Znao sam da će jednoga dana doći, ali nisam ih ovako zamišljao. Mlađi muškarci, koji s dostavljačkim torbama jure po kolovozu i svim pločnicima na biciklima, mopedima i trotinetama, tihi, uglavnom bezglasni, slabo govore engleski, a ako ga znaju, ako im je čak i materinji, krajnje su nekomunikativni. Suobraćaju s nama uglavnom osmijesima nelagode, dobru se u toj komunikaciji ne nadaju, tako da čovjek pri neizbježnom susretu s njima osjeća uglavnom grizodušje, jer mu se učini da ga se oni plaše. Što im je učinio da ga se boje?
Prvi dostavljači u Zagrebu pojavili su se u proljeće 2020, s prvim protuepidemijskim zatvaranjima, kada je građanstvu već bilo zabranjeno izlaziti van i kada su ljudi osjećali strah od toga da će im drugi, naročito oni koje ne poznaju, prenijeti potencijalno smrtonosnu bolest. U početku je među dostavljačima bilo i dosta naših mladića i djevojaka, no kako je riječ o slabo plaćenom i nesigurnom poslu, sasvim su ga preuzeli radnici iz Indije, Nepala, Bangladeša, Filipina. Biznis nekoliko stranih firmi inficiranih u Hrvatsku procvao je zahvaljujući koroni, a navika da se putem dostave naručuje hrana kod ogromnog je broja ljudi nadživjela epidemiju. A ružna sjećanja na strah i tjeskobu iz vremena zatvaranja neće se u kolektivnoj imaginaciji povezivati s dostavom hrane, ali hoće sa stranim dostavljačima. Tako funkcioniraju čovjekova duša i pamet, ako ih nemamo pod stalnom unutarnjom kontrolom: naša se duša sjeća da su strani radnici stigli s epidemijom!
Osim kao dostavljači, oni rade i kao građevinski radnici. Gledamo ih po donjogradskim zagrebačkim skelama, na blokiranim trotoarima, ispred i iznad palača oštećenih u potresu, koje se uglavnom za nečiji privatni račun obnavljaju europskim novcima. Za razliku od dostavljača, koji rade nešto što u našim krajevima nitko prije njih nije radio – nećemo tu računati nekadašnje dostavljače pizza, koji su bili zaposleni pri svakoj lošijoj pizzeriji – građevinci se bave poslom za koji su u Zagrebu i duž cijele dalmatinske obale bili specijalizirani Bosanci. U posljednjih stotinu godina, valjda još od kraja Velikog rata, iz Bosne su dolazili zidari i pomoćni zidari, svih vjera i nacionalnosti, uglavnom niskokvalificirana sirotinja koja je samo dolazila nešto sezonski zaraditi, da bi se onda vraćala kući. S istoka su, iz Bosne i Srbije, dolazili i cijenjeni zidarski majstori. Recimo, iz Crne Trave, male i zaturene varošice na krajnjem jugoistoku Srbije, na granici s Bugarskom, dolazili su najbolji graditelji dimnjaka.
Nakon ratova devedesetih, Crnotravaca više nije bilo, a iz Bosne u prvo su vrijeme nastavili dolaziti samo malobrojni radnici Hrvati, da bi na kraju, kada se Hrvatska našla na europskom putu, pomalo nestalo i njih. Otišli su, skupa s ovdašnjim radništvom, na Zapad, u Njemačku, Austriju, Irsku, gdje su mnogo bolje plaćeni, a umjesto njih su, po drevnoj logici kretanja radne snage i preraspoređivanja ljudskih sudbina, stigli radnici iz Indije, Nepala, Bangladeša, Filipina i možda iz još poneke zemlje u kojoj ima siromašnije proleterske čeljadi nego u Hrvatskom i u njezinom susjedstvu.
Ti strani radnici na zagrebačkim građevinama mnogo su tiši od Bosanaca. Za razliku od njih, oni ne pjevaju, ne dozivaju se sa skele na skelu, ne psuju i ne razgovaraju s prolaznicima. Uglavnom samo šute i rade, a kada su na pauzi, opet šute i dobro paze da vam se ne nađu na putu. Oni se nas plaše, a mi prema njima osjećamo sve veći bijes. Premda nam nije do kraja jasno za što su nam ti ljudi tačno krivi. Osim što su ti stranci figura (simbol, slika…) naše nemoći da ovladamo vlastitim životima i sudbinama. Osim što su oni prvi za koje možemo pouzdano znati da su slabiji od nas i da ih možemo nekažnjeno zlostavljati. Osim što preko njih mi postajemo dio crne internacionale, predvođene narančastoglavim satrapom, koja za sve jade ovoga svijeta optužuje strance i manjince, a najvećom manom smatra ljudsku empatiju.
