Razlog za nezadovoljstvo liječnika nisu u prvom redu plaće. Njima primarno smetaju loši uvjeti rada, nedemokratičnost sistema, eksploatacija stažista, kruta hijerarhiziranost itd. Svakako da ih preko granice odvlači i novac, no sve ostalo se u političkom prostoru namjerno zanemaruje
Nisu još poznati svi odjeci protestne kratke obustave rada medicinskog kadra u nekoliko hrvatskih bolnica dok šaljemo ovo izdanje Novosti u tiskaru. No ionako znamo da se ništa neće riješiti obnoć, ni instant-reakcijama iz Vlade. Razmotrimo zato još jednom pozicije na kojima su se zatekli medicinari i socijalni radnici i, s druge strane, država. Te između njih svi mi ostali. I nije da nije sve to već jasno – ova kriza raste već poduži niz godina – ali pronaći ćemo u njoj i nešto novoga.
U trenutku dovršavanja ovog članka, sindikalni miništrajk traje u glavnim bolnicama Zagreba, Splita i Dubrovnika. Rad je obustavljen na pola sata do sat. Ponegdje sasvim nakratko, više simbolički, da se ne ugrozi elementarno funkcioniranje bolnica. Liječnice i liječnici, medicinske sestre i tehničari, socijalni radnici i drugo osoblje u sustavu bune se zbog brzorastućeg opterećenja i razmjerno preniskih plaća, ali i zbog niza drugih bolnih pitanja. Recimo, nikako da dočekaju kolektivni ugovor.
Ostatku se naroda to može činiti dobrim dijelom neopravdanim, jer liječnički kadar i dalje ima plaće veće od općeg prosjeka. Da ne nabrajamo sve ono o njihovoj dugoj i teškoj edukaciji, kao i odgovornosti za živote sviju nas, podsjetit ćemo na uvjete rada u toj struci. Zbog već kroničnog manjka stručnjaka, gotovo svi liječnici u Hrvatskoj zapadaju u prekršaj uslijed nepropisno visokog broja sati prekovremenog rada. I to doslovno u stalnom kontinuitetu. Sudovi ih oslobađaju jer ne znaju šta drugo da čine s njima, a da ipak bude smislenije od situacije u koju su natjerani. Glavni kirurg Opće bolnice Ogulin izjavio je neki dan da bismo s dosljednim poštivanjem propisa već za tri vikenda došli do generalnog kolapsa sustava. Ugasila bi se npr. hitna pomoć, a u klinikama više ne bi imao tko preuzimati dežurstva.
U dubrovačkoj bolnici još početkom ove godine oglašen je alarm. Zbog manjka od tridesetak liječnika i možda čak dvostruko više medicinskih sestara, najavljeno je spajanje nekih odjela. Posljednje vijesti kazuju da se vode mukotrpni pregovori s nekim domaćim pedijatrima koji bi tamo mogli preuzeti radna mjesta, jer zainteresirani kadar iz Crne Gore još nema dozvolu za rad u RH, odnosno EU. I eto spomenusmo i EU, otkud je pokrenut čitav ovaj proces s odljevom medicinskog kadra iz naše zemlje.
Na to gotovo da i ne treba podsjećati: sve je krenulo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, i mogućnošću zapošljavanja na zapadu. Najednom je stvoren dojam da veće, bogate zemlje poput Njemačke nisu dosad ni imale svojih liječnika – toliko ih sad gutaju, ili kao da svaki njemački državljanin treba samo svog specijalista za svaku moguću boljku. No pustimo njihovu perspektivu, nije nam ni ovdje od pomoći. Ono bitno jest činjenica da naši liječnici i sestre tamo mogu dobiti kudikamo veći novac za svoj rad negoli u zavičaju. Tako smo ih dobro odškolovali i obučili, u najvećoj mjeri javnim sredstvima. Ali pokazuje se da nemamo dovoljno tih sredstava da ih zadržimo. Shizofrena situacija u koju smo dospjeli najbolje se pritom ogleda u liku i djelu ministra zdravstva Milana Kujundžića, politički raspolućenog liječnika.
