Novosadski pisac Bojan Krivokapić aktualni je dobitnik Nagrade ‘Mirko Kovač’ za najbolji roman mladog autora objavljen na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Krivokapiću je nagrada dodijeljena za prošlogodišnji roman ‘Proleće se na put sprema’, koji je ušao i u širi izbor za Nagradu ‘Meša Selimović’ te uži izbor za NIN-ovu i Vitalovu nagradu. U hrvatskim knjižarama ‘Proleće…’ je moguće nabaviti u izdanju sarajevskog Buybooka. S Bojanom Krivokapićem razgovaramo o njegovom književnom radu, nagrađenom romanu i književnim prilikama u domaćem polju.
Ne mirim se sa hijerarhijom kad je u pitanju moć, ne mirim se sa poimanjem klasne pozicije kao datosti, ne mirim se sa patrijarhalnim razumevanjem ljubavi, ne mirim se sa strahom od bolesti i smrti
Za knjigu priča ‘Trči Lilit, zapinju demoni’ nagrađeni ste 2014. na natječaju ‘Edo Budiša’ za mladog autora do 35 godina, četiri godine kasnije dobivate u Rovinju Nagradu ‘Mirko Kovač’ za najboljeg mladog autora za roman ‘Proleće se na put sprema’. Ovo su možda dvije najrelevantnije nagrade koje ste u posljednje vrijeme dobili, i obje u Istri. Na kojim ste sve razinama povezani s istarskim kulturnim prostorom i zašto je on bio važan u vašem spisateljskom sazrijevanju?
Svoj prvi književni tekst, kratku priču, poslao sam 2010. godine na konkurs Lapis Histriae. I priča je odabrana i objavljena. U međuvremenu sam često dolazio u Istru, što privatno, što na Forum Tomizza u Umag i Koper, ili u Hižu od besid u Pazin. I dogodilo se da sam se saživeo s tim ambijentom, kulturnim prostorom, selima i gradovima, ljudima. Istra je tiha patnja mnogima koji u njoj ne žive. Mnogi je romantiziraju i idealiziraju, čeznu za tom nedostupnom idilom. Ja se trudim da se klonim takvih ‘razglednica-predstava’, koje pojednostavljuju celu stvar. Banalizuju je. Istarski kulturni prostor je kompleksan, čine ga antifašizam koji još uvek diše, convivenza koju na svakom koraku preplavljuje komercijalizacija, transgeneracijske traume. Mene to sve nagoni na promišljanja, pokušaje razumevanja svih tih elemenata i načina kako oni komuniciraju, a to je važno za pisanje. Da osećaš nemir, da te uznemirava što ti nešto nije jasno, da pokušavaš da osvetliš i neke kutove koji su u pomrčini. U moju istarsku mapu od skoro je upisan i Rovinj. Nadam se da nam ga, bar još neko vreme, neće oteti najbogatiji. Iako sve ide ka tome.
Svaki čovek je priča
Malo ćemo se našaliti pa reći da ste s 33 godine još samo dvije službeno ‘mladi pisac’, nakon toga nećete moći konkurirati za slične nagrade. Veseli li vas ulazak u razred takozvanih zrelih pisaca?
Zanimljive su te kategorizacije. S jedne strane je dobro dodatno podsticati rad mlađih generacija, ali s druge strane to možemo čitati i kao deo paketa terora mladosti. Odnosno stvaranje tenzije da nešto moraš postići do te dogovorene starosne granice. Jer ako nisi postigao – šta si onda, pobogu, radio tolike godine? Često čujem takve priče od mladih ljudi oko sebe. Strah od ‘prelaska’ s onu stranu mladosti. Zrelost ne bih dovodio u vezu s godinama. Voleo bih da uspem da artikulišem koloplet iskustava iz raznih oblasti života. Možda bi mi to pomoglo u daljem pisanju, verujem da bi. Ali ne znam. Puštam životu da idemo dalje. Tako je uzbudljivije.
