Dida Robija K. je nedavno zapazio da ”nema većeg dokaza da su srpski rod i hrvacka domovina – ili hrvatski rod i srpska domovina, isti kua – mrak nad mrakovima, zlo i naopako, kuga i kolera, od toga šta se sad Srbi i Hrvati kolju oko Tesle”.
Vickast i vispren kao i uvijek dida je Robiju objasnio da ”Srbi i Hrvati ne briju na Teslu zato šta je on genijalni naučnik, šta je izmislija struju, nego samo zato šta je reka da je ponosan na svoj srpski rod i hrvacku domovinu”.
Robijev dida bi se vjerojatno složio s Mirkom Kovačem koji je napisao u svojoj sjajnoj knjizi polemika ”Elita gora od rulje”: ”Biti sretan što si Srbin ili Hrvat, ima li išta poraznije po samu sreću”.
Veliki književnik nije krio da nema nikakav osjećaj pripadnosti zajednici, društvu, naciji, vjeri.
”Bolje je tragati za identitetom nego biti samozadovoljan ili se utvrditi u bunkere svojih nacija. Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju. Bolji su oni koji se odriču svojih nacija, ako je u njima ugrožena pravda, od onih koji se busaju u prsa hrvatska, srpska ili koja već. Rodoljublje je često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna. Rodoljublje opravdava mnoga zla”.
I filozof Boris Buden je svojedobno izjavio kako je raskrstio s domovinom i da nema osjećaj nacionalne pripadnosti.
”Imao sam ga kao dijete, svugdje su te to pitali. No nikad nisam imao emocionalni osjećaj duboke pripadnosti hrvatskoj naciji”, izjavio je Buden prije nekoliko godina.
Ima nas običnih smrtnika, izroda, koji ne mašemo rodnim listom i gustoćom ispravnih krvnih zrnaca, i ne ponosimo se ni rodom ni domovinom, jer nam se suludo ponositi s nečim za što nismo nimalo zaslužni, s nečim s čim se poigrao slučaj i žigosao nas zanavijek.
Ima nas kojima se rodovi i domovine isprepliću, prividno nestanu iz života, pa se pojavljuju iznova, nekad milom, nekad silom, a nekad i u noćnim morama.
Iskradu se, naravno, ponekad momenti kad čovjek osjeti ponos na zajednicu blisku po jeziku, ali učas posla splasne kad se profesionalni busači u nacionalna prsa dohvate ponosa i slave naglašavajući krvotok većine.
Kad bi me tražili da se nacionalno izjasnim na različitim formularima i dokumentima za vrijeme studiranja u Beogradu napisala bih da sam Jugoslavenka, a u Hrvatskoj sam uvijek pisala Srpkinja. Osjećala sam veliki otpor prema takvoj vrsti izjašnjavanja.
Valjda zbog trauma iz ranog djetinjstva jer nisam pripadala većini, a znamo koliko je djeci bolno kad ih se po nečemu izdvaja. Imala sam nesreću da idem u školu u kvartu gdje su nacija i vjera bile presudne odlike identiteta.
Stvorila sam ogromnu odbojnost prema pripadanju većini koju određuje krv i tlo i činila sve da pripadam manjini.
Jedna rođaka mi je ispričala da su učenike, za vrijeme rata u Zadru, dok je bila u osmom razredu osnovne škole tražili da se nacionalno izjasne. Vrlo dobro je znala da nikako nije dobro biti Srbin, i kad je na nju došao red nije smogla snage od straha izustiti da je Srpkinja, pa je skrušeno rekla da je Hrvatica. Kući je došla plačući i rekla roditeljima da se stidi što je lagala.
Jedan rođak iz tzv. mješovitog braka, (groznog li izraza!) je kad su u školi, također za vrijeme rata, raspravljali o zlim Srbima i dobrim Hrvatima, došao kući zbunjen, ljut i uplakan tražeći od roditelja da mu kažu tko je on – Hrvat ili Srbin.
Otac mog supruga je Hrvat, majka Slovenka, rodio se u Bosni, studirao u Srbiji. Kad se jednom prilikom u Beogradu 1992. morao nacionalno izjasniti rekao je da je Jugoslaven. Službenica mu je rekla da ne može, da to više ne postoji.
