Na moje živce jako djeluje fraza ”u ovo blagdansko vrijeme”. Ta fraza je pravi sedativ za svakog tko se usudi pomisliti da svi ne slave, da nekima nije do slavlja i pišu da grafite ”I mi bi Božić bando lopovska”.
Kako odoljeti zaraznom optimizmu vlasti koja slavi da smo potrošili više nego ikada, da imamo višak u proračunu, da slavimo adventske kobasice kao Židovi zlatno tele, da imamo klizališta i skijaška natjecanja na otoku Ižu.
Ma sve to mene veseli. Zato u nezaustavljivoj struji optimizma bez pokrića i predvidivog duga pišem tekst o životinjama.
Životinje nisu iskvarene odgojem i obrazovanjem. Imaju instinkte i sasvim su prirodne. Odgoj im počiva na strahu od gazde ili jače i gladnije životinje.
Životinje nemaju karakter, to im pripisujemo mi ljudi: lisice su lukave, orlovi ponosni, paunovi zaljubljeni u svoje raskošne boje. Tuke su glupe. Tetrijebi su gluhi i slijepi kad se pare.
Zato kad pričam o životinjama, milim i dragim, kad ih usporedim s ljudima, uklapam se u ovo blagdansko ozračje i ništa si ne mogu predbaciti.
Ljudi pak imaju samosvijest i izgrađen karakter. Negdje je to nevažno, a drugdje presudno.
Kad kupujemo cipele ili kruh, rijetko razmišljamo o karakteru prodavača. Eventualno radije kupujemo u domaćim nego stranim dućanima, iako su proizvodi isti, a razlike u cijeni male.
Usprkos kampanje ”Kupujmo hrvatsko” više nas zanima cijena i kvaliteta nego zemlja porijekla.
Kampanje protiv iskorištavanja rada djece u tvornicama nisu osobito naškodile proizvođačima čaja ili sportske opreme.
No u nekim stvarima karakter je presudan. Nesuglasice u braku, izbor suradnika u nekim profesijama (svećenik, sudac, profesor) često su pitanje karaktera.
Tu vrijedi čak pravilo da i mali nedostaci prerastu u trajnu nesnošljivost, da psihologija postane važnija od interesa, načela i istine.
Za sve one koji se bave javnim poslom i odlučuju o interesima drugih to je notorna stvar. Osjećaji su jači od razuma i istine. Inercija osjećaja nam priječi da vidimo i očito.
U bračnim svađama se mirimo s nadom da se neće ponoviti, da će se ona/on promijeniti.
U profesijama ne pomažu ni etički kodeksi, ni stegovne mjere, konflikti su u poslu neizbježni.
U politici glasamo prema srcu, nadamo se da karakterne mane nisu trajne, da će se polemičari i svadljivci pretvoriti u dobrostive i tolerantne vladare, da će se zaboraviti manihejske podjele.
Karakteri se sporo mijenjaju. Vidjeti mane karaktera prestaje biti pitanje optimizma i pesimizma, postaje pitanje realizma: nema poboljšanja.
Sumnjam da bi moje kritike karaktera političara mogle uroditi plodom ili utjecati na njihove izborne šanse.
Ne.
Čak suprotno, izgleda da su im pomogle.
Oni koji su davali idiotske izjave, verbalno mlatili praznu slamu, bili osumnjičeni ili čak osuđeni lopovi pobjeđivali su na izborima, ulazili u koalicije i tvorili vlast.
Na ruku im je išao dojam da su oni obični ljudi, samo da su podlegli izazovu i da su u tome isti kao svi ljudi, narod.
Birači im daju povjerenje i kada imaju stigmu političkog kolebljivca, nasilnika i lopova. Krasna misao ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen (Iv 8,1-11)” izjednačila je ljude više od Samuela Colta (“God Created Men and Sam Colt Made Them Equal!”). Radi se o triku i zabludi.
Oni koji doista na savjesti imaju nešto rado bi krivnju podijelili sa svima. Relativizirali, izjednačili malo i veliko zlo, sakrili se iza fraze da smo nesavršeni ljudi.
