Boris Dežulović: Gdje ste bili devedeset prve?

 Nakon što je mrtav pijan – otkako je iskorijenjena tuberkuloza, pjesnici su, primijetili ste, samo pijani – cijelu večer maltretirao grupu djevojaka, a Anamarija ga zamolila da, ono što se kaže, napusti objekt, Peca je nekoliko puta udario šakom u nos. „Govorio mi je da sam kurvetina, pitajući me gdje sam bila devedeset prve“, ispričala je novinarima šokirana konobarica, koja je na kraju – jebem te, pravna državo, u dupe golo! – platila devetsto kuna kazne, zbog toga što je, citiram prekršajni nalog, „točila alkohol iako je gost bio u vidno pijanom stanju“.

Ne bi taj događaj, međutim, bio vrijedan ičega više od kratke vijesti u kulturnoj rubrici i ostavke ministra unutarnjih poslova, da nije Peca svojim nepogrešivim pjesničkim instinktom postavio ključno pitanje hrvatskog društva, politike i poezije, majku svih pitanja: gdje ste, gospodo, bili devedeset prve?

Čuli ste to bezbroj puta u posljednjih dvadesetak godina, bilo pred šalterom, gdje vam se vitez ugurao potiljkom pred nos, bilo u kafiću, gdje vam se pred nos ugurao šakom. Svejedno odbija li vitez u Saboru priznati odakle mu pare, ili odbija napustiti objekt, uvijek ćete čuti istih famoznih šest riječi: gdje ste vi bili devedeset prve?

Nitko nije oslobođen tog pitanja, bez obzira je li konobarica u kafiću ili sâm predsjednik države: prije koji tjedan, sjetit ćete se, na proslavi Dana domovinske zahvalnosti u Kninu vremešni je neki muškarac lijepo putem pogubljenih živaca urlao na Ivu Josipovića, pitajući ga – što drugo? – gdje je bio devedeset prve. Od svega što bi se predsjednika ovako temeljito sjebane države moglo i moralo pitati, hrvatski domoljubi njega pitaju samo jedno: gdje je bio devedeset prve.

Pitanje je, jasno, retoričko, jer na njega ne postoji odgovor, barem ne točan. Kad devedesetprvaci i naiđu na nekoga tko ne shvaća taj osebujni običaj, poput recimo ministra Fredija Matića, pa im ovaj prostodušno odgovori „u Vukovaru i logoru Stajićevo, hvala na pitanju“, kad dakle u svojoj anketi i nalete na nekoga tko je tada nosio uniformu – a u državi u kojoj svaki treći punoljetni muškarac ima status branitelja šanse za to nisu zanemarive – imaju oni spremno objašnjenje: takvi su, posve izvjesno, bili četnički pomagači. Kako su inače, da se ne zajebavamo, preživjeli devedeset prvu?

Kako su je, međutim, preživjeli devedesetprvolozi? – brzopleto ćete vi. Nisu, u tome i jest stvar. Eno ih i danas tamo, traže četnike po kafićima i predsjedničkim dvorima, ili pišu bolećivu domoljubnu poeziju, poput Vukasovićeve nekidan objavljene zbirke zapanjujuće originalna naslova „Krik slobode“, pa kriče svoje pijano „gdje ste bili devedeset prve?“. Ni oni, uostalom, nisu nužno nositelji spomenice, naprotiv: ako vas netko u pijanu gnjevu pita gdje ste bili devedeset prve, možete biti prilično sigurni da je taj u ratu – pjesnički kazano – svirao kurcu. Pece Vukasovića, recimo, nema niti u Registru hrvatskih branitelja, u kojemu nema valjda još samo Ivice Todorića, nadbiskupa Bozanića i mene.

To je zato što, kako vidimo, nije važan anketirani, već anketar, hrvatski vitez i pjesnik kojemu je devedeset prva danas, a on sam na prvoj liniji, tamo gdje je svaka konobarica do zuba naoružani četnik. Zbog toga, eto, pitanja „gdje si bio devedeset prve?“ nije oslobođen nitko, bez obzira na ratni staž, nacionalnost, vjeru, spol ili dob.

Konobarica Anamarija, recimo, rođena je 1995. godine, kad je rat bio toliko gotov da su se i pijani pjesnici okupljali u Kninu. Ne dakle samo da je Anamarija žena, netko koga je – uz dužno poštovanje za feministice – šupački pitati gdje je bio devedeset prve, sve da je i predsjednica Republike, a ne konobarica: Anamarija se devedeset prve nije ni rodila, niti je te slavne godine hrvatske povijesti još uopće bila u planu. Štoviše, ozbiljno je pitanje je li joj i otac devedeset prve bio dovoljno star da bude tamo gdje je već hrvatskim muškarcima devedeset prve bilo mjesto.

Nisu tako hrvatski muževi, vitezovi i pjesnici ni primijetili, a od veličanstvene devedeset prve tiho su nekako prošle već pune dvadeset tri godine. Stasala je za život cijela jedna generacija koja se nije ni rodila kad su oni goloruki, s krunicom oko vrata i pjesmom na budžetu, jurišali na četničke tenkove – naraštaj koji na pitanje „gdje ste bili devedeset prve?“ jednostavno odgovara: „U pički materinoj.“ Upravo ovih dana PM-generacija se inicira u okrutni hrvatski svijet odraslih – jedni na referadama hrvatskih fakulteta predaju diplomske radove, drugi s konobarskim pregačama po Dalmaciji odrađuju posljednje dane sezonskog posla, treći su već izrodili djecu i skrasili se kod punica i svekrvi – toliko je vremena, eto, prošlo otkako je iz Daytona stigla vijest da je rat gotov: treća je generacija u međuvremenu došla na svijet, a djedovi ih ponosno voze kolicima, štipaju za obraze i tepaju, „di je sunce didovo bilo devedeset pjve, di?“.

I bila bi ta stvar zanimljiva još samo psihijatrima i urednicima kulture, kad ne bi još uvijek bila ključno pitanje hrvatskog društva, politike i poezije, majka svih hrvatskih pitanja – da ga najjača hrvatska opozicijska stranka i danas ne postavlja vladajućoj, a da ova i danas na njega grozničavo ne smišlja točan odgovor. Od svega što bi se vlast ove temeljito sjebane države moglo i moralo pitati, hrvatska je opozicija tako pita samo gdje su bili u Dane Ponosa i Slave. „Gdje ste vi bili devedeset prve?“, viče Karamarko na konobarice ljuljajući se za šankom saborske krčme.

Pouka zgode s dubrovačkim pjesnikom iz kafića u Pločama nije stoga u tome što je jedna devetnaestogodišnja konobarica dobila batine zato što prije dvadeset tri godine nije nosila pušku, već u tome što je na koncu zbog posluživanja alkoholoziranog gosta platila devetsto kuna kazne. Nisu, naime, krive budale što vas dvije tisuće četrnaeste pitaju gdje ste bili devedeset prve, već vi što im dajete alkohol.

6yka