Onda ga je upitala što mu je otac po nacionalnosti, a kad je rekao da je Hrvat, ona mu je suosjećajno, gotovo zavjerenički, šapćući rekla: ”Upišite da ste Hrvat, nema veze, to ionako nitko neće vidjeti”. Rekao joj je da se on ne stidi hrvatstva i da mu nije nikakav problem napisati da je Hrvat, ali da se jednostavno od malih nogu osjećao kao Jugoslaven.
U vrijeme predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, u siječnju 2015. otišli smo glasati u ambasadu ili veleposlanstvo, kako vam drago, Republike Hrvatske u Pragu.
Suprug pruža osobnu, s druge strane stola začusmo pitanje – nacionalnost. Bilo nam je čudno jer nisu u pitanju parlamentarni izbori, nema manjinskih lista, ali eto, nekome je to izgleda bilo jako bitno. Hrvat, odgovorio je suprug i otišao u drugu prostoriju glasati.
Pružam osobnu ja. Nacionalnost? Srpkinja, odgovorim. Nakon mene pruža osobnu svekrva. Nacionalnost? Slovenka, odgovori ona.
Troje s druge strane ostadoše pomalo zbunjeni višenacionalnom obitelji, a jedan upita: ”Imate li u obitelji i koje Makedonče?”.
Imamo kuma, reče svekrva. Nakon toga čovjek u redu iza nje pruža osobnu. Nacionalnost? Albanac, kaže čovjek. Pogleda prema nama i svi skupa s njim, i s ove i s one strane stola prasnusmo u smijeh.
Sve je to u čudu promatrao moj tada sedmogodišnji sin koji nas je kasnije u automobilu pitao: ”A što sam ja po toj nacionalnosti?”.
Čehe i druge strance koji znaju da sam iz Hrvatske zbunjujem kad kažem da nisam Hrvatica. Tako je u jednom razgovoru sa mnom za češke novine češki kolega predstavljajući me napisao da sam srpska novinarka.
Kad sam to ugledala pomislila sam odmah, nisam ja srpska novinarka. Srbiji ni po čemu ne pripadam, osim što sam tamo studirala i volim Beograd, premda brojni Hrvati misle da je Srbima iz Hrvatske mjesto u Srbiji. Nekoliko sekundi kasnije pomislim pa nisam ni hrvatska novinarka, tamo ne živim od 1991. Dobila sam češko državljanstvo, a ne osjećam se ni kao Čehinja.
Na popisu stanovništva u proljeće ove godine u Češkoj u rubriku narodnost nisam napisala ništa. U tom se trenutku nisam osjećala nikako, hvala na pitanju. Rubrike nacionalnost i vjera nisu obavezne, i dobro mi je došlo da mi ta dobrovoljna praznina ispuni identitetsku prazninu.
U maju 1992. u danskom studentskom gradu Arhusu moji cimeri napravili su zabavu u čast dolaska mog supruga i našeg vjenčanja dva mjeseca ranije. Napravili su nam takoreći svadbu.
Negdje pred zoru, izlazim iz WC-a, dvojica Danaca me zaustave s pitanjem da im objasnim zašto Srbi i Hrvati ratuju. Na našoj studentskoj kući je prijatelj Šveđanin izvjesio plakat i poziv na zabavu na kojem je pisalo Serbo-Croatian wedding vibrations.
Dancima ništa nije bilo jasno. A bome nije ni meni da me u zoru, za vrijeme zabave posvećene meni i mužu čekaju pred WC-om jedva punoljetni dečki pitaju za uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji.
I odjednom čujem sebe:
”Između Srba i Hrvata postojala je ogromna erotska privlačnost, završila je brakom koji se pretvorio u patološku ljubomoru i mržnju. Razvod je bio neminovan, ali razuma više nije bilo ni u tragovima, kao u onom filmu The War of the Roses. Kraj vam je poznat”.
Ostadoše dečki zabezeknuti, a ja sam od tada kad god bi me pitali o uzrocima srpsko-hrvatskog krvoprolića imala poriv taj ”naš” rat tako objašnjavati.
Zašto uopće o ovom pišem, a spopada me mučnina kad god se Srbi i Hrvati počnu busati u junačka prsa?
