Blokirani - klasa za sebe

Blokirani – masa za manipuliranje

Blokirani su već neko vrijeme skupina ljudi koje politika koristi kako bi se njima manipuliralo i baratalo, a ništa konkretno napravilo kako bi im se pomoglo. Sjetimo se majstora takve manipulacije – Milana Bandića koji je u Zagrebu praktički prelomio izbore koji se sve do tog trenutka nisu činili njegovi. Bandić je u samom finalu 16. svibnja 2017. na adrese ovršenih, koristeći se gradskim bazama podataka, poslao poziv za odgodu plaćanja računa za vodu, plin, prijevoz i čistoću.

Do danas, gotovo godinu dana od tog poziva, ništa od tih zahtjeva nije riješeno (915 zahtjeva je upućeno) navodno zbog kompleksnosti postupka, a prije svega, iskreno priznaju gradske institucije, zbog brojnih odvjetničkih ureda kojima se po ovom pozivu trebalo platiti njihove odvjetničke "usluge" u procesima ovrha, a njih je podosta. Blokiranima se ponudila tek obročna otplata duga – odvjetnicima punjenje džepova.

U Hrvatskoj je danas čak 325.254 blokiranih (duguju preko 43,37 milijardi kuna). To je cijeli jedan segment društva - 7,7 posto ljudi je blokirano, a ako uzmemo u obzir i njihove porodice, ta je brojka ljudi obilježenih blokadom puno veća. Vlada danas donosi prijedlog mjera koje neće oštetiti zaštićenu povlaštenu klasu, a blokiranima neće pomoći. Odvjetnici i javni bilježnici koji su odgovorni za teško stanje najsiromašnijih blokiranih, generiraju visoke troškove ovršnog postupka svojim previsokim tarifama. Vladajući donose mjere prema kojima ne ugrožavaju ovu zaštićenu kastu.

Prema prijedlogu koji je HDZ-ova i HNS-ova vlada 27. travnja iznijela ne osigurava se minimalac zaštićen od ovrhe. Vladajući ne misle ukidati blokade računa, a ne misle niti zaštiti zajamčeni dio primanja. To znači da će i dalje ljudima koji primaju nekoliko stotina kuna mirovine ovrhom računi biti blokirani na isti način kao i obrtnicima i poduzetnicima. Dakle oni najsiromašniji, bolesni, umirovljenici, deprivilegirani, nezaposleni ostaju nezaštićeni.

Prijedlog Vlade donosi niz mjera koje pokazuju da u hrvatskoj politici nema socijalne osjetljivosti: alimentacija nema prioritet naplate u odnosu na druge vjerovnike, omogućava se rasprodaja sve imovine vrednije od 5001 kunu, odvjetnici imaju pravo na čak 20 posto od dražbe, a za njih se osigurava 10 milijuna kuna iz Proračuna, naravno plijeni se ulazeći u domove, bez privole blokiranog, ako vjerovnik ustvrdi da postoji nova imovina postupak se ponovno pokreće, jedini stan se i dalje prodaje na dražbi, itd.

I najvažnije – prema prijedlogu mjera koji donosi Vlada RH dugovi se uopće ne otpisuju, samo se deblokiraju računi onima kojima dug nije naplaćen 3 godine. No čim na te račune "sjedne" neki novac otvara se stečaj prema kojem se sve iznad 5 tisuća kuna oduzima. Ukratko, Vladi su prije na pameti odvjetnici i vraćanje njihovog duga, nego pomoć siromašnima – onima čiji život vrijedi tek toliko da se njihov glas "ubere" na izborima, jer ne spadaju u grupu interesnih skupina kojima politika danas predano služi.

Vladajući se više bave tehnikalijama oko otplate – proglašavanjem osobnog stečaja, modelima otplate i menadžmentom otplate, nego uzrocima blokada, visokim troškovima ovrha – odvjetnicima i njihovim uredima koji parazitiraju na blokadama ili bankama i teleoperaterima koji su najveći vjerovnici. Čak je 160 tisuća ljudi dužno teleoperaterima. Kako na njih Vlada ne može utjecati njima se niti ne bavi – no to ne znači da ne bi trebali primijetiti kako je pitanje blokiranih puno šire od onoga što se podvaljuje pod "konačno rješenje".

Vlada uistinu, u postojećem društveno-političkom okviru, nema mogućnosti utjecati na najveći problem blokiranih – banke koje u ukupnoj strukturi duga čine 41,4 posto, a ako se uključe i ostale financijske institucije (štedionice, kreditne unije, leasing i factoring društva, osiguravajuća društva, tvrtke čija je djelatnost kartično poslovanje) 48,5 posto.

