Novinar, satiričar i pisac za Nacional govori o knjizi ‘Libret o našem malom portu’ svojega kolege, prijatelja i sumještanina Miljenka Smoje koju je uredio, o uspjehu svojega novog romana ‘Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti’ te o prijetećim okupljanjima ekstremnih desničara pred kućom njegovih roditelja u Splitu.
“Libret o našem malom portu” naslov je upravo objavljene zbirke tekstova splitskog novinara i pisca Miljenka Smoje o Pisku, malome dalmatinskom mjestu na spoju omiškoga s makarskim dijelom Dalmacije, u koje je Smoje često navraćao. Tekstove je prikupio i knjigu uredio Smojin redakcijski kolega i prijatelj te splitski i piščanski sumještanin, novinar, satiričar i pisac Boris Dežulović, a objavio ju je riječki izdavač Ex Libris. Riječ je o obimnome, četiristotinjak stranica dugom djelu sa stotinjak Smojinih zapisa i zanimljivim starim fotografijama Piska i pisca te Dežulovićevim predgovorom i pogovorom. Objedinivši na jednome mjestu tekstove o Pisku i omiškome kraju vjerojatno najvećega prošlostoljetnog kroničara Dalmacije, “Libret o našem malom portu” vrijedno je historiografsko, književno i zavičajno izdanje, a Nacionalu je poslužilo kao povod za intervju s njegovim priređivačem i urednikom.
Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu. Novinar je i satiričar gotovo četrdeset godina, a objavio je i niz zapaženih literarnih djela proze i poezije. U drugoj polovini osamdesetih, s Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem, preuzeo je uređivanje Feral Tribunea, tjednoga satiričkog podlistka tjednika Nedjeljna Dalmacija, koji će se 1993. osamostaliti u nezavisni tjednik i prerasti u jedan od najvažnijih nezavisnih medija u Hrvatskoj i regiji. Jedan je od najnagrađivanijih hrvatskih novinara, a piše za mnoge medije i portale na južnoslavenskim jezicima. Izraziti antinacionalist i antifašist, česta je meta radikalne desnice u zemljama bivše Jugoslavije. Objavio je romane “Christkind”, “Jebo sad hiljadu dinara”, “Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira” te, prošle godine, “Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti”. Zbirku priča “Poglavnikova bakterija” objavio je 2007., a dvije godine ranije antiratnu zbirku “Pjesme iz Lore”. Objavio je i nekoliko knjiga kolumni i tri knjige o sportskim temama, od kojih su dva “Bila libra” posvećena Hajduku, a zapažena je i njegova publicistička satira na temu religije “Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg”. Knjiga koja Dežulovića dodatno povezuje sa sumještaninom iz Piska su “Razgovori sa Smojom”, ukoričeni kod riječkog izdavača Adamića dvadeset godina nakon što je Dežulović u Feral Tribuneu u nastavcima objavio te intervjue koje je vodio sa Smojom 1995., nekoliko mjeseci prije njegove smrti.
Dežulovićeva djela prevedena su na njemački, talijanski, francuski, engleski, grčki, poljski, ukrajinski, slovenski i makedonski, a on je dobitnik niza novinarskih i književnih nagrada: uz one koje je osvojio s Feral Tribuneom kao jedan od njegovih urednika i novinara, Hrvatsko novinarsko društvo dva puta proglasilo ga je novinarom godine, za 2003. i 2021. godinu, a dobitnik je i nagrade Marija Jurić Zagorka HND-a; 2014. osvojio je Europsku novinarsku nagradu za najbolji komentar, a dvije godine ranije regionalnu nagradu “Kočićevo pero” za publicističku knjigu “Diego Armando i sedam patuljaka”. Za roman “Christkind” 2004. nagrađen je nagradom Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo, a posljednju nagradu primio je u lipnju ove godine, kada je T-portal njegov novi roman, “Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti” iz 2025., proglasio romanom godine.
NACIONAL: Kada ste i zašto odlučili prikupiti Smojine tekstove o Pisku i kako ste to učinili?
