Gotovo 80 posto hrvatskih tvrtki ne izvozi, niti ima ikakvih kontakata s inozemstvom. One su se pomirile sa sudbinom koja ih je osudila na domaće tržište jedne male zemlje i na proizvodnju u niši koja im preostaje nakon što uvoznici podijele blago
Potpuna je neistina da Hrvatska ekonomski zaostaje zato što se ne provode strukturne reforme. Sasvim suprotno toj papagajskoj mantri, radikalna reforma provodi se već godinama i to toliko uspješno da je do danas potpuno promijenjena cijela struktura hrvatske privrede. Zbog te reforme, a ne zbog njenog izostanka, dospjeli smo u ekonomsku bananu, kako bi to rekao Ivo Sanader. To je pokazala nova analiza stručnjaka Ekonomskog instituta Zagreb, koju naši političari, zabavljeni međusobnim svađama i optuživanjima, nisu ni primijetili. Njen je zaključak da gotovo 80 posto domaćih tvrtki (ili četiri od pet) ne izvozi, niti ima ikakvih kontakata s inozemstvom. Takva struktura nije nastala slučajno. Ona je uspostavljena velikom reformom s početka 1990-ih godina, čiji je cilj bio što lakše i brže bogaćenje političkih pobjednika. Privatizacija nije bila dovoljna. Trebalo je stvoriti sustav koji će trajno podržavati novo stanje. Lako se zarađivalo trgovinom i uvozom, a teško proizvodnjom i izvozom. Zato su efikasno provedene reforme u korist uvoznika. Glavna od njih bio je devizni tečaj, nakon čega je zakonito (ekonomisti bi rekli prema Grešemovom zakonu, koji kaže da slabija valuta potiskuje jaču) došlo do eurizacije društva. Sve iz uvoza postalo je jeftino, a sve proizvedeno u zemlji skupo. Nakon toga Hrvati više nisu bili sposobni konkurirati ni lukom ni mrkvicom.
Tako je stvorena struktura kojom se Hrvatska vratila među najsiromašnije zemlje Europe. U nekadašnjoj Jugoslaviji njena je privreda bila izrazito izvozno orijentirana. Proizvodilo se i izvozilo sve. Od hrane do sofisticiranih strojeva. Zato je hrvatska privreda tada tražila liberalizaciju ekonomskih odnosa s inozemstvom i ukidanje administrativne distribucije deviza. Sa strukturom privrede kakvu imamo danas ona bi u reformskim raspravama onog vremena nesumnjivo bila na drugoj strani. Onoj koju su tada zastupale nerazvijene jugoslavenske republike.
Nakon nekoliko godina članstva u Europskoj uniji i cunamija globalizacije koji je u posljednjih četvrt stoljeća preplavio i Hrvatsku, prosječna produktivnost rada našeg gospodarstva nije povećana, upravo suprotno, smanjena je. To je najbolji pokazatelj do čega je dovela reforma privredne strukture naslijeđene iz prošlosti. Ali proces nije završen, odnosno reforma se i dalje provodi. Ovih dana Darinko Bago, predsjednik Hrvatskih izvoznika (i onoga što je preostalo od nekadašnjeg izvoznog giganta ‘Rade Končara’), iznio je podatak da je izvoz lani bio deset milijardi kuna manji nego 2012. Suprotno službenom optimizmu, izvoz se smanjuje iz godine u godinu, a naša je privreda sve nesposobnija da se nosi sa svjetskom konkurencijom. Tvrtke koje još nije zameo vjetar bacile su koplje u trnje i više se ni ne pokušavaju plasirati u europska natjecanja. To znači da su se pomirile sa sudbinom koja ih je osudila samo na domaće tržište jedne male zemlje i na proizvodnju u niši koja im preostaje nakon što uvoznici podijele blago. O suvremenoj tehnologiji i poslovima s visokom dodanom vrijednošću može se samo sanjati. Preostao je jedino turizam.
