Počelo je dobro, ohrabrujuće dobro. Uoči ovogodišnje obljetnice “Oluje” obavljena je komemoracija srpskim žrtvama u Dvoru na Uni, a u Mokrom Polju je uz podršku hrvatske državne vlasti postavljena spomen-ploča za petnaest civila ubijenih 6. augusta 1995. Kako su prijašnjih godina ovakva spomen-obilježja zabranjivana, uklanjana ili i rušena, ovo je nesumnjivo korak naprijed. Ali ne treba se zanositi. Nije to nekakav epohalni korak naprijed, to će se dogoditi tek onda kada sazrije svijest o potrebi da se nekim središnjim, svedržavnim spomenikom, iskaže počast svim nevinim srpskim žrtvama “Oluje”. No ta se svijest probija kroz guste naslage kolektivnih resantimana, predrasuda i fobija, i pitanje je hoće li do toga ikada doći. Zvuči kao loša, grozomorna šala, ali u Hrvatskoj najnormalnije postoje i uredno se održavaju groblja njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, a evo i dvadesetak godina poslije, žrtve “Oluje” još čekaju hoće li se tako i s njima postupiti. Ne pomaže puno ni što se iz Hrvatske uporno pritišće vlasti u Beogradu da omoguće postavljanje spomeničkih obilježja na logore u Srbiji u kojima su stradavali hrvatski zarobljenici. Jer što bi bilo normalnije nego da se taj isti metar humanosti primjeni i na srpske žrtve u Hrvatskoj, tim prije što je tu bilo i puno više mrtvih glava nego u srpskim logorima. Ali to jednostavno ne ide i ne ide.
Čitava stvar lomi se i ruši, u to nema ni trunke sumnje, na načinu na koji se obilježava “Oluja”. Jer očito je da se ovako kako to danas izgleda time ne slavi samo oslobođenje zemlje, nego jednako, ili i više, masovno iseljavanje hrvatskih građana srpske nacionalnosti. To je, uostalom, toliko stara i notorna stvar da je svatko tko elementarno poštuje činjenice mora priznati. Ali sada su se u to uglavile i dvije nove činjenice koje također treba uzeti u obzir. Jedna je stara dvije-tri godine, a druga sasvim nova, ovogodišnja. Otprije dvije-tri godine postalo je jasno da je Knin postao zborno mjesto tvrde hrvatske nacionalističke desnice, koja je od njega napravila neku vrstu stožera, iz kojeg najjasnije šalje svoje političke poruke (drugi je Vukovar, u kojem se i pojavilo nešto – neregistrirana braniteljska udruga – što sebe naziva “stožerom”). Od ove godine pak imamo i novi moment, a to je da je službeni Beograd dočekao ovogodišnju obljetnicu “Oluje” primjetno hladnije i suzdržanije nego prijašnjih godina. Tradicionalni parastos za srpske žrtve “Oluje”, koji dosad nije mogao proći bez Borisa Tadića, sada su zaobišli i Nikolić i Vučić te je spušten na razinu ministra policije Nebojše Stefanovića, čovjeka koji je toliko izbušen aferom krađe tuđeg intelektualnog vlasništva (otprilike kao naš Milijan Brkić) da odmah vidiš da to nije to. Dakle “Oluja” je od ove godine postala dominantno unutrašnja, hrvatska stvar, u kojoj se jedni Hrvati suočavaju s drugim Hrvatima. No to nije pomoglo da joj se smanji broj bofora i da se stiša, naprotiv, njeno se obilježavanje ovaj put očekivalo s više zebnje i neizvjesnosti nego ijedne godine.
