„Filozof i publicist, jedan od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora. Doktorirao je na berlinskom Sveučilištu Humbolt, nakon čega je ostao živjeti i raditi u Berlinu. Svojim istupima jasnim i izravnim nerijetko izaziva reakcije i polemike“, ovim riječima na Hrvatskoj radioteleviziji predstavljen je Boris Buden. Lice je to koje ćete rijetko vidjeti na javnoj televiziji u koju se baš ne uklapa kritika koje kod Budena uvijek ima na pretek. Stoga veseli što smo Budena imali priliku vidjeti u emisiji „Razgovor s razlogom“ voditeljice i urednice Morane Kasapović. Emisija je emitirana još prije dva mjeseca, a Lupiga je pod motom „nikad nije kasno“ donosi danas.
„Prošlo je to vrijeme kada su filozofi bili mudraci koji su objašnjavali svijet i rekli ljudima što da rade, a znamo što je najvažnije, a to je promjena klime. Dakle, ako se u dogledno vrijeme nešto radikalno ne promijeni – mi smo izgubljeni. Odgovor ne mogu dati filozofi, ali filozofi mogu potaknuti ljude da učine nešto i osvijestiti im kako je dubok i strašan problem“, započeo je Buden svoje gostovanje na HRT-u.
Na pitanje zašto misli da je post-komunistička tranzicija iluzija i zašto tvrdi da je završena, odgovara: „Završena je zato što nije postigla cilj. Kako je to bilo zamišljeno, veoma jednostavno: krenut će ta tranzicija, komunizam je iza nas, ući ćemo u demokraciju, kapitalizam i onda ćemo dostići taj takozvani Zapad, sve te norme. To je bio ulaz i u Europsku uniju, i tako dalje. I na koncu, ćemo živjet na onoj, što bi se reklo, 'čokoladnoj strani', kapitalizma u kojoj kapitalizam uvijek proizvodi pozitivne efekte: ljudi su sve bogatiji, žive sve boljim životom, sve je manje tenzija u društvu, demokracija funkcionira, nema ratova, nema ekonomskog nazadovanja, nema kriza i tako dalje. E pa to se nije dogodilo.“
Potom ga je Morana Kasapović upitala „a gdje smo onda završili“, na što je njen sugovornik dao vrlo opsežan odgovor.
„Završili smo tamo gdje smo započeli – u ratu. Ovdje na ovim prostorima, tranzicija počinje ratom. Svi su prije, pogotovo na Zapadu i svi ostali, mislili da je to anomalija. To su ti primitivni Balkanci koji umjesto da napreduju, da uživaju u kapitalizmu i demokraciji, oni su krenuli jedni drugima razbijati glave. I tako je to protumačeno kao neka vrsta kulturnog nedostatka, dakle primitivizam, rat, itd. Sad vidimo da su ratovi postali, ne samo ovi europski, ne samo ovaj u Ukrajini, nego su ratovi postali sastavni dio ovoga što zovemo tranzicija. Mi sada imamo jedan ogroman prostor oko Europe koji su ti ratovi restrukturirali. Oni više uopće ne liče na ono što su bili devedesete godine. Niti više ima Libije, niti ima Sirije. Na što liči Palestina, Izrael? Na što liči Irak, u kojoj je poziciji, i tako dalje? To je jedan kaotični prostor, a jednim dijelom ovaj naš Balkan je također kaotičan prostor. Ovdje kao imamo Hrvatsku, nacionalnu državu, Europsku uniju, a što je ono dalje? Šta je Srbija? Imamo dvije i pol albanske države na ovom prostoru, imamo makedonsku polovicu. Imamo jednu krnju Srbiju koja hoće na drugoj strani postati nešto veća. Dakle, možemo si postavit pitanje, kakav je to prostor? Je li taj prostor uopće prevodljiv u onu ideju nekakvih sretnih, uspješnih, uređenih, normalnih, nacionalnih, demokratskih, prosperitetnih država. To se nije dogodilo. Branko Milanović je svjetski najpoznatiji stručnjak za globalnu ekonomsku nejednakost. On je još 2014. godine izašao s tim podacima da je od svih zemalja na ovom post-komunističkom prostoru, koji se zove istočna Europa, uključujući Jugoslaviju, samo četiri zemlje su uspjele dostizati Zapad. Samo četiri zemlje imaju nekakvu šansu. To su Vam Albanija, Estonija, najbolja i najuspješnija je Poljska i sad dolazi, što bi se reklo šok na kraju – Bjelorusija. Bjelorusija je ekonomski, među četiri najuspješnije zemlje u 30 godina post-komunističkog razvoja. A znate koje su najgore? Ukrajina. Sve zemlje Europske zemlje, sa svojim prosječnim razvojem 1,2 posto, prosječni globalni ekonomski rast je 3,8 posto, zahvaljujući Kini, jugoistočnoj Aziji i tako dalje. Dakle, vidite ovu diskrepanciju. Europa u cjelini, a istočna Europa posebice zaostaje za globalnim prosječnim rastom. Mi govorimo ovdje o promašaju i zato novi teoretičari predlažu da ne govorimo više o tranziciji, nego da govorimo o krizi“, elaborirao je Buden.
