Ima li išta jadnije nego kad peta liga, takorekuć sitnež, mlati trenutačno slabijeg igrača, i pri tome još tvrdi kako igra baš po civiliziranim pravilima? Upravo se takvim igračem pokazala Hrvatska blokiranjem Srbije u otvaranju jednog poglavlja pristupnih pregovora s Evropskom unijom. Mi smo sada jaki i moćni, kao članica EU, poručuje hrvatski premijer, i sada ćemo vam konačno pokazati gdje vam je mjesto, mimikrirajući pri tome svoj politički promašaj tobožnjom brigom za hrvatsku manjinu u Srbiji. Koja da nema udžbenike na materinjem jeziku, pa da nastavnici u školama djeci predaju na srpskom, a ne na hrvatskom, pa djeca valjda na tom „nepoznatom“ jeziku ne mogu pratiti nastavu, itd., itd., čitav niz prizemnih bedastoća koje pak iz Srbije demantiraju, a i tamošnji Hrvati poručuju da ne žele biti sredstvo za političke obračune dviju država.
Odluka hrvatske vlasti da se uopće upusti u raspravu o položaju svoje manjine u Srbiji nije samo kontraproduktivna, nego duboko cinična, ako se uzme u obzir odnos prema mnogo većoj srpskoj manjini u Hrvatskoj. Kojoj se između ostaloga brani upotreba Ustavom zagarantiranih ćirilićnih natpisa na javnim zgradama, a o školskim knjigama, naročito onima iz povijesti, temeljenima na isključivom, radikalnom revizionizmu, da se i ne govori. Svakako, država koja je trebala biti faktor stabilnosti u regiji, pridonijeti bržem ulasku Srbije i Bosne u evropske integracije, pokazala se ovom blokadom tek sitnim provincijalnim igračem, dolila još ulja na nacionalističku vatru srbijanske vlade i izazvala oštre diplomatske reakcije od strane američke i evropske birokracije. Jer opet se pokazalo da je histerična ratna strategija jedino što hrvatska vlast zna posredovati u odnosima sa susjedima, s kojima su odnosi ionako već godinama više nego hladni, ali zato ima izvrsnu prođu na domaćoj nacionalističkoj sceni. Stoga je većinska hrvatska javnost i pozdravila „odlučnu“ blokadu Srbije. Zbog stanja u obrazovanju hrvatske manjine u toj zemlji! A zapravo je riječ o uličarskom pokazivanje mišića, što Hrvatskoj svakako donosi više štete nego koristi, budući da su na stranu Srbije stale Amerika i Njemačka, smatrajući hrvatski potez opasnim raspirivanjem međudržavnih napetosti, pa je samo pitanje vremena da hrvatski premijer pred inozemnim moćnicima pokunjeno promijeni svoju odluku. Želje im se, naime, ovoga puta nisu poklopile, hrvatska je vlast htjela ojačati svoju unutarnju nacionalističku poziciju, dok je zapadnim silama jedini interes što brži ulazak Srbije u EU, e kako bi je odmakla od ruskih interesa.
Uz to, besprizorna je odluka o blokadi srpskih pregovora s EU upravo na pitanju manjine, kad se zna što sve trpi srpska manjina u Hrvatskoj, i zbog čega je legitimno pitanje može li Hrvatska doista biti predvodnica promjena u regiji, vođena politikom rigidnog nacionalizma i s čitavim nizom poteza koji je predstavljaju kao mrzovoljnu, proustašku državu, netrpeljivu ponajviše prema svojim srpskim građanima. Tako premijer Plenković pitanje odvratne spomen ploče s ustaškim sloganom „Za dom spremni!“, a koja i dalje stoji u neposrednoj blizini nekadašnjeg koncentracionog logora Jasenovac, smatra „delikatnim“, ne želi to sramotno obilježje ukloniti, nego stvar prepušta nekoj komisiji koja bi imala „stvoriti zakonski okvir za osudu oba totalitarizma“, ili u prijevodu – izjednačiti crvenu zvijezdu s ustaškim oznakama. U međuvremenu je u Splitu, u prisustvu izaslanika premijera i predsjednice, otvoren monumentalni spomenik pripadnicima postrojbe čiji su neki članovi osuđeni za najteže ratne zločine nad srpskim civilima upravo u Lori, mjestu gdje je spomenik postavljen. Rastu tako spomenici zločinu, sve uz nacionalističko orgijanje, potaknuto upravo potezima nove vlade i šefice države koja će se duboko ispričavati jer je nekoj djeci poklonila čokolade srpske proizvodnje. I malo je falilo da ta neokrunjena kraljica populizma, koja uokolo dijeli vlastite fotografije s potpisom, drhteći od nacionalističkog bijesa zatraži istragu o tome koji joj je to izdajnik podmetnuo čokoladice srpske tvornice Pionir.
I dok premijer pravda blokadu srpskih pregovora, jako zabrinut za obrazovenja hrvatske manjine u Vojvodini, dotle su fašisti, pred zgranutim turistima, okupirali ulaz u zgradu Srpskog narodnog vijeća u centru Zagreba, tu prijetili smrću šefu SNV-a Miloradu Pupovcu, divljački vrijeđali srpske građane, uz obavezni poklič „Za dom spremni!“. Onaj isti koji se toga dana, uz povike „Ubij Srbina!“ i „Srbe na vrbe!“, orio na nogometnom stadionu u Splitu, onaj isti koji prema premijeru Plenkoviću „ima dvostruku konotaciju“. Odnosno, hoće kazati, jest da se koristio u zločinačkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ali i u takozvanom domovinskom ratu. Koji je, podrazumijeva se, bio besprijekoran i nikako nisu u njemu počinjeni toliki zločini, pod istim tim zlogukim pozdravom.