Ono što je svojevremeno Josip Županov zvao tihim dogovorom partijske birokracije i samoupravljača: ”Mi nećemo pitati koliko radite, a vi ne pitajte zašto vladamo”.
Uzajamna šutnja koristi vlastodršcima u vremenu post-tranzicije: vi ne pitajte kako preživljavamo, a mi ćemo ipak, u strahu od još gorih, glasati za vas.
To je psihološka podloga blokiranog društva – ništa ne dirati jer može biti gore. Tako mi postajemo ljubimci, sretni i slični životinjama.
Ono što je sitna korica kulture i tradicije, religije i vrijednosti samo je opravdanje za krkanluk i sreću u obilju hrane i pića.
Saturnalije kao povod zamjenjuju se slavom rođenja boga čovjeka u kojeg se vjeruje. Pozivajući se na tradiciju, oduška dajemo svojim nagonima. Samo nam treba dobro opravdanje.
To je tako. Sve najave promjena samo su prigodno kretanje usnica. Uz takve izjave ide čaša pjenušca, smjena kravat-pukovnije i vatromet.
Možda mi je bolje pisati o životinjama. Kada o njima mislimo, svijet vidimo s bolje strane. Psi su dragi, mašu repom. Mačke se umiljavaju kada im se ide niz dlaku. S veseljem sam pisao o magarcima. Imam i ja jedan selfi s devom.
Životinje su češće na slikama Instagrama nego djeca. Ako i imaju neke mane, u ovo doba slavlja o tome se ne govori. Zato mi je lako uspoređivati vlastodršce s milim domaćim ljubimcima. Malo teže se prima kad ih se usporedi s hijenama i glistama, ali bi pristali da ih se smatra lavovima.
Zato počinjem ispočetka. Bio jedan lav i zvao se Jandroković.
autograf
Kako odoljeti zaraznom optimizmu vlasti koja slavi da smo potrošili više nego ikada, da imamo višak u proračunu, da slavimo adventske kobasice kao Židovi zlatno tele, da imamo klizališta i skijaška natjecanja na otoku Ižu.
Ma sve to mene veseli. Zato u nezaustavljivoj struji optimizma bez pokrića i predvidivog duga pišem tekst o životinjama.
Životinje nisu iskvarene odgojem i obrazovanjem. Imaju instinkte i sasvim su prirodne. Odgoj im počiva na strahu od gazde ili jače i gladnije životinje.
Životinje nemaju karakter, to im pripisujemo mi ljudi: lisice su lukave, orlovi ponosni, paunovi zaljubljeni u svoje raskošne boje. Tuke su glupe. Tetrijebi su gluhi i slijepi kad se pare.
Zato kad pričam o životinjama, milim i dragim, kad ih usporedim s ljudima, uklapam se u ovo blagdansko ozračje i ništa si ne mogu predbaciti.
Kad pričam o životinjama, milim i dragim, kad ih usporedim s ljudima, uklapam se u ovo blagdansko ozračje i ništa si ne mogu predbaciti
Ljudi pak imaju samosvijest i izgrađen karakter. Negdje je to nevažno, a drugdje presudno.
Kad kupujemo cipele ili kruh, rijetko razmišljamo o karakteru prodavača. Eventualno radije kupujemo u domaćim nego stranim dućanima, iako su proizvodi isti, a razlike u cijeni male.
Usprkos kampanje ”Kupujmo hrvatsko” više nas zanima cijena i kvaliteta nego zemlja porijekla.
Kampanje protiv iskorištavanja rada djece u tvornicama nisu osobito naškodile proizvođačima čaja ili sportske opreme.
No u nekim stvarima karakter je presudan. Nesuglasice u braku, izbor suradnika u nekim profesijama (svećenik, sudac, profesor) često su pitanje karaktera.
Tu vrijedi čak pravilo da i mali nedostaci prerastu u trajnu nesnošljivost, da psihologija postane važnija od interesa, načela i istine.