On je naime prvo lani svojim kolegama parafirao koliko-toliko osjetno povećanje plaća u kolektivnom ugovoru, no Vlada nije podržala njegov potez i konačni oblik tog dokumenta. Na kraju je i sam Kujundžić, tako drastično anesteziran, poručio medicinskom osoblju da se u ovom štrajku nemaju pravo i okupljati, ako već imaju nakratko obustaviti rad. Zazvučalo je neuvijeno prijeteće. Ipak, teško da izvršna vlast može tako imalo riješiti problem, pa se to čini više kao obavezna autoritarna figura u nedostatku boljih opcija, nego realno upotrebljiva gesta. Ono s čime se ovdje susrećemo nije više tema iz uobičajenog asortimana domaćih ekonomsko-političkih dubioza. Ne samo zato što se zdravstva ne možemo odreći kao npr. brodogradnje, pa se uteći turizmu. U ovom slučaju, vitaminu C i Ani Bučević ili naprosto Majci Božjoj.
Razlika između odljeva radnika u zdravstvu i svih drugih jest to što su oni jedini stručni kadar koji masovno odlazi iz javnog sektora. Naravno, zato što su konkurentni na međunarodnom tržištu, a gdje im strani jezik ne predstavlja veliku poteškoću. Za razliku od neatraktivnog položaja u kojem tavore, primjerice, učiteljice i učitelji. No iznad svega se suočavamo s naizglednim paradoksom: od nas se očekuje da radnicima u javnom sektoru uskladimo plaće sa zahtjevima slobodnog kontinentalnog tržišta.
Doći ćemo i do uzroka takve izopačene ranjivosti ove zajednice. Dagmar Radin, politologinja s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te istraživačica zdravstvenih sustava i politika, napominje da se ovakva kriza mogla i očekivati s ulaskom RH u EU. No sustav se nije pripremio na udar, zapušten kakav jest. ‘Odljev tj. migracija medicinskog osoblja najviše se primjećuje i dokumentira kod zemalja u razvoju’, rekla nam je Radin, ‘a u EU-u je Rumunjska primjer usporediv s našim, kao što su usporedivi i razlozi.’ Ova analitičarka, međutim, ističe da nam nedostaje istraživanja o raznim specifičnostima u tom odljevu. Tek s njima bi se znalo kako ciljano tražiti rješenje kroz javne politike. Negdje povećanje plaća, negdje poboljšavanje uvjeta u određenim vrstama javnih institucija, negdje pak nešto treće i četvrto.
- Sve ostalo je topovsko gađanje mete, odnosno vrlo neprecizan i neefikasan pokušaj rješavanja problema. A podaci su dostupni, te Hrvatska liječnička komora – kao organizacija koja raspolaže bogatstvom informacija – mora biti značajan partner ostalim relevantnim dionicima u procesu - mišljenja je Dagmar Radin.
I zaista, upravo je ta komora svojevremeno objavila zanimljivu anketu provedenu među tisućama mlađih liječnika u Hrvatskoj. Razlog za njihovo nezadovoljstvo nisu bile u prvom redu plaće.
Ništa nije učinjeno sa spoznajom da njima primarno smetaju loši drugi uvjeti rada, ali i nedemokratičnost sistema, eksploatacija stažista, kruta hijerarhiziranost itd. Svakako da ih preko granice odvlači i novac, no sve ostalo se u političkom prostoru namjerno zanemaruje. Ako ništa drugo, onda zato što je načelno lakše rješivo negoli pitanje plaća, ali bi ugrozilo status upravne elite i odnose moći u sustavu. A za plaće je svima jasno da bi liječnicima trebale biti znatno više nego ostalima.
