, prava posloprimaca do dehumaniziranosti je podredila materijalnim interesima gramzljivo nesavjesnih poslodavaca - bili državni ili privatni - te svoj tzv. suverenitet, samostalnost i neovisnost u ključnim sastavnicama predala s neograničenim povjerenjem na raspolaganje Uniji i NATO-u, takva zemlja i s takvom vlašću nije kadra provesti kako bog zapovijeda nikakvu reformu za opće dobro.

Kamoli drugu tranšu tzv. porezne reforme, koja neće biti još jedna prijevara. Prva je do te mjere omanula da ju u pozitivi spominju još samo premijer Plenković i ministar financija Zdravko Marić, koji ju je osmislio. No, ta im "pozitiva" sada služi kao alibi za verbalizaciju "druge faze porezne reforme".

Ozbiljni ekonomski analitičari su je unaprijed - na osnovi onog što je iscurilo iz pukotina konspirativnog laboratorija Plenković-Marićevih alkemičara - proglasili promašajem, jer ne ide u korist upravo najugroženijim kategorijama stanovništva i, osobito, ljudima što se najviše iseljavaju iz zemlje, budući da ne žele prorajtati život svojih obitelji u besparici, ugnjetavanju na radnim mjestu, dužničkom ropstvu, beznađu i posvemašnjoj državnoj nestabilnosti.

Javnosti se nabacuje demagogija u celofanu "reforme", građanima mrvice od kojih im se život neće poboljšati, a debelo se pogoduje pojedincima i interesnim skupinama koje ionako, nezasluženo i monopolistički imaju - previše. Plenkovićeva vlada ne želi ili ne zna učinkovito - i poreznom i drugim ključnim reformama - riješiti bitne probleme ove zemlje da bi sutra svima bilo bolje i da Bijedna Naša ne ostane razvojni fenjeraš u Uniji.

Tek pušta bijeli dim za daltoniste u općoj psihozi bujajućeg nezadovoljstva i "državnicima" i državom u kojoj nacija, sic transit, masovno pada u spektakularnu ekstazu zbog drugog mjesta "vatrenih" nogometaša na SP-u 2018 ili očekivane smrti estradnog glazbenika. I jedan veseli i jedan tužan događaj, sasvim prirodni u prirodi svakog zrelog društva, postaju natprirodna - državna stvar. Nešto paranormalno, kao što je zapravo paranormalan i Plenković-Marićev porezni bijeli dim za daltoniste.

Probni su bijeli pramenovi pušteni s Griča lelujati dalje po balkanskom kifliću, nakon presice se znaju i udarni pravci poreznog rasterećenja vrijednog, kažu, 2,7 milijardi kuna (prošlih navodno 3,6 milijardi samo su valjda neki osjetili), a premijer i njegov državni blagajnik su potkraj prošlog tjedna osigurali potporu buljuka uhljeba, koje se službeno naziva HDZ-ovim koalicijskim partnerima.

A to su likovi od čijih "zasluga" za sve ovo što danas imamo zastaje dah. Iskazali su se nezamjenjivošću u gotovo svim, a neki (Furio Radin, od 1992.) u svim vlastima od tzv. osamostaljenja RH. Vladinu reprezentativnu vrstu koalicijskih partnera predvodi višestruko kompromitirani Ivan Vrdoljak (poskupljenje struje, razdjelnici na radijatorima, energetika, itsl.), a za njim pak stupaju "politički autoriteti" Branko Hrg, Branimir Glavaš, Radimir Čačić, Darinko Kosor, Goran Dodig, Bandićev alter ego Željko Lacković, Milorad Pupovac, Furio Radin... I gdje je Bijedna Naša danas!?

Kakve li sreće što će nam ti isti "zaslužnici" i ubuduće krojiti gaće i kad ti isti sada na sva usta pametuju o "drugoj fazi porezne reforme" kao mȁni s neba, kakve bez njih uz premijera Plenkovića ne bi bilo, najbolje je iz istih stopa nagrnuti preko državne međe ili, tko ne može, pucati si u glavu iz samokresa iz Domovinskog rata, što je i pod najstrožim MUP-ovim prijetnjama ostao skriven kod kuće.

