Bog i zločinac

Prije koji dan je osuđeni ratni zločinac Dario Kordić u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu održao predavanje pod nazivom „Bog iza rešetaka“. Pored njega i u publici skupila se uvijek rado viđena ekipa Velimira Bujanca: za-dom-spremni domoljub Joe Šimunić, optuženi ratni zločinac Mijo Jelić, mizogini pop Damir Stojić te brojne druge identitetdžije i korisnici kontejnera na kojemu piše „Sve za Hrvatsku“. Ovo predavanje organizirao je Studentski pastoral zajedno sa Zavičajnim klubom hercegovačkih studenata.

U zadnjih nekoliko mjeseci nesvjesno neoustaškog hrvatskog režima isplivavalo je na površinu skoro pa na tjednoj bazi: Digla se kuka i motika na Filipa Draču koji je nacrtao srp i čekić na spomeniku Franje Tuđmana, učenica i učenik u srednjoj zadarskoj Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi žigosani su slovom „U“ i rečeno im je kako se sada „mogu hvaliti da su ustaše“, u Splitu su napadnuti vaterpolisti Crvene zvezde, dok nova ustaška obilježja koja svako malo „niču“ na zidovima zgrada skoro da i nisu nikakva novost u Hrvatskoj.

Na sve to, vidjeli smo mlake reakcije institucija hrvatske države. Kako funkcioniraju državni ideološki aparati i kako održavaju hegemonijsku ideologiju potentnom najbolje svjedoči prilog u HRT-ovom dnevniku emitiran prije koji mjesec povodom žigosanja učenika i učenice u zadarskoj Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi. Kao državni ideološki aparat par exellence, HRT je nekoliko dana nakon nesretnog slučaja u prilogu posvećenom tom incidentu pozvao psihologinju da da „ekspertsko mišljenje“. Dok je direktor navedene srednje škole kazao kako je žigosanje učenika i učenice bila tek „dječja igra“, psihologinja pozvana da komentira slučaj „žigosanja“, kazala je, parafrazirajući je, kako se „takvi incidenti događaju širom Hrvatske i da je to problem maloljetničkog nasilja protiv kojega se treba boriti“. Na prvi pogled ta poruka zvuči prilično lijepo: stanimo u kraj vršnjačkom nasilju i maloljetničkoj delinkvenciji… Međutim, problem ovakvih incidenata nije u tome da u školi postoje idioti koji rade gluposti. Problem je u sistemu koji omogućava i potiče ovakvo ponašanje i čini ga društveno manje-više prihvatljivim. Upravo u takvim situacijama najbolje se ogleda nesvjesno hegemone ideologije koja je dosegla takvu naturalizaciju da se ovakvi incidenti ne tretiraju kao politički problemi nego kao psihološki problemi nekoliko budala koji imaju poremećaje u ponašanju pa ponekad u igri žigošu druge ustaškim simbolima.

Da ustašluk u obrazovnom sistemu Hrvatske nije tek psihološki problem najbolje potvrđuje istraživanje na temu političke pismenosti kod srednjoškolaca u Hrvatskoj rađeno od strane Instituta za društvena istraživanja, GONG-a i Inicijative GOOD prije nekoliko godina. Naime, svega 23% učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj slaže se s tvrdnjom da je NDH bila fašistička tvorevina. Ustaštvo se tolerira, nije to nikakva tajna. No, kako se ovakva ideologija legitimira? Boris Buden je primijetio kako se, nazovimo je „hrvatska nacionalna ideologija“ legitimira posthistoricističkom bajkom o Hrvatima iz stoljeća sedmog. Buden tu razlikuje historijsko ustaštvo koje svoje otjelotvorenje ima u ustašama koje su klale u Drugom svjetskom ratu, dok postratno ustaštvo ima korijene u posthistoricističkoj pričici Franje Tuđmana u kojoj hrvatski narod hiljadu godina sanja svoju državu, da bi na kraju, po realizaciji nezavisnosti Hrvatske nastupio delirij u kojemu na jednoj strani postoje domoljubi, i ovi drugi, jugo-srbo-četnici koji ih ometaju u njihovom domoljublju. Ta ideologija ima svoje utemeljenje ne samo u obrazovnom sustavu, nego i u svim drugim državnim ideološkim aparatima hrvatske države, pa na kraju i u samom ustavu u koji je ugrađena maloprije spomenuta posthistoricistička bajka o „tisućljenom snu Hrvata za samostalnom državom“.