Vaš glavni protagonist i alter ego Gregor voli lutati gradovima bivše Jugoslavije, on je kao i vi – svojevrsni balkanski flaneur. Zašto je vama, kao i vašim likovima, presudno važna ta potreba za kretanjem, izmještanjem iz poznate sredine?
Gregor je lik u romanu. U njega su upisane priče njegovih predaka, ali na način da ih on doživljava i proživljava. Procesuira. Ne miri se sa tzv. datostima i zadatostima. U njega su upisani i različiti konteksti. Zanimalo me je kako se lik u književnom tekstu razvija u odnosu na elemente različitih konteksta: kulturne, istorijske, ekonomske i dr. Kako komunicira s njima. A kretanje, izmeštanje iz poznate sredine dovodi do stalnih sudara priča, prošlosti i savremenosti. Mene užasava pomisao na nemogućnost micanja. Granice, ispitivanja kuda i zašto ideš, pretresanja. Sve je to jezivo. A još jezivije je što micanja najčešće zavise od toga imaš li ili nemaš novca za to. A lutanja po bivšoj Jugoslaviji? Opet ću ponoviti: za mene je to jedan i jedinstven prostor, intenzivan, lep, uznemirujući, dinamičan, opasan, zavodljiv. Mogao bih još dugo nabrajati. Nikad nisam poželeo da odem odavde. Vreme će pokazati da li je to dobro ili sam ispao budala.
Koliko god poza pisca-namćora nekome može delovati seksi, mislim da smo ipak željni, pre svega, nemanja poze, plus vedrine i dobronamernosti. Književnost doživljavam kao borbu za boljeg sebe, a samim tim i bolji svet. I ne odustajem od toga
Povijesne traume oblikovale su živote članova Gregorove obitelji. Uši su nam pune sintagme o ‘nadvladavanju povijesnih traumi’, što ona za vas znači?
Osvajati život. Čupati se. Ne dati na sebe. Ne prestati voleti ljude. Ne prestati maštati. Radovati se životu. U suprotnom, one te uzmu u žrvanj i kraj. Nezgodno je to s traumama. Ne bih se usudio da druge savetujem šta i kako u vezi s njima. Ja se trudim da ih razumem kao sastavni deo iskustva, kao jedno od iskustava, ali ne i jedino. To je celoživotna borba.
Na prvim stranicama romana stoji rečenica: ‘Ova povijest posve je obična povijest, to je povijest nekih nebitnih ljudi, prosječnih, nenametljivih, ljudi koji kao da nikada nisu ni postojali.’ Ona sažima velik dio tema koje vas zanimaju. Zašto su za vas kao pisca važni ovakvi ljudi i njihove priče?
Zato što nema malih i velikih ljudi. Svaki čovek je priča. A te priče su u stalnim doticajima i međusobnim prožimanjima jer, iako smo nekad usamljeni, mi nikad nismo sami. Neke priče imaju više, neke manje detalja, neke su ispolirane, neke okrnjene. Na primer, lik Gregora ne bi bio takav da on nije sedeo s babom, učio da plete i slušao narodnjake. Ili lik babe koja mota duvan, gleda u more i satima pripoveda ne bi bio takav da ona nema kome da pripoveda. To su ti odnosi. Takođe, činilo mi se da je moguće ispričati slojevite priče i ako im se da kontekst od kojeg to ne očekujemo. To su te literarne igre, pokušaji da se isplete svet u kojem može da se živi slobodnije i sretnije.
Književnoj publici na postjugoslavenskom prostoru nerijetko je teško doći do knjiga autora i autorica iz regije, osim ako nisu insajderi, no čini se da se to u posljednje vrijeme pomalo mijenja, sve je više regionalnih izdanja koja objavljuju mali i srednji izdavači te tako premošćuju tržišne granice. Kakvo je po vama to stanje, gdje ima mogućnosti za napredak?