Prije nekoliko dana čujem na radiju da svaka tri dana biva prijavljen barem jedan napad na strane radnike u Zagrebu. A zagrebačka policija dosljedno odbija nasilje nad stranim radnicima kvalificirati kao zločin iz mržnje. Inače, zločin iz mržnje prema hrvatskim zakonima nije posebno kazneno djelo, nego je to otegotna kvalifikacija drugih kaznenih djela. Zločin iz mržnje ono je kazneno djelo pri kojem je počinitelj svoju žrtvu odabrao na osnovu njezinih karakteristika, koje se mogu ticati jezika, vjere, nacionalnosti, rase, spola, seksualne orijentacije, prethodno izraženog političkog stava ili mišljenja. U većini slučajeva, žrtve zločina iz mržnje pripadnici su manjinske skupine, ali itekako je važno znati da mogu biti i dio većine. Važna karakteristika zločina iz mržnje jest da takav zločin ne utječe samo na žrtvu i na njegove bližnje, nego utječe na cijelu njegovu zajednicu. Dakle, ako je u Zagrebu pretučen dostavljač, podrijetlom Indijac, strah će zavladati među svim zagrebačkim Indijcima, a ponižavanje jednoga čovjeka širi se u koncentričnim krugovima na cijelu zajednicu. Istovremeno, karakteristika zločina iz mržnje je i ta da njegovo nekažnjavanje, više nego što je to slučaj kod drugih zločina, utječe na sve koji dijele mišljenja, stavove i motivaciju s počiniteljem. Stoga, kada zagrebačka policija pasivno promatra napade na strane radnike, ali i kada ih odbija tretirati kao zločine iz mržnje, ona neizravno podstrekuje i bodri sve one koji s počiniteljem dijele poglede na svijet. Policija na takav način normalizira i dekriminalizira sam zločin. Razlozi zbog kojih to čini mogu biti samo političke naravi.
Napadi na strane radnike trebali bi nas uznemiriti i apelirati na našu građansku svijet iz dva međusobno gotovo suprotna razloga. Prvi: ako smo ljudi, humanisti i kršćani, onda nam nije drago ako netko iz naše okoline tuče one koji su slabi i nezaštićeni. Drugo, možda čak i važnije: napadi na strane radnike simptom su raspada ili teškog defekta naše većinske zajednice. Kako nam ti ljudi ne oduzimaju ništa od onog što nam pripada, ne rade poslove koje bismo rado sami obavljali, ili koje bi obavljala naša djece, kako oni ni na kojih način ne uzurpiraju naš prostor i naše vrijeme, niti na bilo koji način ugrađuju sebe, svoje poglede na svijet, ideje i običaje u našu kulturu, kako oni, pravo govoreći, i ne postoje unutar naše zajednice, tada su napadi na njih oblik našeg samorazaranja, samouništavanja.
Što bi se dogodilo kada bi preko noći nestalo svih stranih radnika iz Hrvatske i kada bismo se vratili u stanje prije 1. srpnja 2013? Nestalo bi dostavljača, zaustavljeni bi bili svi građevinski radovi, zatvorio bi se značajan broj trgovačkih centara i samoposluga, zaustavilo bi se sve ono što se još uvijek danas kreće zahvaljujući stranoj radnoj snazi, ali ne bi nestalo zločina iz mržnje – onih koje zagrebačka policija ne kvalificira tako. Počinitelji bi među stanovništvom brzo pronašli nove Indijce i Nepalce, a policija bi ponovo našla dobar razlog da ih ekskulpira, i sve bi se nastavilo na novoj razini i uz veću frustraciju, jer više ne bi bilo dostave, građevine i samoposluge.
Tako se proces razaranja društva može u koncentričnim krugovima nastaviti, sve do potpunog uništenja zajednice. Veće zajednice od entropije ove vrste spašavaju se pokretanjem ratova, provalama po susjedstvu, osvajanjem tuđega, u biti bespotrebnog teritorija, ali to je samo način da se na neko vrijeme odgodi neumitna propast. Kultura koja je lišena integrativnih moći, kultura koja nije u stanju kao svoje prihvaćati ono što se od nje razlikuje, kultura koja nije sposobna obuhvatiti ni svoje vlastito šarenilo, na kraju doživljava propast. Rječnikom sentimentalnog aktivizma rečeno: ne pobjeđuje kultura koja ima najjače šake, nego pobjeđuje kultura koja ima najširi zagrljaj. Tako će to ići sve do propasti svijeta.
Premda su naši stranci šutljivi i plahi, premda ne razgovaramo s njima, pa im i ne dajemo priliku da progovore hrvatski, i premda obavljaju isključivo one poslove koje neće nitko naš, jer su naši za te iste poslove mnogo bolje plaćeni u inozemstvu, premda su, dakle, naoko tako slabi i jadni, ti naši stranci redom potječu iz velikih i moćnih kultura, mnogo većih i moćnijih od naše. Kada ih po Gundulićevoj i Frankopanskoj vidimo s njihovim crnim i narančastim turbanima, na biciklima ili na građevinskim skelama, mogli bismo se, recimo, sjetiti da su oni naši mnogo stariji rođaci, da je od njih potekla i naša civilizacija, i da smo, možda, spasonosni jedni za druge. Hrvatskoj će svakako biti bolje nakon što prvo dijete indijskih, filipinskih, nepalskih, bangladeških radnika na Lidranu osvoji nagradu za literarni rad iz hrvatskog jezika.