Na isti se način ponašaju i stranci u Hrvatskoj. I oni su se prilagodili uvjetima koji tu vladaju i koncentrirali se na zaradu koja se može ostvariti na domaćem tržištu. U koju proizvodnju su oni investirali? U telekome, a pokupovali su i sve hrvatske pivovare i na tom biznisu sasvim sigurno pristojno zarađuju. Pritom ih nisu smetale nikakve birokratske barijere ni komplicirana administracija. Bitno je bilo da se ne mora izvoziti, pa im politika prejake kune neće rušiti profitabilnost. Sasvim suprotno, ona im čak pogoduje kad svoj profit iznose iz zemlje, kao što je pogodovala i svim hrvatskim novopečenim bogatašima koji su svoju lovinu skrivali u inozemnim Alibabinim špiljama. Zahvaljujući njoj za opljačkane kune dobivali su znatno više deviza. Troma, nesposobna, komplicirana i korumpirana birokracija, koja se stalno proglašava glavnim krivcem za izostanak stranih ulaganja, nije omela ni druge strane investitore, kojima je cilj bio samo profit na domaćem, hrvatskom tržištu. Pokupovali su sve banke koje su htjeli i sagradili sve šoping-centre koji su im trebali. Jedino što nisu ni kupili ni sagradili jest neka tvornica koja bi proizvodila za svjetsko tržište. Za to im je, odjednom, sve bio problem, sve administrativne barijere previsoke i svi ponori birokracije preduboki.
I što je najvažnije, previsoki su im troškovi poslovanja, a posebno cijena rada. Ali kako to da ih ne smetaju ti isti troškovi u pivovarama, telekomima ili bankama? To se ne pita, jer je riječ o dogmatskoj mantri suvremenog kapitalizma, koju diktiraju i EU i MMF i Svjetska banka. I koju naša politika slijedi kao sveto pismo, čitajući nerijetko unaprijed s usana svojih inozemnih patrona. Istini za volju, ništa im drugo ni ne preostaje u situaciji koju je sjajno opisala nova analiza Ekonomskog instituta Zagreb (autori su Bruno Škrinjarić, Vedran Reher i Edo Rajh). Uz prejaku kunu sve što se proizvodi u zemlji je preskupo, ali ta kuna je istovremeno stekla status koji u Indiji nisu imale ni svete krave. Ako se ne smije dirati kuna, mora se djelovati na drugu stranu vage. A na toj strani su radnici i svi koji žive od svojih plaća. Iz njihovih džepova mora se nadoknaditi ono što se gubi na tečaju. Zato je Hrvatska predvodnik u povećanju socijalnih razlika, što je, inače, samoubilačka politika suvremenog zapadnog kapitalizma. Već je postala smiješna stalna kuknjava zbog prevelikih troškova rada i izdvajanja za zdravstvo i mirovine, jer je sve to bijedno u odnosu na usporedive zemlje. Pritom su ‘neizdrživa’ prava iz radnog odnosa već izbrisana na najjednostavniji mogući način. Više nema radnog odnosa, pa prema tome ni prava. Prekarni rad uveden je uz prešutnu suglasnost vlasti (kako HDZ-a tako i SDP-a), a žrtve smiruje tzv. disciplina gladi. Politička klasa javno zdvaja zbog masovnog iseljavanja, ali vjerojatno je sretna zbog tog ventila. Što bi bilo da su svi ti mladi ljudi ostali u zemlji bez ikakve perspektive?
Uz takvu strukturu gospodarstva i sve polonijevske, dakle konvencionalne mudrosti gube na vrijednosti. Na primjer, da su od svih ulaganja najprofitabilnija ona u znanje. Privredi kakva sada postoji u Hrvatskoj, bez mogućnosti i motivacije za izlazak u svijet, neka velika znanja nisu ni potrebna. Gdje završavaju svi oni doktori znanosti, koji se uz veliku pompu svake godine promoviraju u Hrvatskom narodnom kazalištu? Devetero od svakih deset ostaje na sveučilištima ili u institutima (dakle na državnim jaslama), a samo jedan nalazi posao negdje u realnom sektoru. Ne odlaze mladi ljudi iz zemlje samo zato što nemaju posao, već i zbog toga što se ne mire s onim što im se nudi. A to je najčešće hrvatsko trojstvo, odnosno ‘tri k’ (konobar, kuhar, kurva), kako to zovu Splićani. Istovremeno, najnovija zabava za javnost je uvođenje eura, što bi bez prethodne promjene tečaja samo betoniralo postojeće stanje. Na vijeke vjekova.