Dodao je kako su tri zemlje s najvećom razlikom između bogatih i siromašnih u svijetu Rusija, Ukrajina i Čile. Potom je upitan u čemu se ogleda kriza liberalne demokracije i liberalnog kapitalizma, na što često upozorava.
„Problem tih naših liberalnih demokracija je da su zatvorene u nacionalne države, a da ovaj najveći problem koji nas se tiče ne može se riješiti na razini nacionalne države. Dakle, mi moramo početi intenzivno imaginirati forme demokracije s onu stranu nacionalne države. Forme masovne mobilizacije ljudi na spasu čovječanstva, s onu stranu, pazite hrvatskog Sabora. Sad će hrvatski Sabor spasiti čovječanstvo – neće ga spasiti. O tome je riječ. Dakle, to je jedna stvar. Druga stvar, mi mislimo, svake četiri godine se izmjenjuju, pa mi idemo na te izbore i onda se mijenjaju te vlasti. Što je tih četiri godine, zašto četiri? Koja je to temporalnost? Onda daju drugima, i naslijede problem, pa se onda ti problemi nasljeđuju … Osim toga, da se mi ne zezamo, to je ogromna hijerarhija tko ovdje odlučuje? Da li odlučuje Plenković ili Biden u onome što se zove Zapad? Kakve su tu hijerarhije? Koji su to odnosi, jesu li to demokratski odnosi ili su prije neo-feudalni odnosi, ovisnosti, vazalstva, gospodstva, perifernog ropstva i slično“, kaže Buden.
Neo-feudalne odnose opisao je kao odnose koji više ne odgovaraju idealu liberalno-demokratskog društva u kojem postoje suvereni ljudi koji onda kao takvi biraju svog suverena koji je odgovoran, te prenose jedan dio svoje slobode na tog suverena. To bi, smatra, trebao biti narod predstavljen kroz Vlade i u parlamentu.
„Je li to sad jednako, mislite li da hrvatski i njemački parlament odlučuje na istoj razini, koji u to odnosi, tko koga sluša, tko je o kome više ovisan, čiji interesi se mogu probiti, a čiji se ne mogu probiti? Šta se zbiva ako je izdvojen cijeli kompleks, što mi kažemo tržište kapitala, od kontrole nacionalnih država. Znači da nijedna država na svijetu ekonomski, uključujući i Sjedinjene Američke Države, nije više suverena. Oni nemaju sredstava da osiguraju neki ekonomski vlastiti razvoj. Oni su puno izloženi interesima kapitala. Kod nas se turizam razvio, to je ključna industrija. Svi govorimo o tome, netko dolazi i ulaže kapital. Jao super, ali zašto ulaže kapital – da nam pomogne, da živimo lijepo, da uživamo ili zbog profita? Ako je uložen kapital, onda se izvlači profit. Kamo ide taj profit, ako je to internacionalno? Je li ostaje ovdje za infrastrukturu, pa se onda tu uhvati nešto poreza? Ali što je s tim profitom u svijetu u kojem su transnacionalne kompanije su moćnije od država. Apple, koliko je ekonomsko moćniji od Hrvatske i od tolikog niza država … Što znači biti nesuveren? To znači onda to da si neo-feudalan, da si ovisan o nekome, da si nečiji vazal. Individualno, egzistencijalno, ne moramo tako doživljavat. Idemo svake četiri godine, pa dajemo glasić i onda taj glasić se pretvara u našem parlamentiću u našu malu vladicu u našeg malog predsjednika vlade“, objašnjava Buden.
Potom, u sebi svojstvenom stilu, Buden postavlja bujicu pitanja.
„Šta je zapad? Da li je to demokracija, da li Zapad ima parlament? Da li Zapad ima predsjednika Vlade? Jesmo li ikad izašli na izbore da glasamo za naše predstavnike u parlamentu Zapada, da znamo tko je odgovoran kada se donose vitalne, geopolitičke odluke? Pazite, hoćemo li sutra biti u ratu s Kinom? Hoće li naše mase izaći na Trg bana Jelačića u Zagrebu i vikati 'Život damo, Tajvan ne damo!'. Tu zvuči apsurdno, ali u ovim konstelacijama je to moguće“, zaključuje rijetko viđeni gost na HRT-u.
Je li onda ono što nam je potrebno ili ono što nas očekuje, kao što vi sami kažete, radikalna utopija i revolucija, pitala ga je potom Morana Kasapović.
