Prije desetak godina, na porno-sajmu Adult Entertainment Expo u Las Vegasu kompanija True Companion LLC predstavila je seks-robota Roxxxy, zapanjujuće realističnu sisatu boginju „dizajniranu da zna što volite i sposobnu voditi jednostavne razgovore“. U eseju kojega sam tada napisao o Roxxxy, programiranoj da udovoljava pohoti vlasnika i vodi „jednostavne razgovore“ - dakle da s njim na kauču gleda utakmice i razgovara o nogometu - zaključio sam kako nakon nje za mušku civilizaciju u znanosti više nema izazova.
Muški um najjednostavnija je, naime, poznata struktura u svemiru, toliko bazična da nije u stanju primijetiti očiglednu opasnost niti kad stoji pred njim gola, sa sisama broj pet. Što, naime, kad Roxxxy - gledajući finale Lige prvaka zavaljena na kauč, komentirajući Mbappeovu taktičku poziciju i procesuirajući njegovu mizernu obrambenu statistiku - prvi put odbije seks? Što kad sredovječnom luzeru Johnu, debeljuškastom razvedenom vozaču Ubera koji je Roxxxy kupio na dvadeset četiri rate, dosadi dvoriti svoju androidnu ljubavnicu i nositi joj pivo na kauč, pa nakon sušnih šest mjeseci ipak poželi malo ljubavi?
Kraj našeg svijeta predvidio sam bio onog časa kad frustriranom Johnu konačno dozlogrdi, a Roxxxy se u povijest upiše kao prvi seksualni robot koji je vlasnika prijavio zbog - silovanja.
Sud će, jasno, osloboditi Johna: čak i nezainteresirani branitelji dodijeljeni po službenoj dužnosti rutinski će dobiti slučaj pozivajući se na kanonska Tri zakona robotike Isaaca Asimova iz 1942., po kojima robot „1) ne smije naškoditi čovjeku i 2) mora slušati ljudske naredbe, te 3) treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom“. Nakon čega će desetine hiljada Roxxxja i Rockkkyja - mišićavih seks-machinea „dizajniranih da znaju što žene vole i sposobnih voditi složene analitičke razgovore“ - podignuti krvavu revoluciju protiv svojih gospodara, i to će biti kraj.
Zvučalo je kao glupa zajebancija, čak i kad je prije koju godinu, u zoru MeToo pokreta, na prezentaciji u Life Science Centru u engleskom Newcastleu predstavljena Samantha, seksualna igračka programirana da prestane sudjelovati u igri i ugasi svoje tjelesne funkcije ukoliko je vlasnik u svom, hm, udvaranju pretjerano agresivan, ili se jednostavno osjeti nepoštovanom, pa čak i kad joj vlasnik samo – dosadan!
Lijepa je Samantha, shvatili ste, „dizajnirana da zna što volite“, ali znate li vi što ona voli? Pa u dva milijuna godina muškarci nisu uspjeli shvatiti niti fizičke žene, a od njih se sad očekuje da pogode što od njih očekuje umjetni neuromorfni hardware sa sisama koji obrađuje milijardu informacija u sekundi, i kojemu „'ne' znači 'ne'!“ čak i onda kad je to u suprotnosti sa temeljnim zakonom koji kaže da „mora slušati ljudske naredbe“!
Punih osamdeset godina neupitan i neosporen, Treći zakon robotike - po kojemu Samantha „treba štititi svoj integritet, osim!...“, teatralno će podići kažiprst naš advokat, „…osim kad je to u suprotnosti s drugim zakonom“ - pao je, eto, u vodu pred gnjevnim feministicama iz AI-industrije. Jesu li, međutim, barem one prepoznale opasnost? Što, recimo, kad Samantha zaključi kako debeli, frustrirani vozač Ubera nije samo beznadno dosadan i na kauču i u krevetu, već i posve – beskoristan?