Upravo zato nije dovoljno samo moralistički se zgražavati nad istupima ustaške mladunčadi kako to čine liberalni komentatori nego je potrebno propitati same temelje na kojima počiva hrvatska država, a to su posthistoricističke bajke i rat u devedesetima. Temelj hrvatske države ne mogu biti, recimo, socijalna pravda i solidarnost jer tada ne bi bilo potrebe za stvaranjem nezavisne nacionalne države.

I

Nakon kratke dekonstrukcije „nesvjesnog“ „hrvatske nacionalne ideologije“, vratimo se na predavanje Darija Kordića. Podsjetimo, Dario Kordić je ratni zločinac koji je proglašen krivim presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu za najgore oblike zločina među kojima je pokolj u Ahmićima 1993. u kojima su pripadnici HVO-a ubili 116 civila, od toga 32 žene i 11 djece. Među njegovim žrtvama nalazi se i tromjesečna beba. Nikada se nije ispričao za počinjene zločine. Čovjek je to koji ima jako dobre odnose sa hrvatskom nacionalističkom desnicom, popovi mu ljube ruke i drže ga za moralnu vertikalu, derneči sa Draganom Čovićem, dok ga se često može vidjeti na ultra-konzervativnim manifestacijama koje organizira neoustaško civilno društvo u Hrvatskoj. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović također nema problema sa Kordićem. Kada je prije koju godinu gostovala kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2, na pitanje je li Dario Kordić moralna veličina ili ratni zločinac, ona je odgovorila kako je „Dario osuđen i odslužio kaznu“. Sve u svemu, idealan CV za promotora obiteljskih vrijednosti i hrvatskog nacionalnog jedinstva.

Kordić je prije koji dan održao predavanje u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu pod nazivom „Bog iza rešetaka“. Predavanje je organizirao mizogini pop Damir Stojić poznat po izjavama kako „vjera od žene traži da obavlja svoje staleške dužnosti“ te da poznaje djevojku koja je na mjestu izgubila menstruaciju kada je vidjela oca kako gleda pornografiju i da ju nikada više nije dobila nazad.

Gesta vrijedna hvale došla je od strane aktivista Radničke fronte koju je predvodio zagrebački student David Bilić. Oni su prekinuli predavanje povicima „ratni zločinac, ratni zločinac“. Reakcija prisutnih bila je najprije jurnjava za aktivistima Radničke fronte, da bi se na kraju, kako kaže Bilić, naslušali pokoje prijetnje i napustili događaj uz istrgnuti transparent. Reakcija Kordića na to bila je mesijanska megalomanija: „Bože oprosti im, ne znaju što rade“, govorio je osuđeni ratni zločinac.

Pored toga, Kordić niti jednom u svome predavanju nije spomenuo žrtve svoje politike. Ali kao da je to i bitno njegovoj publici, oni ga i drže uzorom ne zato što nije počinio zločine za koje je osuđen, nego upravo obratno, zato što ih jeste počinio. Kako dalje navodi David Bilić, Kordić boga nije upoznao kroz pokajanje, nego je uvjeren da ga je bog nagradio kroz njegovo mučeništvo. Istovremeno, Kordić je tijekom cijelog predavanja držao krunicu u ruci. Da se poslužimo Lacanovim rječnikom, ne simbolizira li upravo ta gesta višak koji otkriva manjak? Višak bižuterije koji oktriva manjak iskrenog pokajanja za zločine koje je napravio.

S druge strane, nakon što mu je ustaški biskup Vlado Košić izljubio ruke, njegov prijatelj Damir Stojić mu je omogućio da govori na ovakvom skupu. Da ponovimo Budena: čini se da je stvarno istina kako u hrvatskom katoličkom mainstreamu bog postoji samo u onoj mjeri u kojoj je ustaša. No možemo li iz ovakvih gesta izvesti još radikalniji zaključak? Cristopher Hitchens je svojevremeno rekao kako je Katolička crkva pedofilska organizacija jer upravo ona ima kontrolu nad onim što se dešava unutar nje – ona ne sankcionira (onako kako bi uistinu trebala) svećenike seksualne zlostavljače, nego ih uglavnom premjesti iz jedne župe u drugu. Upravo tako i vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj ima kontrolu nad onim što rade njezini svećenici. Ukoliko oni ne žele odstraniti iz svoje zajednice popove koji promoviraju nacionalizam, koji prijateljuju sa ratnim zločincima itd. možemo li upravo zaključiti da je Katolička crkva u Hrvata (neo)ustaška organizacija koja omogućava reprodukciju kleronacionalizma i mizoginije? Iako su im svima puna usta boga, za njih – Kordića, Stojića, Bozanića i kompaniju – bi bilo bolje da boga nema.