Zvuči kao zgodan apokrif, ali nije: na terasi u Pisku, gdje sam do tada živio već više od desetljeća, prije koju godinu sam za monografiju povodom stogodišnjice rođenja Miljenka Smoje radio veliki tekst o njegovu slavnom Malom Marinku, kultnoj kolumni izrasloj iz Pometa, humorističko-satiričkog priloga Slobodne Dalmacije. Uzgred, kako je svijet mali, ali Pisak nije: uvezane stare Smojine Pomete od 1952. do 1956. svojedobno sam na poklon dobio upravo od divne riječke novinarke i kulturne kritičarke Svjetlane Hribar – unuke našeg ratnog piščanskog seoskog učitelja Šimuna Strukana. Gdje sam stao? Da: tražeći tako po arhivu Slobodne Dalmacije tragove Malog Marinka, naišao sam na jednu Smojinu reportažu objavljenu posljednjeg predratnog ljeta, srpnja 1990., u kojoj piše: “Već četrdeset godin dolazin u Pisak ka novinar, i da je skupit sve šta san o njemu napisa, izaša bi libret”. Kako bi rekao stari meštar: “An, tot smo!” Da je Smoje cijeli život dolazio u Pisak, to sam, naravno, znao – on je u našem malom portu još uvijek živ u popisu stanovništva – kao što sam znao da je razmjerno često pisao iz Piska i o Pisku, pa me ta rečenica navela da zaista krenem “skupit sve šta je o njemu napisa”.
“‘Libret’ se pretvorio u ‘librun’, kroniku običnog dalmatinskog mista od 2. svjetskog rata do poslijeratne mižerije do vikendaškog prosperiteta i turističkog buma”. FOTO: Rose FISTANIĆ
NACIONAL: Usprkos naslovu, “Libret” nije tek “knjižica”: obuhvaća četiristotinjak stranica i stotinjak Smojinih tekstova o vašem “malom portu”.
Zamisao je zapravo bila da tih nekoliko Smojinih reportaža, feljtona i kratkih zapisa – koliko ih može biti, desetak-petnaest? – kao njegovo malo, intimno ljubavno pismo malome portu naša seoska udruga objavi o svom trošku i podijeli po mistu. Na kraju višemjesečnog kopanja po knjižnicama i arhivima Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, Vjesnika i Ferala, ispalo je, međutim, mnogo više od tankog, neambicioznog libreta: ispao je raskošno debeli, hm, komad libruna, veliki mali amarcord, ali i fantastična kronika jednog običnog dalmatinskog mista od Drugog svjetskog rata, poslijeratne mižerje i ribarskih barufa preko vikendaškog prosperiteta i turističkog buma do Domovinskog rata. Što bi rekao naš neprežaljeni drug Goran Zloić Zloja, “uteklo u roman”. I to ozbiljan roman epohe, roman o jednom malom portu i velikom dvadesetom stoljeću.
NACIONAL: Taj roman nazivate “romanom o dalmatinskom dvadesetom stoljeću svjedočenom s njegova najudaljenijeg ruba, tamo gdje ne zalaze ni lokalne novine, a kamoli slavna povijest”. Zašto je važno pamtiti i tu malu povijest, povijest ruba koji kao da ne postoji?
Zato što se povijest piše samo tamo gdje uz spektakularne pirotehničke efekte nastaje, a malo tko je bilježi tamo gdje tiho zamire i nestaje, gdje se zapravo i ne događa povijest, nego stvarni život: tamo gdje ne žive velike povijesne ličnosti iz enciklopedija, školskih udžbenika i nacionalnih galerija, već ubogi statisti, kaskaderi i trećepozivci, oni koji povijest zapravo hrane i plaćaju, a od nje dobiju tek daleki, potmuli odjek. Kada biste, recimo, poželjeli napisati roman s pričom smještenom u Weimarsku Republiku poslije Prvog svjetskog rata, o stvarnom životu u njemačkim dvadesetima, više biste saznali čitajući “Berlin, Alexanderplatz” Alfreda Döblina, veličanstvenu posvetu propalicama, beskućnicima, kurvama, sitnim lopovima i ostalim gubitnicima velike njemačke povijesti, nego iz cjelokupnih sabranih djela slavnih nobelovaca Thomasa Manna i Gerharta Hauptmanna. Sve, jasno, uz dužno i duboko poštovanje. Zato je važno pisati i pamtiti tu malu povijest s ruba: onu veliku i slavnu, istina, i dalje pišu pobjednici, a Döblinove ili Smojine rečenice zapravo su povijest koju pišu gubitnici.