- Međutim, kako su svi indikatori društvenog razvoja povezani, značajno povećanje plaća u zdravstvenom sektoru bi dovelo do privremenog povećanja nejednakosti u javnom sektoru odnosno društvu. A kako više ulaganja u jedan dio javnog sektora povećava i njegovu efikasnost, može se očekivati da će indirektan utjecaj toga biti povećanje plaća odnosno uvjeta rada i u drugim sektorima društva koji proizvode javno dobro, kao što su npr. učitelji. No ono ‘vjeruj mi, bit će nam svima jednog dana bolje ako je liječnicima bolje’ nije priča koju je lako prodati biračkom tijelu - dodaje Radin.
Posve jasno da nije, jer ne bi ni bila neka utjeha to što je svakodnevno življenje postalo bolje onome tko nas liječi, dok znamo da nas u velikoj mjeri liječi upravo zato i od toga što nam je egzistencijalna svakodnevica sve gora.
Vratimo se na pitanje otkud to kukavičje jaje tržišta u javnom sektoru. Socioekonomist i analitičar javnog sektora Toni Prug podcrtava da je upravo integracija Europske unije sprovela, konkretnim razvojem situacije, prodor interesa ekonomija bogatih zemalja centra u srce jednog bitnog aspekta javnih sektora perifernih zemalja.
- Taj aspekt leži u činjenici da obrazovanje visokostručnih kadrova za proizvodnju koja je dominantno unutardržavna i nekapitalistička – poput zdravstva, školstva i skrbi – postaje podložno logici akumulacije kapitala u bogatijim zemljama. Povijesno gledajući, to nije novost. Centar podređuje sebi periferiju stoljećima, još od kolonijalizma. Filipini već puno stoljeće proizvode medicinske sestre za SAD - kaže Prug.
Ono što jest novo, drastično je urušavanje ekonomskih kapaciteta i standarda života srednje razvijenih perifernih zemalja poput Hrvatske.
- I to kroz integraciju koju one same prihvaćaju, a iz više razloga. Dijelom vjerujući postulatima mainstream ekonomije koja obećava napredak baš kroz integracije podređene kapitalu, dijelom jer se činilo da alternative nema - dodaje Prug.
Čini se tako i dalje, ponajviše zato što se privid održava u biti nasilno. No i sam projekt EU-a sve više dolazi u pitanje.
Što se nas ovdje tiče, evidentno je da ova država sve više gubi politički i ekonomski kapacitet za sraz s iskušenjima koja joj ispostavlja zadani poredak. Zadiranje logike kapitala u javni sektor proživjele su kroz zadnjih četvrt stoljeća i bogatije zemlje, ali su se uglavnom iz toga izvukle. Primjer su njihovi sektori javnog prijevoza ili vodoprivrede, i na tome su bolje organizirana društva naučila dosta. Hrvatska nema potencijal za amortiziranje takve stresne avanture, niti zna što sad učiniti.
Cjelovita terapija podrazumijevala bi drastičnu izmjenu ukupne paradigme. Prije negoli osjetljivijim nosovima to zasmrdi na kakav nedajbože socijalizam i samoupravljački mentalitet, odmah recimo da za ovu priliku nećemo sugerirati ništa doli obranu zone koju je i sam kapitalizam ostavljao na miru takoreći do jučer. Ali i brodogradnja je bila u tom okviru, kao i naftna industrija, kao i drugo rudarenje, kao i telekomunikacije, kao i koješta drugo. Kao i zdravstvo, uostalom. Njegovu privatizaciju nismo još ni spomenuli, a itekako ima veze s rastakanjem sektora i dreniranjem kadra prema (sjevero)zapadu kontinenta. A sve ono navedeno prije njega – zdravstva, naime – lijepo otkriva zašto u državnoj blagajni više nema dovoljno novca za nj. Novi recepti kapitalizma za spas javne potrošnje više su nalik eutanaziji.
