Popularna serija “Bijeli lotos” kroz priču o bogatim posjetiteljima havajskog resorta tematizira klasne razlike i turističku eksploataciju koja posjetiteljima pruža “autentično” iskustvo na štetu domaćeg stanovništva. Josip Brković kroz kritičko čitanje serije uspostavlja analogiju s istim procesima koji se događaju na hrvatskoj obali, još jednoj “periferiji užitka” koja je prisiljena živjeti tuđu fantaziju bijega od svakodnevice.
S dolaskom kišne jeseni, popularna serija “Bijeli lotos” (White Lotus) podsjeća na blagodati odmora, ali i na niz problema koji proizlaze iz turističkih praksi. Tvorac serije Mike White temelji ovaj dramedy na dobro poznatim filmskim tropima “nevolje u raju” i “hotelske komedije” smještene u resortu Bijeli lotos. Serija je snimana za vrijeme pandemije u malom havajskom hotelskom kompleksu. U takvim laboratorijskim uvjetima, serija pretendira biti satirom klasnog društva u malom – prvenstveno bogate američke klase koja ljetuje u strogo kontroliranim uvjetima zatvorenog resorta smještenog u magičnu havajsku prirodu.
Glavni likovi u seriji redom su privilegirani bijeli pripadnici bogate klase: Nicole (direktorica velike korporacije u Silicijskoj dolini) i njen muž Mark s djecom Quinnom i Olivijom te njenom prijateljicom Paulom; tu su Shane i Rachel – on je nasljednik nekretninskog bogatstva dok je Rachel klibejt novinarka koja se nevoljko nalazi u ulozi trofejne žene; Tanya, bogata alkoholičarka u potrazi za osobnim mirom nakon smrti majke zlostavljačice; te dvoje likova iz redova osoblja hotela koji služe kao neka vrsta referentne točke u odnosu na koju privilegije nabrojanih glavnih likova postaju i više nego očigledne – voditelj hotela Armond, liječeni ovisnik i prvi među Drugima te na kraju Belinda, voditeljica hotelskog spa centra. Privilegirana klasa tako je stavljena u ulogu eksploatatora mjesta, kulture i ljudi Havaja. Kritika je to turističke eksploatacije u kojoj posjetitelji konzumiraju mjesta bez pravog doživljaja stvarnih društvenih odnosa koji se na nekom prostoru odvijaju. O tome smo već pisali – turizam zahtijeva da se veliki dio društvene realnosti stavi u drugi plan dok se na površini odvija ekonomska razmjena: kupoprodaja i konzumacija kulture upakirane u proizvod koji se može lako probaviti i iskoristiti za osobni rast u zamjenu za strane devize. Serija “Bijeli lotos” ukazuje na neke posljedice takve razmjene, a koje su vrlo vidljive i u našem društvu – poglavito u područjima koja ovise isključivo o turističkoj potrošnji.
Žderači lotosa
Mike White naziv serije “Bijeli lotos” posuđuje iz starogrčkog mita koji se spominje u kratkom isječku Homerove Odiseje: devet dana Odisej je proveo na moru prije nego se zaustavio na otoku žderača lotosa. Poslao je nekoliko ljudi da vide kakvi su ljudi iz tog mjesta. Stanovnici su bili miroljubivi, ali su većinu vremena provodili spavajući i jedući lotos koji ih je činio apatičnima. Odisejevi ljudi pojeli su lotos koji je bio toliko ukusan da su zaboravili na zapovijedi kao i na povratak s otoka. Odisej ih je potom prisilio na povratak na brodove te ih držao u nekoj vrsti apstinencijske krize dok se nisu odmaknuli od otoka. Sintagma “žderači lotosa” postala je tako označitelj osoba koje se prepuštaju užitku bez brige o praktičnim problemima te je u tom obliku preživjela sve do danas. Mjesto na kojem takvi ljudi žive Herodot je smjestio na područje sjeverne Afrike, uz obalu Tunisa ili Libije. Međutim, nešto kasnije, Pseudo Skilak oko 330. p.n.e. u svom djelu Periplus opisuje navigaciju Mediteranom i smješta uživatelje lotosa u područje današnje središnje Dalmacije koje tada naseljavaju ilirska plemena, negdje između rijeke Krke i rijeke Cetine. Pritom ih naziva barbarskim plemenima Iaderatenai i Boulinoi. Premda se ne može točno utvrditi geografski položaj tadašnjih plemena na području današnje Dalmacije, a još manje provjeriti jesu li uistinu postojali ljudi koji su jeli neku vrstu biljke koja ih je činila apatičnima, važno je primijetiti kako je kolonijalističko označavanje drugih naroda temeljeno na predrasudama vrlo rana literarna praksa.
