U ne baš velikom izboru sportskih događaja na državnoj i lokalnoj razini, te u iščekivanju onog najboljeg što sport može pružiti, a to je SP u nogometu, nekako nezamjetno se odigrala završnica BrAmKo (brodska, košarkaška i navodno amaterska ) lige i razočaravajući neuspjeh Festunga da se plasira u finale. Ne znam zašto, ali dragi su mi ti „omladinci“ koji su istrčali u žutim dresovima i na trenutke podsjetili na stari „Oriolik“ pa čak i „Jugoplastiku“, ali samo vizuelno dok im je igra mogla i morala biti bolja. Iako su se za trajanja lige vidjele mnoge poznate face u likovima bivših igrača koji su odigravali zapažene role u svojim klubovima prije 10-ak i više godina, a neki bi prema stasu , formi i energiji kojom raspolažu još uvijek bili upotrebljivi u mnogim ekipama 1. i 2. lige, izdvojio bi dvojicu koji su košarci u mome životu dali jednu dodatnu dimenziju i zbog kojih bi rado kidnuo sa nastave da ih gledam pa makar i na treningu. To su Katavić Tomislav - Katava i Davor Suman –Suki.
Košarku sam zavolio još tamo 1980. godine zahvaljujući zlatnoj generaciji Jugoslovenskih košarkaša na OI u Moskvi u kojoj je bilo čak 7 Hrvata ( Krstulović, Jerkov, Ćosić, Nakić, Knego, Skroče, Dalipagić ). Kasnije su došli Dražen i Toni. Pa onda Katava i Suki. Posljednja dvojica po igrama i trofejima ne mogu u istu priču sa slavnim košarkašima (možda jedino po ukupnoj zaradi od košarke ), ali u mom poimanju igre između obruča imali su značajnu ulogu, gotovo poput slavnih prethodnika. Iz dva razloga: bili su , a još su uvijek, dokaz da i u Brodu mogu izrasti ljudi od 2 metra visine, te pohađati gimnaziju, studirati i istovremeno igrati na zahtjevnoj razini, a uz nekoliko iznimaka , koje potvrđuju pravilo, dokazuju da se košarkom mogu baviti isključivo dobri momci. Mada u sportu uvijek preferiram mangupe i fakine Katavi i Sukiju pridjev „zlatni“ baš pristaje. Takvi su i danas . Mada se kosa malo prorijedila, a kilogrami zalijepili još uvijek svojom pojavom dominiraju i ostavljaju dojam da bi mogli puno bolje samo kada bi odradili poštene pripreme. Nekako ih je žalosno vidjeti u veteranima, jer to samo po sebi znači da sam i sám ostario, ali sam se, za razliku od njih, bar naučio piti dok su oni mladost žrtvovali podredivši je treninzima i sportskom životu. I umjesto da je vrlina, ta činjenica postaje im hendikep, jer danas kada promaše zicer ili im ispadne lopta na tribinama se čuje negodovanje, osjeća nedoumica i nepovjerenje glede aktivne igračke karijere s obzirom da svi znaju da su „good boys“, a da su poput Mirze Delibašića cugali po barovima, sve bi bilo isto, ali bi danas imali kredibilitet i svi bi govorili :„ Koje su to bile igračine, samo da nisu lokali.“
Uzori su im bili brazilski odbojkaši na pijesku i to oni koji namjerno izgube u četvrtfinalu pa dok se ostali muče u završnici razigravaju za medalje ovi po plaži „skupe“ najbolje ženske i počmu ružiti, dok pobjednicima ostaje utješna nagrada. To objašnjava i njihovo dugogodišnje napuštanje igre sredinom drugog poluvremena zbog „ pet faulova“ . Treneri na mukama, egal, dvorana u transu, slobodna bacanja, produžetak, a oni trasirali put prema svlačionici i Korzu da ne bi zakasnili u ofiranje i španciranje.
No, dok su igrali tražila se kara više. Neki će reći zato što je bila mala dvorana. Ali ne samo zbog toga. Igralo se više prema košu, nadigravalo, „šutalo“, te su prave vrijednosti dolazile do izražaja, a i koncentracija kvalitete u mnogim košarkaškim centrima bila je neusporedivo jača i znalo se tko koliko vrijedi. Danas je sve poremećeno i nakaradno. Nije problem u igračima ili trenerima „sa strane“, nego općenito o padu zanimanja za košarkašku igru u cijeloj državi i stvaranju novih centara na košarkaškoj karti s vrlo upitnom tradicijom koji su sve drugo samo ne mamac za publiku. Sramota je pričati, ali danas u Brod može doći KK čak iz Splita, Zadra ili Šibenika a da to ne znaju ni stanovnici u Vrazovoj ulici. O Dardi, Križevcima i Zaboku, te njihovom utjecaju na košarkaška kretanja u Hrvatskoj bolje ne trošiti riječi. Il,i isto tako možete sresti kakvog dugajliju u caffe baru na Savi, a da nemate pojma da je baš on, možda, kapetan KK iz Slavonskog Brd,a. Dok su Suki i Katava igrali znao se red i oko stola i oko klozeta a pogotovo oko reketa i linije koja označava tricu.
