Za Mamićev privatni koncern šaraju se lica trobojnicama i urla se ''Za dom spremni''
CIJELA ova zajebancija s reprezentacijom, savezom i ligom mene podsjeća na onu od prije nekoliko godina, kad je Todorićev Agrokor kupovao slovenski Mercator, i kad su ljubljanski liberalno-korporativni mediji vrištali o rasprodaji Slovenije, a hrvatska liberalno-korporativna braća likovala nad Todorićevim preuzimanjem slovenskog trgovačkog lanca, prikazujući to kao veličanstvenu pobjedu hrvatskog kapitala u gostima, baš kao da je titulom najveće tvrtke u mitološkoj Regiji i naslovom najbogatijeg Regijoslavena Todorić s Agrokorom uzeo Ligu prvaka.
Nema suštinske razlike između navijanja za Todorićev Agrokor i Mamićevu ''Repku''
Mjesecima smo zajedno s nabrijanim medijima i zapjenjenim ekonomskim analitičarima u televizijskim studijima pratili tu uzbudljivu utakmicu, navijali za Agrokor i jebali majku pokvarenim slovenskim fićfirićima što su kmečali na svaki Todorićev malo muškiji start, stvarali nepodnošljiv pritisak na suce i na sve načine pokušavali nam ukrasti pobjedu čistu kao suza. Nedostajalo je još samo da na Rivi ili Jelačića placu osvanu Karlovačko-korneri, navijački šatori u kojima bismo pratili izravan prijenos iz Ljubljanske burze, da na koncu u tijesnim majicama na crvene kvadratiće pijani od sreće i piva poskačemo u more i fontane, slaveći uvjerljiv trijumf Agrokora i osvetu za Piranski zaljev.
Nema, naime, suštinske – nema zapravo ni fizičke - razlike između navijanja za Agrokor i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Potpuno jednako je snažni Todorićev Agrokor nacionalni interes kao što je to nogometna reprezentacija, i potpuno jednako je Hrvatski nogometni savez Mamićev privatni koncern kao što je Agrokor Todorićev.
Dinamo je Tisak, Rijeka je Mercator, a svi ostali su poljoprivredni kombinati
Posve jednako reprezentacija je u tom koncernu ono što je Todoriću Konzum: Dinamo u toj podjeli dođe otprilike Tisak, dnevni izvor svježe gotovine, Rijeka bi, recimo, bila Mercator, a ostali seoski klubovi HNL-a poljoprivredni kombinati što reprezentaciju opskrbljuju govedinom i svinjetinom za izvoz. Davor Šuker poslušni je predsjednik Upravnog odbora, Ante Čačić pouzdani, vrijedni i neambiciozni - dakle idealni - poslovođa SuperKonzuma, a sudac Bruno Marić iskusni vozač viljuškara.
U toj korporativnoj organizaciji navijači su, jasno, točno tamo gdje i u Konzumu: na parkiralištu, tražeći po džepovima dvije kune za kolica, da u golemom hangaru ''kupuju hrvatsko''. Domoljubni koncept, takozvani ''kult reprezentacije'', nije naime ništa drugo doli prizemna, imbecilna korporativno-marketinška prevara tipa ''iz ljubavi prema Hrvatskoj'': Joe Šimunić kao pomoćnik selektora Čačića, primjerice, samo je kartonska reklama nad plećkama i buncekima u mesnici Mamićeva Konzuma – ''navijajmo za hrvatsko''.
Stanić je precizno uočio - uspjeli su u nemogućem, uspjeli su odnaroditi nogomet
Najzad, nije nogomet jedino što su kumovima, netjacima i konjokradicama rasprodali po kunu, podvalivši Hrvatima taj biznis kao grandiozni historijski projekt nacionalne države. Nogomet, naravno, nije isto što i trgovački lanac, brodogradilište, banka ili telekom, ali u toj razlici i jest njihov realno veličanstven uspjeh, onaj što ga je precizno uočio moj prijatelj i bivši susjed Mario Stanić, ustvrdivši kako su vjerojatno prvi u povijesti igre uspjeli nemoguće, dakle odnaroditi nogomet: klinički mrtvoj Hrvatskoj čak ni nogomet ne treba kao pučka, proleterska zabava i anestetik za revolucionare, kakav funkcionira u ostalim nogometnim kulturama. Hrvate zaista nikad ne možeš dovoljno podcijeniti, nije se rodio tko je na njima novac izgubio: oni su ono što je u kladionicama, recimo, Hajvalia iz kosovske Gračanice.
Za Mamićev privatni koncern šaraju se lica trobojnicama i urla se ''Za dom spremni''
Za takav Mamićev privatni koncern, eto, oni šaraju lica trobojnicama i urlaju ''Za dom spremni!'', nervirajući se kad ''repka'' izgubi od Norveške i gazdi Mamiću spusti cijenu Marka Pjace za milijun i po eura, ili pak mahnito skačući u fontane kad Dinamo pobijedi Arsenal, slaveći točno i samo to što je konjokradica vratio onaj milijun i po, i baš ništa drugo.
''Mrzim repku!'', slavni grafit s vrha splitske Ulice prvoboraca, ili kako se već sad zove, jedini je stoga moralno i etički ispravan stav prema tom korporativno-fašističkom deponiju.