Nikakvo čudo. Ono što se proteklih dana vrlo ublaženo nazivalo “pripremama” za kninsku proslavu zapravo je bilo grčevita borba tko će vladati tom proslavom. Formalno, nju organiziraju državne vlasti, ali stvarno je iz pozadine suorganiziraju braniteljske udruge i pseudoudruge koje djeluju iz orbite HDZ-a i Katoličke crkve, a koje su otprije nekoliko dana faktički postale i jedini vlasnici licence za proslavu “Oluje”. O da, službena vlast nije se predala bez borbe. Bilo je upravo dirljivo gledati kako se državni vrh u Zagrebu razmahao rukama i nogama da nekako vrati proslavu pod svoju kontrolu. Što sve tu nije napravljeno. Dvojica ministara s braniteljskim biografijama, Ante Kotromanović i Predrag Matić, čak su se obratila nekom vrstom otvorenih pisama svojim suborcima, pa i onim poginulima, u kojima ih plačljivo uvjeravaju da ova Vlada ostvaruje ono zbog čega su oni krenuli u rat. A ovaj drugi nije se libio javno priznati ni kako ih se pritom praktički i korumpiralo (stavili smo im, veli Matić, na raspolaganje besplatni vlak, “bezbroj autobusa”, tople obroke, dvije tisuće majica…). Ali badava ti sve. Još od vremena Račanove vlade pokazuje se da tvrda hrvatska desnica zauzme svaku stopu prostora koji joj se prepusti; ako joj se nastavi popuštati, u pravilu dobije i još. Na ovotjednoj proslavi 19. godišnjice “Oluje” to se u najpunijem smislu potvrdilo.
Iako su Milanović i Josipović ovaj put izbjegli spomenuti ruku pomirenja izbjeglim i prognanim Srbima u Hrvatskoj, što je bio razlog prošlogodišnjim zvižducima i uvredama, zvižduci i uvrede i sada su se ponovili. Njih dvojica to su poslije komentirala u skladu sa svojim političkim temperamentom (Josipović blaže, Milanović oštrije), ali što god oni o tome rekli, ne mogu promijeniti ključnu stvar. Bila je to simbolička bitka za Knin i nju su, nakon dvaput zaredom ponovljenog bojkota službenih vlasti, bez ikakve sumnje dobili HDZ i Crkva, oslonjeni na operativce iz redova nacionalističke i revanšističke desnice. Jednostavno, Knin je postao njihova metaforička metropola i to će ostati sve do predsjedničkih i parlamentarnih izbora.
Nekome može izgledati čudno što se stožer hrvatske stranačko-crkvene desnice fiksirao na ovaj grad. Pa zar nemaju paralelnu obljetnice “Oluje” u Čavoglavama, gdje mogu do mile volje izdovoljiti sve nacionalističke nagone, čak im dati i najčišći, rasni proustaški štih, što se u pravilu i događa?! Ali nije to isto. Čavoglave jesu mobilizacijski punkt krajnje desnice s kojim se koketira, ali se tamo ipak ne odlazi, u sklopu pokušaja da HDZ prvi put otkako postoji dođe na vlast okupljanjem samo desnih stranaka i udruga. U Kninu se pak okuplja službena državna vrhuška na proslavi velikog državnog praznika, tu su dakle postavljene stube vlasti i tu treba pokazati borbenu želju da se uz njih popne, ako treba i prije isteka mandata vladajućih.
Eto, u takvu se metropolu pretvorio Knin i čovjek se mora zapitati kakva je budućnost čeka. Prve vijesti nisu dobre, zapravo su krajnje loše. Osobina je metropola da se brzo šire i rastu, ali s ovom se događa obratno, ona se skraćuje i smanjuje. Na ovogodišnjoj proslavi “Oluje” opet se nije pojavio Milorad Pupovac, a prvi put ni trojica kninskih osloboditelja, generali Gotovina, Markač i Čermak, sva četvorica nezadovoljna time u čije je ruke Knin pao. Ako u iste ruke u bliskoj budućnosti padne i čitava Hrvatska, očito ćemo gledati što i sada u Kninu. Obljetnice “Oluje” svake će se godine slaviti sve bučnije i raspojasanije, ali za toliko će se i zemlja uvlačiti u sebe i postajati sve okljaštrenija.
Izvor: novosti