Na žalost kao što ŽNS-u ne treba iskustvo, znanje i savjeti jednog Vuleta Miljkovića ili Mirka Škrinjara isto tako su košarkaški čelnici grada guraju Katavu i Sukija i ostale dečke iz njihove generacije u zapećak bojeći se valjda za svoje pozicije kao da bi ova dvojica zaskočili u fotelje i ušli u klinč sa upravama brodskih tvrtki proseći kune i vabeći pomoć. Imaju oni dosta svojih problema, ali ipak bilo bi lijepo da ponekad pred klince izađu, demonstriraju koju vježbu i prenesu dio svojih iskustava. (kako sam na Švabe jurišao džabe ). Ovim putem ih pozivam neka se priključe Inicijativnom odboru za obnovu ŠD Klasije, te neka svoje menadžerske sposobnosti stave na raspolaganje za dobrobit zajednice i svih budućih i bivših košarkaša ovoga grada, a ja ću pokrenuti inicijativu da im se na ulazu u novi hram košarke postavi spomenik gdje jedan drži loptu, a drugi knjigu : „Sabrana djela Jack'a Danielsa“.
Košarku sam zavolio još tamo 1980. godine zahvaljujući zlatnoj generaciji Jugoslovenskih košarkaša na OI u Moskvi u kojoj je bilo čak 7 Hrvata ( Krstulović, Jerkov, Ćosić, Nakić, Knego, Skroče, Dalipagić ). Kasnije su došli Dražen i Toni. Pa onda Katava i Suki. Posljednja dvojica po igrama i trofejima ne mogu u istu priču sa slavnim košarkašima (možda jedino po ukupnoj zaradi od košarke ), ali u mom poimanju igre između obruča imali su značajnu ulogu, gotovo poput slavnih prethodnika. Iz dva razloga: bili su , a još su uvijek, dokaz da i u Brodu mogu izrasti ljudi od 2 metra visine, te pohađati gimnaziju, studirati i istovremeno igrati na zahtjevnoj razini, a uz nekoliko iznimaka , koje potvrđuju pravilo, dokazuju da se košarkom mogu baviti isključivo dobri momci. Mada u sportu uvijek preferiram mangupe i fakine Katavi i Sukiju pridjev „zlatni“ baš pristaje. Takvi su i danas . Mada se kosa malo prorijedila, a kilogrami zalijepili još uvijek svojom pojavom dominiraju i ostavljaju dojam da bi mogli puno bolje samo kada bi odradili poštene pripreme. Nekako ih je žalosno vidjeti u veteranima, jer to samo po sebi znači da sam i sám ostario, ali sam se, za razliku od njih, bar naučio piti dok su oni mladost žrtvovali podredivši je treninzima i sportskom životu. I umjesto da je vrlina, ta činjenica postaje im hendikep, jer danas kada promaše zicer ili im ispadne lopta na tribinama se čuje negodovanje, osjeća nedoumica i nepovjerenje glede aktivne igračke karijere s obzirom da svi znaju da su „good boys“, a da su poput Mirze Delibašića cugali po barovima, sve bi bilo isto, ali bi danas imali kredibilitet i svi bi govorili :„ Koje su to bile igračine, samo da nisu lokali.“
Uzori su im bili brazilski odbojkaši na pijesku i to oni koji namjerno izgube u četvrtfinalu pa dok se ostali muče u završnici razigravaju za medalje ovi po plaži „skupe“ najbolje ženske i počmu ružiti, dok pobjednicima ostaje utješna nagrada. To objašnjava i njihovo dugogodišnje napuštanje igre sredinom drugog poluvremena zbog „ pet faulova“ . Treneri na mukama, egal, dvorana u transu, slobodna bacanja, produžetak, a oni trasirali put prema svlačionici i Korzu da ne bi zakasnili u ofiranje i španciranje.
No, dok su igrali tražila se kara više. Neki će reći zato što je bila mala dvorana. Ali ne samo zbog toga. Igralo se više prema košu, nadigravalo, „šutalo“, te su prave vrijednosti dolazile do izražaja, a i koncentracija kvalitete u mnogim košarkaškim centrima bila je neusporedivo jača i znalo se tko koliko vrijedi. Danas je sve poremećeno i nakaradno. Nije problem u igračima ili trenerima „sa strane“, nego općenito o padu zanimanja za košarkašku igru u cijeloj državi i stvaranju novih centara na košarkaškoj karti s vrlo upitnom tradicijom koji su sve drugo samo ne mamac za publiku. Sramota je pričati, ali danas u Brod može doći KK čak iz Splita, Zadra ili Šibenika a da to ne znaju ni stanovnici u Vrazovoj ulici. O Dardi, Križevcima i Zaboku, te njihovom utjecaju na košarkaška kretanja u Hrvatskoj bolje ne trošiti riječi. Il,i isto tako možete sresti kakvog dugajliju u caffe baru na Savi, a da nemate pojma da je baš on, možda, kapetan KK iz Slavonskog Brd,a. Dok su Suki i Katava igrali znao se red i oko stola i oko klozeta a pogotovo oko reketa i linije koja označava tricu.
Na žalost kao što ŽNS-u ne treba iskustvo, znanje i savjeti jednog Vuleta Miljkovića ili Mirka Škrinjara isto tako su košarkaški čelnici grada guraju Katavu i Sukija i ostale dečke iz njihove generacije u zapećak bojeći se valjda za svoje pozicije kao da bi ova dvojica zaskočili u fotelje i ušli u klinč sa upravama brodskih tvrtki proseći kune i vabeći pomoć. Imaju oni dosta svojih problema, ali ipak bilo bi lijepo da ponekad pred klince izađu, demonstriraju koju vježbu i prenesu dio svojih iskustava. (kako sam na Švabe jurišao džabe ). Ovim putem ih pozivam neka se priključe Inicijativnom odboru za obnovu ŠD Klasije, te neka svoje menadžerske sposobnosti stave na raspolaganje za dobrobit zajednice i svih budućih i bivših košarkaša ovoga grada, a ja ću pokrenuti inicijativu da im se na ulazu u novi hram košarke postavi spomenik gdje jedan drži loptu, a drugi knjigu : „Sabrana djela Jack'a Danielsa“.