Najprije mi je danima sve izgledalo zlo i naopako zbog prepucavanja nad Teslom, a onda je došao onaj dan u godini koji je najbolje opisao kolega Vladimir Matijanić prije nekoliko godina: ”Ovo je onaj dan kad Srbi glume da ’91. nisu tjerali Hrvate, a Hrvati da se ’95. nisu htjeli riješiti Srba”.
Na taj dan prije 26 godina jedan dio moje rodbine je odahnuo, a drugi ”izdahnuo”. Od tada svake godine na taj ”olujni dan” dišem na pola.
”Čovjek ima višestruki identitet, a meni je europski identitet važniji od češkog”, izjavio je proljetos jedan sveučilišni radnik iz Praga nakon što je pod rubrikom nacionalnost popunio – europska.
Jedan mladi političar iz redova Piratske stranke se također izjasnio kao Europljanin.
”Mislim da je to izražavanje neka vrsta solidarnosti u okviru cijele Europe. Slično je kad Nijemci navode pri popisu stanovništva da su istodobno i Sasi i Nijemci. Tako i mi možemo navesti da smo istodobno i Česi i Europljani”, izjavio je eurozastupnik Piratske stranke Mikulaš Peksa.
Javili su se odmah dežurni euroskeptici poput Jana Zahradila iz Građanske demokratske stranke kojem euroskepticizam ne smeta za poziciju europskog parlamentarnog zastupnika. Nazvao je europsku nacionalnost ”smiješnim intelektualnim snobizmom određenih ljudi koji smatraju da će navođenjem europske narodnosti izgledati kao naprednija čast društva koja se oslobodila nacionalizma 19. stoljeća”.
Na društvenim mrežama su, pak, građani koji su se izjasnili i kao Česi i kao Europljani navodili svoje pretke iz različitih dijelova Europe.
Navesti nacionalnost pri popisu stanovništva, pripadate li manjini, ima smisla, jer brojnost manjine ima utjecaj na promicanje njihovih prava i interesa, dodjelu potpore, mogućnost dvojezičnih natpisa, obrazovanje na manjinskom jeziku, na izdavanje časopisa, na kulturne festivale itd.
Pitanje popisa manjine je od velikog značaja za romsku manjinu u Češkoj koja je po mnogim aspektima ugrožena. Zanimljivo je da se prilikom popisa 1991. kao Romi izjasnilo 32.903 ljudi, a 2011. samo 13.150. Prema procjeni stručnjaka u Češkoj živi preko 260 tisuća Roma.
Na Rome su prije ovogodišnjeg popisa apelirale nevladine romske organizacije da navedu svoju narodnost i materinji jezik upozoravajući da je porazno koliko malo Roma je upoznato s tim da mogu navesti obje nacionalnosti ako se osjećaju i Romima i Česima.
U svom posljednjem romanu ”Time Shelter”, Georgi Gospodinov piše o jednom posebnom virusu koji će zavladati u bliskoj budućnosti – virusu prošlosti, o ponovo probuđenim prošlim ideologijama ili nacionalizmima, smještenim između kiča i monstruoznosti, koje nam obećavaju veličanstvenu prošlost.
”Ali kada nas je onda pandemija pretekla sa drugim virusom, postao sam svestan da je sav ovaj nemir očito odavno bio u vazduhu i da je moralo da se desi nešto da nam otvori oči i pokaže nam da se ovako dalje ne može. Priroda nekad govori na direktan i bolan način, pogotovo kada prethodno njene suptilnije lekcije nismo razumeli.
Hoću samo da kažem da se ideologije prošlosti ili prošle ideologije vraćaju kao i u svakoj velikoj krizi, kada osećamo deficit budućnosti, a sadašnjost ne predstavlja prijatno okruženje. Ali dom koji nam ideologije obećavaju retko je dobro utočište”, prenio je nedavno portal Peščanik jedan Gospodinovljev tekst iz travnja ove godine.
Onima koji nemaju dileme oko nacionalnog identiteta čovjek može i pozavidjeti na toj vrsti mira. Mi izrodi s njihovim izborom nemamo problem, samo tražimo da nas ostave na miru s našim nemirom.
autograf
Vickast i vispren kao i uvijek dida je Robiju objasnio da ”Srbi i Hrvati ne briju na Teslu zato šta je on genijalni naučnik, šta je izmislija struju, nego samo zato šta je reka da je ponosan na svoj srpski rod i hrvacku domovinu”.