portalnovosti
Potpuna je neistina da Hrvatska ekonomski zaostaje zato što se ne provode strukturne reforme. Sasvim suprotno toj papagajskoj mantri, radikalna reforma provodi se već godinama i to toliko uspješno da je do danas potpuno promijenjena cijela struktura hrvatske privrede. Zbog te reforme, a ne zbog njenog izostanka, dospjeli smo u ekonomsku bananu, kako bi to rekao Ivo Sanader. To je pokazala nova analiza stručnjaka Ekonomskog instituta Zagreb, koju naši političari, zabavljeni međusobnim svađama i optuživanjima, nisu ni primijetili. Njen je zaključak da gotovo 80 posto domaćih tvrtki (ili četiri od pet) ne izvozi, niti ima ikakvih kontakata s inozemstvom. Takva struktura nije nastala slučajno. Ona je uspostavljena velikom reformom s početka 1990-ih godina, čiji je cilj bio što lakše i brže bogaćenje političkih pobjednika. Privatizacija nije bila dovoljna. Trebalo je stvoriti sustav koji će trajno podržavati novo stanje. Lako se zarađivalo trgovinom i uvozom, a teško proizvodnjom i izvozom. Zato su efikasno provedene reforme u korist uvoznika. Glavna od njih bio je devizni tečaj, nakon čega je zakonito (ekonomisti bi rekli prema Grešemovom zakonu, koji kaže da slabija valuta potiskuje jaču) došlo do eurizacije društva. Sve iz uvoza postalo je jeftino, a sve proizvedeno u zemlji skupo. Nakon toga Hrvati više nisu bili sposobni konkurirati ni lukom ni mrkvicom.
Tako je stvorena struktura kojom se Hrvatska vratila među najsiromašnije zemlje Europe. U nekadašnjoj Jugoslaviji njena je privreda bila izrazito izvozno orijentirana. Proizvodilo se i izvozilo sve. Od hrane do sofisticiranih strojeva. Zato je hrvatska privreda tada tražila liberalizaciju ekonomskih odnosa s inozemstvom i ukidanje administrativne distribucije deviza. Sa strukturom privrede kakvu imamo danas ona bi u reformskim raspravama onog vremena nesumnjivo bila na drugoj strani. Onoj koju su tada zastupale nerazvijene jugoslavenske republike.
Nakon nekoliko godina članstva u Europskoj uniji i cunamija globalizacije koji je u posljednjih četvrt stoljeća preplavio i Hrvatsku, prosječna produktivnost rada našeg gospodarstva nije povećana, upravo suprotno, smanjena je. To je najbolji pokazatelj do čega je dovela reforma privredne strukture naslijeđene iz prošlosti. Ali proces nije završen, odnosno reforma se i dalje provodi. Ovih dana Darinko Bago, predsjednik Hrvatskih izvoznika (i onoga što je preostalo od nekadašnjeg izvoznog giganta ‘Rade Končara’), iznio je podatak da je izvoz lani bio deset milijardi kuna manji nego 2012. Suprotno službenom optimizmu, izvoz se smanjuje iz godine u godinu, a naša je privreda sve nesposobnija da se nosi sa svjetskom konkurencijom. Tvrtke koje još nije zameo vjetar bacile su koplje u trnje i više se ni ne pokušavaju plasirati u europska natjecanja. To znači da su se pomirile sa sudbinom koja ih je osudila samo na domaće tržište jedne male zemlje i na proizvodnju u niši koja im preostaje nakon što uvoznici podijele blago. O suvremenoj tehnologiji i poslovima s visokom dodanom vrijednošću može se samo sanjati. Preostao je jedino turizam.