Osobito kad o općem dobru progovori svakomloncupoklopac Ivan Vrdoljak - najgrlatiji trbuhozborac svega što čini Plenkovićeva "Titanik vlada", kako ju je Vrdoljak nazivao, do jučer iz SDP-ove koalicije. Inače, taj se politički konvertit, ministar u vladi Zorana Milanovića, zamjerio građanima enormnim poskupljenjem struje, preskupim, a beskorisnih razdjelnicima topline na radijatorima, energetskim slalomima, itsl. Sada opet ima ideje za usrećiti naciju, ali s HDZ-ovim premijerom. Nazdravlje. Bijedna Naša s takvima nema šanse postati Lijepom Našom, osim što to jest u naravi i na turističkim prospektima.

Plenković, pritisnut već sa svih strana kritikama nastavka porezne reforme, jer ne zadire u srž problema, već je populistička parada, kazao je u intervjuu HTV-u uoči obljetnice VRA Oluje da "sve što radimo, radimo za hrvatski narod, i to svakog dana, svake minute mandata ove vlade. Porezna reforma ima cilj rasteretiti građane i poduzetnike, a što je najvažnije, onima s najmanjim primanjima omogućiti više novca za život, jer većina naših ljudi koji žive vrlo teško najviše troše na režiije i na hranu. Zato ovo smanjenje stope PDV-a s 25 na 13 posto za svježe meso, ribu, voće, povrće i pelene ide upravo na tu populaciju".

Godišnja ušteda obitelji, ustvrdio je ministar Marić, bit će po toj osnovici 872 kune, ali od 2019. godine, ili 72,6 kuna mjesečno. Pod uvjetom da trgovci za toliko snize maloprodajne cijene tih proizvoda, a neće - ministar otvoreno kaže da ih država ne može prisiliti - jer tvrde da na ulazne troškove i dalje moraju plaćati 25 posto PDV-a, pa...

Tih 72,6 kuna siromahu koji živi na rubu ili ispod praga siromaštva je izrugivanje njegovoj bijedi, a ne pomoć. Nitko pri zdravom razumu ne bi se time smio hvaliti, ako ima u zemlji 325.000 blokiranih zbog 43 milijarde kuna duga, osam milijuna ovrha, 300.000 iseljenih jer u vlastitoj domovini ne mogu živjeti kao ljudi, 800.000 od 1,2 milijuna penzića na crkavici od 2300 kuna na mjesec, svako četvrto dijete gladno, bez jednog toplog obroka tjedno, mirovinski i zdravstveni sustav pred raspadom, itsl. A tima vlast ne zna ili ne želi pomoći?

Gdje je reforma protiv bijede u zemlji? Dvadeset tri su godine prošle od rata, a od 28 godina tzv. samostalnosti, suverenosti i neovisnosti RH - čak 21 godinu vlast obnaša HDZ, odreda "domoljubi", hrvatski branitelji, Katolička crkva, doseljeni nacionalisti iz emigracije, injsl. U 28 godina Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji, zemlja je iz ruralne i polupismene sredine, devastirane u Drugom svjetskom ratu izrasla u industrijski respektabilnu europsku silu, elektrificirala sela koja RH još nije nakon Domovinskog rata (Lika, Banovina, Kordun, zadarsko zaleđe, zapadna Slavonija...), izgradila škole, bolnice, električne centrale,nepismenost svela na samo 5,6 posto... Vladine reforme danas imaju druge prioritete: demagogiju za vlastitu javnost i poniznost Zapadu.

Država je na aparatima za preživljavanje, a premijer se ne srami priznati kako je s tri inicijalne milijarde kuna zakapario u Izraelu 12 borbenoletećih 40 godina starih F-16 C/D Barak američke proizvodnje, za 50 posto u odnosu na zatečeno 2016. godine podebljao izdatke za ionako privilegiranu kastu hrvatskih branitelja (prosječne su im mirovine/invalidnine dvostruko veće od civilnih za puni radni staž), itsl.

Čak dvjesto i dvadeset novih automobila u dužnosničkom voznom parku vrijedi 36 milijuna kuna, besmislena putovanja Grabar-Kitarović svijetom i više od 150 činovnika u njezinom uredu dodatna su vreća bez dna... A sirotinji 72,6 kuna, ali i to - samo na papiru? Da i dobiju taj novac, a neće, nije dostatan ni za mjesečnu pretplatu HRT-u, ni za pola paketa osrednjih dječjih pelena..., možda za tjedan dana štrucu jeftinog, "narodnog" kruha i litru akcijskog mlijeka. I točka. Čista sprdnja od reforme.