Dug blokiranih, dakle nastaje u sektoru izvan utjecaja države, pa ona može samo poreznim olakšicama stimulirati privatni sektor da otpisuje dugove, što će opet pogodovati sektoru koji je de facto stvorio problem i njegovim jačanjem, a osiromašenjem naroda, taj će se problem samo produbljivati. Zašto su ljudi upali u dugove? Mahom kako bi zbrinuli osnovnu ljudsku potrebu za stanovanjem. Dizanje kredita od banke posljedica je mahom činjenice da ljudi nemaju vlastitu nekretninu, da nemaju vozilo, da nemaju sredstva za život, i slično.

S druge strane, razlozi postojećeg stanja uporno se prebacuju na individualne "loše odluke", neprobitačnost, pasivno i nepoduzetničko ponašanje. Nije isto jeste li nezaposlen i unajmljujete stan, plaćate školovanje i zdravstvo, ili su sve te stvari već osigurane, a osobna egzistencija nije temeljno ugrožena. Dugovi se kod većine ne stvaraju zbog neke osobne rastrošnosti već zbog urušavanja socijalne stabilnosti, zbog čega su ljudi prisiljeni uzimati kredite, zaduživati se, ne plaćati račune.

Istovremeno, društveno-politička klima je takva da se ugrožavaju osnovne životne potrebe – oduzima se pravo na rad, minimalnu plaću, stanovanje, porodicu, zdravstvenu zaštitu, školovanje. Ljudi postaju sve siromašniji i deprivilegiraniji, osnovni uvjeti života sve skuplji i nedostupniji, banke nude kredite, kada se ti krediti ne mogu otplaćivati – ljudi postaju nova vrsta roblja – roblje 21. stoljeća – blokirani.

Tko su blokirani?

Tko su i zašto ljudi koji nemaju zagarantirane minimalne životne uvjete – stan, hranu, toplu vodu? Blokirani uistinu nisu homogena skupina - u toj se skupini jednako nalaze obrtnici koji su ulazili u riskantni biznis s nekretninama – upravo oni imaju visok udio u ukupnom dugu, kao i najsiromašniji - kojih je pak najviše.

Nije isto je li blokiran nezaposlen, ne prima nikakve prihode, nema novaca za račune za struju, plin, vodu i slično ili obrtnik koji je dug stvorio mešetarenjem nekretninama. Kada je riječ o najvećem broju blokiranih koji su nezaposleni, bez ikakvih primanja, deprivilegirani mogućnosti da promjene svoje živote, teško je govoriti o "odgovornosti" za stanje u kojem su se našli.

To ne znači da je klasa blokiranih podijeljena prema onima koji su ulazili u neke "poduzetničke" pothvate i tako zaglibili i one koji nisu ništa činili već su siromašni i zato "čisti", već to znači da klasa blokiranih, kako god uzmemo, nastaje kao posljedica neracionalnog načina proizvodnje u kapitalizmu, proizvodnje koja od pojedinca zahtjeva da se samostalno "pobrine" kako za svoje osnovne potrebe, tako i za sve iznad toga. Tako su se neki našli u situaciji zbog "poduzetništva", a neki zbog navodne "nepoduzetnosti" kako bi to dominantna ideologija opisala. Tako stoje stvari – odgovornost za neuspjeh se "spušta" na razinu osobne krivnje bilo da je riječ o pasivnosti ili neuspješnom podvigu.

Zato se skupina blokiranih treba prepoznati kao ujedinjena – bez obzira na razloge – ali i prepoznati uzroke vlastite nevolje. Stanje u kojem se nalaze je prije svega posljedica uvjeta proizvodnje – političko-ekonomskog okvira u kojem se nalazimo, a ne rezultat hrvatske nesposobnosti, lijenosti, pasivnosti, kako se to pokušava interpretirati.

Nije li početak 21. stoljeća trenutak u u kojem bi država trebala moći svima osigurati osnovne životne potrebe? Nisu li stan, hrana, topla voda i osnovni prihod neki minimumi kojih smo dosegli već industrijalizacijom, a ne digitalizacijom i automatizacijom proizvodnje? Čini se da nismo.

Uzroke problema treba tražiti u tome da dugovi nastaju zbog temeljnih ljudskih potreba. Umjesto da gradimo socijalne stanove, vrtiće, škole, ulažemo u zdravstveni sustav i uopće ekonomiju gradimo na potrebama i pravednoj raspodjeli – u našoj periferiji kapitalizma gradimo, rušimo pa i proizvodimo na način da jedni imaju sve – drugi ništa.