Na koncu, porazno je da srpski premijer Vučić poziva EU da reagira jer se u Hrvatskoj razmahalo ustaštvo, pa se partizani nazivaju teroristima, a ustaše hrvatskom vojskom. Porazno, jer tu istinu konstatira upravo jedan slični, ogrezli nacionalist.
tacno
Odluka hrvatske vlasti da se uopće upusti u raspravu o položaju svoje manjine u Srbiji nije samo kontraproduktivna, nego duboko cinična, ako se uzme u obzir odnos prema mnogo većoj srpskoj manjini u Hrvatskoj. Kojoj se između ostaloga brani upotreba Ustavom zagarantiranih ćirilićnih natpisa na javnim zgradama, a o školskim knjigama, naročito onima iz povijesti, temeljenima na isključivom, radikalnom revizionizmu, da se i ne govori. Svakako, država koja je trebala biti faktor stabilnosti u regiji, pridonijeti bržem ulasku Srbije i Bosne u evropske integracije, pokazala se ovom blokadom tek sitnim provincijalnim igračem, dolila još ulja na nacionalističku vatru srbijanske vlade i izazvala oštre diplomatske reakcije od strane američke i evropske birokracije. Jer opet se pokazalo da je histerična ratna strategija jedino što hrvatska vlast zna posredovati u odnosima sa susjedima, s kojima su odnosi ionako već godinama više nego hladni, ali zato ima izvrsnu prođu na domaćoj nacionalističkoj sceni. Stoga je većinska hrvatska javnost i pozdravila „odlučnu“ blokadu Srbije. Zbog stanja u obrazovanju hrvatske manjine u toj zemlji! A zapravo je riječ o uličarskom pokazivanje mišića, što Hrvatskoj svakako donosi više štete nego koristi, budući da su na stranu Srbije stale Amerika i Njemačka, smatrajući hrvatski potez opasnim raspirivanjem međudržavnih napetosti, pa je samo pitanje vremena da hrvatski premijer pred inozemnim moćnicima pokunjeno promijeni svoju odluku. Želje im se, naime, ovoga puta nisu poklopile, hrvatska je vlast htjela ojačati svoju unutarnju nacionalističku poziciju, dok je zapadnim silama jedini interes što brži ulazak Srbije u EU, e kako bi je odmakla od ruskih interesa.
Uz to, besprizorna je odluka o blokadi srpskih pregovora s EU upravo na pitanju manjine, kad se zna što sve trpi srpska manjina u Hrvatskoj, i zbog čega je legitimno pitanje može li Hrvatska doista biti predvodnica promjena u regiji, vođena politikom rigidnog nacionalizma i s čitavim nizom poteza koji je predstavljaju kao mrzovoljnu, proustašku državu, netrpeljivu ponajviše prema svojim srpskim građanima. Tako premijer Plenković pitanje odvratne spomen ploče s ustaškim sloganom „Za dom spremni!“, a koja i dalje stoji u neposrednoj blizini nekadašnjeg koncentracionog logora Jasenovac, smatra „delikatnim“, ne želi to sramotno obilježje ukloniti, nego stvar prepušta nekoj komisiji koja bi imala „stvoriti zakonski okvir za osudu oba totalitarizma“, ili u prijevodu – izjednačiti crvenu zvijezdu s ustaškim oznakama. U međuvremenu je u Splitu, u prisustvu izaslanika premijera i predsjednice, otvoren monumentalni spomenik pripadnicima postrojbe čiji su neki članovi osuđeni za najteže ratne zločine nad srpskim civilima upravo u Lori, mjestu gdje je spomenik postavljen. Rastu tako spomenici zločinu, sve uz nacionalističko orgijanje, potaknuto upravo potezima nove vlade i šefice države koja će se duboko ispričavati jer je nekoj djeci poklonila čokolade srpske proizvodnje. I malo je falilo da ta neokrunjena kraljica populizma, koja uokolo dijeli vlastite fotografije s potpisom, drhteći od nacionalističkog bijesa zatraži istragu o tome koji joj je to izdajnik podmetnuo čokoladice srpske tvornice Pionir.
I dok premijer pravda blokadu srpskih pregovora, jako zabrinut za obrazovenja hrvatske manjine u Vojvodini, dotle su fašisti, pred zgranutim turistima, okupirali ulaz u zgradu Srpskog narodnog vijeća u centru Zagreba, tu prijetili smrću šefu SNV-a Miloradu Pupovcu, divljački vrijeđali srpske građane, uz obavezni poklič „Za dom spremni!“. Onaj isti koji se toga dana, uz povike „Ubij Srbina!“ i „Srbe na vrbe!“, orio na nogometnom stadionu u Splitu, onaj isti koji prema premijeru Plenkoviću „ima dvostruku konotaciju“. Odnosno, hoće kazati, jest da se koristio u zločinačkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ali i u takozvanom domovinskom ratu. Koji je, podrazumijeva se, bio besprijekoran i nikako nisu u njemu počinjeni toliki zločini, pod istim tim zlogukim pozdravom.
Na koncu, porazno je da srpski premijer Vučić poziva EU da reagira jer se u Hrvatskoj razmahalo ustaštvo, pa se partizani nazivaju teroristima, a ustaše hrvatskom vojskom. Porazno, jer tu istinu konstatira upravo jedan slični, ogrezli nacionalist.
tacno