Na isti se način ponašaju i stranci u Hrvatskoj. I oni su se prilagodili uvjetima koji tu vladaju i koncentrirali se na zaradu koja se može ostvariti na domaćem tržištu. U koju proizvodnju su oni investirali? U telekome, a pokupovali su i sve hrvatske pivovare i na tom biznisu sasvim sigurno pristojno zarađuju. Pritom ih nisu smetale nikakve birokratske barijere ni komplicirana administracija. Bitno je bilo da se ne mora izvoziti, pa im politika prejake kune neće rušiti profitabilnost. Sasvim suprotno, ona im čak pogoduje kad svoj profit iznose iz zemlje, kao što je pogodovala i svim hrvatskim novopečenim bogatašima koji su svoju lovinu skrivali u inozemnim Alibabinim špiljama. Zahvaljujući njoj za opljačkane kune dobivali su znatno više deviza. Troma, nesposobna, komplicirana i korumpirana birokracija, koja se stalno proglašava glavnim krivcem za izostanak stranih ulaganja, nije omela ni druge strane investitore, kojima je cilj bio samo profit na domaćem, hrvatskom tržištu. Pokupovali su sve banke koje su htjeli i sagradili sve šoping-centre koji su im trebali. Jedino što nisu ni kupili ni sagradili jest neka tvornica koja bi proizvodila za svjetsko tržište. Za to im je, odjednom, sve bio problem, sve administrativne barijere previsoke i svi ponori birokracije preduboki.
I što je najvažnije, previsoki su im troškovi poslovanja, a posebno cijena rada. Ali kako to da ih ne smetaju ti isti troškovi u pivovarama, telekomima ili bankama? To se ne pita, jer je riječ o dogmatskoj mantri suvremenog kapitalizma, koju diktiraju i EU i MMF i Svjetska banka. I koju naša politika slijedi kao sveto pismo, čitajući nerijetko unaprijed s usana svojih inozemnih patrona. Istini za volju, ništa im drugo ni ne preostaje u situaciji koju je sjajno opisala nova analiza Ekonomskog instituta Zagreb (autori su Bruno Škrinjarić, Vedran Reher i Edo Rajh). Uz prejaku kunu sve što se proizvodi u zemlji je preskupo, ali ta kuna je istovremeno stekla status koji u Indiji nisu imale ni svete krave. Ako se ne smije dirati kuna, mora se djelovati na drugu stranu vage. A na toj strani su radnici i svi koji žive od svojih plaća. Iz njihovih džepova mora se nadoknaditi ono što se gubi na tečaju. Zato je Hrvatska predvodnik u povećanju socijalnih razlika, što je, inače, samoubilačka politika suvremenog zapadnog kapitalizma. Već je postala smiješna stalna kuknjava zbog prevelikih troškova rada i izdvajanja za zdravstvo i mirovine, jer je sve to bijedno u odnosu na usporedive zemlje. Pritom su ‘neizdrživa’ prava iz radnog odnosa već izbrisana na najjednostavniji mogući način. Više nema radnog odnosa, pa prema tome ni prava. Prekarni rad uveden je uz prešutnu suglasnost vlasti (kako HDZ-a tako i SDP-a), a žrtve smiruje tzv. disciplina gladi. Politička klasa javno zdvaja zbog masovnog iseljavanja, ali vjerojatno je sretna zbog tog ventila. Što bi bilo da su svi ti mladi ljudi ostali u zemlji bez ikakve perspektive?
Uz takvu strukturu gospodarstva i sve polonijevske, dakle konvencionalne mudrosti gube na vrijednosti. Na primjer, da su od svih ulaganja najprofitabilnija ona u znanje. Privredi kakva sada postoji u Hrvatskoj, bez mogućnosti i motivacije za izlazak u svijet, neka velika znanja nisu ni potrebna. Gdje završavaju svi oni doktori znanosti, koji se uz veliku pompu svake godine promoviraju u Hrvatskom narodnom kazalištu? Devetero od svakih deset ostaje na sveučilištima ili u institutima (dakle na državnim jaslama), a samo jedan nalazi posao negdje u realnom sektoru. Ne odlaze mladi ljudi iz zemlje samo zato što nemaju posao, već i zbog toga što se ne mire s onim što im se nudi. A to je najčešće hrvatsko trojstvo, odnosno ‘tri k’ (konobar, kuhar, kurva), kako to zovu Splićani. Istovremeno, najnovija zabava za javnost je uvođenje eura, što bi bez prethodne promjene tečaja samo betoniralo postojeće stanje. Na vijeke vjekova.
portalnovosti