Robijev dida bi se vjerojatno složio s Mirkom Kovačem koji je napisao u svojoj sjajnoj knjizi polemika ”Elita gora od rulje”: ”Biti sretan što si Srbin ili Hrvat, ima li išta poraznije po samu sreću”.
Veliki književnik nije krio da nema nikakav osjećaj pripadnosti zajednici, društvu, naciji, vjeri.
”Bolje je tragati za identitetom nego biti samozadovoljan ili se utvrditi u bunkere svojih nacija. Draži su mi oni koji ruše mitove od onih koji ih veličaju. Bolji su oni koji se odriču svojih nacija, ako je u njima ugrožena pravda, od onih koji se busaju u prsa hrvatska, srpska ili koja već. Rodoljublje je često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna. Rodoljublje opravdava mnoga zla”.
Kad bi me tražili da se nacionalno izjasnim na različitim formularima i dokumentima za vrijeme studiranja u Beogradu napisala bih da sam Jugoslavenka, a u Hrvatskoj sam uvijek pisala Srpkinja. Osjećala sam veliki otpor prema takvoj vrsti izjašnjavanja
I filozof Boris Buden je svojedobno izjavio kako je raskrstio s domovinom i da nema osjećaj nacionalne pripadnosti.
”Imao sam ga kao dijete, svugdje su te to pitali. No nikad nisam imao emocionalni osjećaj duboke pripadnosti hrvatskoj naciji”, izjavio je Buden prije nekoliko godina.
Ima nas običnih smrtnika, izroda, koji ne mašemo rodnim listom i gustoćom ispravnih krvnih zrnaca, i ne ponosimo se ni rodom ni domovinom, jer nam se suludo ponositi s nečim za što nismo nimalo zaslužni, s nečim s čim se poigrao slučaj i žigosao nas zanavijek.
Ima nas kojima se rodovi i domovine isprepliću, prividno nestanu iz života, pa se pojavljuju iznova, nekad milom, nekad silom, a nekad i u noćnim morama.
Iskradu se, naravno, ponekad momenti kad čovjek osjeti ponos na zajednicu blisku po jeziku, ali učas posla splasne kad se profesionalni busači u nacionalna prsa dohvate ponosa i slave naglašavajući krvotok većine.
Kad bi me tražili da se nacionalno izjasnim na različitim formularima i dokumentima za vrijeme studiranja u Beogradu napisala bih da sam Jugoslavenka, a u Hrvatskoj sam uvijek pisala Srpkinja. Osjećala sam veliki otpor prema takvoj vrsti izjašnjavanja.
Valjda zbog trauma iz ranog djetinjstva jer nisam pripadala većini, a znamo koliko je djeci bolno kad ih se po nečemu izdvaja. Imala sam nesreću da idem u školu u kvartu gdje su nacija i vjera bile presudne odlike identiteta.
Stvorila sam ogromnu odbojnost prema pripadanju većini koju određuje krv i tlo i činila sve da pripadam manjini.
Jedna rođaka mi je ispričala da su učenike, za vrijeme rata u Zadru, dok je bila u osmom razredu osnovne škole tražili da se nacionalno izjasne. Vrlo dobro je znala da nikako nije dobro biti Srbin, i kad je na nju došao red nije smogla snage od straha izustiti da je Srpkinja, pa je skrušeno rekla da je Hrvatica. Kući je došla plačući i rekla roditeljima da se stidi što je lagala.
Jedan rođak iz tzv. mješovitog braka, (groznog li izraza!) je kad su u školi, također za vrijeme rata, raspravljali o zlim Srbima i dobrim Hrvatima, došao kući zbunjen, ljut i uplakan tražeći od roditelja da mu kažu tko je on – Hrvat ili Srbin.
Otac mog supruga je Hrvat, majka Slovenka, rodio se u Bosni, studirao u Srbiji. Kad se jednom prilikom u Beogradu 1992. morao nacionalno izjasniti rekao je da je Jugoslaven. Službenica mu je rekla da ne može, da to više ne postoji.
Onda ga je upitala što mu je otac po nacionalnosti, a kad je rekao da je Hrvat, ona mu je suosjećajno, gotovo zavjerenički, šapćući rekla: ”Upišite da ste Hrvat, nema veze, to ionako nitko neće vidjeti”. Rekao joj je da se on ne stidi hrvatstva i da mu nije nikakav problem napisati da je Hrvat, ali da se jednostavno od malih nogu osjećao kao Jugoslaven.