Ostanimo stoga na parcijalnim perspektivama. Tržište je na naše zdravstvo nasrnulo i prije sirenskog zova stručnom kadru s one strane šengenske granice. Rastući privatni sektor u hrvatskom zdravstvu nanio je golemu štetu javnom dijelu već i time što u njemu radi mnogo liječnika koji zauzvrat otaljavaju dužnosti u matičnim, javnim bolnicama u kojima su i dalje zaposleni. Sve regulacije novijeg datuma idu u prilog privatnicima i kad je posrijedi status ambulanti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Pored mogućnosti utjecaja na daljnji proboj tržišta u domaće zdravstvo, nisu sasvim ništavne ni šanse da se popravi odnos prema liječničkom kadru – osobito mlađem – u pitanjima radnih uvjeta mimo puke plaće. Više puta smo ovdje pisali o problemima s kojima se oni sudaraju već od specijalizacije. Mnogo bi toga bilo rješivo dokidanjem viška stranačkih i lokalno-moćničkih imenovanja na funkcije, ali u to nekako sumnjamo, otprilike baš kao i onda kad je na stvari eventualno skoro izokretanje rečene zlosretne općepolitičke paradigme. Dajte liječnicama i sestrama, liječnicima i tehničarima da lakše riješe stambeno pitanje, mogli bismo reći. Kod onih koji nedostaju u Dubrovniku, baš to je glavni problem. A gdje i da stanuju ako se podstanarima u turističkim centrima kirija naplaćuje koliko i turistima najam.
Da, ali vrlo brzo ćemo tako doći i do pitanja gdje da stanuju pacijenti, također ostavljeni na cjedilu tržišta. I vratiti se na isti problem odnosa između društvenog i privatnog interesa u domaćoj i globalnoj ekonomiji. Ovu muku je ipak bolje tretirati integralno, ili ćemo se nastaviti vrtjeti ukrug. Jer, logično, ubrzo će nam se i mogući učitelji radije školovati za medicinske sestre i tehničare. Sve dok ne nestane kadra koji ih obrazuje do srednje škole, a potom će nam svima zasvirati ona ravna crta.
portalnovosti
Nisu još poznati svi odjeci protestne kratke obustave rada medicinskog kadra u nekoliko hrvatskih bolnica dok šaljemo ovo izdanje Novosti u tiskaru. No ionako znamo da se ništa neće riješiti obnoć, ni instant-reakcijama iz Vlade. Razmotrimo zato još jednom pozicije na kojima su se zatekli medicinari i socijalni radnici i, s druge strane, država. Te između njih svi mi ostali. I nije da nije sve to već jasno – ova kriza raste već poduži niz godina – ali pronaći ćemo u njoj i nešto novoga.
U trenutku dovršavanja ovog članka, sindikalni miništrajk traje u glavnim bolnicama Zagreba, Splita i Dubrovnika. Rad je obustavljen na pola sata do sat. Ponegdje sasvim nakratko, više simbolički, da se ne ugrozi elementarno funkcioniranje bolnica. Liječnice i liječnici, medicinske sestre i tehničari, socijalni radnici i drugo osoblje u sustavu bune se zbog brzorastućeg opterećenja i razmjerno preniskih plaća, ali i zbog niza drugih bolnih pitanja. Recimo, nikako da dočekaju kolektivni ugovor.
Ostatku se naroda to može činiti dobrim dijelom neopravdanim, jer liječnički kadar i dalje ima plaće veće od općeg prosjeka. Da ne nabrajamo sve ono o njihovoj dugoj i teškoj edukaciji, kao i odgovornosti za živote sviju nas, podsjetit ćemo na uvjete rada u toj struci. Zbog već kroničnog manjka stručnjaka, gotovo svi liječnici u Hrvatskoj zapadaju u prekršaj uslijed nepropisno visokog broja sati prekovremenog rada. I to doslovno u stalnom kontinuitetu. Sudovi ih oslobađaju jer ne znaju šta drugo da čine s njima, a da ipak bude smislenije od situacije u koju su natjerani. Glavni kirurg Opće bolnice Ogulin izjavio je neki dan da bismo s dosljednim poštivanjem propisa već za tri vikenda došli do generalnog kolapsa sustava. Ugasila bi se npr. hitna pomoć, a u klinikama više ne bi imao tko preuzimati dežurstva.
