Piše Petra Miočić Mandić
Objavljuje se, ako ne i piše, više nego ikad, a na globalnoj razini i čitanje je u porastu. Ljeto, stoga, više nije samo tradicionalno vrijeme za opušteno čitanje nego i za nadoknađivanje svega onog što tijekom godina neizbježno prolazi kroz ruke i svoje mjesto, barem privremeno, nalazi na nekoj od polica
„Kralj Thamus upita boga Thota (izumitelja geometrije, astronomije, brojeva i pisma) kakva korist od pisanja, a Thoth mu odgovori: „To znanje, o kralju, učinit će više Egipćana mudrima; ono je eliksir pamćenja i mudrosti.“ Onda mu Thamus kaže: „O, Thothe! Ti si izumio pismo i pripisuješ mu vrline koje ga ne krase. U onima koji ga nauče dovest će do zaboravljivosti zato što će zanemariti pamćenje jer će se oslanjati na knjige i dolazit će do pamćenja izvana. Stoga će pismo ljudima podariti privid mudrosti, a ne nju kao takvu; a kad od njih napravi znalce bez ikakva znanja, njihovo će društvo biti teško podnošljivo jer će misliti da su mudri umjesto da uistinu i budu.“ Navedeni je prizor iz platonskog dijaloga nazvanog Fedar, preuzet iz opsežne znanstvene knjige Beskraj u trsci Španjolke Irene Vallejo, dokaz u prilog perpetuiranju straha i strepnje, paraliziranja pred novim i nepoznatim u čovjeku prisutnih od zore njegova postojanja. Mitološku crticu prepričava Sokrat, po čijem će uvjerenju knjige biti pomoć pamćenju i znanju, ali pravi će mudraci biti nepovjerljivi prema njima. Tijek povijesti svjedočit će mnogim kasnijim bojaznima da pronalazak nečeg novog (tiskarskog stroja, masovnog tiska, televizije, interneta) ne dokine knjigu kao čuvaricu pisane riječi, no tada, na početku, morala se dokazati kao suputnica, a ne suparnica pamćenju.
Knjige otporne na promjene
Iako neizravno, doktorica klasične filologije u teorijskoj knjizi s kvalitetom najvrsnije literature, pregledu povijesti nastanka i razvoja riječi, slike i, naposljetku, pisma, koja bi, umjesto Beskraj…, vrlo lako mogla biti naslovljena Kontinuitet u trsci, sadašnjost zrcali u prošlost pa, dok Sokrat govori kako se „čini da pisana riječ razgovara s tobom kao da je inteligentna, ali ako je nešto priupitaš jer želiš saznati više, i dalje ti ponavlja jednu te istu stvar“, u njegovu se argumentaciju upisuju strahovi današnjice povezani s umjetnom inteligencijom i, s njome povezanim, prodorom novih tehnologija.
Knjiga je, ističe i Irene Vallejo, otporna na promjene i inherentna ljudskom biću pa njezino posustajanje pred posljednjim novotarijama nije izgledno. Štoviše, objavljuje se, ako ne i piše, više no ranije, globalno gledajući razmjerno se mnogo i čita, pa nije neobično da niti sintagma ljetnoga čitanja više nije rezervirana samo za ležernu zabavu. U smanjenu intenzitetu svakodnevice pokušavamo nadoknaditi propušteno, pročitati što je za godine ostalo na polici, kroz književnost se suočiti s izazovima vremena, razumjeti ga.
Osim već spomenuta naslova, koji ne treba pročitati samo jednom i odložiti na policu već mu se, u potrazi za začecima povijesti kulture, vraćati neprestano, a čije će čitanje zauzeti poveći odsječak ljeta, u prtljazi ozbiljnijeg čitatelja trebao bi se naći i roman Demon s Vučjeg brda francuskog pisca i novinara Dimitrija Rouchon-Borieja, a kako je u prošlom Vijencu zaslužio opsežan prikaz, ovog je puta dovoljno podsjetiti (i neredovite čitatelje potaknuti) da autor u svojem tekstu, traktatu višestrukog ubojice o ishodištima krivnje, konceptu smisla te ovozemaljskog raja i pakla izravno komunicira s Ispovijestima svetog Aurelija Augustina.
Kontinuitet u knjizi
S prošlošću, odnosno svim junakinjama upisanim u izgradnju talijanske književnosti kakvu danas poznajemo, u dijalog ulazi i talijanska autorica srednje generacije Giulia Caminito. Roman Jezerska voda nikad nije slatka višestruko je zanimljiva priča o mladoj ženi Gaiji, čiji život Caminito prati od ranog djetinjstva, dok joj je otac još radio na građevini, a majka obilazila centre za socijalnu skrb ne bi li brojnoj obitelji osigurala što bolje stambeno zbrinjavanje u skučenim životnim uvjetima. Isprepletanjem praznih obećanja i loših životnih okolnosti autorica junakinju puni bijesom, što će dovesti do njezina izrastanja u predstavnicu cijele izgubljene generacije mladih Talijana, a čitatelje ispuniti sumnjom. Naime, elementi u biografijama dviju mladih žena, jedne stvarne, a druge fiktivne, umnogome se preklapaju. Među ostalim, godine njihovih rođenja približne su, ako ne i iste, dijele iskustvo selidbe iz Rima na obalu jezera Bracciano, kao i iskustvo odrastanja u devedesetima i ranim godinama novog tisućljeća, što izaziva sumnju da je autorica, inače sklona priče nadahnute obiteljskom prošlošću iznositi u trećem licu, podlegla trendu autofikcije. Umjesto pomodarstva, radi se o spisateljskom izazovu – pisanje u prvom licu za autoricu je bilo izlazak iz poznatog, što je, tekst stoji kao dokaz, vješto savladala pa je taj, prema njezinim riječima obrnuti Bildungsroman, karika u lancu započetu Albom de Cespedes, a nastavljenom proganjanim junakinjama Elene Ferrante.
