Istog časa kako je postavljena da na Pantovčaku sačekuje građane, nadigla se, eto, na onu kartonsku predsjednicu kuka i analitika. Ništa genijalnije nije se, kažu, ni moglo očekivati od žene koja intelektualnu i državničku mudrost crpi iz poruka s magnetića za frižidere i propovijedi tibetanske svećenice Borne Rajić.
Jedni će tako reći da je Kolinda Grabar-Kitarović u hrvatsku politiku uvela Disneyland – mogla je, vele, onako staviti i kartonsku figuru Snjeguljice sa sve sedam savjetnika, da se turisti snimaju za deset kuna i plaćaju skupe joj predsjedničke dvore – drugi pokazuju na dva kartonska vojnika njene Počasne garde i u svemu vide Gardaland, treći pak lošu zajebanciju od države, virtualnu Republiku, Kolindin Liberland, a četvrti podsjećaju kako je i fizička, stvarna Hrvatska ionako tek golemo Potemkinovo selo, pa je predsjednica – nota bene, „djevojka sa sela“ – kao kartonska kulisa jedina legitimna predsjednica takve zemlje.
Neki su je odmah ocijenili pomalo ukočenom, neki opet intelektualno tankom, zajebava se, ukratko, s Kulisom Grabar- Kitarović tko stigne, a da joj nitko zapravo nije pružio šansu.
Stotinu dana, recimo, uobičajen je grace-period za vlast u uređenim državama, lijep je demokratski običaj da se predsjednici i premijeri puste na miru sto dana, dok se snađu, pohvataju stvari i namjeste ruku, pa da sto i prvog dana komentatori, analitičari, opozicija i javnost daju svoj pravorijek o kursu, nešto poput onog roka za vraćanje robe iz razvijenijih trgovačkih kultura – pa da nezadovoljni kupci nakon stotinu dana mogu uz povrat novca vratiti predsjednika prodavaču, jer mu recimo nedostaje čvrsta ruka, ili je preuzak, ili pušta na usta – stotinu dana, uostalom, dobila je i Kolinda Grabar-Kitarović, pa zaista nije fer da se od njene kartonske nasljednice na Pantovčaku traži ostavka netom nakon svečane inauguracije, prije nego je nesretna žena uspjela išta reći ili napraviti.
Voljeli je vi ili ne, morat ćete za početak priznati da imponira način kojim se sve ove dane nosi s prostačkim komentarima na svoj račun: iznad njih, dostojanstveno i sa smiješkom, ne dopušta Kulisa Grabar-Kitarović da se ozbiljna politika pretvori u srednjoškolsko fejsbučenje.
Nijednim mišićem lica nije ona reagirala na uvrede i zajebavanja, nije odgovorila istom mjerom, nije zapravo odgovorila nikakvom mjerom, zato što „ono što hoćeš da drugi prešute, prvo prešuti sam“, kako bi rekao mudri Seneka, zato što „najviše imaju reći oni koji šute“, dodao bi Aleksandar Isajevič Solženjicin, zato što „šutnja hrani mudrost“, govorio je sir Francis Bacon, zato što „sapiens est, qui tacere datur“, „mudar je onaj koji zna pametno šutjeti“, govorili su stari Latini, zato što je „najbolja mama na svijetu“ – ima ona tih mudrih izreka još koliko hoćete, ostalo je bivšoj predsjednici na frižideru.
Nakon Franje Tuđmana, koji malo što je govorio maligne budalaštine, nego ih je još i snimao za pokoljenja i Haški sud; nakon Stipe Mesića, koji je pričao viceve, kao da je konferansje na dodjeli Porina, a ne predsjednik ozbiljne europske države; nakon Ive Josipovića, prvog kartonskog predsjednika, koji je i govorio kao da nad glavom ima kartonske strip-oblačiće; najzad, nakon same Kolinde Grabar- Kitarović, koja je mudre izreke s blesimetra govorila gestikulirajući ustima i rukama – naučivši u auto-školi za znakovne jezike koliko mjesta ima do stupića – Republika Hrvatska prvi put ima predsjednika ili predsjednicu koja ne govori gluposti ili šuplje, plastične rečenice, šefa države od kojega niste i nećete čuti ni naučenu demagogiju ni afektivni govor mržnje.
Kulisa Grabar-Kitarović prva je hrvatska predsjednica koja se ne razmeće populističkim obećanjima izvan svojih ustavnih gabarita, i koja točno zna svoje ovlasti: u demokratskim sustavima, u kojima šef države ima više ili manje ceremonijalnu, protokolarnu ulogu, i služi zapravo samo za fotografiranje, Kulisa Grabar-Kitarović spremno se stavlja na raspolaganje Domovini.
Prvi put se stoga nećemo osramotiti kad šef kabineta našu kartonsku predsjednicu postavi u Bruxelles među europske predsjednike, ili kad je u Bijeloj kući stave pored američkog predsjednika. Gospođa Kulisa maloj je, ali gordoj Hrvatskoj vratila ponos, neće ona snishodljivo sliniti pred velikima i moliti nekoga iz osiguranja da je snimi za Facebook s Barackom Obamom: ova je predsjednica tu zato da se drugi fotografiraju s njom.
Za razliku od svojih prethodnika, redom plitkih i površnih karaktera, jeftinih konfekcijskih karikatura južnoameričkih diktatora, narodnih ljudi, intelektualaca ili plavuša, Kulisa Grabar Kitarović nije papirnati, plošni lik: složena je to i slojevita ličnost, unutar njene čvrste državničke figure, iza blagog osmijeha – jednakog i za turista i za premijera i za papu – odvijaju se upravo antičke drame, unutrašnji ratovi jedne fragilne žene i nemilosrdnog, muškog svijeta politike, nježne majke i vrhovnog zapovjednika vojske, brižne supruge i nacionalne heroine, obične domaćice i visoke gošće, djevojke sa sela i građanke svijeta, ima u nje tih slojeva koliko hoćete, više je u ta dva centimetra višeslojnog kartona psihologije i književnosti nego u svih šest mandata njenih prethodnika.
Dajte stoga Kulisi Grabar-Kitarović mandat, dajte joj šansu. Dajte joj tih stotinu dana, pa onda vratite i mramornog Tita ako vam je bio bolji.
tacno