„Kad ja kažem revolucija, ne mislim sad da pošaljemo jednu grupu ljudi da ima neki zimski dvorac pa da jurišamo, a Eisenstein će snimati, pa će nas onda uredit, našminkat da sredimo stvar. Kad kažem revolucija, mislim da je nužno u našem mišljenju, u našoj političkoj imaginaciji zamisliti nešto kao radikalnu promjenu. I brzu, ne samo radikalnu. I brzu promjenu. Zato ja govorim o derealizaciji, da ljudi ne shvaćaju dramatično situaciju u kojoj se nalaze. U Hrvatskoj imate demografski problem. Svake godine kreću ti prvašići u školu i onda oni broje i uvijek ih je sve manje i manje. Eurostat je prije tri godine izračunao, da ako se nastavi kako to već funkcionira sa depopulacijom, ne samo u Hrvatskoj, da će do kraja stoljeća 60 posto ljudi u Hrvatskoj biti starije od 65 godina. Šta to znači? Kako možete uopće zamisliti nekako društvo? Zato kažem – imaginacija. Nama nužno treba neka imaginacija, jer realnost ako ostane onakva kakva je nezamisliva. Ako imate pad populacije, ne možete imati ekonomski rast. Ako nećete imati ekonomski rast, kako ćete dostizati, kako ćete ući u klub bogatih, sređenih, normalnih država ako nemate rast“, odgovara Buden.
Na pitanje tko bi trebao povesti tu revoluciju odgovara: „To je pitanje: šta ste vi, na kojoj ste vi strani, koja je vaša pozicija. Ja sam egalitarist. Ja to otvoreno kažem. Ne zastupam stajalište sa kojega se rješenje vidi u nekoj elitističkoj pameti i da su to super mudri filozofi. To je stari platonizam. Ne, ja mislim da ljudi trebaju tražiti taj odgovor. I kada kažem egalitaristički, ja mislim da u nalaženju tog odgovora i onaj najmanji – to je religijsko takoreći – je Božji čovjek. I onaj najmanji demokratski subjekt. Onaj najmanji, neznatniji, najisključeniji, najsiromašniji mora sudjelovati u nalaženju tog rješenja sa svojim interesima. Mi imamo s jedne strane jedan novi ogroman proletarijat svijeta. To su oni koji su potpuno obespravljeni, to je migracija. Migracije nisu nekakvi tipovi koji su se sjetili ajmo sada živjeti u boljim uvjetima, pa ćemo se nekako prošvercati. To je ovo kako desnica promatra migrante, a mi ćemo kao zatvoriti granice da oni ne uđu. Migracija je preduvjet funkcioniranja globalnog kapitalizma. To se zove benching. To znači ako imate nekakvo tržite. Imate neku određenu cijenu najamnog rada, ali držite rezervnu armiju rada među migrantima izvan. Ako želite da vam padne cijena rada, pustite ih unutra, onda će oni podići ponudu radne snage, past će vam cijena radne snage, što je dobro za profit. Riječ je o migraciji kao nužnom sastavnom elementu funkcioniranja ovog globalnog kapitalizma. Pazite, ja sam migrant. Ja stalno zaboravljam, ja imam austrijsko državljanstvo, najveći dio mog života je migrantski dio života“.
Buden je dio gostovanja u emisiji govorio i o jačanju fašizma koje se događa posljednjih godina u Europi.
„Moj dobar prijatelj, filozof Darko Suvin kaže: postoji realna opasnost fašizma u Europi. Najveći problem je tome što danas, novi neofašizam nema više nikakvog moćnog neprijatelja. Hitler je imao Staljina, s druge strane, imao je Ameriku. To su bili moćni neprijatelji s divizijama, s vojskama, i tako dalje. Današnji novi fašizam nema takvog neprijatelja i naravno“, kazao je Buden i poentirao riječima – „fašizam od jučer nije fašizam od sutra“.
Logično pitanje za kraj bilo je znači li to da fašizam opet nećemo prepoznati na vrijeme.
„George Orwell je o tome pisao u odnosu na Hitlera. On je spomenuo da je 1938. „Mein Kampf“ bio preveden u Velikoj Britaniji i da je u predgovoru Adolf Hitler britanskoj publici predstavljen kao konzervativni njemački političar koji je s uspjehom obuzdao sindikate. Dakle, nisu ga vidjeli kao opasnost. Bit će u ratu za dvije godine s njim. U tom trenutku, 1938. godine, sve je jasno. I antisemitizam je jasan, i politika je jasna, ali im je bio simpatičan zbog antikomunizma. Ne trebamo imati iluzije, naravno da ga nećemo prepoznati, a onda kad ga prepoznamo, bit će kasno. Ali, ja ne mislim da postoji nešto takvo kao taj fašizam koji će se ponoviti. Riječ je o tome da su interesi elita koje u ovom kapitalizmu profitiraju i čija moć i bogatstvo ovisi o održavanju odnosa nejednakosti i reprodukciji tih nejednakosti da su oni moćni, da su oni naoružani, da imaju na raspolaganju epistemološke-kognitivne pretpostavke, univerzitete, znanja, pametne ljude, Think tenkove“, za kraj će reći Buden, a cijeli razgovor poslušajte ili pogledajte u nastavku.