Za sve one koji se bave javnim poslom i odlučuju o interesima drugih to je notorna stvar. Osjećaji su jači od razuma i istine. Inercija osjećaja nam priječi da vidimo i očito.
U bračnim svađama se mirimo s nadom da se neće ponoviti, da će se ona/on promijeniti.
U profesijama ne pomažu ni etički kodeksi, ni stegovne mjere, konflikti su u poslu neizbježni.
U politici glasamo prema srcu, nadamo se da karakterne mane nisu trajne, da će se polemičari i svadljivci pretvoriti u dobrostive i tolerantne vladare, da će se zaboraviti manihejske podjele.
U politici glasamo prema srcu, nadamo se da karakterne mane nisu trajne, da će se polemičari i svadljivci pretvoriti u dobrostive i tolerantne vladare, da će se zaboraviti manihejske podjele
Karakteri se sporo mijenjaju. Vidjeti mane karaktera prestaje biti pitanje optimizma i pesimizma, postaje pitanje realizma: nema poboljšanja.
Sumnjam da bi moje kritike karaktera političara mogle uroditi plodom ili utjecati na njihove izborne šanse.
Ne.
Čak suprotno, izgleda da su im pomogle.
Oni koji su davali idiotske izjave, verbalno mlatili praznu slamu, bili osumnjičeni ili čak osuđeni lopovi pobjeđivali su na izborima, ulazili u koalicije i tvorili vlast.
Na ruku im je išao dojam da su oni obični ljudi, samo da su podlegli izazovu i da su u tome isti kao svi ljudi, narod.
Birači im daju povjerenje i kada imaju stigmu političkog kolebljivca, nasilnika i lopova. Krasna misao ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen (Iv 8,1-11)” izjednačila je ljude više od Samuela Colta (“God Created Men and Sam Colt Made Them Equal!”). Radi se o triku i zabludi.
Oni koji doista na savjesti imaju nešto rado bi krivnju podijelili sa svima. Relativizirali, izjednačili malo i veliko zlo, sakrili se iza fraze da smo nesavršeni ljudi.
Ono što je svojevremeno Josip Županov zvao tihim dogovorom partijske birokracije i samoupravljača: ”Mi nećemo pitati koliko radite, a vi ne pitajte zašto vladamo”.
Uzajamna šutnja koristi vlastodršcima u vremenu post-tranzicije: vi ne pitajte kako preživljavamo, a mi ćemo ipak, u strahu od još gorih, glasati za vas.
To je psihološka podloga blokiranog društva – ništa ne dirati jer može biti gore. Tako mi postajemo ljubimci, sretni i slični životinjama.
Ono što je sitna korica kulture i tradicije, religije i vrijednosti samo je opravdanje za krkanluk i sreću u obilju hrane i pića.
Krasna misao ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen (Iv 8,1-11)” izjednačila je ljude više od Samuela Colta (“God Created Men and Sam Colt Made Them Equal!”). Radi se o triku i zabludi
Saturnalije kao povod zamjenjuju se slavom rođenja boga čovjeka u kojeg se vjeruje. Pozivajući se na tradiciju, oduška dajemo svojim nagonima. Samo nam treba dobro opravdanje.
To je tako. Sve najave promjena samo su prigodno kretanje usnica. Uz takve izjave ide čaša pjenušca, smjena kravat-pukovnije i vatromet.
Možda mi je bolje pisati o životinjama. Kada o njima mislimo, svijet vidimo s bolje strane. Psi su dragi, mašu repom. Mačke se umiljavaju kada im se ide niz dlaku. S veseljem sam pisao o magarcima. Imam i ja jedan selfi s devom.
Životinje su češće na slikama Instagrama nego djeca. Ako i imaju neke mane, u ovo doba slavlja o tome se ne govori. Zato mi je lako uspoređivati vlastodršce s milim domaćim ljubimcima. Malo teže se prima kad ih se usporedi s hijenama i glistama, ali bi pristali da ih se smatra lavovima.
Zato počinjem ispočetka. Bio jedan lav i zvao se Jandroković.
autograf
