Na horizontu rudi plamena zora novog čovječanstva. O cenzuri filmskih klasika u Kini i SAD-u
Svjetska, napose američka kulturna javnost lijepo se ovih dana uzbudila zbog uznemirujućih vijesti iz Kine. U sklopu široke društvene akcije ozdravljenja kineske kulture od sumnjivih prozapadnih trendova, državna je Uprava za kibernetički prostor povodom kineske Nove godine pokrenula ambicioznu jednomjesečnu akciju čišćenja interneta od nezdravih kulturnih sadržaja. U velikom pospremanju žrtvom je tako na kineskoj streaming platformi Tencent Video pao i kultni film Davida Finchera „Fight Club“, „Klub boraca“, kojemu su partijski i državni cenzori jednostavno – izmijenili kraj.
Halapljivo sam čitao vijest očekujući još jednu priču o veličanstvenom trijumfu kineskog tehnološkog napretka. Riječ je, najzad, o režimu koji golemom mrežom CCTV kamera nadzire milijardu i pol ljudi, s tehnologijom čiji visoko sofisticirani algoritmi prepoznaju lica, kontroliraju ponašanje, registriraju idejna skretanja i sastavljaju građanske dosjee, pa na temelju njih ocjenjuju i političku podobnost i kreditnu sposobnost. Nisam stoga bio jedini koji je od takve jedne high-tech supersile očekivao spektakularni računalno generirani remake Fincherova remek djela iz 1999. godine, odnosno barem njegova završetka.
Recimo, kako sam ja to očekivao, da se u finalu filma Edward Norton ispostavi kao kineski 007, agent Guoanbua, Ministarstva državne sigurnosti, i da je njegov antikapitalistički Projekt Mayhem zapravo tajna operacija elitne jedinice kineske protuobavještajne službe. Kličući neumrlom Maou i pobjedi svjetskog komunizma, drug Norton onda na kraju filma, držeći za ruku drugaricu Helenu Binham Carter, gleda kako oni Fincherovi neboderi nestaju u eksplozijama kineskih interkontinentalnih balističkih raketa: ognjeni plamenovi niču noćnom panoramom Los Angelesa kao atomske gljive prije kisele kiše, dok na horizontu rudi plamena zora novog čovječanstva. The End.
Tako sam nešto, eto, očekivao od nadaleko čuvenih udarnika kineske IT industrije. Osim što bi svijetom pronio slavu kineske države i komunističkog progresa, takav bi kineski „Klub boraca“ - nema nikakve sumnje - poharao svjetske streaming servise i box office, te postao još, hm, kultniji od originala.
Što smo, međutim, na kraju dobili?
Kao da su još pedesete godine prošlog stoljeća, drugovi partijski cenzori običnim su škarama iz kineskog dućana „Sve po osam“ jednostavno odrezali završetak filma s onom veličanstvenom eksplozijom, pa umjesto njega zalijepili crni telop na kojemu, kao u izvještaju agencije Xinhua, piše kako je „policija vrlo brzo razotkrila zločinački plan i uhapsila sve kriminalce, uspješno spriječivši eksploziju bombe", the end!
Kakav spektakularni antiklimaks!
Za razliku od mene, svjetska i američka kulturna javnost, međutim, uopće nisu bile šokirane razočaravajućom primitivnošću kineske visoke tehnologije. Umjesto cenzorskim tehnikama iz Staljinovih i Maovih vremena, svjetska i američka kulturna javnost bile su šokirane samom intervencijom u umjetnički integritet Fincherova filma i njegovom „politički korektnom“ reinterpretacijom.
Bio sam, priznajem, prilično začuđen. Otkud sad taj šok i nevjerica?
Prije samo godinu i pol dana, recimo, u sklopu čišćenja društva od nezdravih kulturnih sadržaja na sličnoj je jednoj filmskoj platformi najprije zabranjen, a onda cenzuriran drugi jedan američki klasik, slavni „Prohujalo s vihorom“ Victora Fleminga iz 1939., s Vivien Leigh i Clarkom Gableom. I što? Jesu li barem drugarica Scarlett O'Hara i drug Rhett Butler na kraju cenzurirane verzije na plantaži pamuka utemeljili radničku zadrugu, da drugovi Crnci dobiju plaće, K-15 i državne stanove, pa da na kraju filma - u onoj nezaboravnoj sceni koja je naš svijet obojala u Technicolor - gledaju kako na horizontu rudi plamena zora novog čovječanstva? A onda, jasno, ona slavna „tomorrow is another day“, the end?
Ne. Slično kao u „Klubu boraca“, cenzori su jednostavno uzeli škare iz „Sve po osam“, samo što tumačenje filma nisu zalijepili na njegov kraj, već na - početak! U urnebesnom remakeu Flemingov klasik sada tako počinje edukativnim petominutnim videom pod naslovom „Što trebate znati gledajući 'Prohujalo s vihorom'“, kojim se drugu gledatelju tumači povijesni kontekst filma i potiče ga se na diskusiju o robovlasništvu, rasizmu, korijenima američkog kapitalizma i bolestima zapadnog društva.
Pa ipak, gle čuda, svjetska i američka kulturna javnost uopće se nisu našle uznemirene. Niti je itko bio šokiran zabranom Flemingova filma, niti je itko bio šokiran njegovom kasnijom cenzurom. Nitko bogami nije bio šokiran ni razočaravajućom primitivnošću cenzorske tehnologije, ni intervencijom u umjetnički integritet djela i njegovom komunističkom „idejno korektnom“ interpretacijom.
Kako je to bilo moguće? Što se to dogodilo u godinu i pol dana, pa je cenzura filmskih klasika odjednom postala društveno nepoželjna? Razmišljao sam o tome i mislim da sam otkrio u čemu je stvar: niti je „Prohujalo s vihorom" cenzuriran na kineskoj streaming platformi, niti su ga kao nepoćudnog zabranili komesari kineske Komunističke partije, niti su ga cenzurirali kineski high-tech majstori.
Kao nepoćudan, holivudski je klasik, naime, prije godinu i pol, u jeku kampanje #BlackLivesMatter, nestao s američke filmske platforme HBO Max, odakle ga je uklonila sama kompanija Time Warner! Da bi potom bio vraćen na HBO Max, ali sa „zalijepljenim“ edukativnim videom na početku, u kojemu profesorica Jacqueline Stewart drugovima gledateljima ex cathedra tumači povijesni kontekst i sve ostalo „Što trebate znati gledajući 'Prohujalo s vihorom'“.
Eh da, povijesni kontekst. Čudo je povijesni kontekst.
Američke kulturne komisije, kako vidite, sa upravo kineskih komunističkih pozicija cenzuriraju idejno nepodobne filmove s reakcionarnim, kapitalističkim i antisocijalističkim porukama, a kineske kulturne komisije istodobno s upravo američkih kapitalističkih pozicija cenzuriraju politički nepodobne filmove sa subverzivnim, antikonzumerističkim i antikapitalističkim porukama.
Na horizontu, shvatili ste, rudi plamena zora novog čovječanstva.
The end.