U seriji se koristi sintagma “žderači lotosa” u naslovu pete epizode, kao i u monologu koji sjetno izgovara Armond sjedeći na terasi, zamišljeno gledajući goste kako večeraju: “Katkad samo kad ih gledam kako jedu svaku večer, poželim si iskopati oči. Žderači lotosa.“ Armond kao liječeni ovisnik zna što znači “jesti lotos” u doslovnom smislu. No, ovaj put njegov prijezir usmjeren je na višu klasu gdje “lotos” više nije halucinogeno sredstvo bijega već temeljno obilježje privilegije koja proizlazi iz više klasne pozicije. Zanimljivo je vidjeti obrat u odnosu na Odiseju – sintagma koja je jednom označavala opasnost (i manju vrijednost) barbarskih naroda s područja današnje Dalmacije (!) sad je postala dekadentno obilježje bogatih klasa – život bez rada, obaveza, život užitka i apatije, život bez teških uspona i još težih padova.
Žderači prostora
Paralele između američke satirične serije i naših prostora ne staju na njenom imenu. Turistički resort idealna je scenografija za priču koja pretendira prikazati klasne razlike u društvu. Tanya, bogata ali nesretna gošća “Bijelog lotosa” je “spiritualna turistkinja” koja za boravka u resortu iskorištava zaposlenicu Belindu za vlastitu duhovnu transformaciju, pritom uništavajući njene snove o financijskoj emancipaciji. Slično kao što to radi i sam koncept turističkog resorta – uzima zemlju i slaže resurse isključivo prema vlastitoj spiritualnoj potrebi – profitu. Havaji se, uz sve svoje povijesne i društvene različitosti, mogu kao i današnja hrvatska obala definirati kao periferija užitka. Taj koncept prvi put se spominje 1975. i referira se na Club Mediterranée Group, gdje je primijećeno kako su turistički resorti koncentrirani u zemljama/mjestima nižeg stupnja razvoja koja pružaju odgovarajuću klimatsku i resursnu bazu te su dovoljno blizu kontinentalnih centara iz kojih potječe većina turista. Autori uspoređuju turiste sa Zlatnom hordom – no ovaj put geografski izokrenuto – sudaraju se s kulturama koje su drastično drugačije od njihovih, ali ovaj put u opasnosti nisu urbanizirani centri već periferija koja je formalno nakon kolonijalne povijesti nanovo ovisna o vlastitoj eksploataciji.
Iz perspektive turista, resort nudi idealnu polaznu točku za kontrolirani kulturni dodir i konzumaciju sa sigurne udaljenosti. No, za domaće stanovništvo to znači povećanje cijena života (pogotovo za starije), pad kvalitete radnih mjesta te uzurpaciju i uništavanje javnog dobra. Devizni prihodi pozitivna su strana samo ako se radi o turističkim resortima u domaćem ili još bolje javnom vlasništvu, a što je rijetkost na hrvatskom turističkom tržištu. Resortni turizam najvećim se dijelom oslanja na turoperatore – u praksi to znači da oko 60% novca ostaje organizatorima putovanja i smještaja dok tek 40% ostaje za plaće i komunalne doprinose. Prostor je osnovni resurs hrvatske turističke ponude i on je s obzirom na lokalnu geografiju vrlo ograničen. Turistički resorti taj resurs koriste prema načelima vlastite potrebe, a ne prema društvenim potrebama. Rijetki su domaći primjeri pokušaja da se turistički kompleksi skladno odnose prema topografiji, a ti i nisu građeni u doba kapitalizma – poput onih Hotela Uvala Scott ili hotelskog kompleksa Haludovo 1960ih i 1970ih.