Naslovnica Smojine knjige za koju je tekstove odabrao i knjigu uredio autorov kolega i prijatelj, novinar, satiričar i pisac Boris Dežulović, a upravo ju je objavio Ex Libris iz Rijeke. FOTO: Ex Libris/Rijeka.
NACIONAL: Smojin je “Libret”, među ostalim, i svjedočanstvo o zapanjujuće brzim i dramatičnim promjenama koje su u posljednjih stotinjak godina, otkako je on 1928., kao petogodišnjak, prvi put s ocem doplovio u Pisak, nepovratno promijenile lice Dalmacije. A koliko se Pisak promijenio otkako ga je Smoje u prvoj polovini devedesetih posjetio posljednji put?
Promijenio se, naravno, kao i svako dalmatinsko malo misto i svaki mali porat, ali sve ono što danas gledamo, sve one nakazne betonske kraste i metastaze, jednako na tkivima tih starih kamenih gradića kao i njihovih zajednica – jer svako je to misto i porat, bez obzira na broj krovova, bilo gradić – započelo je još u “Smojino vrime”. Meni je, recimo, fascinantno bilo čitati njegovu reportažu iz Piska iz davne 1966., u kojoj bilježi kako je “velika novost da su se počele graditi vikendice”: “Avaj, vikendice u Pisku! Zar pred njima nema obrane, zar baš sve moraju nagrditi i oskrnaviti?” Prije šezdeset godina! U istoj reportaži Smoje tako piše i kako su se mještani Piska koju godinu ranije okomili na njega jer im kao utjecajan novinar nije tada pomogao da se novosagrađena magistrala “spusti” do maloga porta, kao u Dugom Ratu ili Tučepima, nego je ostala “tamo gore u brdu”. “Kako im objasniti da baš u tome i jest njihova velika šansa?” piše onda mudri Smoje. “Selo im je ostalo nedirnuto u svoj svojoj rustičnoj ljepoti, kao jedini azil bjeguncu koji se želi sakriti pred ovim nervoznim vremenom, zasićenim benzinskim isparavanjem.” Ponavljam, godina je 1966. Šezdeset godina kasnije, eto, vikendice su postale apartmani i mali hoteli koje ukrajinski hadezeovci i ratni profiteri otkupljuju za milijun po komadu, a kad magistrala “tamo gore u brdu” nije htjela do porta, porat je stigao do nje. Što bi rekao Smoje? To znam, jer je već rekao, prije trideset i pet godina: “Neka se sve prominilo, ja se uvik rado vraćan svojoj prvoj jubavi”.
‘Koristim priliku da Kelemincu sada, preko Nacionala, otvoreno poručim da ću mu, nastavi li mi maltretirati roditelje, ionizirajućim zračenjem uništiti društveni položaj.’
NACIONAL: Kako danas žive mala ”dalmatinska mista”? Što ih najviše ugrožava i dobivaju li dovoljno javne pažnje u odnosu na jedinstvenu tradicijsku i okolišnu vrijednost koju posjeduju? I može li se tako uopćeno govoriti o “dalmatinskim mistima”, ili je riječ o posebnim malim svjetovima, a jedan ljepši i vrjedniji od drugoga?