Možda je paradoksalno, ali mene taj deo procesa najviše zamara. Suočavanje s problemima koji se odnose na distribuciju knjiga, na njihovu dostupnost čitaocima. I to se ne odnosi samo na male izdavače, koji iz objektivnih razloga nisu u mogućnosti da pariraju uigranim izdavačkim mašinerijama – tako je i sa onima koji bi mogli i više i bolje. Ali kao da se u nekom momentu zaboravi ono što sam mislio da je zajednički imenitelj, podrazumevajuće, a to je da – knjiga treba da dođe do čitalaca. I šta onda autori i autorke rade? Dovijaju se na sve moguće načine da knjigu pošalju, dostave, donesu, prenesu, prošvercuju… Zamorno. Nažalost, mislim da je stvar glede izdavaštva jasna: ili uigrane izdavačke mašinerije ili alternativni modeli organizovanja malih i srednjih izdavača u odnosu na tržište. To je velika tema, a ja sam sve samo ne stručnjak za tu oblast. Maštam o tome da ovo jednoga dana ne bude pitanje.
Vreme je za provetravanje
Roman ‘Proleće se na put sprema’ doživio je lijepu kritičku recepciju na cijelom postjugoslavenskom prostoru, a i čitateljska publika je za njega pokazala interes. Često gostujete na različitim čitanjima, kao pisac ste izuzetno otvoreni i ekstrovertirani. Što vam te osobine donose?
Da, bije me glas da sam otvoren i ekstrovertan. A ja samo volim to što radim i volim ljude. Susrete. Razgovore. Gledanje u oči. Smeh. Dodire. Svestan sam da to utiče i na želju da se pročita ono što pišem. Koliko god poza pisca-namćora nekome može delovati seksi, mislim da smo ipak željni, pre svega, nemanja poze, plus vedrine i dobronamernosti. Književnost doživljavam kao borbu za boljeg sebe, a samim tim i bolji svet. I ne odustajem od toga.
Što dalje nakon što je iza vas uspješan coming of age roman, kakve vas teme i pristupi tekstu interesiraju u novom rukopisu?
Teme su iste ili slične (smijeh). Intrigira me i ne mirim se sa hijerarhijom kad je u pitanju moć, ne mirim se sa poimanjem klasne pozicije kao datosti, ne mirim se sa patrijarhalnim razumevanjem ljubavi, ne mirim se sa strahom od bolesti i smrti. Prilično sam nepomirljiv, kad se osvrnem oko sebe. Voleo bih da naredna knjiga bude o tom nemirenju, o prekršaju kad su u pitanju norme, o skidanju bukagija koje su nam prikačili dušmani.
Pripadate generaciji pisaca čiji je radni status prekaran. Radili ste i radite brojne poslove kako biste preživjeli. Koliko god je takav položaj obilježen strahom i strepnjom za egzistenciju, ima li on ipak i neke prednosti i u čemu se one sastoje?
Nesigurnost, strahovi i strepnje za egzistenciju ne mogu dovesti ni do kakvih prednosti u odnosu na bilo šta. Sigurnost i spokoj su ono što čini ljudsko dostojanstvo. Jedan od izazova mojoj, ali i drugim generacijama, jeste kako raditi (ovaj) posao, a nesigurnost svesti na minimum, i sačuvati slobodno vreme. Možda svane i taj dan u kojem nećemo raditi da bismo preživeli, već da bismo živeli.
Homoerotski elementi u romanu su nekako prigušeni, Gregorov rodni identitet nalazi se cijelo vrijeme na marginama priče. I premda se u nekim dionicama romana čini da će ovaj rukavac priče dobiti kompleksniji tretman i da će se početi odmatati, to se ne događa. Zašto?
Queer elementi su sastavni deo teksta, deo mozaika. Nisam pojačavao identitarne aspekte u romanu jer me više zanimaju klasni, kako u književnosti tako i u životu. Queer je fluidan, on ne isključuje druge elemente identiteta, i različit je u odnosu na socioekonomske kontekste koji ga okružuju. Zanimalo me je da na taj način istražujem u tekstu. Identitarne politike su mi odavno postale zamorne. Vreme je za provetravanje.
portalnovosti