U vrijeme predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, u siječnju 2015. otišli smo glasati u ambasadu ili veleposlanstvo, kako vam drago, Republike Hrvatske u Pragu.
Suprug pruža osobnu, s druge strane stola začusmo pitanje – nacionalnost. Bilo nam je čudno jer nisu u pitanju parlamentarni izbori, nema manjinskih lista, ali eto, nekome je to izgleda bilo jako bitno. Hrvat, odgovorio je suprug i otišao u drugu prostoriju glasati.
Pružam osobnu ja. Nacionalnost? Srpkinja, odgovorim. Nakon mene pruža osobnu svekrva. Nacionalnost? Slovenka, odgovori ona.
Troje s druge strane ostadoše pomalo zbunjeni višenacionalnom obitelji, a jedan upita: ”Imate li u obitelji i koje Makedonče?”.
Imamo kuma, reče svekrva. Nakon toga čovjek u redu iza nje pruža osobnu. Nacionalnost? Albanac, kaže čovjek. Pogleda prema nama i svi skupa s njim, i s ove i s one strane stola prasnusmo u smijeh.
Dida Robija K. je nedavno zapazio da ”nema većeg dokaza da su srpski rod i hrvacka domovina – ili hrvatski rod i srpska domovina, isti kua – mrak nad mrakovima, zlo i naopako, kuga i kolera, od toga šta se sad Srbi i Hrvati kolju oko Tesle”
Sve je to u čudu promatrao moj tada sedmogodišnji sin koji nas je kasnije u automobilu pitao: ”A što sam ja po toj nacionalnosti?”.
Čehe i druge strance koji znaju da sam iz Hrvatske zbunjujem kad kažem da nisam Hrvatica. Tako je u jednom razgovoru sa mnom za češke novine češki kolega predstavljajući me napisao da sam srpska novinarka.
Kad sam to ugledala pomislila sam odmah, nisam ja srpska novinarka. Srbiji ni po čemu ne pripadam, osim što sam tamo studirala i volim Beograd, premda brojni Hrvati misle da je Srbima iz Hrvatske mjesto u Srbiji. Nekoliko sekundi kasnije pomislim pa nisam ni hrvatska novinarka, tamo ne živim od 1991. Dobila sam češko državljanstvo, a ne osjećam se ni kao Čehinja.
Na popisu stanovništva u proljeće ove godine u Češkoj u rubriku narodnost nisam napisala ništa. U tom se trenutku nisam osjećala nikako, hvala na pitanju. Rubrike nacionalnost i vjera nisu obavezne, i dobro mi je došlo da mi ta dobrovoljna praznina ispuni identitetsku prazninu.
U maju 1992. u danskom studentskom gradu Arhusu moji cimeri napravili su zabavu u čast dolaska mog supruga i našeg vjenčanja dva mjeseca ranije. Napravili su nam takoreći svadbu.
Negdje pred zoru, izlazim iz WC-a, dvojica Danaca me zaustave s pitanjem da im objasnim zašto Srbi i Hrvati ratuju. Na našoj studentskoj kući je prijatelj Šveđanin izvjesio plakat i poziv na zabavu na kojem je pisalo Serbo-Croatian wedding vibrations.
Dancima ništa nije bilo jasno. A bome nije ni meni da me u zoru, za vrijeme zabave posvećene meni i mužu čekaju pred WC-om jedva punoljetni dečki pitaju za uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji.
I odjednom čujem sebe:
”Između Srba i Hrvata postojala je ogromna erotska privlačnost, završila je brakom koji se pretvorio u patološku ljubomoru i mržnju. Razvod je bio neminovan, ali razuma više nije bilo ni u tragovima, kao u onom filmu The War of the Roses. Kraj vam je poznat”.
Ostadoše dečki zabezeknuti, a ja sam od tada kad god bi me pitali o uzrocima srpsko-hrvatskog krvoprolića imala poriv taj ”naš” rat tako objašnjavati.
Zašto uopće o ovom pišem, a spopada me mučnina kad god se Srbi i Hrvati počnu busati u junačka prsa?