Nisu to više ni “dalmatinska mista”, a kamoli “mali svjetovi, jedan ljepši i vrjedniji od drugoga”. Kako danas žive? Ne žive. To što izdaleka izgleda kao život, zapravo je AI-simulacija za turiste. Stvarni život, ako ga gdješto uopće još i ima, završava negdje u lipnju, kad se susjed vrati s posla u selo, natoči lozovaču, iskapi je i drhtavim glasom objavi da ga je maloprije na magistrali kraj Duća ugledao poljski kombi. “Tata, jesu li to došli turisti?” vrisne na kraju njihova prestravljena mala kćerkica, a on joj kaže: “Nisu, dušo, turisti ne postoje”. Ono što su u nekim drugim kulturama vampiri i vukodlaci, u nas su turisti. “Ako ne pojedeš tu blitvu”, prijeti se kod nas u selu djeci, “noćas će ti u sobu doći slovački turist”. Ono što slijedi i što vama na kontinentu izgleda kao raj na zemlji, nama je pakao. Iako jedva pola sata od Splita, ljeti nama jednako magistralom, obilaznicom preko Tugara ili skroz uokolo autoputom do Splita trebaju i dva sata. Cijene u seoskom dućanu dvostruko su veće nego u gradu. Voće za svoju djecu kupuju samo bogati Ukrajinci. I tako sve do jeseni, kada naša seoska straža oprezno izviri na magistralu i javi da je cesta čista. Obiđemo onda kuće i prebrojimo se, pa potpalimo vatru pod rakijski kotao i do dugo u noć ohrabreni lozovačom pričamo jezovite priče o turistima. Jednoga iz Mimica – ne morate vjerovati ako nećete – slovenski turist zaskočio je tako kraj konobe i ugrizao za vrat, pa se nesretnik i sam poturistio. Eno ga, priča se, i danas baulja po Pragu i snima TikTok reelse na Karlovu mostu.
NACIONAL: Zanimljiv je i neobičan podatak da se Pisak još pedesetih zvao Vrulja, po znamenitoj veličanstvenoj uvali, provaliji koja razdvaja omišku od makarske Dalmacije. A kako je, kada i zašto Pisak dobio današnje ime? I zove li se ta provalija “Vrulja” ili “Vruja”?
Sadašnji naziv ”Pisak” znači ustvari ”oblutak” i buduće će generacije podsjećati da je naša mala rivijera nekad bila poznata po prekrasnim plažama od malog i sitnog žala, kamenih oblutaka, pisaka. Ime “Vrulja”, dakako, dobio je po podmorskom izvoru slatke vode, najvećem na Mediteranu, koje je znaju pretvoriti u golemi, uzavreli morski jacuzzi. Stara kartografija, matične knjige i novinski tekstovi tu prekrasnu i strašnu uvalu pamte kao “Vrulju”, mada se po dalmatinskom pučkom pravopisu, koji ne poznaje slovo “lj”, pravilno zove “Vruja”. A po toj se mitskoj uvali onda i naš nedaleki mali porat za Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije službeno zvao Vrulja – još ima živih Piščana kojima “Vrulja” piše i u rodnom listu – pa tako čak i poslije Drugog svjetskog rata Slobodna Dalmacija javlja, recimo, o uspjehu agitacije za Narodni front i stopostotnom upisu u Vrulji, ili o vruljanskim krivolovcima koji ribu love dinamitom.
NACIONAL: Na Vruji ste vi Piščani i Vrujani svojim “Festivalom bespravne gradnje i devastacije prirode” prije nekoliko godina postigli rijedak uspjeh: izborili ste rušenje bespravnih betonjara samozvanog graditelja Stipe Latkovića slizanog s vlašću i Vruju vratili kamenu, moru, tišini i ljudima kojima pripada. Kako je danas na Vruji? I jeste li se bili ponadali da bi vrujanski prosvjed mogao zametnuti nešto poput narodnog pokreta za oslobođenje dalmatinske prirode?