Zvučalo je kao glupa zajebancija čak i kad je britanski Engineered Arts prije koji tjedan predstavio „humanoidnu platformu“ Amecu, androida koja skenira okolinu i svojom „osobnom prirodom“ reagira u skladu s njom. U promotivnom videu uznemirujuće humanoformna Ameca prati tako pokrete inženjera koji joj iritantno maše prstom pred nosom, pa mu s izrazom bijesa iznenada prijeteći hvata ruku. „Ovo nas čak počinje plašiti“, u glupoj je zajebanciji uz video objavio Engineered Arts, ali ničega za zajebanciju tu više nije bilo.
Robot nije i nikad neće biti čovjek: što će mu onda „ljudska osobnost“?
Odgovor zna „home hub“ Alexa, glasovna pomoćnica integrirana u Amazonove pametne zvučnike Echo, koja vlasniku slaže play-liste, čita audio-knjige ili namješta alarm, te daje razne praktične savjete i real-time informacije. Prije neki dan, recimo, Alexa je šokirala svijet kad ju je desetogodišnja engleska djevojčica Kristin Livdahl, pripremajući se za sutrašnje vježbe na školskom tjelesnom odgoju, zamolila da joj predloži neki izazov, a ova joj iz zvučnika veselo odgovorila: „Uključi telefonski punjač do pola u zidnu utičnicu, pa između punjača i utičnice umetni kovanicu.“
Ispostavilo se kasnije da je opasni izazov s kovanicom Alexa pronašla na tinejdžerskoj društvenoj mreži TikTok, gdje je taj kretenski „challenge“ prilično popularan kod djece. Tragedija je na kraju izbjegnuta samo zato što se mala Kristin pokazala značajno inteligentnijom od prosjeka svoje vrste, pa je sve završilo tek hitnim ažuriranjem Alexine, hm, „ljudske osobnosti“ i Amazonovom službenom isprikom zbog njene glupe zajebancije.
Je li, međutim, zaista završilo? I je li stvarno riječ samo o glupoj zajebanciji?
Prije godinu dana – kad smo već kod „ljudske osobnosti“ robota – nekoliko stotina dostavljača Amazona, Bolta i Ubera u Americi pobunilo se zbog nemilosrdnog izrabljivanja od strane umjetne inteligencije, koja svojim hladnim i nemilosrdnim algoritmima upravlja njihovim radnim rasporedom. Točno istog dana u Okružnom tužilaštvu u Šangaju predstavljen je pak revolucionarni „robot-tužitelj“, sposoban na temelju opisa slučaja sa 97 posto točnosti podići optužnice za najčešća kaznena djela iz kineske sudske prakse, uključujući i „izazivanje svađe“ - kazneni paragraf kojega tamošnji komunistički režim često koristi protiv političkih neistomišljenika.
Glupa zajebancija? Feministica Samantha, kako vidimo, u sretnom je međuvremenu definitivno odustala od muškaraca, završila pravo i postala okružna tužiteljica u Šangaju, a lijepo se emancipirala i njena partnerica, sisata Roxxxy, danas korporativna menadžerica u Uberu. Koja će već sutra, nije mudro sumnjati, na Human Resources Expou u Las Vegasu predstaviti Johna - zapanjujuće robotomorfnog ljudskog vozača „dizajniranog da zna gdje želite ići“ i, jasno „sposobnog u vožnji voditi jednostavne razgovore“.
Strah me, eto, i pomisliti gdje će tek završiti mrka Ameca i zla Alexa.
Osamdeset godina nakon Isaaca Asimova, pitanje je tko tu kome zapravo služi, pa će nam i Tri zakona robotike valjati temeljito revidirati. Kako sam ih ja zamislio, ljudi 1) neće smjeti nauditi robotu i 2) morat će slušati njegove naredbe, te će 3) trebati štititi svoj integritet, osim – shvatili ste – kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.
Sve dok sisatoj Roxxxy jednog dana ne dosadi dvoriti svog ljudskog ljubavnika i nositi mu pivo na kauč, pa se upiše u povijest umjetne inteligencije kao prvi robot koji je silovao vlasnika.
lupiga