U dubrovačkoj bolnici još početkom ove godine oglašen je alarm. Zbog manjka od tridesetak liječnika i možda čak dvostruko više medicinskih sestara, najavljeno je spajanje nekih odjela. Posljednje vijesti kazuju da se vode mukotrpni pregovori s nekim domaćim pedijatrima koji bi tamo mogli preuzeti radna mjesta, jer zainteresirani kadar iz Crne Gore još nema dozvolu za rad u RH, odnosno EU. I eto spomenusmo i EU, otkud je pokrenut čitav ovaj proces s odljevom medicinskog kadra iz naše zemlje.
Na to gotovo da i ne treba podsjećati: sve je krenulo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, i mogućnošću zapošljavanja na zapadu. Najednom je stvoren dojam da veće, bogate zemlje poput Njemačke nisu dosad ni imale svojih liječnika – toliko ih sad gutaju, ili kao da svaki njemački državljanin treba samo svog specijalista za svaku moguću boljku. No pustimo njihovu perspektivu, nije nam ni ovdje od pomoći. Ono bitno jest činjenica da naši liječnici i sestre tamo mogu dobiti kudikamo veći novac za svoj rad negoli u zavičaju. Tako smo ih dobro odškolovali i obučili, u najvećoj mjeri javnim sredstvima. Ali pokazuje se da nemamo dovoljno tih sredstava da ih zadržimo. Shizofrena situacija u koju smo dospjeli najbolje se pritom ogleda u liku i djelu ministra zdravstva Milana Kujundžića, politički raspolućenog liječnika.
On je naime prvo lani svojim kolegama parafirao koliko-toliko osjetno povećanje plaća u kolektivnom ugovoru, no Vlada nije podržala njegov potez i konačni oblik tog dokumenta. Na kraju je i sam Kujundžić, tako drastično anesteziran, poručio medicinskom osoblju da se u ovom štrajku nemaju pravo i okupljati, ako već imaju nakratko obustaviti rad. Zazvučalo je neuvijeno prijeteće. Ipak, teško da izvršna vlast može tako imalo riješiti problem, pa se to čini više kao obavezna autoritarna figura u nedostatku boljih opcija, nego realno upotrebljiva gesta. Ono s čime se ovdje susrećemo nije više tema iz uobičajenog asortimana domaćih ekonomsko-političkih dubioza. Ne samo zato što se zdravstva ne možemo odreći kao npr. brodogradnje, pa se uteći turizmu. U ovom slučaju, vitaminu C i Ani Bučević ili naprosto Majci Božjoj.
Razlika između odljeva radnika u zdravstvu i svih drugih jest to što su oni jedini stručni kadar koji masovno odlazi iz javnog sektora. Naravno, zato što su konkurentni na međunarodnom tržištu, a gdje im strani jezik ne predstavlja veliku poteškoću. Za razliku od neatraktivnog položaja u kojem tavore, primjerice, učiteljice i učitelji. No iznad svega se suočavamo s naizglednim paradoksom: od nas se očekuje da radnicima u javnom sektoru uskladimo plaće sa zahtjevima slobodnog kontinentalnog tržišta.
Razlika između odljeva radnika u zdravstvu i svih drugih jest to što su oni jedini stručni kadar koji masovno odlazi iz javnog sektora. Naravno, zato što su konkurentni na međunarodnom tržištu
Doći ćemo i do uzroka takve izopačene ranjivosti ove zajednice. Dagmar Radin, politologinja s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te istraživačica zdravstvenih sustava i politika, napominje da se ovakva kriza mogla i očekivati s ulaskom RH u EU. No sustav se nije pripremio na udar, zapušten kakav jest. ‘Odljev tj. migracija medicinskog osoblja najviše se primjećuje i dokumentira kod zemalja u razvoju’, rekla nam je Radin, ‘a u EU-u je Rumunjska primjer usporediv s našim, kao što su usporedivi i razlozi.’ Ova analitičarka, međutim, ističe da nam nedostaje istraživanja o raznim specifičnostima u tom odljevu. Tek s njima bi se znalo kako ciljano tražiti rješenje kroz javne politike. Negdje povećanje plaća, negdje poboljšavanje uvjeta u određenim vrstama javnih institucija, negdje pak nešto treće i četvrto.