Vruja je još uvijek grozna – iako su svi Latkovićevi bespravno sagrađeni objekti, nakazni betonski čardaci, čudovišni muli i cijela jedna prava pravcata cesta porušeni još prije tri godine, još uvijek su vidljivi duboki, ružni i bolni ožiljci – ali priroda će sve to neumitno i nepovratno prekriti i vratiti sebi. Najzad, prekrila je i sebi vratila čak i jedan Černobil, po kojemu danas zaraslom u gustu šumu veselo lutaju jeleni, lisice, medvjedi i vukovi, a kamoli neće Latkovićev resort. A zajedno s njim i taj, kako si rekao, “narodni pokret za oslobođenje dalmatinske prirode”: nažalost i nasreću, nemamo više dvadeset godina i pripadajuće iluzije da jedan uspješan protest može zametnuti revoluciju. Barem jednako koliko neki ovdašnji urođenici, koji su se Latkoviću prodavali za kilo pečene janjetine na Zadvarju, od te su me djetinje iluzije konačno izliječili i svi oni ljuti urođenici iz ostalih privatiziranih, betoniranih i sjebanih malih dalmatinskih mista, koji su nas nekoliko aktivista, mještanki i novinara iz Piska – ponavljam: ne HDZ, ne Vladu, ne Ministarstvo, ne Inspektorat, ne Milanovića, nego nas! – optuživali da se bavimo samo svojom Vrujom. Narodni pokret? Naš je narod, nažalost, samo labavi kolektiv malih i nerealiziranih latkovića. Svi bi oni ziđali Vruju, samo da su im se život i povijest malo drugačije namjestili. Nama i meni ostaje pak malo, privatno zadovoljstvo zbog uistinu velike i povijesne pobjede: ne znam za ostale novinare koji su dvadeset godina uporno pisali o Latkovićevoj okupaciji hrvatske zemlje, od Franke Jović do Vinka Vukovića, ali dan kad je oslobođena Vruja za mene je važan koliko i 19. listopada 1944., kad su partizani ušli u Pisak.
Boris Dežulović i Miljenko Smoje, kolege novinari i dobri prijatelji, na Braču 1995. godine, a fotografirao ih je fotoreporter Feđa Klarić.
NACIONAL: Umjesto pokreta protiv privatizacijskog uništavanja Dalmacije, dobili smo ustašoidne pohode Dražena Keleminca koji s pristašama u crnom obilazi kuće antifašističkih javnih osoba i prijeti im. U vašem slučaju nije učinio ni to, nego je dva puta dizao galamu pred kućom vaših vremešnih roditelja. Jesu li te prijetnje dobile pravosudni epilog i kako komentirate način kojim država i javnost općenito reagiraju na te zloslutne pohode?
I država i javnost u Draženu Kelemincu uglavnom jednako vide nevažnu i bezopasnu budalu koju treba ignorirati. Da je taj tip nevažna i bezopasna budala znam i sam, ali uporno već trideset i pet godina upozoravam kako nisu opasne budale, već pojava. Pamtim vrijeme kad su i u Srbiji, recimo, bezopasne budale koje treba ignorirati bili oni tužni debeli četnici iz Stare Pazove i ćosavi crveni vojvoda Vojislav Šešelj. Kad su postali pojava, bilo je kasno i za prijavu, a kamoli pravosudni epilog. Pravosudni epilog ovdje, uostalom, još nisu dobili ni ustaški zločini iz srpnja 1941. – pokolji u ličkim selima Suvaja, Osredak i Bubanj koji su prethodili ustanku u Srbu – a kamoli nekoliko kaznenih prijava i privatnih tužbi protiv šačice ustaških šupaka iz 2026. Osim što je jednu sestrinu i moju kaznenu prijavu – zbog huškačkog i mrziteljskog pira pred domom mojih roditelja u ožujku ove godine – Općinsko državno odvjetništvo u Splitu odbacilo zato što, citiram, “u konkretnom slučaju u ponašanju prijavljenog Dražena Keleminca nisu ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje”, odnosno “nisu upućivane direktne prijetnje usmrćenjem, teškom tjelesnom ozljedom, otmicom, oduzimanjem slobode, nanošenjem zla podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom ili uništenjem društvenog položaja ili materijalnog opstanka”. Zbog čega koristim priliku da Kelemincu otvoreno sada preko Nacionala poručim kako ću mu, nastavi li mi maltretirati roditelje, ionizirajućim zračenjem uništiti društveni položaj.