Najprije mi je danima sve izgledalo zlo i naopako zbog prepucavanja nad Teslom, a onda je došao onaj dan u godini koji je najbolje opisao kolega Vladimir Matijanić prije nekoliko godina: ”Ovo je onaj dan kad Srbi glume da ’91. nisu tjerali Hrvate, a Hrvati da se ’95. nisu htjeli riješiti Srba”.
Na taj dan prije 26 godina jedan dio moje rodbine je odahnuo, a drugi ”izdahnuo”. Od tada svake godine na taj ”olujni dan” dišem na pola.
”Čovjek ima višestruki identitet, a meni je europski identitet važniji od češkog”, izjavio je proljetos jedan sveučilišni radnik iz Praga nakon što je pod rubrikom nacionalnost popunio – europska.
Jedan mladi političar iz redova Piratske stranke se također izjasnio kao Europljanin.
”Mislim da je to izražavanje neka vrsta solidarnosti u okviru cijele Europe. Slično je kad Nijemci navode pri popisu stanovništva da su istodobno i Sasi i Nijemci. Tako i mi možemo navesti da smo istodobno i Česi i Europljani”, izjavio je eurozastupnik Piratske stranke Mikulaš Peksa.
Javili su se odmah dežurni euroskeptici poput Jana Zahradila iz Građanske demokratske stranke kojem euroskepticizam ne smeta za poziciju europskog parlamentarnog zastupnika. Nazvao je europsku nacionalnost ”smiješnim intelektualnim snobizmom određenih ljudi koji smatraju da će navođenjem europske narodnosti izgledati kao naprednija čast društva koja se oslobodila nacionalizma 19. stoljeća”.
Suprug pruža osobnu, s druge strane stola začusmo pitanje – nacionalnost. Bilo nam je čudno jer nisu u pitanju parlamentarni izbori, nema manjinskih lista, ali eto, nekome je to izgleda bilo jako bitno. Hrvat, odgovorio je suprug i otišao u drugu prostoriju glasati
Na društvenim mrežama su, pak, građani koji su se izjasnili i kao Česi i kao Europljani navodili svoje pretke iz različitih dijelova Europe.
Navesti nacionalnost pri popisu stanovništva, pripadate li manjini, ima smisla, jer brojnost manjine ima utjecaj na promicanje njihovih prava i interesa, dodjelu potpore, mogućnost dvojezičnih natpisa, obrazovanje na manjinskom jeziku, na izdavanje časopisa, na kulturne festivale itd.
Pitanje popisa manjine je od velikog značaja za romsku manjinu u Češkoj koja je po mnogim aspektima ugrožena. Zanimljivo je da se prilikom popisa 1991. kao Romi izjasnilo 32.903 ljudi, a 2011. samo 13.150. Prema procjeni stručnjaka u Češkoj živi preko 260 tisuća Roma.
Na Rome su prije ovogodišnjeg popisa apelirale nevladine romske organizacije da navedu svoju narodnost i materinji jezik upozoravajući da je porazno koliko malo Roma je upoznato s tim da mogu navesti obje nacionalnosti ako se osjećaju i Romima i Česima.
U svom posljednjem romanu ”Time Shelter”, Georgi Gospodinov piše o jednom posebnom virusu koji će zavladati u bliskoj budućnosti – virusu prošlosti, o ponovo probuđenim prošlim ideologijama ili nacionalizmima, smještenim između kiča i monstruoznosti, koje nam obećavaju veličanstvenu prošlost.
”Ali kada nas je onda pandemija pretekla sa drugim virusom, postao sam svestan da je sav ovaj nemir očito odavno bio u vazduhu i da je moralo da se desi nešto da nam otvori oči i pokaže nam da se ovako dalje ne može. Priroda nekad govori na direktan i bolan način, pogotovo kada prethodno njene suptilnije lekcije nismo razumeli.
Hoću samo da kažem da se ideologije prošlosti ili prošle ideologije vraćaju kao i u svakoj velikoj krizi, kada osećamo deficit budućnosti, a sadašnjost ne predstavlja prijatno okruženje. Ali dom koji nam ideologije obećavaju retko je dobro utočište”, prenio je nedavno portal Peščanik jedan Gospodinovljev tekst iz travnja ove godine.
Onima koji nemaju dileme oko nacionalnog identiteta čovjek može i pozavidjeti na toj vrsti mira. Mi izrodi s njihovim izborom nemamo problem, samo tražimo da nas ostave na miru s našim nemirom.
autograf