- Sve ostalo je topovsko gađanje mete, odnosno vrlo neprecizan i neefikasan pokušaj rješavanja problema. A podaci su dostupni, te Hrvatska liječnička komora – kao organizacija koja raspolaže bogatstvom informacija – mora biti značajan partner ostalim relevantnim dionicima u procesu - mišljenja je Dagmar Radin.
I zaista, upravo je ta komora svojevremeno objavila zanimljivu anketu provedenu među tisućama mlađih liječnika u Hrvatskoj. Razlog za njihovo nezadovoljstvo nisu bile u prvom redu plaće.
Ništa nije učinjeno sa spoznajom da njima primarno smetaju loši drugi uvjeti rada, ali i nedemokratičnost sistema, eksploatacija stažista, kruta hijerarhiziranost itd. Svakako da ih preko granice odvlači i novac, no sve ostalo se u političkom prostoru namjerno zanemaruje. Ako ništa drugo, onda zato što je načelno lakše rješivo negoli pitanje plaća, ali bi ugrozilo status upravne elite i odnose moći u sustavu. A za plaće je svima jasno da bi liječnicima trebale biti znatno više nego ostalima.
- Međutim, kako su svi indikatori društvenog razvoja povezani, značajno povećanje plaća u zdravstvenom sektoru bi dovelo do privremenog povećanja nejednakosti u javnom sektoru odnosno društvu. A kako više ulaganja u jedan dio javnog sektora povećava i njegovu efikasnost, može se očekivati da će indirektan utjecaj toga biti povećanje plaća odnosno uvjeta rada i u drugim sektorima društva koji proizvode javno dobro, kao što su npr. učitelji. No ono ‘vjeruj mi, bit će nam svima jednog dana bolje ako je liječnicima bolje’ nije priča koju je lako prodati biračkom tijelu - dodaje Radin.
Posve jasno da nije, jer ne bi ni bila neka utjeha to što je svakodnevno življenje postalo bolje onome tko nas liječi, dok znamo da nas u velikoj mjeri liječi upravo zato i od toga što nam je egzistencijalna svakodnevica sve gora.
Vratimo se na pitanje otkud to kukavičje jaje tržišta u javnom sektoru. Socioekonomist i analitičar javnog sektora Toni Prug podcrtava da je upravo integracija Europske unije sprovela, konkretnim razvojem situacije, prodor interesa ekonomija bogatih zemalja centra u srce jednog bitnog aspekta javnih sektora perifernih zemalja.
Obrazovanje visokostručnih kadrova za proizvodnju koja je dominantno unutardržavna i nekapitalistička – poput zdravstva, školstva i skrbi – postaje podložno logici akumulacije kapitala u bogatijim zemljama. Centar podređuje sebi periferiju stoljećima – kaže socioekonomist Toni Prug
- Taj aspekt leži u činjenici da obrazovanje visokostručnih kadrova za proizvodnju koja je dominantno unutardržavna i nekapitalistička – poput zdravstva, školstva i skrbi – postaje podložno logici akumulacije kapitala u bogatijim zemljama. Povijesno gledajući, to nije novost. Centar podređuje sebi periferiju stoljećima, još od kolonijalizma. Filipini već puno stoljeće proizvode medicinske sestre za SAD - kaže Prug.
Ono što jest novo, drastično je urušavanje ekonomskih kapaciteta i standarda života srednje razvijenih perifernih zemalja poput Hrvatske.
- I to kroz integraciju koju one same prihvaćaju, a iz više razloga. Dijelom vjerujući postulatima mainstream ekonomije koja obećava napredak baš kroz integracije podređene kapitalu, dijelom jer se činilo da alternative nema - dodaje Prug.