Činjenica je da je u mrskom socijalizmu 1,5 milijuna ljudi u Hrvatskoj živjelo u društvenim stanovima, što bi u današnjim okvirima značilo to da se dobar dio društva nije morao boriti i prodavati vlastitu radnu snagu kako bi osigurao krov nad glavom.

Danas se na famoznom "tržištu rada" radnici moraju snaći kako bi osigurali to temeljno ljudsko pravo, koje proizlazi iz temeljne ljudske potrebe za stanovanjem koje osim toga, ironično, kapitalu predstavlja nužni uvjet da bi radna snaga dolazila na radno mjesto u stanju da radi i proizvodi – a taj rad i proizvodnja danas u nas u kapitalizmu služe proizvodnji profita.

Za blokiranost Hrvatske nisu odgovorni ljudi već banke, teleoperateri, odvjetnici i politika koja im drži stranu, a ta politika, još, nakon svega skuplja bodove na ovršenima pokušavajući se svidjeti onima koje je opljačkala, ne bi li na izborima dobila njihovo povjerenje za dalju devastaciju svega što tom narodu pripada.

Blokirani – klasa za sebe

Moglo bi se reći da blokirani danas postaju klasa – društveni sloj za koji za sigurnošću možemo tvrditi, da se poslužimo Marxovim terminom, da jesu "klasa po sebi", pitanje je kada će, i mogu li, oni postati klasa "za sebe". To znači mogu li oni prepoznati uzroke svojeg stanja i organizirano početi djelovati na promjeni političko-ekonomskog okvira, a ne prepetuirati svoje stanje tihim pristankom na "biranje" između dviju političkih opcija koje s minimalnim razlikama nude ovakvu ili onakvu "pomoć" blokiranima (razlikujući se po tome "daju" li otpis onima koji imaju dug do 10 tisuća kuna ili do 20 tisuća kuna). Sve što se danas nudi blokiranima predstavlja lažno rješenje, dok se pravi problemi kriju u političko-ekonomskom okviru, pa se i problemi mogu riješiti samo promjenom tog okvira.

Marx u Bijedi filozofije upozorava radnike, a isto se može reći i blokiranima (jer danas je svaka četvrta radno sposobna osoba u Hrvatskoj blokirana) da, ako se zadrže na prvom - klasi za kapitalizam oni mogu samo reproducirati odnose nejednakosti. U tom slučaju može se i obrnuti odnos - oni s manje privilegija mogu za sebe tražiti zaštićeni status, no svejedno se neće oblikovati revolucionarna "klasa za sebe" - klasa koja sebe misli - klasa koja reflektira nejednakosti no ne kako bi ih pretvorila u nove nejednakosti već kako bi dokinula samu klasu.

Mogu li blokirani prevladati uzroke svojeg stanja borbom protiv partikularnih neuralgija ili je ipak potrebno da dignu glavu i shvate kako se uzrok njihove patnje krije u sustavu, kojem je de facto nužna jedna armija besperspektivnih i potlačenih? Sustav s njima računa kao s masom s koja okreće kotač.

Da bi jedna mala šačica prilično dobro živjela – drugi moraju biti u nesigurnom statusu pričuvne radne armije. Naravno sustavu jest u interesu da su osnovni uvjeti zadovoljeni – kako bi ta masa bila u mogućnosti raditi i proizvoditi profit, no sustav neće ni trena dvojiti oko toga treba li u postojećem okviru igrati za odvjetnike, teleoperatere, banke ili za narod.

Da bi se stvari promijenile, a stvari se mogu promijeniti jer postojeći političko-ekonomski okvir postavlja manjina, dok je većina u padu i gubi svoja teško stečena prava (od osmosatnog radnog vremena, do prava na stanovanje i prava na rad), ta se skupina treba prepoznati kao klasa za sebe – i prestati odgovornost prebacivati na sebe – dignuti glavu i primijetiti kako je za stanje u kojem se nalaze odgovoran političko-ekonomski okvir – i to ne pojedinačni ministri i vlade, već strukturna diskriminacija, eksploatacija, nametanje klasne deprivilegiranosti.

Tek tada će biti u mogućnosti stvoriti pravedno društvo u kojem neće više imati smisla baviti se reformom "ovršnih postupaka", popravljanjem zakona o "otpisu dugova" niti zakona "o stečaju potrošača", već pitanju koliko proizvodimo i za koga, zašto i koliko, te kako ta proizvodnja koristi narodu?