Predstojeći lokalni izbori (17. svibnja) u Slavonskom Brodu ponovno će privremeno proširiti raspon javnog razgovora. Više će se govoriti, više obećavati i više analizirati, ali u okvirima koji su vremenski kratki i tematski selektivni. Programi političkih stranaka će biti jasni, obećanja ambiciozna, a grad će u političkom govoru izgledati jednostavnije nego što doista jest. U tim tjednima sve djeluje izgovorljivo, mjerljivo i rješivo, kao da se stvarnost može svesti na nekoliko predizbornih rečenica. No svakodnevica grada rijetko se uklapa u takve sažetke.

Izvan kampanjskog ritma ostaju teme koje se protežu godinama, kao što su dugotrajni urbanistički obrasci, spori i neujednačeni razvoj kvartova, problemi koji se ne rješavaju nego odgađaju, demografsko pražnjenje koje se ne vidi u jednom mandatu, problemi sa zrakom, te kvaliteta života koja se najčešće osjeti prije nego što se izmjeri. To su procesi, ne događaji, i upravo zato rijetko postaju središnje vijesti.

U pozadini tog javnog prostora nalazi se i lažna i površna medijska slika. Dio lokalnih medija oslanja se na financiranje kroz oglašavanje i suradnje s gradskim institucijama, što ne mora značiti izravnu kontrolu, ali stvara strukturu ovisnosti. U takvom okviru novinarstvo se često prirodno pomiče prema sigurnijim temama, priopćenjima, događajima i protokolarnim sadržajima, dok istraživačke i kritičke priče ostaju rjeđe, fragmentirane ili nedovršene, gotovo slučajne. Rezultat nije nužno plaćenička zahvalnost i pokornost, šutnja i tišina, nego suženi raspon onoga što se uopće postavlja kao pitanje. Zato se javni razgovor o gradu često odvija u dvije paralelne razine. Jedna je formalna, vidljiva i službena, a druga ostaje neujednačena, povremeno izgovorena, ali rijetko kad i gdje sustavno obrađena.

Upravo tu nastaje prostor koji izbori za MO ne bi trebali samo ispuniti sloganima, nego i otvoriti stvarnim temama. Jer, Slavonski Brod nije samo ono što se vidi u predizbornim kampanjama. On je i zrak koji se godinama mjeri, ali se rijetko do kraja tumači. On je i kvart (MO) koji se polako prazni, i ulica koja čeka obnovu dulje nego što pamti vlastite stanovnike. On je i proračun koji se usvaja, ali se rijetko prevodi na jezik svakodnevice, na to što građanin stvarno dobije ili izgubi.

Uoči izbora, grad obično govori glasno, galami kao jato divljih sivih gusaka. No važnija pitanja često ostaju u pozadini: što se u ovom gradu sustavno ne rješava, što se ponavlja iz ciklusa u ciklus, i tko snosi odgovornost kada se “projekti budućnosti” pretvore u godine čekanja?

U gradu Slavonskom Brodu, u kome dvadeset godina jedan čovjek vedri i oblači, koji gradski novac daje odabranim izvođačima radova i medijima prema vlastitom nahođenju, po interesnom kriteriju „ja tebi novac, a ti, mediju nijedan, meni pohvale", "ja tebi posao, ti meni...", dovršite sami, bez natječaja (mislim na medije), bez kontrole - šutnja i  tišina često nisu slučajni. Svi to znaju!! Tko to ne zna ili ne želi znati, zapravo ga boli kurac za izbore, Brod i njegove građane.

Evo nekoliko slojeva tema koje lokalni mediji sa zaposlenim, iz raznih razloga uinvaliđenim, novinarima često preskaču ili površno obrađuju, ne zato što ne postoje, nego zato što su neugodne, zahtjevne ili “ne donose klikove” i novac.

Nitko ne prati sustavno propadanja kvartova, u odnosu na centar “za razglednice”. Koliko je stanova prazno? Tko ih drži? Zašto? Stare kuće koje nestaju, ne spektakularno, nego tiho, jedna po jedna. Nitko ne piše „kroniku nestajanja“.

Svi znaju za problem zagađenog zraka, ali malo tko ide do kraja. Ne piše se o dugoročnim zdravstvenim posljedicam (ne samo o dnevnim vrijednostima). Ne mogu se pronaći usporedbe s drugim gradovima iste veličine. Građani ne znaju tko konkretno snosi odgovornost i što se (ne) radi godinama? Ovdje se lako zaluta u fraze. Pravo novinarstvo traži upornost, podatke i neugodne sugovornike.