Čini se tako i dalje, ponajviše zato što se privid održava u biti nasilno. No i sam projekt EU-a sve više dolazi u pitanje.
Što se nas ovdje tiče, evidentno je da ova država sve više gubi politički i ekonomski kapacitet za sraz s iskušenjima koja joj ispostavlja zadani poredak. Zadiranje logike kapitala u javni sektor proživjele su kroz zadnjih četvrt stoljeća i bogatije zemlje, ali su se uglavnom iz toga izvukle. Primjer su njihovi sektori javnog prijevoza ili vodoprivrede, i na tome su bolje organizirana društva naučila dosta. Hrvatska nema potencijal za amortiziranje takve stresne avanture, niti zna što sad učiniti.
Cjelovita terapija podrazumijevala bi drastičnu izmjenu ukupne paradigme. Prije negoli osjetljivijim nosovima to zasmrdi na kakav nedajbože socijalizam i samoupravljački mentalitet, odmah recimo da za ovu priliku nećemo sugerirati ništa doli obranu zone koju je i sam kapitalizam ostavljao na miru takoreći do jučer. Ali i brodogradnja je bila u tom okviru, kao i naftna industrija, kao i drugo rudarenje, kao i telekomunikacije, kao i koješta drugo. Kao i zdravstvo, uostalom. Njegovu privatizaciju nismo još ni spomenuli, a itekako ima veze s rastakanjem sektora i dreniranjem kadra prema (sjevero)zapadu kontinenta. A sve ono navedeno prije njega – zdravstva, naime – lijepo otkriva zašto u državnoj blagajni više nema dovoljno novca za nj. Novi recepti kapitalizma za spas javne potrošnje više su nalik eutanaziji.
Ostanimo stoga na parcijalnim perspektivama. Tržište je na naše zdravstvo nasrnulo i prije sirenskog zova stručnom kadru s one strane šengenske granice. Rastući privatni sektor u hrvatskom zdravstvu nanio je golemu štetu javnom dijelu već i time što u njemu radi mnogo liječnika koji zauzvrat otaljavaju dužnosti u matičnim, javnim bolnicama u kojima su i dalje zaposleni. Sve regulacije novijeg datuma idu u prilog privatnicima i kad je posrijedi status ambulanti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Pored mogućnosti utjecaja na daljnji proboj tržišta u domaće zdravstvo, nisu sasvim ništavne ni šanse da se popravi odnos prema liječničkom kadru – osobito mlađem – u pitanjima radnih uvjeta mimo puke plaće. Više puta smo ovdje pisali o problemima s kojima se oni sudaraju već od specijalizacije. Mnogo bi toga bilo rješivo dokidanjem viška stranačkih i lokalno-moćničkih imenovanja na funkcije, ali u to nekako sumnjamo, otprilike baš kao i onda kad je na stvari eventualno skoro izokretanje rečene zlosretne općepolitičke paradigme. Dajte liječnicama i sestrama, liječnicima i tehničarima da lakše riješe stambeno pitanje, mogli bismo reći. Kod onih koji nedostaju u Dubrovniku, baš to je glavni problem. A gdje i da stanuju ako se podstanarima u turističkim centrima kirija naplaćuje koliko i turistima najam.
Da, ali vrlo brzo ćemo tako doći i do pitanja gdje da stanuju pacijenti, također ostavljeni na cjedilu tržišta. I vratiti se na isti problem odnosa između društvenog i privatnog interesa u domaćoj i globalnoj ekonomiji. Ovu muku je ipak bolje tretirati integralno, ili ćemo se nastaviti vrtjeti ukrug. Jer, logično, ubrzo će nam se i mogući učitelji radije školovati za medicinske sestre i tehničare. Sve dok ne nestane kadra koji ih obrazuje do srednje škole, a potom će nam svima zasvirati ona ravna crta.
portalnovosti