NACIONAL: Vaš posljednji roman “Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti” u kratkom je vremenu doživio golem uspjeh: jednodušni čitateljski hvalospjevi, roman godine u izboru T-portala, hrvatsko, srpsko i bosanskohercegovačko izdanje – ako nisam koje propustio – promocije u Münchenu i Beču… Ima li najava prijevoda i kako ste doživjeli uspjeh romana?
Svakako, uspjeh romana, ako se uopće složimo da je uspješan, nisam očekivao. Malo me i zatekao. Umjetnost intuitivno ne voli uspjeh, u književnosti je to najgore što se živom piscu može dogoditi. Prijevode romana prepuštam tako njegovoj sudbini, nemam ni agenta ni prevoditelja ni lobiste, meni se s tim ne da zajebavati. Jedna velika regionalna izdavačka kuća ponudila mi je svojedobno ugovor kojim bi oni preuzeli poslove zastupanja na međunarodnom tržištu, tražeći zauzvrat čak pedeset posto od svakog prevedenog i prodanog primjerka, pa sam uljudno zahvalio. Ne znam je li to uobičajeno – nisam, kako rekoh, u tome – kao što znam da sam tako ostao bez najmanje dvjesto eura i ostavio nesretni roman u malom hrvatskom jeziku, ali jebo pare, nije u novcima sve, neka ga tu kraj mene.
‘Problem je što je ovo zapravo njihova povijest, fašisti danas, u Hrvatskoj i u Europi, i jesu u povijesti kojoj pripadaju. Mi nismo. Mi ne pripadamo svom vremenu. Ovo nije naša povijest.’
NACIONAL: Što u tom romanu najbolje korespondira s čitateljstvom i današnjicom?
Rekao sam u više navrata, nikakva korespondencija s današnjicom nije mi bila na umu kad sam davnih dana razmišljao o priči. Trebala je biti, a nadam se da je nešto od toga i ostalo, univerzalna, svevremena priča o zlu i – kako bi rekao jedan lik iz romana, Oswald Spengler se zove – faustovskoj ambiciji čovjeka da popravlja svijet. Dogodilo se, međutim, da me vrijeme sustiglo: eliotovske “zakukuljene horde” Hitlerova Sturmabteilunga iz studenoga 1923. neočekivano su se – dobro, to se samo tako kaže, bilo je itekako očekivano, to i jest poanta – pojavile pred našim vratima. Jednako kako su novinarima Münchener Posta Hitlerovi smeđekošuljaši tog studenoga 1923. demolirali redakciju, napadajući ih kao izdajnike i optužujući da su cvijećem dočekivali francuske okupatore, divili se njihovim zločinima i vrijeđali silovane Njemice, majke ubijene njemačke djece, tako sam se i ja završavajući roman zatekao gledajući na televiziji neku frau Karoline Vidović Krišto, zastupnicu nacionalsocijalističke partije Odlučnost i pravednost, kako me usred hrvatskog Reichstaga napada kao izdajnika i optužuje da sam u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar, divio se srpskim zločinima i vrijeđao silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece. Pogledao sam na kalendar i bio je – studeni 2023.
NACIONAL: Nije se u ovdašnjim književnostima često događalo da se autoru njegova vlastita fikcija valja pod prozorima: dvije-tri godine kasnije, baš poput nacista u vašem romanu, na ovdašnjim ulicama galame ustaše pod prozorima vaših roditelja, Dalije Orešković, Anke Mrak Taritaš, Tomislava Tomaševića… Kako ih zaustaviti i vratiti u povijest, kamo i pripadaju?
To, nažalost, može samo književnost, vremeplov postoji samo u fikciji. Problem je, naime, u tome što je ovo zapravo njihova povijest, fašisti danas, u Hrvatskoj i u Europi, i jesu u povijesti kojoj pripadaju. Mi nismo. Mi ne pripadamo svom vremenu. Ovo nije naša povijest.