Kojeg se slijeda sastavnim dijelom vidi trenutno najveća misterija svjetske književnosti, žena bez imena i najpoznatije talijansko ime u svijetu, hrvatski će čitatelji saznati posegnu li za upravo objavljenim Na marginama, zbirkom od četiri eseja o užitku čitanja i pisanja. Publika Elenu Ferrante poznaje kao jedan od najsigurnijih i najstaloženijih suvremenih pripovjednih glasova, precizne rečenice i s jasnim osjećajem za stil i strukturu. Autorica zainteresirana za pretvaranje stvarnosti u umjetnost na početku otanje knjige bavi se pitanjem istine, pravom na priču da bi potom, vjerojatno na radost svih neostvarenih pisaca među njezinim čitateljima, opisala povijest i genezu vlastitog pisanja, ne libeći se iskreno osvrnuti na svaki od uspjeha i, još važnije, raščlaniti svaku frustraciju. Dva su nužna načina pisanja, kaže Elena Ferrante, ono izvana i ono na margini, u opreci pravilima i stvarnosti stoje sloboda i spisateljska divljina. Vjeruje da je pisanje zapravo čin balansiranja, a najljepše je, po njezinu shvaćanju, „pisanje koje izgubi harmoniju“. Zanimljivo esejističko štivo nadopunjuje i čitateljskim osvrtima – jer, kao i svi važni pisci, prije svega je čitateljica, pa vidimo i kako se djela onih koji su došli prije, a na nju su utjecali, slijevaju u neke od globalno prepoznatih protagonista današnjice.
Jedan od tih „prije“, velikih pisaca koji su čitateljsku zadaću postavili ispred spisateljske dužnosti Argentinac je Jorge Luis Borges, čovjek kojem je, kažu, „Bog dao 800.000 knjiga i tamu,“ ali i J. M. Coetzea da tamu osvijetli bojom svojega glasa. U prijevodnoj književnosti razmjerno dobro zastupljena, njegova proza nedavno dobiva novo izdanje, Izmišljaje u prijevodu Milivoja Telećana i izdanju Petrinih knjiga. Zbirka kratkih priča svojevremeno je slovila za najpoznatije Borgesovo djelo, razlog stjecanju međunarodne prepoznatljivosti. Zbirka koja i stilom inzistira na osvješćivanju i istraživanju prirode vlastite fikcionalnosti, za osnovni motiv koristi labirint, i to kao metaforu predstavljanja različitih stvari; pretjerano složenu strukturu svjetova i sustava koji se odvijaju unutar njih, tjelesne i mentalne aspekte bivanja čovjekom, ali i apstraktne koncepte poput vremena. Priče se, također, same mogu promatrati kao labirinti. Pripovjedače u prvom licu autor često naziva svojim imenom, Borges, te u njih upisuje neke od vlastitih osobina, pritom ih nipošto ne idealizirajući. Na početku spomenuta ljubav prema knjigama vidljiva je i u toj zbirci; osim što podrobno opisuje karakteristike fikcionalnih tekstova koje u knjizi spominje, na jednom će mjestu reći kako su knjižničari svetiji čak i od samih svetaca. Naravno, zbirka koja se, prema izboru francuskog Le Mondea ubraja među sto najboljih i najutjecajnijih knjiga svih vremena, bavi se i dubinskim, filozofskim promišljanjem svijeta, njegovim otuđenjem i rutinizacijom, o čemu će više biti riječi u jednom od jesenskih ogleda.
Ne treba bježati od žanra
Naposljetku je, ipak, nemoguće previdjeti opuštenu prirodu ljetnih čitanja i zaobići dva zanimljiva žanrovska naslova. Prvi je roman Itaka, posljednje prozno ostvarenje literarnog enfant terrible, Catherine Webb, napisano pod pseudonimom Claire North. Nakon Margaret Atwood i mlada se britanska autorica upustila u prepričavanje grčkog mita iz ženske perspektive, a njezino je čitanje umnogome detaljnije, preneseno na razinu penelopinske svakodnevice vjerne čekačice. Posebno je zanimljivo što priču, za razliku od one u poznatijoj inačici, iznosi Hera, a čini to vrlo odmjereno, staloženo i otvarajući prostor dugo zanemarivanom osnažiteljskom pokretu. Druga je knjiga Prokletstvo kuće Hill, tek šesti prijevod autorice klasičnog američkog horora, Shirley Jackson, na hrvatski jezik. Roman kojem, kao ni njegovu prethodniku Oduvijek živimo u dvorcu, ne treba naljepnica s logom velikog streaming-servisa jer autoričino pisanje, malom broju prevedenih naslova unatoč, ima u nas širok krug poklonika. Dijelom zbog beskompromisnosti u osmišljavanju i izvođenju jezovitih prizora, a vjerojatno još više stoga što nepokolebljivo ustraje na prikazivanju da čudovišnost, ma koliko to odbijali vidjeti, naposljetku nije drugo doli imanentna ljudskom biću. Gotovo koliko i strah s početka.