Jebala vas repka.
6yka
CIJELA ova zajebancija s reprezentacijom, savezom i ligom mene podsjeća na onu od prije nekoliko godina, kad je Todorićev Agrokor kupovao slovenski Mercator, i kad su ljubljanski liberalno-korporativni mediji vrištali o rasprodaji Slovenije, a hrvatska liberalno-korporativna braća likovala nad Todorićevim preuzimanjem slovenskog trgovačkog lanca, prikazujući to kao veličanstvenu pobjedu hrvatskog kapitala u gostima, baš kao da je titulom najveće tvrtke u mitološkoj Regiji i naslovom najbogatijeg Regijoslavena Todorić s Agrokorom uzeo Ligu prvaka.
Nema suštinske razlike između navijanja za Todorićev Agrokor i Mamićevu ''Repku''
Mjesecima smo zajedno s nabrijanim medijima i zapjenjenim ekonomskim analitičarima u televizijskim studijima pratili tu uzbudljivu utakmicu, navijali za Agrokor i jebali majku pokvarenim slovenskim fićfirićima što su kmečali na svaki Todorićev malo muškiji start, stvarali nepodnošljiv pritisak na suce i na sve načine pokušavali nam ukrasti pobjedu čistu kao suza. Nedostajalo je još samo da na Rivi ili Jelačića placu osvanu Karlovačko-korneri, navijački šatori u kojima bismo pratili izravan prijenos iz Ljubljanske burze, da na koncu u tijesnim majicama na crvene kvadratiće pijani od sreće i piva poskačemo u more i fontane, slaveći uvjerljiv trijumf Agrokora i osvetu za Piranski zaljev.
Nema, naime, suštinske – nema zapravo ni fizičke - razlike između navijanja za Agrokor i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Potpuno jednako je snažni Todorićev Agrokor nacionalni interes kao što je to nogometna reprezentacija, i potpuno jednako je Hrvatski nogometni savez Mamićev privatni koncern kao što je Agrokor Todorićev.
Dinamo je Tisak, Rijeka je Mercator, a svi ostali su poljoprivredni kombinati
Posve jednako reprezentacija je u tom koncernu ono što je Todoriću Konzum: Dinamo u toj podjeli dođe otprilike Tisak, dnevni izvor svježe gotovine, Rijeka bi, recimo, bila Mercator, a ostali seoski klubovi HNL-a poljoprivredni kombinati što reprezentaciju opskrbljuju govedinom i svinjetinom za izvoz. Davor Šuker poslušni je predsjednik Upravnog odbora, Ante Čačić pouzdani, vrijedni i neambiciozni - dakle idealni - poslovođa SuperKonzuma, a sudac Bruno Marić iskusni vozač viljuškara.
U toj korporativnoj organizaciji navijači su, jasno, točno tamo gdje i u Konzumu: na parkiralištu, tražeći po džepovima dvije kune za kolica, da u golemom hangaru ''kupuju hrvatsko''. Domoljubni koncept, takozvani ''kult reprezentacije'', nije naime ništa drugo doli prizemna, imbecilna korporativno-marketinška prevara tipa ''iz ljubavi prema Hrvatskoj'': Joe Šimunić kao pomoćnik selektora Čačića, primjerice, samo je kartonska reklama nad plećkama i buncekima u mesnici Mamićeva Konzuma – ''navijajmo za hrvatsko''.
Stanić je precizno uočio - uspjeli su u nemogućem, uspjeli su odnaroditi nogomet
Najzad, nije nogomet jedino što su kumovima, netjacima i konjokradicama rasprodali po kunu, podvalivši Hrvatima taj biznis kao grandiozni historijski projekt nacionalne države. Nogomet, naravno, nije isto što i trgovački lanac, brodogradilište, banka ili telekom, ali u toj razlici i jest njihov realno veličanstven uspjeh, onaj što ga je precizno uočio moj prijatelj i bivši susjed Mario Stanić, ustvrdivši kako su vjerojatno prvi u povijesti igre uspjeli nemoguće, dakle odnaroditi nogomet: klinički mrtvoj Hrvatskoj čak ni nogomet ne treba kao pučka, proleterska zabava i anestetik za revolucionare, kakav funkcionira u ostalim nogometnim kulturama. Hrvate zaista nikad ne možeš dovoljno podcijeniti, nije se rodio tko je na njima novac izgubio: oni su ono što je u kladionicama, recimo, Hajvalia iz kosovske Gračanice.
Za Mamićev privatni koncern šaraju se lica trobojnicama i urla se ''Za dom spremni''
Za takav Mamićev privatni koncern, eto, oni šaraju lica trobojnicama i urlaju ''Za dom spremni!'', nervirajući se kad ''repka'' izgubi od Norveške i gazdi Mamiću spusti cijenu Marka Pjace za milijun i po eura, ili pak mahnito skačući u fontane kad Dinamo pobijedi Arsenal, slaveći točno i samo to što je konjokradica vratio onaj milijun i po, i baš ništa drugo.
''Mrzim repku!'', slavni grafit s vrha splitske Ulice prvoboraca, ili kako se već sad zove, jedini je stoga moralno i etički ispravan stav prema tom korporativno-fašističkom deponiju.
Jebala vas repka.
6yka