Žderači Drugih
Serija “Bijeli lotos” plastično prikazuje neravnotežu moći između bogatih turista i o njima ovisnih zaposlenika/ca resorta. Ta neravnoteža vidljiva je prvenstveno u klasnim razlikama između prvih i drugih ali i u svojevrsnoj kulturnoj razmjeni/konzumaciji koja se odvija između likova. Premda serija izravno prikazuje neravnotežu u društvenoj moći, kritizirana je kako nedovoljno kontekstualizira rasizam i kolonijalizam koji dopušta takvu neravnotežu, te tako i sama podupire dodatno brisanje kulture Havaja. Turizam, a pogotovo onaj elitni, lokalnu kulturu primjećuje tek onda kada je iskorištava za vlastiti rast. Kulturna razmjena prikazana u seriji i tada se odvija u ključu iskorištavanja na relaciji turist-domaćin; Tanya iskorištava Belindu za neplaćenu psihološku podršku, Quinn se priključuje lokalnim veslačima kako bi pobjegao od vlastite identitetske krize. U Quinnovom slučaju tek se naizgled čini kako on ne stvara izravnu štetu lokalnoj kulturi. Međutim, njegov lik kao da je izašao iz eseja bell hooks “Jedenje Drugog: požuda i otpor“; kada rasa i etnicitet postanu tržišnom robom koja se konzumira iz užitka, kultura i tijela Drugih postaju poligonom igara moći.
Direktni ciljevi požude u tom slučaju ne moraju nužno biti dominacija i posjedovanje, već kroz dodir s drugačijim, obično primitivnim i predmodernim, transformirati sebe – iskoristiti Drugog za vlastiti rast. Kapitalizam mora konstantno proizvoditi egzotične periferije užitka koje su izgrađene na jednom od najmoćnijih mitova turizma – nostalgiji. Zato je, između ostalog, slogan Hrvatske turističke zajednice (HTZ) “Mediteran kakav je nekad bio” figurativno smještao Hrvatsku u područje nepostojećeg Zlatnog doba, gdje turist može doživjeti “autentično” iskustvo svijeta koje je drugačije od onog modernog Zapada. Tako oblikovano turističko iskustvo pretvara se u profanu verziju hodočašća, gdje je objekt štovanja svevremenska lokalna kultura koja turističkim praksama biva zarobljena u nemogućnosti da se modernizira. Ova glumljena pastoralna “autentičnost” vidljiva je u gotovo svim spotovima HTZ-a dostupnima na njihovom Youtube kanalu, neovisno o aktualnom marketinškom sloganu. Turizam je u svojoj srži potraga za nečim bezvremenski lijepim, neobičnim i autentičnim, no kako nerijetko počiva na neuhvatljivom idealnom tipu nostalgije, ona nužno završava neuspjehom. Kada bi, međutim, nekim slučajem UNESCO stavio Autobusni kolodvor Split na svoju listu zaštićene baštine, možda bismo mogli govoriti o nekoj drugoj vrsti autentičnosti – vjerojatno po cijenu smanjenja broja turista.
Na kraju možemo reći kako nam, uz kritičko čitanje, serija “Bijeli lotos” može pomoći da osvijestimo vlastitu poziciju kada bivamo turistima, ali i nešto širu globalnu sliku koja po nekim osnovama izjednačava pozicije Havaja i zemlje u kojoj živimo. Hrvatska je, kao i Havaji (uz dramatične povijesne i kulturne razlike), turističkim i marketinškim praksama figurativno smještena u nepostojeće idealno doba, dok je pak doslovno u području turističke periferije koja je prisiljena živjeti tuđu fantaziju bijega od svakodnevnog života.