Tko odlučuje kako će Brod izgledati za 20 godina? Zašto se neke lokacije “razvijaju”, a druge trunu? Ima li urbanistički plan logiku ili je samo niz kompromisa? Grad nije zbir zgrada. Grad je odluka, ili izostanak odluke. O tome se ne piše niti se zna o tome pisati

Nikad lokalni novinari ne pišu o usvojenom proračunu – tko stvarno dobiva novac? Koliko projekata kasni, koliko poskupljuje i zašto? O Javnim nabavama koje prolaze ispod radara.

Tko piše o ispražnjenom Brodu, o toj tragičnoj temi? Koliko mladih odlazi godišnje i kamo? Povratnici, postoje li i zašto se vraćaju? Brod se ne prazni dramatično. On iscuri. I za to ih boli kurac, i vlast i medije.

Koliko radnih mjesta je stvarno stabilno? Koliko firmi živi od javnog novca?

Kakvo je stanje infrastrukture, ali i kvaliteta obrazovanja? Koliko djece treba dodatnu pomoć i dobiva li je? Odlazak nastavnika i zašto? Djeca su vlastima često statistika. A zapravo su ogledalo sustava.

Idemo dalje. Parkovi koji nisu obnovljeni desetljećima. Igrališta koja postoje samo na papiru. I njihovo održavanje.

Nema priča radničkih obitelji, o nestaliim industrijama. Kako se i koliko grad promijenio od prije 30–50 godina? Što se izgubilo, a što dobilo?

Ne problematizira se parkiranje ni način brige o smeću-

U Brodu se nitko ne usuđuje pisati o odgovornosti kad projekt ne uspije? Ima li posljedica za loše odluke? Postoji li kontinuitet grešaka (isti obrasci, novi projekti)?

Tu su i zanemarene male teme: Javna rasvjeta, voda, prometne nelogičnosti. Dostupnost liječnika, liste čekanja, sitni administrativni apsurde koji ljudima troše živce.

Ne piše se koliko je kulturna nezavisna scena stvarno živa? Ona institucionalna je ponavljajuća i banalna. Manifestacije su predugačke, neinspirativne. Tko dobiva prostor i sredstva, i zašto? Kultura je često prva koja osjeti pritisak, i prva koja utihne. Ponekad pasivnost vodi do ruba skandala.

Nedostaje kontinuitet, dubina i hrabrost da se ide protiv “opće ugode” i samohvalisanja vizionara, čuvara botaničkog vrta. Lokalni mediji često hvataju događaje, ali propuštaju procese. A procesi su ono što polako oblikuje grad.

Neke teme se “prirodno” više obrađuju (događaji, protokoli, priopćenja), dok se istraživačke priče guraju u stranu, pod tepih, jer nose rizik i trošak. Rezultat je informirani PR, a ne novinarstvo u punom smislu.

U tom okviru, brodska vlast se ne doživljava samo kao skup odluka i projekata, nego kao dugotrajan sustav upravljanja gradom koji oblikuje i ono što se vidi i ono što se ne postavlja kao pitanje. Njena stvarna mjera nije u predizbornim obećanjima, nego u kontinuitetu, u tome što se godinama ponavlja, što se odgađa i što ostaje bez jasne odgovornosti.

Takva vlast, u percepciji dijela javnosti, sačinjene od bb zavičajne podrške gradonačelniku, djeluje stabilno i kontrolirano, ali istodobno proizvodi prostor u kojem se kritičke teme rijetko razvijaju do kraja, a javni razgovor ostaje djelomičan, selektivan i cikličan. U tom smislu, ona ne upravlja samo gradom, nego i ritmom onoga o čemu se u gradu uopće može govoriti. Kad je gradonačelnik Duspara zadnji put dao cjeloviti intervju u kome ga se pitalo o svemu što je napravio, i što nije, a trebao je?

Brodska vlast se pokazuje kao dugotrajni mehanizam kontrole ritma grada koji održava privid stabilnosti, dok ključne gradske probleme sustavno ostavlja u zoni odgode i nedodirljivosti. I zato takvu vlast treba stalno preispitivati, otvoreno kritizirati i držati odgovornom, pa je i promijeniti kada se pokaže da dugoročno više održava probleme nego što ih rješava. A novinari bi trebali biti barem promatrači, ako ne zastupnici javnosti. A oni okreću glavu ili gledaju kroz prste. Boje se ili ih boli... O zagušljivoj, paraliziranoj oporbi drugi put

________________________