Bitke oko interneta

Ideja je jednostavna: svaki odrasli Amerikanac dobiva vaučer u vrijednosti 200 dolara koji može upotrijebiti za to da donira novac bilo kojem neprofitnom informativnom mediju po vlastitom izboru – opisuje Robert W. McChesney u knjizi ‘Digitalna isključenost. Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije’, originalnog naslova ‘Digital Disconnect: How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy’, objavljenoj 2013., mogući model kako da se na najbolji način iskoristi digitalna revolucija u medijima. ‘Digitalnu isključenost’ kolaborativno su izdali zagrebački Multimedijalni institut i beogradski Fakultet za medije i komunikacije, a prijevod potpisuje Domagoj Orlić.

Knjiga je to koju su, očito, konzultirali i ovdašnji autori medijske reforme, a njezin prijevod na neki od naših jezika drugi je od istog autora – prije jedanaest godina beogradski Clio je priredio knjigu ‘Globalni mediji’, koju je McChesney napisao u koautorstvu s Edwardom Hermanom. Inače, McChesney je zaposlen na Sveučilištu Illinois, na čijem Odsjeku za komunikacijske znanosti predaje povijest medija, političku ekonomiju komunikacija i odnos medija i društvenih promjena.

McChesneyjeva ideja, pogađate, glatko je odbijena kao – radikalna. Naime, prema tumačenju, ona nije američka; ideja subvencioniranja javnih medija tako je ‘neamerička’, dočim su ‘profiti sveamerički’. No prije nego što nastavimo s novinarstvom u novim uvjetima, pređimo ukratko sadržaj knjige.

Kvalitetnom novinarstvu neće pomoći ni nestalni izvori prihoda od filantropije, ni podjednako nestalni izvori od nevladinog sektora, ni pokušaji komercijalizacije sadržaja. Jedini je izlaz u tretiranju novinarstva kao javnog dobra

Američki teoretičar medija na tristotinjak stranica pokušava odgovoriti na pitanje kuda nas vodi pojava novog tipa medija. S obzirom na to kako se na internet gleda, optimistično ili pesimistično, autor interpretatore novog fenomena dijeli u dva tabora – na pobornike nove tehnologije i na skeptike. Pobornici u internetu vide neslućene prostore djelovanja, model koji maksimizira političke slobode (slučaj Facebook i Twitter revolucija u sjevernoj Africi), koji omogućuje kreativne slobode unutar kiberprostora, uvećava opće znanje i pruža mogućnosti za nove oblike socijalnog života. Sumnjičavci pak prigovaraju da internet proizvodi znanja točno onoliko koliko i neznanja, da tehnologija, koliko god progresivna, može biti jednako tako i destruktivna, te da nema dokaza da nam novi pristup uvećava spoznaju, kreativnost ili razvija nove i drugačije oblike društvenosti.

Autor zauzima odmjeren stav: učinke internetske revolucije u uvjetima kapitalističkog načina proizvodnje ipak treba promatrati s određenom dozom sumnjičavosti. Pritom ne zauzima stav tehnološkog pesimista, ali tvrdi da kapitalizam uništava najveći dio onoga potencijala koji su pokazivali rani dani interneta. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća internetska zajednica bila je krajnje neprijateljski raspoložena prema bilo kojem obliku komercijalizacije digitalnog svijeta, a hakerska kultura otvoreno je promovirala ideje slobodnih i svima dostupnih informacija. Trideset godina kasnije, internet je praktički posve koloniziran komercijalnim cloudima. Nešto što je započelo kao primjer obilja – svima besplatno dostupne informacije i slobodno baratanje njima, s vremenom se pretvorilo u primjer oskudne robe kojom se trguje po visokim cijenama. Prema autorovim podacima iz 2012., u prvih trideset najvećih američkih tvrtki čak je 13 onih koje su obilno kapitalizirale na digitalnoj revoluciji – to su Apple, Microsoft, AT&T, Google, Verizon, Amazon, Comcast, Disney, Oracle, Intel, Cisco, Qualcomm i IBM.

U takvim uvjetima, općepoznato je, klasično novinarstvo polako ali sigurno odumire, a novo digitalno se ne pojavljuje, barem ne u poželjnim oblicima. Naime, pojava besplatnog sadržaja na internetu toliko je smanjila profite komercijalnim medijima da je to, posljedično, izazvalo udar na samu struku i dovelo do smanjenja materijalnih prava novinara, pa se u Americi ozbiljno počelo razmišljati o nečemu o čemu se dotad nije govorilo – o subvencioniranju i državnoj pomoći posrnulom novinarstvu. Autor tvrdi da je novinarstvo otprilike jednako vrijedan društveni resurs kao i javno obrazovanje ili zdravstvo, pa kao takvo zahtijeva svaku društvenu pomoć. Tu se poziva na očeve nacije, posebno na Thomasa Jeffersona i Jamesa Madisona, koji su tvrdili da četvrta vlast – dakle novinarstvo, odnosno slobodni tisak – mora počivati na dva temelja: ne smije biti cenzurirana i sama vlast mora osigurati načine i sredstva da tisak uopće zaživi i opstane.

Druga komponenta danas se često zaboravlja, a u početku američkog republikanizma ona je podrazumijevala značajnu i konkretnu financijsku pomoć tiskanom sektoru. Jer kvalitetnom novinarstvu neće pomoći ni nestalni izvori prihoda od filantropije, ni podjednako nestalni izvori od nevladinog sektora, ni pokušaji komercijalizacije sadržaja. Jedini je izlaz u tretiranju novinarstva kao javnog dobra, a model vaučera tek je jedna od mogućnosti konkretizacije pomoći tom sektoru. Medijsku strategiju McChesney upotpunjuje i drugim zahtjevima, poput redukcije oglašavanja, eliminacije reklamiranja političkih kandidata na javnoj televiziji, besplatne dostupnosti širokopojasnog interneta, sufinanciranja novih medija, javnog ulaganja u sektor informiranja, zalaganja za medije bez cenzure, zaštite privatnosti, zaštite protiv militarizacije interneta i uvođenja strogih ograničenja vlasništva u medijima.

Prepuštene kapitalu, ‘digitalne tehnologije mogu naći primjenu koja je krajnje neprijateljski nastrojena prema slobodi, demokraciji i bilo čemu što ima veze s dobrim životom. Stoga su bitke oko interneta od središnje važnosti za sve one koji nastoje izgraditi bolje društvo. Ako se pokaže da demokracija nije pobijedila kapital, onda bi se digitalna revolucija mogla pokazati kao revolucija samo po imenu, kao jedan tragičan podsjetnik na rastući jaz između potencijala i realnosti ljudskog društva’, upozorava na kraju McChesney.